Komunikološki i u smislu političkoga marketinga gotovo besprijekorna kampanja predsjedničkog kanditata Milana Kujundžića ima nekoliko sretnih okolnosti koje su dovele do povećanja broja anketnih simpatija, kako prema ispitivanjima bliskima lijevim medijima (u pravilu naklonjenima aktualnom predsjedniku) tako i prema ispitivanjima onih desnijih (u pravilu naklonjenih kandidatkinji Kolindi Grabar Kitarović).
Sigurno je tome pripomogla katastrofalna kampanja predsjedničke kandidatkinje HDZ-ove koalicije Kolinde Grabar Kitarović. U samo nekoliko dana napravila je dvije krupne pogreške, poglavito glede statusa na radnome mjestu u NATO-u ili pak glede politički potpuno promašene ideje za "rehabilitacijom" generala. Podrška Ruže Tomašić neće joj pretjerano pomoći, te će Kujundžić nastaviti, na svojim prototuđmanovskim stavovima svehrvatske pomirbe, homogenizirati i desnicu i desni centar.U toj homogenizaciji desnoga centra i desnice, pomogao mu je jučer i premijer Zoran Milanović svojim izjavama na tragu omalovažavanja ustava. Pozerski izjavivši kako je važan sadržaj, a ne forma, povrijedio je zapadno shvaćanje demokratskog legitimiteta i osjećaje desnoga biračkoga spektra, dodatno istraumatiziranoga prijeporima oko prosvjeda branitelja i nadolazeće vukovarske komemoracije. Datum izboria nikako nije nevažan, posebno kad zadire u neustavno područje.
Kampanja Ive Josipovića, iz pozicije aktualnoga predsjednika također mu je do sada išla na ruku. Shvaćajući kampanju zdravo za gotovo, predsjednik Josipović se uglavnom bavio reakcijama na druge kandidate i događaje, proaktivno, prema svome biračkome tijelu sa prošlih izbora, ne prilazeći sadržajno gotovo nikako, tek ponešto se baveći prijedlozima za buduće vlastite tuđmanovske ustavne ovlasti.
„Ako je Ivo Josipović ljevičar, ja sam Marsovac!“ izrekao je Milan Kujundžić i posijao zrno sumnje u Josipovićevu taboru.
Ukazujući na bliskost aktualnog predsjednika s krupnim kapitalom i njegovu pripadnost višem srednjem sloju, ukazao je na diskrepanciju Josipovićeva elitističkoga držanja i socijaldemokratske borbe za maloga čovjeka. Tko god savjetovao Kujundžića maestralan je posao učinio. Krenuo je, naime, pokupiti glasove kršćanske ljevice koja je mahom na prošlim izborima glasovala za Ivu Josipovića zbog njegova inzistiranja na kompatibilnosti humanističkoga i kršćanskoga socijalnog nauka.
Neće mu to, po mojemu sudu, donijeti dovoljan broj glasova za pobjedu, možda ni za drugi krug. Prevelika je anketna podrška i, ne manje važno, podrška poslovnog sektora i medija na strani Ive Josipovića, no pametna kampanja mogla bi imati za rezultat respektabilniju i homogeniziraniju parlamentarnu predizbornu snagu. Već dodatno postotno približavanje Kolindi Grabar Kitarović bio bi respektabilan politički kapital za Kujundžića.
Sve se to odvija u kontekstu društvenih, socijalnih i gospodarskih izazova s kojima se suočava naša zemlja. Procjene međunarodnih institucija o Hrvatskoj u sljedećih godinu dana kreću se od dramatičnih do, u najboljem scenariju, stagnacijskih. Spomenuti prosvjedi branitelja koji žele svoja prava, za koja više nitko nije siguran hoće li se rezati, zaštititi ustavnim zakonom. Otvaranje teme angažmana Hrvatske u regionalnim inicijativama, čemu su okidač bile izjave profesora Dejana Jovića i njegova smjena s mjesta glavnoga predsjednikova analitičara. Nadolazeća vukovarska komemoracija koja uvijek otvori temu prijepora onih koji jesu i onih koji nisu željeli ovu državu.
Takvi izazovi pogodno su tlo za stvaranje radikalnih političkih ideja i pojednostavljenih odgovora, poput poveznica između konzervativnih, lijevih i nacionalnih ideja. Kao u u svakoj utakmici, tako i kod političkih izbora svatko „igra“ koliko mu konkurencija dopusti igrati. Predsjednička funkcija ove zemlje ima ozbiljne ovlasti u sigurnosnom, vanjskopolitičkom, pa i dijelu mogućnosti uplitanja u unutarnju politiku. Stoga, ovakva sinkretistička kampanja i želja za još većim ovlastima (tuđmanovskog tipa), izrečena u kampanji Milana Kujundžića, hrani ozbiljne bojazni i brige.
