Dražen Šimleša: Nakon napada na Irak ratovi više nemaju toliko veze s energetskim resursima, koliko s potrebom da se održi vojno-industrijski kompleks. Često zanemarujemo koliko taj kompleks danas značajno sudjeluje u BDP-u, ekonomiji, zaposlenosti ljudi u najbogatijim zemljama svijeta. To je kultura smrti koja je veoma vezana uz kulturu straha koja se razvija kroz rastuću industriju nadzora i sigurnosti. Rezultat svega toga je čisti kaos, ali to je kaos od kojeg netko profitira.
O uzrocima i mogućim rješenjima izbjegličke krize, značaju klimatskih promjena, kapitalizmu i njegovim alternativama, razgovarali smo s Draženom Šimlešom, višim asistentom na Institutu "Ivo Pilar", voditeljem kolegija Globalno društvo i održivi razvoj na Mirovnim studijima, te autorom nekoliko knjiga o održivom razvoju, dobroj ekonomiji i alterglobalizaciji.
Kroz većinu medija, te od strane većine političara, ova izbjeglička kriza prikazuje se kao nešto iznenadno i trenutno, što je neočekivano došlo i što će relativno brzo proći. Što mislite, čemu potreba za takvim prezentacijama - jesu li one rezultat pokušaja zavaravanja Nedogovorno je ignorirati potrebu da se nešto učini na razini arene političke borbe, čak i kroz izbore. Uz svu svijest o opasnosti uvaljavanja u mulj politike, mislim da moramo preuzeti taj rizik javnosti ili se radi o istinskom nerazumijevanju ovoga što se događa?
Mislim da je bliže prvome, s time da se tu ne radi samo o zavaravanju javnosti, nego o općem zavaravanju o načinu na koji svijet funkcionira. Ne radi se tu o nemogućnosti, već o neželji da se suočimo s logičkom posljedicom onoga kako se odnosimo prema današnjim krizama, prema okolišu, prema ljudima koji su u teškom položaju. Nemoguće je da ovo nismo očekivali zato što je postojao značajan broj pametnih ljudi koji su upozoravali da je samo pitanje vremena kada će se nešto ovakvo dogoditi. Mi zapravo živimo u civilizaciji nojeva koji glave trpaju u pijesak. Non stop, pogotovo kroz medije, postoje spinovi s kolektivnim sedativima, a ovo sad što su svi kao šokirani je isto ono što se dogodilo kada su bili šokirani financijskom svjetskom krizom. Isto je i kao što su šokirani bili kada se nedavno otkrilo da je korporacija Volkswagen prevarila sustav, iako je jasno da se takve prevare događaju na svakodnevnoj bazi. Šokirani će sigurno biti i kada se odvali pola nekog ledenjaka i slično. Mi zapravo nismo civilizacija koja je sposobna djelovati unaprijed, koja je sposobna suočiti se sa svojom putanjom, mi smo u stanju stalnog iščuđavanja, što je isto kao da bolesnik koji čini sve da se razboli ostane šokiran činjenicom da u jednom trenutku zaista postane bolestan.
Kada bi mi sada primjenili metodu koju smatrate potrebnom, a to je gledanje unaprijed i razmišljanje o onome što će se trebati napraviti – kako mislite da će se ovo dalje razvijati i što je ono na što bi se sada trebali fokusirati?
