U sjeni ozbiljnih društvenih previranja, započetih još tijekom predizborne kampanje, a koja vrhunac doživljavaju posljednjih dana, odvija se jedno ozbiljno natjecanje, koje je ionako istraumatizirana javnost prisiljena pratiti. Radi se, naime, o natjecanju Ive Banca sa samim sobom u tome kojeg će tjedna više spustiti vlastite intelektualne i profesionalne kriterije, da bi dokazao vlastitu pravovjernost novoj vlasti, odanost zadanim ciljevima i spremnost da podmetne leđa kako bi se ti ciljevi ispunili. Na adekvatnoj funkciji naravno.
Zahvaljujući kontinuitetu takvog djelovanja, unutar kojeg se prvo ispostavio kao neupitni apologet Kolinde Grabar-Kitarović, zatim Tomislava Karamarka i na koncu Zlatka Hasanbegovića, moglo bi se postaviti pitanje smislenosti bilo kakvih reakcija na njegove istupe. No, s obzirom da Banac uvijek uspijeva iznova iznenaditi besprizornošću vlastitih tvrdnji i da je proteklih dana to napravio u dva navrata reakcija se nameće kao nužnost. Dakle, nakon što je u emisiji „Treća runda“ zaključio kako je i fašizam u teoriji zamišljen dobro, Banac je u svojoj redovitoj kolumni u Jutarnjem listu manje-više kompletnu kulturnu i intelektualnu scenu prozvao za profiterstvo, svjesno zaobišao prave razloge pobune protiv novog ministra kulture, falsificirao samog Hasanbegovića i na kraju cinično falsificirao činjenice koje mu očito smetaju. Ne propustivši se pri tom obračunati s kolegom Tvrtkom Jakovinom.
Iako bi već sve navedeno predstavljalo ozbiljan problem, najveći apsurd Bančevog pisanja, jednako kao i kod svih ljudi sličnog mentalnog sklopa, leži u tome što bi se s totalitarizmom obračunavao totalitarističkim metodama. Da nije riječ o slučaju, svjedoče i njegovi tekstovi iz Feral Tribunea, koje je pisao s potpuno suprotne ideološke pozicije, ali s jednakom ostrašćenošću i istim totalitarnim refleksom. Jer kako drukčije protumačiti rečenice poput ovih: "Kako smatram da je najminimalniji preduvjet za hrvatsku budućnost upravo nestajanje HDZ-a, mogu se samo nadati da će sve stranke osim HDZ-a biti i ostati posve 'nedržavotvorne', štoviše, da će se čuvati hadezeovskih krtica u svojim redovima";"Ja sam za svaku protuhadezeovsku koaliciju, u prvom redu onu između liberala i seljaka, ali i protiv svake formule koja bi amnestirala čak i 'dobre' hadezeovce, kojih uostalom nema".
Banac je u svom pohodu falsificirao samog Hasanbegovića (FOTO: Hina)
Kao što smo već naveli, unatoč promijenjenom predznaku, totalitarni refleks je ostao, o čemu možda ponajbolje svjedoče riječi upućene Borisu Rašeti, „pišite Rašeta, nećete još dugo“, ali i neargumentirani atak na sve medije koji mu iz ovih ili onih razloga ne odgovaraju. Tako je između ostalog zaključio da je tjednik Telegram ispostava „postkomunističke duboke države“, ma što to značilo i da ga informacijama opskrbljuju tajne službe. Samom Bancu je naravno jasno kako je prijetnja novinskim autorima da će im se oduzeti prostor djelovanja moguća jedino u totalitarizmu, jednako kao što mu je poznato da ovakva vrsta neutemeljenog etiketiranja predstavlja najbolju tradiciju partijskih osvrta na pisanje nepodobnih. Najgore od svega je to što Banac misli kako pismeniji čitatelji toga nisu svjesni.