Ne treba očekivati Kujundžićevu pobjedu, ali svakako zabrinjava činjenica što sinkretističke, skoro postweimarske, ideje mogu dobiti značajan utjecaj u nekom budućem parlamentu, na valu pametne kampanje.
Konačno, za porast će sinkretističkih i opasnih spajanja konzervativnih, lijevih i nacionalnih ideja snositi odgovornost upravo oni kandidati, i one politike, koji ih svojim nečinjenjem dopuštaju.
Pojednostavljeno, u ovoj kampanji Josipovića može pobijediti jedino - u pobjedu pretjerano sigurni Josipović.
Kampanja Ive Josipovića, iz pozicije aktualnoga predsjednika također mu je do sada išla na ruku. Shvaćajući kampanju zdravo za gotovo, predsjednik Josipović se uglavnom bavio reakcijama na druge kandidate i događaje, proaktivno, prema svome biračkome tijelu sa prošlih izbora, ne prilazeći sadržajno gotovo nikako, tek ponešto se baveći prijedlozima za buduće vlastite tuđmanovske ustavne ovlasti.
„Ako je Ivo Josipović ljevičar, ja sam Marsovac!“ izrekao je Milan Kujundžić i posijao zrno sumnje u Josipovićevu taboru.
Ukazujući na bliskost aktualnog predsjednika s krupnim kapitalom i njegovu pripadnost višem srednjem sloju, ukazao je na diskrepanciju Josipovićeva elitističkoga držanja i socijaldemokratske borbe za maloga čovjeka. Tko god savjetovao Kujundžića maestralan je posao učinio. Krenuo je, naime, pokupiti glasove kršćanske ljevice koja je mahom na prošlim izborima glasovala za Ivu Josipovića zbog njegova inzistiranja na kompatibilnosti humanističkoga i kršćanskoga socijalnog nauka.
Neće mu to, po mojemu sudu, donijeti dovoljan broj glasova za pobjedu, možda ni za drugi krug. Prevelika je anketna podrška i, ne manje važno, podrška poslovnog sektora i medija na strani Ive Josipovića, no pametna kampanja mogla bi imati za rezultat respektabilniju i homogeniziraniju parlamentarnu predizbornu snagu. Već dodatno postotno približavanje Kolindi Grabar Kitarović bio bi respektabilan politički kapital za Kujundžića.
Sve se to odvija u kontekstu društvenih, socijalnih i gospodarskih izazova s kojima se suočava naša zemlja. Procjene međunarodnih institucija o Hrvatskoj u sljedećih godinu dana kreću se od dramatičnih do, u najboljem scenariju, stagnacijskih. Spomenuti prosvjedi branitelja koji žele svoja prava, za koja više nitko nije siguran hoće li se rezati, zaštititi ustavnim zakonom. Otvaranje teme angažmana Hrvatske u regionalnim inicijativama, čemu su okidač bile izjave profesora Dejana Jovića i njegova smjena s mjesta glavnoga predsjednikova analitičara. Nadolazeća vukovarska komemoracija koja uvijek otvori temu prijepora onih koji jesu i onih koji nisu željeli ovu državu.
Takvi izazovi pogodno su tlo za stvaranje radikalnih političkih ideja i pojednostavljenih odgovora, poput poveznica između konzervativnih, lijevih i nacionalnih ideja. Kao u u svakoj utakmici, tako i kod političkih izbora svatko „igra“ koliko mu konkurencija dopusti igrati. Predsjednička funkcija ove zemlje ima ozbiljne ovlasti u sigurnosnom, vanjskopolitičkom, pa i dijelu mogućnosti uplitanja u unutarnju politiku. Stoga, ovakva sinkretistička kampanja i želja za još većim ovlastima (tuđmanovskog tipa), izrečena u kampanji Milana Kujundžića, hrani ozbiljne bojazni i brige.
Ne treba očekivati Kujundžićevu pobjedu, ali svakako zabrinjava činjenica što sinkretističke, skoro postweimarske, ideje mogu dobiti značajan utjecaj u nekom budućem parlamentu, na valu pametne kampanje.
Konačno, za porast će sinkretističkih i opasnih spajanja konzervativnih, lijevih i nacionalnih ideja snositi odgovornost upravo oni kandidati, i one politike, koji ih svojim nečinjenjem dopuštaju.
Pojednostavljeno, u ovoj kampanji Josipovića može pobijediti jedino - u pobjedu pretjerano sigurni Josipović.