Sada je najbitnije spašavati ljude, ovo je trenutno stanje požara koji treba gasiti jer je rat na Afričkom rogu i na Bliskom istoku već učinio svoje i Ignoriranje klimatskih promjena proizlazi iz činjenice da se one ne mogu riješiti dok se ne riješi problematičan sustav u kojem živimosada se suočavamo s tim posljedicama. Treba napraviti sve što je moguće da društva u koja ti ljudi dolaze razvijaju razumijevanje i pravu integraciju - ne samo integraciju u sustav, već integraciju u smislu prihvaćanja ljudi na najhumaniji mogući način u društvima kojima je njihov dolazak uglavnom šok, jer stižu u velikom broju za koji nisu odrađene potrebne pripreme. Ovo se sigurno neće zaustaviti, ovo je tek rupica koja je pronašla svoj put nakon dugo vremena i ona će se sada sve više širiti, do jednog trenutka. Tu je sad opasnost u trenutku kada će države koje primaju izbjeglice reći stop, pitanje je što će se tada desiti s ljudima koji se nađu u vakuumu, i onima koji će i dalje imati potrebu i biti prisiljeni odlaziti iz zemalja u kojima žive. Nažalost, stanje u većini zemalja iz kojih ti ljudi dolaze neće se tako lako promijeniti. Tu je, kada pričamo o Bliskom istoku, ali i brojnim afričkim zemljama, velika odgovornost Zapada. Mislim da je uvijek besmisleno nešto rušiti, koliko god to nešto loše bilo, ako nemaš spremnu alternativu. Koliko god određeni dikatorski režimi koje se zadnjih godina rušilo uistinu zaslužuju kritiku, povijest nas uči da tamo gdje nema spremne pozitivne i progresivne alternative krizu uvijek iskorištavaju i na vlast dolaze najbrutalnije i još gore varijante. Ja čak mislim da nakon napada na Irak 2003. godine ratovi više nemaju veze s energetskim resursima, konkretno s naftom i plinom, koliko imaju veze s potrebom da se vojno-industrijski kompleks održi, jer njemu stalno trebaju nova žarišta, a mi često zanemarujemo koliko taj kompleks danas značajno sudjeluje u BDP-u, ekonomiji, zaposlenosti ljudi u najbogatijim zemljama svijeta. To je jedna kultura smrti koja je veoma vezana uz kulturu straha koja se razvija kroz rastuću inKapitalizam se hrani pripadnicima srednje i više klase, ljudima ovisnim o svim blagodatima koje im pruža, o lakoći življenja koju im omogućava. Ti ljudi su često nesvjesni tihe industrije patnje na čijim se leđima njihov stil života prelamadustriju nadzora i sigurnosti. Rezultat svega toga je čisti kaos, ali to je kaos od kojeg netko profitira.
Mislite li da se trebaju raditi distinkcije između izbjeglica i ekonomskih migranta? Možemo li umanjivati razornost siromaštva na život ljudi u odnosu na razornost rata? Može li siromaštvo biti jednako pogubno, odnosno - zašto siromaštvo ne priznajemo kao jednako velik problem?
Mislim da je takvo razlikovanje izbjeglica i ekonmskih migranata jako licemjerno. Svaka osoba koja mora otići iz svog doma, odlazi zato što se više ne osjeća sigurno, zato što joj više nisu zadovoljeni osnovni životni uvjeti. Zbog kakvih god razloga do te situacije došlo, bilo to siromaštvo ili rat, moramo uvažiti tu situaciju i samo zbog toga određena osoba ima puno pravo otići i tražiti bolji život. Također je zapanjujuće koliko su europska društva sposobna ignorirati važnost upravo ekonomskih migranata za funkcioniranje vodećih europskih zemalja. Postoje jasni pokazatelji iz raznih istraživanja, kako su upravo to ljudi spremni raditi poslove koje nitko drugi ne želi raditi, one najteže i često najslabije plaćene, na kojima je svako prosperitetno društvo Zapadne Europe izgradilo svoje temelje i razvilo se u ono što je danas.
Također se radi razlika između sirijskih izbjeglica i izbjeglica iz drugih zemalja. Ta se razlika naglašava do te mjere da su brojni izbjeglice počeli lagati da su Sirijci iz straha da ih inače neće primiti u zemlje u koje želi otići ili pustiti da prijeđu granicu koju žele prijeći. Umanjuju se prava ljudi iz Iraka, Afganistana, Eritreje, razorenih zemalja u kojima su SAD i zemlje zapadne Europe također odigrale svoje neslavne uloge, ali to nekako zaboravljamo...
Da, mi nažalost i kod ovakvih tema funkcioniramo po principu ekskluzivne hot teme ili top teme koja je "najsvježija", tu ostajemo na razini trivijalDok ne zaživi alternativni sustav koji će na humaniji način proizvoditi hranu, opskrbljivati energijom, upravljati financijama, činiti nas zdravima, činiti nas informiranima, kapitalizam će i dalje biti prevladavajući sustav u svoj svojoj destruktivnosti i neplaćanju punih troškova za svoju egzistencijuizacije i trača, ne uspjevamo dublje ući u nijednu priču. Na izbjeglice ne gledamo kao na ljude, koji imaju ime i prezime, imaju živote, već ih svrstavamo u te neke kategorizacije na temelju onoga što je aktualno, pa tako neki ispadnu manje bitni ili nebitni. To je popraćeno činjenicom da užasno brzo zaboravljamo što se jučer dogodilo, pa o ljudskim sudbinama suludo odlučujemo i sudimo metodama trač rubrike u žutim novinama.
Što se tiče Hrvatske - velik broj građana i građanki aktivirao se kako bi pomogao izbjeglicama u ovoj situaciji, a na nekim terenima su građani volonteri čak bolje organizirani od službenih organizacija. Postoji li tu potencijal za dugoročni aktivizam koji ne bi bio nositelj samo u ovoj situaciji krize, već inicirao dublje sustavne promjene?