Vratimo li se pak na tvrdnje iz njegovog posljednjeg teksta suočit ćemo se s misaonim galimatijasom, vrijednim pažnje tek u onoj mjeri u kojoj njegova analiza može rasvijetliti perfidnost autorovih teza. Koliko god, naime, Banac titulirao Hasanbegovića kao jednog od "naših najboljih povjesničara", iz čijih se izjava ne može iščitati da kulturu ne poima kao autonomni i kreativni prostor, svi znamo da to naprosto nije istina. Pri čemu je upitno ispostavlja li se kao veći problem to što Banac svjesno falsificira Hasanbegovića ili to što misli kako to nije očito. Da novi ministar kulture ne smatra kulturu kao autonomni i kreativni prostor, već kao polugu stvaranja nove nacionalne paradigme, jasno je već iz same najave njegovog programa, ali i iz intervjua danog Glasu Koncila prije nekoliko godina u kojem se vrlo ostrašćeno osvrnuo na Treći program Hrvatskog radija. Vidljivo je to uostalom i iz njegovog posljednjeg intervjua Večerenjem listu u kojem je ustvrdio kako „postmarksističke“ i „postjugoslavenske“ teoretičare i „subverzivne diverzante“ na državni proračun najviše smeta da će ih se s proračuna usmjeriti na „neoliberalno tržište“.
Drugim riječima, sve što je do sad Hasanbegović izjavio, napravio ili predložio svjedoči o tome kako on kulturu doživljava isključivo kao utilitarnu i u ime nekog višeg cilja. To se inače zove socrealizam, što je Bancu jako dobro poznato. No ono što istinski čudi je to nastojanje da, braneći ministra, zamaskira i lažno predstavi ono što ovaj otvoreno i bez ikakvih ograda najavljuje i radi. Što nas u konačnici dovodi do Bančeve posvemašnje relativizacije antifašističkih temelja ove države. Koliko god se Ivi Bancu kao apologetu nove kulturne revolucije ta činjenica ne sviđala, on je kao relevantan povjesničar savršeno svjestan toga da je Republika Hrvatska utemeljena odlukama ZAVNOH-a i AVNOJ-a, kao politička posljedica partizanske, antifašističke borbe svih jugoslavenskih naroda. Banac je isto tako svjestan da je ona međunarodno priznata zahvaljujući činjenici da je na samostalnost imala pravo zahvaljujući Ustavu SFRJ iz 1974. godine i da je nakon provedenog referenduma to pravo konzumirala.
Dakle, da nije bilo antifašističke borbe, ne bi bilo ni Hrvatske, upravo ovakve kakva jeste. Sve je ovo, kao što smo već naveli, Bancu savršeno dobro poznato, jednako kao što mu je poznato i to da iza svakog intelektualca i povjesničara, na kraju ostanu njihova djela i stvari koje su pisali. Prava je šteta zašto onda sebi dopušta da kao autor jednog sjajnog putopisa, pod nazivom „Acta Turcarum“ potpisuje ovakve uratke, prepune nejasnog bijesa, viška ambicije i jasno iskazane potrebe da piše stvari koje su logički neodržive i moralno suspektne.
lupiga
Zahvaljujući kontinuitetu takvog djelovanja, unutar kojeg se prvo ispostavio kao neupitni apologet Kolinde Grabar-Kitarović, zatim Tomislava Karamarka i na koncu Zlatka Hasanbegovića, moglo bi se postaviti pitanje smislenosti bilo kakvih reakcija na njegove istupe. No, s obzirom da Banac uvijek uspijeva iznova iznenaditi besprizornošću vlastitih tvrdnji i da je proteklih dana to napravio u dva navrata reakcija se nameće kao nužnost. Dakle, nakon što je u emisiji „Treća runda“ zaključio kako je i fašizam u teoriji zamišljen dobro, Banac je u svojoj redovitoj kolumni u Jutarnjem listu manje-više kompletnu kulturnu i intelektualnu scenu prozvao za profiterstvo, svjesno zaobišao prave razloge pobune protiv novog ministra kulture, falsificirao samog Hasanbegovića i na kraju cinično falsificirao činjenice koje mu očito smetaju. Ne propustivši se pri tom obračunati s kolegom Tvrtkom Jakovinom.
Iako bi već sve navedeno predstavljalo ozbiljan problem, najveći apsurd Bančevog pisanja, jednako kao i kod svih ljudi sličnog mentalnog sklopa, leži u tome što bi se s totalitarizmom obračunavao totalitarističkim metodama. Da nije riječ o slučaju, svjedoče i njegovi tekstovi iz Feral Tribunea, koje je pisao s potpuno suprotne ideološke pozicije, ali s jednakom ostrašćenošću i istim totalitarnim refleksom. Jer kako drukčije protumačiti rečenice poput ovih: "Kako smatram da je najminimalniji preduvjet za hrvatsku budućnost upravo nestajanje HDZ-a, mogu se samo nadati da će sve stranke osim HDZ-a biti i ostati posve 'nedržavotvorne', štoviše, da će se čuvati hadezeovskih krtica u svojim redovima";"Ja sam za svaku protuhadezeovsku koaliciju, u prvom redu onu između liberala i seljaka, ali i protiv svake formule koja bi amnestirala čak i 'dobre' hadezeovce, kojih uostalom nema".
