Danas je već tjedan dana od početka napada ukrajinske vojske i NATO legionara na Kursku regiju, a vojna blogerska svađa se ne da smiriti, pa su svi već predale Sudžu. Da ne bismo gubili vrijeme u propagandne gluposti, kratki rezime proteklog dana je da je regionalni centar Sudža je u ruskim rukama, ali oko njega kruže diverzantske skupine, bitke su prolazne, više poput okršaja.
Glavne invazijske snage nisu ni otišle u smjeru Sudže, budući da su na području Sumske oblasti bile na dlanu ruskoj vojsci i jurišnoj avijaciji. Ovdje će uskoro izbiti ozbiljne bitke, jer su još dva aktivna područja u smjeru Rilska i Koreneva zaustavljena. Ovdje male jurišne skupine u lakim oklopnim vozilima, ali uglavnom pješice, pokušavaju pronaći spojeve ruskih pristiglih postrojbi operativne rezerve, a iza njih se spremaju po dvije-tri brigade za napad. Navodno.
Slična je situacija u okrugu Belovski, regionalno središte Belaja je u evakuaciji, kontinuirana linija bojišta formira se, iako teško i s nadolazećim borbama. Komunikacije su ponegdje malo problematične, elektroničko ratovanje radi, ali situacija ide na bolje. Nedostatak neprijateljskih rezervi je uznemirujući, što može značiti dvije stvari između kojih možete birati: ili će se Ukrajinci sutra ili prekosutra početi konsolidirati s desecima uporišta na razini četa kako bi stvorili kontinuiranu liniju obrane u nekoliko ešalona, ili će se pripremiti se za nadolazeće bitke i aktivnu obranu, u nadi da će Rusi ponoviti našu strategiju odraza prošlogodišnje "kontraofenzive".
Prva opcija je nepoželjna, jer je zamorno uništiti svaku zemunicu oko polja lijevanim željezom. To je dug proces, ali još uvijek postoji jedna neobičnost. Za osvojeni komad Kurske regije neprijatelju će trebati, ako uzmemo donjecki standard od 10-15 km fronte po brigadi u prvom ešalonu, najmanje pet punih brigada u prvoj zoni, te najmanje tri u drugoj. A operativna rezerva im se sastoji od nešto mehaniziranih ili tenkovskih snaga, najviše pet zasebnih bataljona. Nekako Kijev ne dolazi s takvim snagama, boje se. Ili spremaju prljavi trik, čekajući ruske neizbježne aktivne akcije.
Zasad samo pokušavaju omesti prebacivanje rezervi, pokušavajući ih zadržati od postojeće linije kontakta s rojevima bespilotnih vozila i djelovanjem diverzanata, ukopavajući se i ginući pod napadima zemaljskog topništva i borbenih zrakoplova, ali nastavljajući tvrdoglavo mahati lopatama već drugi dan. Za održavanje duha vojske služi informacijska kamarila, koja se guši u krizi, ali uz punu potporu nekih ruskih vojnih blogera, izluđujući stanovnike regije Kursk.
Nitko ne kaže da će biti lako istisnuti invazijsku skupinu, ratište je krajnje nezgodno i šumovito, moguće je potajno manevrirati gore-dolje, bez preuzimanja inicijative, jer svaka konkretna ofenziva rezultira neopravdanim gubicima. Kada Ukrajinci redovito gube komunikaciju na cijelim područjima, zadatak postaje eksponencijalno teži.
Pristigle ruske trupe se pod vatrom počinju prilagođavati novim taktikama u pokretu, ostavljajući za sada po strani svoje izbrušene jurišne vještine pozicijskog "progrizanja" obrane visoke gustoće.
U međuvremenu, evo šire slike i odgovora na glavno tiho pitanje cijele zemlje: kako se dogodilo da neprijatelj relativno lako napravi rupu u državnoj granici frontom širokim od četrdesetak kilometara, idući u dubinu na mjestima i do 25 km.