Svakako je činjenica da takav aktivizam i entuzijazam ne može dugo ostati u toliko intenzivnom stanju, što je normalno jer nas adrenalin ne može držati dovijeka. Svako revolucionarno stanje ne može trajati unedogled, koliko god je ono u jednom trenutku potrebno. To je ono vječito pitanje i postojanje potrebe da se reagira u određenom trenutku, ali i da se stvori kultura sustavnog otpora, koja će tu energiju i želju da se nešto mijenja uspjeti kanalizirati i transformirati na neke duže staze i neke druge razine, jer se mijenjanje stvari ne može događati samo na ovoj reaktivnoj razini. Mislim da svakako postoji veliki potencijal, ali još uvijek nismo uspjeli pronaći model svakodnevnog aktivizma koji se samoobnavlja i traje, a da ga ne inicira određeni fitilj, kao što je ova izvanredna situacija. Na koji način stvoriti platformu djelovanja koja bi ovu energiju usmjerila na nešto što bi bilo opipljivo na dnevnoj razini, nije samo problem Hrvatske, već čitavog globalnog pokreta koji želi pravedniji, bolji i humaniji svijet. Mislim da je to zapravo najveći problem, zato što unutar kapitalističkog sustava, koji je destruktivan na mnogim razinama, postoji i ono što mnogi od nas na Zapadu zaboravljaju, a to je da je on i veoma uspješan u zadovoljavanju naših potreba. To je ono što mnoge omamljuje i tjera ih da gledaju na kapiZapanjujuće je koliko su europska društva sposobna ignorirati važnost ekonomskih migranata za funkcioniranje vodećih europskih zemaljatalizam kao nešto što nije dobro, ali može biti bolje i pravednije, što je iluzorno jer se radi o sustavu koji je izgrađen na antagonizmima i eksploataciji. Dok se ne pronađe alternativa izvan ovog sustava, mi ćemo živjeti u aktivističkom reaktivnom stanju, u stanju zaustavljanja određenih negativnih procesa, pobuna, prosvjeda, direktnih akcija i direktne pomoći, ali nećemo imati alternativni sustav i dublje promjene. Dok ne zaživi alternativni sustav koji će na humaniji način proizvoditi hranu, opskrbljivati energijom, upravljati financijama, činiti nas zdravima, činiti nas informiranima, kapitalizam će i dalje biti prevladavajući sustav u svoj svojoj destruktivnosti i neplaćanju punih troškova za svoju egzistenciju.
Koliko je taj alternativni sustav realan, odnosno realno ostvariv u bližoj budućnosti?
Ne znam u kojem vremenu je realno ostvariv na nekoj općoj razini, ali on je već tu. Mi imamo čitave prostore gdje si ljudi uspjevaju osigurati sve najbitnije stvari za život i ti su prostori u ovom trenutku čak jako snažni. Ljudi često nisu svjesni koliko ljudi već danas u svijetu participira u brojnim projektima i programima koji stvaraju temelje za nešto bolje. Očito je da to još uvijek nije dovoljno i nije zahvatilo veliku većinu stanovništva. Ovaj destruktivni sustav još uvijek je snažniji, bez obzira na sve krize s kojima se suočavamo - još uvijek je u naletu. Naime, svaka kriza se iskorištava da se još više osnaži na nekoj razini i tu leži ta velika moć. Mislim da je najveća moć upravo u ovisnosti koju stvara. On se ne hrani sa siromašnim ljudima, s ljudima koji nemaju ništa, kapitalizam se hrani ljudima koji su srednja i viša klasa, ljudima koji su ovisni o svim blagodatima Mislim da je razlikovanje izbjeglica i ekonmskih migranata jako licemjernokoje im pruža, o lakoći življenja koju im omogućava. Ti ljudi su često nesvjesni tihe industrije patnje na čijim se leđima njihov stil života prelama. U većini razvijenih zemalja sustav opstaje na nekih 15 posto stanovništva, na onima koji su ovisni i najteže će htjeti promijeniti stvari. Možemo mi i čekati da ovaj sustav odumre, što će se svakako u nekom trenutku dogoditi, ali mislim da će to odumiranje trajati dugo i pitanje je koliko će još žrtava odnijeti sa sobom. Također, s tim odumiranjem i čekanjem nam se pogoršavaju kapaciteti i što se tiče ekosustava i okoliša, ali i socijalnih momenata u društvu.
Spomenuli ste sada ekosustav i okoliš. Zašto se u ovoj priči o izbjeglicama, ali i o pričama o budućim migracijama, rijetko spominju klimatske promjene i značaj klimatskih promjena?