Banac je u svom pohodu falsificirao samog Hasanbegovića (FOTO: Hina)
Kao što smo već naveli, unatoč promijenjenom predznaku, totalitarni refleks je ostao, o čemu možda ponajbolje svjedoče riječi upućene Borisu Rašeti, „pišite Rašeta, nećete još dugo“, ali i neargumentirani atak na sve medije koji mu iz ovih ili onih razloga ne odgovaraju. Tako je između ostalog zaključio da je tjednik Telegram ispostava „postkomunističke duboke države“, ma što to značilo i da ga informacijama opskrbljuju tajne službe. Samom Bancu je naravno jasno kako je prijetnja novinskim autorima da će im se oduzeti prostor djelovanja moguća jedino u totalitarizmu, jednako kao što mu je poznato da ovakva vrsta neutemeljenog etiketiranja predstavlja najbolju tradiciju partijskih osvrta na pisanje nepodobnih. Najgore od svega je to što Banac misli kako pismeniji čitatelji toga nisu svjesni.
Vratimo li se pak na tvrdnje iz njegovog posljednjeg teksta suočit ćemo se s misaonim galimatijasom, vrijednim pažnje tek u onoj mjeri u kojoj njegova analiza može rasvijetliti perfidnost autorovih teza. Koliko god, naime, Banac titulirao Hasanbegovića kao jednog od "naših najboljih povjesničara", iz čijih se izjava ne može iščitati da kulturu ne poima kao autonomni i kreativni prostor, svi znamo da to naprosto nije istina. Pri čemu je upitno ispostavlja li se kao veći problem to što Banac svjesno falsificira Hasanbegovića ili to što misli kako to nije očito. Da novi ministar kulture ne smatra kulturu kao autonomni i kreativni prostor, već kao polugu stvaranja nove nacionalne paradigme, jasno je već iz same najave njegovog programa, ali i iz intervjua danog Glasu Koncila prije nekoliko godina u kojem se vrlo ostrašćeno osvrnuo na Treći program Hrvatskog radija. Vidljivo je to uostalom i iz njegovog posljednjeg intervjua Večerenjem listu u kojem je ustvrdio kako „postmarksističke“ i „postjugoslavenske“ teoretičare i „subverzivne diverzante“ na državni proračun najviše smeta da će ih se s proračuna usmjeriti na „neoliberalno tržište“.
Drugim riječima, sve što je do sad Hasanbegović izjavio, napravio ili predložio svjedoči o tome kako on kulturu doživljava isključivo kao utilitarnu i u ime nekog višeg cilja. To se inače zove socrealizam, što je Bancu jako dobro poznato. No ono što istinski čudi je to nastojanje da, braneći ministra, zamaskira i lažno predstavi ono što ovaj otvoreno i bez ikakvih ograda najavljuje i radi. Što nas u konačnici dovodi do Bančeve posvemašnje relativizacije antifašističkih temelja ove države. Koliko god se Ivi Bancu kao apologetu nove kulturne revolucije ta činjenica ne sviđala, on je kao relevantan povjesničar savršeno svjestan toga da je Republika Hrvatska utemeljena odlukama ZAVNOH-a i AVNOJ-a, kao politička posljedica partizanske, antifašističke borbe svih jugoslavenskih naroda. Banac je isto tako svjestan da je ona međunarodno priznata zahvaljujući činjenici da je na samostalnost imala pravo zahvaljujući Ustavu SFRJ iz 1974. godine i da je nakon provedenog referenduma to pravo konzumirala.
Dakle, da nije bilo antifašističke borbe, ne bi bilo ni Hrvatske, upravo ovakve kakva jeste. Sve je ovo, kao što smo već naveli, Bancu savršeno dobro poznato, jednako kao što mu je poznato i to da iza svakog intelektualca i povjesničara, na kraju ostanu njihova djela i stvari koje su pisali. Prava je šteta zašto onda sebi dopušta da kao autor jednog sjajnog putopisa, pod nazivom „Acta Turcarum“ potpisuje ovakve uratke, prepune nejasnog bijesa, viška ambicije i jasno iskazane potrebe da piše stvari koje su logički neodržive i moralno suspektne.
lupiga