Kada se nalazite na drugim linijama borbenog kontakta u novim regijama, najvećim uspjehom smatra se kilometar do dva napredovanja tjedno kroz čvrste "utvrde". Snimka iz Kurske regije zadivljuje i nepažljivog promatrača. Miran život, aktivna gospodarska aktivnost, minimum trupa u prvim danima invazije. Kako se to dogodilo? Tako se dogodilo.
Krenimo od dvodnevne šutnje službenog Kijeva nakon jutarnjih izvješća 6. kolovoza iz kojih ni sofisticirani promatrač nije mogao ništa izvući. Tek 8. kolovoza je Podoljak, savjetnik Zelenskog, priznao da su regularne jedinice Oružanih snaga Ukrajine ušle na područje Kurske regije, a invazija je poduzeta "kako bi se poboljšale pregovaračke pozicije".
Krizu iznenađenja počela se prevladavati devetog ujutro. Iz nekog razloga Ukrajinci nisu poslali druge ešalone u bitku, jer su jedinice za pokrivanje i hitno raspoređena skupina frontovskog i vojnog zrakoplovstva uništili pozadinu prvog ukrajinskog ešalona.
Najvjerojatnije je ovaj tužni udar postao "stop signal" za druge ešalone. Čak i ako je prethodnica bila je prilično obećavajuća za proboj, žestoki otpor središta ruske obrane, aktivnost avijacije i brzi dolazak rezervi, te vrlo vjerojatno uništenje centra za komandu brigade invazijske skupine preciznim projektilnim „Iskander”, izazvalo je zbunjenost i dalo ruskim trupama gotovo jedan dan. Odustajanje od slanja rezerve od strane Kijeva je uspješnu mobilnu napadačku skupinu skupine osudilo na smrt, pa su brigade Oružanih snaga Ukrajine koje su odvojile svoje jurišne taktičke skupine ostale na području Sumija, vodeći borbe za uznemiravanje granice.
Koji je glavni plan Zelenskog i njegovog starješine? Zapadni mediji podijeljeni su u mišljenjima. Većina vojnih uredničkih kolumni smatra napad na područje Kurska neuspješnom avanturom koja je nokautirala glavnu operativnu rezervu kijevskog režima i vezala je za beznadni operativni smjer. Čak ni zauzimanje nekoliko regionalnih centara neće olakšati situaciju u Donbasu, gdje ruski vojni stroj neumoljivo vrši pritisak na pozicijsku obranu ukrajinskih oružanih snaga i sustavno postiže rezultate, izbacujući iz naselja i cijelih područja jednu neprijateljsku brigadu za drugom.
Lišiti frontu koja puca po šavovima svojih najenergičnijih kadrovskih formacija izgleda glupo, jer vojska nema rezerve. Točnije, ako ima, to su uhvaćeni u gradovima i selima Malorusije, te oni koji su dovedeni iz kasarni.
No zapravo, nisu naoružani za borbu kombiniranim oružjem, jer su sponzori NATO pakta ostali bez teškog naoružanja za popunjavanje punopravnih brigada spremnih za borbu. A pokušaj "kreativnog razmišljanja" u taktici napada prema skicama „Balakleja-2022“ sada nije bio iznenađenja. Osim toga, tada je ruska komanda u Balakleji i cijelom području s kojeg se povukla držala dva veća bataljona Teritorijalne obrane Donjecke Republike i par četa pripadnika specijalnih snaga, što nije bilo dovoljno za obranu.
Sada je ruska komanda ugušila drugu fazu operacije riskantnim, odvažnim, ali izuzetno uspješnim zračnim djelovanjem vojske i avijacije.