Zato što je općenito stanje okoliša, uključujući i klimatske promjene, idealna prilika da zabijemo glavu u pijesak. One nemaju svog advokata. Netko je to dobro ironično primjetio – da je klimatske promjene proizvela Sjeverna Koreja, brzo bi našli načina da ih riješimo. Klimatske promjene su posljedica ovog političkog i ekonomskog sustava i o njima se i ne može ozbiljno razgovarati dok se ne počne pričati o političkom i ekonomskom sustavu i načinama na koji se oni trebaju mijenjati. Ignoriranje klimatskih promjena proizlazi iz činjenice da se one ne mogu riješiti dok se ne riješi problematičan sustav u kojem živimo. Inače tu neće biti velikih promjena, osim glumatanja kad ugasimo lampu na sat vremena, kupimo neki eko proizvod i slično.
Mislite li da će Skup UN-a o klimatskim promjenama, koji se održava za dva mjeseca u Parizu, imati ikakva utjecaja i biti značajan za donošenje odluka koje mogu nešto promijeniti?
Ne. Kad god dođu te klimatske konvencije, žao mi je onih koji to očekuju kao mjesto gdje se možemo nadati nekim promjenama, kao sudbinski događaj i slično. Tamo se ništa značajno neće dogoditi zato što većina sudionika tamo dolazi s figama u džepu, i većina njih u svojim zasebnim životima i matičnim zemljama ne radi dovoljno kako bi se nešto promijenilo. Suludo je očekivati da će zbir nedovoljno kvalitetnih malih priča na široj razini donijeti nešto pozitivno. Previše je tu glumatanja i licemjerja da bi se donijele neke bitne globalne odluke. Mislim da svima fokus treba biti na lokalnim zajednicama i mijenjanju stvari na tim razinama. Kada se to razvije, vrlo lako ćemo donijeti neku globalnu strategiju. Ovako idemo Opasnost vreba u trenutku kada će države koje primaju izbjeglice reći "stop". Pitanje je što će se tada desiti s ljudima koji se nađu u vakuumu, i onima koji će i dalje imati potrebu i biti prisiljeni odlaziti iz zemalja u kojima živenaopako i tu se ništa dugoročno neće i ne može promijeniti.
Kada govorimo o sustavnom uništavanju zemalja, činjenica je da većina izbjeglica dolazi iz afričkih i azijskih zemalja koje su dugo vremena iskorištavane i uništavane kombinacijom kolonijalizma, crpljenjem resursa, uništavanjem okoliša... Povezani su mnogobrojni uzroci koji su doveli do ovoga. Svjesni smo da neće svi ljudi koji moraju bježati moći otići, odnosno da će Europa u nekom trenutku pokušati zaustaviti priljev. Postoji li politička volja da se društva i zemlje iz kojih ti ljudi dolaze transformiraju, da se uspostavi iole normalan život? Ukoliko ne postoji, što nam je alternativa?
Mislim da je sve veći broj ljudi svjestan da za tako velike, nagomilane globalne probleme, ne možeš naći rješenje baveći se samo sobom i svojom pričom. Mora postojati i nekakav politički element, odnosno element političke borbe. Vidimo kako se u Europi s time eksperimentira, negdje manje uspješno, negdje više uspješno, negdje još iščekujemo. Ljudi su to osvjestili, iako će uvijek postojati dio ljudi, koji s obzirom na svoje političke stavove i preference, neće prihvatiti te nove mogućnosti. Politika upravlja našim životima i od toga ne možemo bježati. Unatoč svoj tehnologiji i komunikaciji, ispada da su nama danas, kao običnim građanima, čak suženiji prostori utjecaja nego prije. To je iz razloga što je ta politička moć često nevidljiva, disperzirana, nije jasno tko je najodgovorniji za što, ne možemo prstom uprijeti u jednu osobu ili jurišati na nečiji dvorac ili utvrdu. Samim time je nedogovorno ignorirati potrebu da se nešto učini na razini arene političke borbe, čak i kroz izbore. Problemi su jednostavno toliko složeni i veliki da ne vidim drugog rješenja. Uz svu svjesnost o opasnosti uvaljavanja u mulj politike, pretvaranja u vlastitu suprotnost i slično, mislim da moramo preuzeti taj rizik. Na progresivnim je društvenim pokretima da si daju truda i smisle model upravljanja koji bi ih lišio trunjenja unutar sustava, te omogućio da u političkoj sferi pruže bolja rješenja i bolje odgovaraju na potrebe i probleme ljudi. Problem je što nismo navikli na takav način razmišljanja, na takav angažman, osim na lokalnoj razini. Previše smo navikli na dihotomiju države i političkih stranaka, civilnog društva, poslovnog svijeta, te onda tog područja društvenih pokreta, kultura i kontrakultura koje se nisu htjele petljati s nijednim gore spomenutim sektorom. Ono što nam se danas događa mora izbrisati granice tih zastarjelih podjela i poništiti ono "ja tu ne radim" ili "ja se u to ne miješam". Svih nas se tiče sve.
