Autorica dokumentarnog serijala Stambeno pitanje Silvana Menđušić, mogla je, recimo, nešto o provalama u stanove pitati sadašnjeg ministra obrane Damira Krstičevića, tada zapovjednika IV gardijske brigade, čiji su pripadnici i oni koji su se tako nesmetano predstavljali devedesetih haračili po splitskim kvartovima. Pa evo, da ga sad pitamo. Što je to bilo, ministre?
Posljednja epizoda izvrsnog dokumentarnog serijala Stambeno pitanje autorice Silvane Menđušić, jedino što gledam na novinarski nepodnošljivom HTV-u, dramatično nas je podsjetila na opću otimačinu vojnih i svih drugih dostupnih stanova ratnih devedesetih.
Dok su se vodile borbe za oslobađanje zemlje, a mnogi pošteni ljudi ginuli na fronti, taj jedan soj šakala upadao je u stanove hrvatskih građana »pogrešne« nacionalnosti i izbacivao ih po kratkom postupku. Silvanina priča je iz Splita, ali mogla je biti i iz Zagreba, ili nekog drugog grada u Hrvatskoj.
Tipovi u maskirnim uniformama protjerali su iz društvenih stanova u fondu JNA mnoge obitelji koje nisu imale nikakve veze s ratom, ni s politikom, ni s Miloševićem i belim orlovima. Došli bi na vrata s prijetnjama, opasačima i kojekakvim iskaznicama, pozivajući se na viši autoritet vlasti. Prestravljenim stanarima koji su ionako osjećali da su laka meta jer su nosili srpska ili muslimanska prezimena, ili su naprosto živjeli u stanovima JNA, psi rata dali bi pola sata da pokupe prnje i nestanu. Na isti način otimali su se po Hrvatskoj ugostiteljski objekti, obrtničke radnje, vikendice i druge zanimljive vrste imovine.
Mom dobrom prijatelju izbacili su 1995. obitelj u Splitu, nasilnici su ušli preko balkona u dnevni boravak i zauzeli stan.
Ljudi su pokupili dokumente i donji veš, izašli kroz vrata i otišli u Švicarsku. Dobili su sud nakon deset godina. Oni su tužili, mnogi drugi nisu, nisu se usudili, i ostali su bez svega. Iza vrata na kojima su nekad stajala njihova imena, i danas žive ti novi stanari, besprizorni otimači tuđega, predatori koji su uništili sudbine. Žive među nama. Sada se predstavljaju kao pristojni građani, uredni, fini, pobožni.
Dokumentarac citira izjavu zapovjednika Hrvatske ratne mornarice Svetu Leticu koji je još početkom 1992., na jednoj konferenciji za novinare, izjavio da je u Splitu nasilno »useljeno« više od 900 stanova. Procjenjuje se da ih je do kraja rata bilo oko 2000, a u cijeloj Hrvatskoj ni broja im se ne zna. MORH je 1991. preuzeo 38.000 stanova JNA, lovište je bilo veliko i otvoreno.
Dio najboljih vojnih stanova dodijeljen je na poklon pripadnicima nove političke nomenklature, prijateljima i rodbini. A taj tadašnji grabežljivi društveni talog provaljivača u tuđe stanove imao je podršku organa vlasti, obično prešutnu, ali nekad i posve direktnu.
Prema mojim informacijama, u Splitu se akcijom zauzimanja stanova upravljalo direktno iz sjedišta stambene vojne komisije. Valu te rekonkviste bili su na usluzi pojedini suci, pripadnici policije i službenici državne uprave. Neki od njih i sada su na važnim pozicijama u državi. Danas ugledni građani, zaslužni članovi zajednice, moralni, pobožni.
Uglavnom, Menđušić nam je priuštila finu porciju suočavanja s nedavnom prošlošću. Jedino je šteta da smo čuli samo imena i priče žrtava, dok su protagonisti otimačine, ovi s druge strane, ostali neimenovani.
Mogla je, recimo, nešto o provalama u stanove pitati sadašnjeg ministra obrane Damira Krstičevića, tada zapovjednika IV gardijske brigade, čiji su pripadnici i oni koji su se tako nesmetano predstavljali devedesetih haračili po splitskim kvartovima.
Pa evo, da ga sad pitamo. Što je to bilo, ministre?
novilist