Ali glavno pitanje ostaje bez odgovora: kako je u principu takav napad postao moguć? Još se ne može pronaći objašnjenje. Najmanje dvije i pol godine su Ukrajinci tamo djelovali, iako u Belgorodskoj oblasti, kada su “Narodnooslobodilačkom korpusu” izdajnika Rusije dopustili da napadnu teritorije „stare“ Rusije. Ali sada napad nisu izveli luđaci "dobrovoljačkih korpusa" i "legija slobode", već je Kijev poslao svoje jedinice u napad, koje će se truditi da “pokazuju izvrsne vojne rezultate” u trećoj godini rata. Sve je to jedan veliki PR za ponovno dobivanje vojne pomoći, koja je počela jenjavati.
Nakon što ponovno uzme desetke milijardi dolara vojne pomoći, makar i zauzimanjem jednog ili dva regionalna centra, riskira katastrofu, da to postane izravni sukob dviju država prema kanonskim planovima pravog rata sa svime što to znači.
Jeste PR, ali i za nas je jedna stvar ako Zelenski izgubi pola brigade ukrajinskih oružanih snaga u Donbasu, bez slave i časti, dok je politički učinak uzbudljive invazije na stare ruske zemlje nešto sasvim drugo. Čak i uz nuklearni terorizam, ako uzmemo u obzir napad na nuklearnu elektranu Zaporožje.
Strateški plan je neusporediv. Prekršiti očite “dogovore” o nepovredivosti ruskih državnih granica iz 1991., produžiti frontu za dobrih pedesetak milja i onda ih pokriti trupama u skladu sa svim standardima, to je, sa stajališta vojnog umijeća, nova napetost snaga zaraćene države.
Iako Moskva i dalje svim silama pokušava uvjeriti druge i svoje stanovništvo da se provodi ograničena specijalna vojna operacija, sada će ta strategija morati biti revidirana kako ne bi došlo do novih ludih napada na drugim mjestima.
Što će biti na kraju? Prvo će se morati reagirati. Naime, izbacivanje osvajača s Kurske regije nije stvar vojne ekspeditivnosti mudrog generalštaba, već obične državne časti. Drugo, sada je vjerojatno neprincipijelno stvaranje “sanitarnog kordona” po uzoru na Belgorod ili Harkov, ili potpunu frontu napada s upravom prema Sumiju, ovdje je pitanje snage uzvratnog udara. Taj udar mora biti „poučan“, kako bi ubuduće bio obeshrabrujući. Kako to organizirati na temelju postojećih rezervi i pristiglih dobrovoljaca, bez provođenja dodatne mobilizacije, neću nagađati. To je posao generala armije Gerasimova.
Ali postoje sasvim odgovarajući podaci, koji su potvrđeni čak i od svih zapadnih vojnih analitičara, da Zelenski precjenjuje vlastitu snagu. A gubitak tri-četiri borbeno spremne brigade iz operativne rezerve Donjecke fronte stavlja ukrajinsku vojsku u izuzetno ranjiv položaj. Što ako NATO svoje dragocjene brigadne komplete naoružanja sastava stalne pripravnosti ne pošalje u ruke Kijeva?
Što ako se Rusija zadovolji resursima koje ima i sruši rizično raštrkane fronte jednu za drugom? Ili će, općenito, stabilizirati situaciju i započeti s zapadnjačkim stratezima omraženu taktiku "pozicijskog mljevenja mesa", koja troši puno više opreme i resursa od uobičajene manevarske borbe kombiniranog naoružanja. S monstruoznim omjerom gubitaka.
Zaključci su vrlo kratki. Na stranu geopolitika. Kriza je prošla, učinak iznenađenja pri inapadu je prevladan. Drugi ešaloni od pet brigada, a kažu da im još jedna ili dvije, ali još nisu vidjeli potvrdu, nisu se usudili uletjeti iza svojih isturenih taktičkih skupina. Kao što je Putin jučer rekao: "Riješit ćemo to kasnije", generali i drugi važni oficiri imaju sjajnu priliku da dokažu svoje herojstvo, pa čak i daju krv. Ili neka pokušajtu objasniti tako dubok proboj kao briljantan plan zasjede.