h-alter
O uzrocima i mogućim rješenjima izbjegličke krize, značaju klimatskih promjena, kapitalizmu i njegovim alternativama, razgovarali smo s Draženom Šimlešom, višim asistentom na Institutu "Ivo Pilar", voditeljem kolegija Globalno društvo i održivi razvoj na Mirovnim studijima, te autorom nekoliko knjiga o održivom razvoju, dobroj ekonomiji i alterglobalizaciji.
Kroz većinu medija, te od strane većine političara, ova izbjeglička kriza prikazuje se kao nešto iznenadno i trenutno, što je neočekivano došlo i što će relativno brzo proći. Što mislite, čemu potreba za takvim prezentacijama - jesu li one rezultat pokušaja zavaravanja Nedogovorno je ignorirati potrebu da se nešto učini na razini arene političke borbe, čak i kroz izbore. Uz svu svijest o opasnosti uvaljavanja u mulj politike, mislim da moramo preuzeti taj rizik javnosti ili se radi o istinskom nerazumijevanju ovoga što se događa?
Mislim da je bliže prvome, s time da se tu ne radi samo o zavaravanju javnosti, nego o općem zavaravanju o načinu na koji svijet funkcionira. Ne radi se tu o nemogućnosti, već o neželji da se suočimo s logičkom posljedicom onoga kako se odnosimo prema današnjim krizama, prema okolišu, prema ljudima koji su u teškom položaju. Nemoguće je da ovo nismo očekivali zato što je postojao značajan broj pametnih ljudi koji su upozoravali da je samo pitanje vremena kada će se nešto ovakvo dogoditi. Mi zapravo živimo u civilizaciji nojeva koji glave trpaju u pijesak. Non stop, pogotovo kroz medije, postoje spinovi s kolektivnim sedativima, a ovo sad što su svi kao šokirani je isto ono što se dogodilo kada su bili šokirani financijskom svjetskom krizom. Isto je i kao što su šokirani bili kada se nedavno otkrilo da je korporacija Volkswagen prevarila sustav, iako je jasno da se takve prevare događaju na svakodnevnoj bazi. Šokirani će sigurno biti i kada se odvali pola nekog ledenjaka i slično. Mi zapravo nismo civilizacija koja je sposobna djelovati unaprijed, koja je sposobna suočiti se sa svojom putanjom, mi smo u stanju stalnog iščuđavanja, što je isto kao da bolesnik koji čini sve da se razboli ostane šokiran činjenicom da u jednom trenutku zaista postane bolestan.
Kada bi mi sada primjenili metodu koju smatrate potrebnom, a to je gledanje unaprijed i razmišljanje o onome što će se trebati napraviti – kako mislite da će se ovo dalje razvijati i što je ono na što bi se sada trebali fokusirati?
Sada je najbitnije spašavati ljude, ovo je trenutno stanje požara koji treba gasiti jer je rat na Afričkom rogu i na Bliskom istoku već učinio svoje i Ignoriranje klimatskih promjena proizlazi iz činjenice da se one ne mogu riješiti dok se ne riješi problematičan sustav u kojem živimosada se suočavamo s tim posljedicama. Treba napraviti sve što je moguće da društva u koja ti ljudi dolaze razvijaju razumijevanje i pravu integraciju - ne samo integraciju u sustav, već integraciju u smislu prihvaćanja ljudi na najhumaniji mogući način u društvima kojima je njihov dolazak uglavnom šok, jer stižu u velikom broju za koji nisu odrađene potrebne pripreme. Ovo se sigurno neće zaustaviti, ovo je tek rupica koja je pronašla svoj put nakon dugo vremena i ona će se sada sve više širiti, do jednog trenutka. Tu je sad opasnost u trenutku kada će države koje primaju izbjeglice reći stop, pitanje je što će se tada desiti s ljudima koji se nađu u vakuumu, i onima koji će i dalje imati potrebu i biti prisiljeni odlaziti iz zemalja u kojima žive. Nažalost, stanje u većini zemalja iz kojih ti ljudi dolaze neće se tako lako promijeniti. Tu je, kada pričamo o Bliskom istoku, ali i brojnim afričkim zemljama, velika odgovornost Zapada. Mislim da je uvijek besmisleno nešto rušiti, koliko god to nešto loše bilo, ako nemaš spremnu alternativu. Koliko god određeni dikatorski režimi koje se zadnjih godina rušilo uistinu zaslužuju kritiku, povijest nas uči da tamo gdje nema spremne pozitivne i progresivne alternative krizu uvijek iskorištavaju i na vlast dolaze najbrutalnije i još gore varijante. Ja čak mislim da nakon napada na Irak 2003. godine ratovi više nemaju veze s energetskim resursima, konkretno s naftom i plinom, koliko imaju veze s potrebom da se vojno-industrijski kompleks održi, jer njemu stalno trebaju nova žarišta, a mi često zanemarujemo koliko taj kompleks danas značajno sudjeluje u BDP-u, ekonomiji, zaposlenosti ljudi u najbogatijim zemljama svijeta. To je jedna kultura smrti koja je veoma vezana uz kulturu straha koja se razvija kroz rastuću inKapitalizam se hrani pripadnicima srednje i više klase, ljudima ovisnim o svim blagodatima koje im pruža, o lakoći življenja koju im omogućava. Ti ljudi su često nesvjesni tihe industrije patnje na čijim se leđima njihov stil života prelamadustriju nadzora i sigurnosti. Rezultat svega toga je čisti kaos, ali to je kaos od kojeg netko profitira.
Mislite li da se trebaju raditi distinkcije između izbjeglica i ekonomskih migranta? Možemo li umanjivati razornost siromaštva na život ljudi u odnosu na razornost rata? Može li siromaštvo biti jednako pogubno, odnosno - zašto siromaštvo ne priznajemo kao jednako velik problem?
Mislim da je takvo razlikovanje izbjeglica i ekonmskih migranata jako licemjerno. Svaka osoba koja mora otići iz svog doma, odlazi zato što se više ne osjeća sigurno, zato što joj više nisu zadovoljeni osnovni životni uvjeti. Zbog kakvih god razloga do te situacije došlo, bilo to siromaštvo ili rat, moramo uvažiti tu situaciju i samo zbog toga određena osoba ima puno pravo otići i tražiti bolji život. Također je zapanjujuće koliko su europska društva sposobna ignorirati važnost upravo ekonomskih migranata za funkcioniranje vodećih europskih zemalja. Postoje jasni pokazatelji iz raznih istraživanja, kako su upravo to ljudi spremni raditi poslove koje nitko drugi ne želi raditi, one najteže i često najslabije plaćene, na kojima je svako prosperitetno društvo Zapadne Europe izgradilo svoje temelje i razvilo se u ono što je danas.
Također se radi razlika između sirijskih izbjeglica i izbjeglica iz drugih zemalja. Ta se razlika naglašava do te mjere da su brojni izbjeglice počeli lagati da su Sirijci iz straha da ih inače neće primiti u zemlje u koje želi otići ili pustiti da prijeđu granicu koju žele prijeći. Umanjuju se prava ljudi iz Iraka, Afganistana, Eritreje, razorenih zemalja u kojima su SAD i zemlje zapadne Europe također odigrale svoje neslavne uloge, ali to nekako zaboravljamo...
Da, mi nažalost i kod ovakvih tema funkcioniramo po principu ekskluzivne hot teme ili top teme koja je "najsvježija", tu ostajemo na razini trivijalDok ne zaživi alternativni sustav koji će na humaniji način proizvoditi hranu, opskrbljivati energijom, upravljati financijama, činiti nas zdravima, činiti nas informiranima, kapitalizam će i dalje biti prevladavajući sustav u svoj svojoj destruktivnosti i neplaćanju punih troškova za svoju egzistencijuizacije i trača, ne uspjevamo dublje ući u nijednu priču. Na izbjeglice ne gledamo kao na ljude, koji imaju ime i prezime, imaju živote, već ih svrstavamo u te neke kategorizacije na temelju onoga što je aktualno, pa tako neki ispadnu manje bitni ili nebitni. To je popraćeno činjenicom da užasno brzo zaboravljamo što se jučer dogodilo, pa o ljudskim sudbinama suludo odlučujemo i sudimo metodama trač rubrike u žutim novinama.
Što se tiče Hrvatske - velik broj građana i građanki aktivirao se kako bi pomogao izbjeglicama u ovoj situaciji, a na nekim terenima su građani volonteri čak bolje organizirani od službenih organizacija. Postoji li tu potencijal za dugoročni aktivizam koji ne bi bio nositelj samo u ovoj situaciji krize, već inicirao dublje sustavne promjene?