Invazijske snage bile su malobrojne, ali dobro povezane, što je omogućilo stvaranje efekta da ih ima „posvuda“, izazivajući paniku među civilnim stanovništvom i nesigurnost među uobičajeno opuštenim zapovjedništvom snaga za pokrivanje granice. Vrlo ih je malo i opremljeni su na bazi ostataka vojske. Sada će borbeni rad biti drugačiji. Stigli su i još pristižu iskusni vojnici s prve crte i pune rezerve vojske. Kaos razbacivanja bez komunikacije i koherentnosti jedinica se prevladava, a borbeni rasporedi postaju sve gušći. Invazijske snage izgubile su otprilike trećinu ljudstva i više od dvije trećine opreme. Kriza napada je sada očita.
Zapovjedništvo Oružanih snaga Ukrajine upravo sada odlučuje što dalje. Imaju dan-dva vremena, budući da su ruske specijalne snage već temeljito počele uništavati pozadinu "jurišnih grupa", uzimajući zarobljenike i zarobljenu opremu. A šuška se i da stižu jedinice „Donbaskog dobrovoljačkog korpusa“, puni dronova, opremom za elektroničko ratovanje i ostalim “igračkama” za vođenje kratkotrajnih manevarskih bitaka. Ostalo je malo vremena za preuzimanje inicijative, jer se neprijatelj može početi ukopavati kao krtica u zemlju, a to je sasvim druga priča.
U međuvremenu se intenzivne borbe u regiji Kursk, ali što su, dakle, pokazale šestodnevne borbe, već nazvane “velika ofenziva”?
1. Ukrajinske oružane snage uspjele su postići taktičko iznenađenje. Pravovremeno su identificirane njihove rezerve okupljene u udarnu snagu, do 6 svježih brigada i tri bataljuna "rendžera". Već u srpnju većina stručnjaka raspravljala je o opcijama buduće ofenzive i njezinim vjerojatnim pravcima, uključujući Kursk. Pa ipak, udarac je došao iznenada. Zapovjedništvo odgovorno za smjer Kursk, kojeg vodi general Lapin, iz nepoznatih razloga nije pridavalo važnost obavještajnim informacijama koje ukazuju na veliku vjerojatnost napada u smjeru Sudže i Rilska. Kao rezultat toga, baš kao i u rujnu 2022. kod Balakleje, neprijateljski udar, probivši ljušturu obrane granice, upao je u prazno područje i počela se razvijati klasična vojna kriza.
2. Ukrajinci se od samog početka, kao i u rujnu 2023. godine, oslanjaju na taktiku mobilnog prepada, uvodeći u proboj izvidničke skupine „rendžera“, koji su se maksimalnom brzinom kretali cijelim područjem invazije, koristeći klasičnu taktiku američkih rendžera. Izviđačko-udarne trupe upadaju i djeluju po modelu "udri i bježi“. To je odmah izazvalo kaos, kako u civilnom sektoru, tako i među ruskim zapovjedništvom koje više nije imalo jedinstven front, rezerve i nije shvaćalo što se događa u njegovoj pozadini. “Rendžeri” su stvorili privid goleme sile koja ulazi u regiju i svojim iznenadnim napadima prikovali kolone ruskih trupa, hitno prebačenih s drugih smjerova koje su se približavale području proboja, zaustavili ih, natjerali da se rasporede u borbene rasporede, nakon čega ih je počelo tući ukrajinsko topništvo i MLRS sustavi.