Svakako je činjenica da takav aktivizam i entuzijazam ne može dugo ostati u toliko intenzivnom stanju, što je normalno jer nas adrenalin ne može držati dovijeka. Svako revolucionarno stanje ne može trajati unedogled, koliko god je ono u jednom trenutku potrebno. To je ono vječito pitanje i postojanje potrebe da se reagira u određenom trenutku, ali i da se stvori kultura sustavnog otpora, koja će tu energiju i želju da se nešto mijenja uspjeti kanalizirati i transformirati na neke duže staze i neke druge razine, jer se mijenjanje stvari ne može događati samo na ovoj reaktivnoj razini. Mislim da svakako postoji veliki potencijal, ali još uvijek nismo uspjeli pronaći model svakodnevnog aktivizma koji se samoobnavlja i traje, a da ga ne inicira određeni fitilj, kao što je ova izvanredna situacija. Na koji način stvoriti platformu djelovanja koja bi ovu energiju usmjerila na nešto što bi bilo opipljivo na dnevnoj razini, nije samo problem Hrvatske, već čitavog globalnog pokreta koji želi pravedniji, bolji i humaniji svijet. Mislim da je to zapravo najveći problem, zato što unutar kapitalističkog sustava, koji je destruktivan na mnogim razinama, postoji i ono što mnogi od nas na Zapadu zaboravljaju, a to je da je on i veoma uspješan u zadovoljavanju naših potreba. To je ono što mnoge omamljuje i tjera ih da gledaju na kapiZapanjujuće je koliko su europska društva sposobna ignorirati važnost ekonomskih migranata za funkcioniranje vodećih europskih zemaljatalizam kao nešto što nije dobro, ali može biti bolje i pravednije, što je iluzorno jer se radi o sustavu koji je izgrađen na antagonizmima i eksploataciji. Dok se ne pronađe alternativa izvan ovog sustava, mi ćemo živjeti u aktivističkom reaktivnom stanju, u stanju zaustavljanja određenih negativnih procesa, pobuna, prosvjeda, direktnih akcija i direktne pomoći, ali nećemo imati alternativni sustav i dublje promjene. Dok ne zaživi alternativni sustav koji će na humaniji način proizvoditi hranu, opskrbljivati energijom, upravljati financijama, činiti nas zdravima, činiti nas informiranima, kapitalizam će i dalje biti prevladavajući sustav u svoj svojoj destruktivnosti i neplaćanju punih troškova za svoju egzistenciju.
Koliko je taj alternativni sustav realan, odnosno realno ostvariv u bližoj budućnosti?
Ne znam u kojem vremenu je realno ostvariv na nekoj općoj razini, ali on je već tu. Mi imamo čitave prostore gdje si ljudi uspjevaju osigurati sve najbitnije stvari za život i ti su prostori u ovom trenutku čak jako snažni. Ljudi često nisu svjesni koliko ljudi već danas u svijetu participira u brojnim projektima i programima koji stvaraju temelje za nešto bolje. Očito je da to još uvijek nije dovoljno i nije zahvatilo veliku većinu stanovništva. Ovaj destruktivni sustav još uvijek je snažniji, bez obzira na sve krize s kojima se suočavamo - još uvijek je u naletu. Naime, svaka kriza se iskorištava da se još više osnaži na nekoj razini i tu leži ta velika moć. Mislim da je najveća moć upravo u ovisnosti koju stvara. On se ne hrani sa siromašnim ljudima, s ljudima koji nemaju ništa, kapitalizam se hrani ljudima koji su srednja i viša klasa, ljudima koji su ovisni o svim blagodatima Mislim da je razlikovanje izbjeglica i ekonmskih migranata jako licemjernokoje im pruža, o lakoći življenja koju im omogućava. Ti ljudi su često nesvjesni tihe industrije patnje na čijim se leđima njihov stil života prelama. U većini razvijenih zemalja sustav opstaje na nekih 15 posto stanovništva, na onima koji su ovisni i najteže će htjeti promijeniti stvari. Možemo mi i čekati da ovaj sustav odumre, što će se svakako u nekom trenutku dogoditi, ali mislim da će to odumiranje trajati dugo i pitanje je koliko će još žrtava odnijeti sa sobom. Također, s tim odumiranjem i čekanjem nam se pogoršavaju kapaciteti i što se tiče ekosustava i okoliša, ali i socijalnih momenata u društvu.
Spomenuli ste sada ekosustav i okoliš. Zašto se u ovoj priči o izbjeglicama, ali i o pričama o budućim migracijama, rijetko spominju klimatske promjene i značaj klimatskih promjena?
Zato što je općenito stanje okoliša, uključujući i klimatske promjene, idealna prilika da zabijemo glavu u pijesak. One nemaju svog advokata. Netko je to dobro ironično primjetio – da je klimatske promjene proizvela Sjeverna Koreja, brzo bi našli načina da ih riješimo. Klimatske promjene su posljedica ovog političkog i ekonomskog sustava i o njima se i ne može ozbiljno razgovarati dok se ne počne pričati o političkom i ekonomskom sustavu i načinama na koji se oni trebaju mijenjati. Ignoriranje klimatskih promjena proizlazi iz činjenice da se one ne mogu riješiti dok se ne riješi problematičan sustav u kojem živimo. Inače tu neće biti velikih promjena, osim glumatanja kad ugasimo lampu na sat vremena, kupimo neki eko proizvod i slično.
Mislite li da će Skup UN-a o klimatskim promjenama, koji se održava za dva mjeseca u Parizu, imati ikakva utjecaja i biti značajan za donošenje odluka koje mogu nešto promijeniti?
Ne. Kad god dođu te klimatske konvencije, žao mi je onih koji to očekuju kao mjesto gdje se možemo nadati nekim promjenama, kao sudbinski događaj i slično. Tamo se ništa značajno neće dogoditi zato što većina sudionika tamo dolazi s figama u džepu, i većina njih u svojim zasebnim životima i matičnim zemljama ne radi dovoljno kako bi se nešto promijenilo. Suludo je očekivati da će zbir nedovoljno kvalitetnih malih priča na široj razini donijeti nešto pozitivno. Previše je tu glumatanja i licemjerja da bi se donijele neke bitne globalne odluke. Mislim da svima fokus treba biti na lokalnim zajednicama i mijenjanju stvari na tim razinama. Kada se to razvije, vrlo lako ćemo donijeti neku globalnu strategiju. Ovako idemo Opasnost vreba u trenutku kada će države koje primaju izbjeglice reći "stop". Pitanje je što će se tada desiti s ljudima koji se nađu u vakuumu, i onima koji će i dalje imati potrebu i biti prisiljeni odlaziti iz zemalja u kojima živenaopako i tu se ništa dugoročno neće i ne može promijeniti.
Kada govorimo o sustavnom uništavanju zemalja, činjenica je da većina izbjeglica dolazi iz afričkih i azijskih zemalja koje su dugo vremena iskorištavane i uništavane kombinacijom kolonijalizma, crpljenjem resursa, uništavanjem okoliša... Povezani su mnogobrojni uzroci koji su doveli do ovoga. Svjesni smo da neće svi ljudi koji moraju bježati moći otići, odnosno da će Europa u nekom trenutku pokušati zaustaviti priljev. Postoji li politička volja da se društva i zemlje iz kojih ti ljudi dolaze transformiraju, da se uspostavi iole normalan život? Ukoliko ne postoji, što nam je alternativa?
Mislim da je sve veći broj ljudi svjestan da za tako velike, nagomilane globalne probleme, ne možeš naći rješenje baveći se samo sobom i svojom pričom. Mora postojati i nekakav politički element, odnosno element političke borbe. Vidimo kako se u Europi s time eksperimentira, negdje manje uspješno, negdje više uspješno, negdje još iščekujemo. Ljudi su to osvjestili, iako će uvijek postojati dio ljudi, koji s obzirom na svoje političke stavove i preference, neće prihvatiti te nove mogućnosti. Politika upravlja našim životima i od toga ne možemo bježati. Unatoč svoj tehnologiji i komunikaciji, ispada da su nama danas, kao običnim građanima, čak suženiji prostori utjecaja nego prije. To je iz razloga što je ta politička moć često nevidljiva, disperzirana, nije jasno tko je najodgovorniji za što, ne možemo prstom uprijeti u jednu osobu ili jurišati na nečiji dvorac ili utvrdu. Samim time je nedogovorno ignorirati potrebu da se nešto učini na razini arene političke borbe, čak i kroz izbore. Problemi su jednostavno toliko složeni i veliki da ne vidim drugog rješenja. Uz svu svjesnost o opasnosti uvaljavanja u mulj politike, pretvaranja u vlastitu suprotnost i slično, mislim da moramo preuzeti taj rizik. Na progresivnim je društvenim pokretima da si daju truda i smisle model upravljanja koji bi ih lišio trunjenja unutar sustava, te omogućio da u političkoj sferi pruže bolja rješenja i bolje odgovaraju na potrebe i probleme ljudi. Problem je što nismo navikli na takav način razmišljanja, na takav angažman, osim na lokalnoj razini. Previše smo navikli na dihotomiju države i političkih stranaka, civilnog društva, poslovnog svijeta, te onda tog područja društvenih pokreta, kultura i kontrakultura koje se nisu htjele petljati s nijednim gore spomenutim sektorom. Ono što nam se danas događa mora izbrisati granice tih zastarjelih podjela i poništiti ono "ja tu ne radim" ili "ja se u to ne miješam". Svih nas se tiče sve.
h-alter