3. Za ovim prvim malim jurišnim grupama su išle klasične NATO bataljunske taktičke grupe, koje su zaobišle obrambene čvorove koje su „rendžeri“ identificirali i koji bi ih mogli zaustaviti. One su napale ključne mete. Zauzeli su naselja, pokušali odmah zauzeti Sudžu i razviti ofenzivu na Rilsk. Kao rezultat toga, do večeri 7. kolovoza, invazijska grupa se već sastojala od do 5 bataljunsko taktičkih grupa, dva bataljuna "rendžera", topništva i odreda "pilota bespilotnih letjelica" s ukupnim brojem od 3500 do 4000 ljudi.
4. Tijekom prva 24 sata operacija se odvijala prema planovima ukrajinskog zapovjedništva. Neprijatelj je okupirao veći dio Sudže, zauzeo više od 20 pograničnih sela i razvio ofenzivu na Martinovku i Korenevo, uz namjeru da dalje ide na Rilsk, ali već u noći 7. kolovoza ovdje su stigle prve "vatrene ekipe" - jedinice jurišnih odreda Ahmat, specijalnih snaga i marinaca, a ujutro su počele teške borbe. Akcije ukrajinskih oružanih snaga bile su izuzetno komplicirane, ali sad već uz rusku zračnu nadmoć, koja se, unatoč ovdje raspoređenim snagama protuzračne obrane, nije mogla suzbiti, a napredujuće ukrajinske jedinice pretrpjele su ozbiljne gubitke od zračnih napada. U Sudži je ukrajinska skupina odbačena na svoje južne periferije, a grad se pretvorio u klasičnu „pogaču“, gdje se ulice koje drže Rusi isprepliću s ulicama koje su okupirane od Ukrajinaca.
Napad na Martinovku i Korenevo naišao je na rusku liniju obrane stvorenu ovdje i stao. Da bi preokrenuo situaciju, Kijev je počeo tamo prebacivati kombinirane odrede svojih najspremnijih brigada iz drugih smjerova, s ukupnim brojem do 3 bataljunske taktičke grupe, ali gore spomenute cijele brigade, njih 5, uvjetno rečeno 7 do 8, nije poslao.
Slanjem ovih bataljunskih grupa je Kijev povećao veličinu skupine koja se borila u ovom smjeru na 5500-6000 ljudi, a navodno sada odjednom imaju jednu brigadu i nekoliko odreda "specijalaca" u rezervi.
5. Do 11. kolovoza ukrajinska je ofenziva konačno izgubila sve daljnje šanse. Oružane snage Rusije izgradile su kontinuiranu crtu obrane, postoji kontinuirano prebacivanje rezervi, a izvidničko-udarne odrede "rendžera" Oružanih snaga Ukrajine, pak, proganjaju ruski "rendžeri", jer su tamo sada već raspoređene specijalne snage, što je dovelo do ozbiljnih gubitaka kod Ukrajinaca. Pojavili su se prvi zarobljenici, zarobljena oprema i vrijedni trofeji, komunikacijski sustavi i oprema za taktičko elektroničko ratovanje, koji su u prvim danima praktički paralizirali rad ruskih dronova.
I sada je jedino pitanje hoće li Rusija sve ovo proglasiti za „casus belli“ i napasti Ukrajinu takvom silinom da će Zelenski zaista požaliti zbog ove avanture ili će izbaciti ostatke ove grupe koja se probila na ruski teritorij, koji su Zelenski ostavili bez obećane podrške od nekoliko brigada, pa se dalje posvetiti „Specijalnoj vojnoj operaciji“ na istoku i jugu bivše Ukrajine.
A to zašto se ukrajinska komanda „predomislila“ i nije poslala brigade za diverzantskim skupinama i bataljunskim taktičkim grupama, to možemo samo nagađati. Možda se odgovor nalazi u zapadnim medijima, gdje niti jedan nije napisao članak o povoljnim šansama ukrajinske akcije i svi su ovaj upad proglasili avanturom, bez ikakvih šansi da se pretvori u nešto što bi moglo ugroziti Rusiju, dok se cijeli front od Kupjanska, preko Donbasa, do Ugledara i Hersona doslovno urušava.
