Intervju zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše, objavljen u Večernjem listu 14. kolovoza u dvobroju za Veliku Gospu, izazvao je mnoge reakcije. Nemam namjeru osporavati njegove stavove, ima ih pravo javno iznijeti, ali, isto tako, mora biti spreman i prihvatiti kritiku. Tako funkcionira demokratsko, pluralno društvo. Ono je bitno dijaloško, a dijalog podrazumijeva različite stavove, kritiku i polemiku.
Crkva nije demokratska, nije ni pluralna, a ne možemo reći da je krasi i neka dijaloška kultura. Ona je kruta, hijerarhijski ustrojena, da ne okolišam, preživjela feudalna struktura koja komunicira dekretima, naredbama i zabranama – oni koji se u hijerarhijskom lancu nalaze iznad donose odluke o onima ispod sebe, ali ujedno, što je dio pravde hijerarhijske neslobode, slušaju one koji su iznad njih.
Očekivati od feudalnih hijerarhijskih struktura da brane demokraciju, slobodu mišljenja i izbora, graniči s bezumnošću. Kada se Katolička Crkva poziva na demokraciju, to čini s predumišljajem. Nju demokracija zanima isključivo kao sredstvo ostvarivanja nekih crkvenih, a to znači nedemokratskih ciljeva.
Ovo ne ističem kako bih diskreditirao Crkvu iz javnih rasprava, društvenog i kulturnog života. Ne, ona, zahvaljujući razvoju sekularnog društvu, uspjehu prosvjetiteljskih i liberalnih pokreta, protiv kojih je, samo napominjem, Crkva tada bila a i sada je, ima mogućnost sudjelovati u društvenom i kulturnom životu.
Sekularno društvo shvaća pozitivnu uloge religije, ali je itekako svjesno toga da religijske strukture sekularnost ne gledaju prijateljskim očima.
Crkva, premda nije slobodna u sebi, ima zajamčeno pravo, a i realnu mogućnost, sudjelovati u društvenom životu, ne i u političkom (u politici je Crkva opasna, djeluje kao nametnik). Sve to joj je omogućilo upravo sekularno društvo.
Sekularno društvo će braniti religijska prava, dok će, s druge strane, religija, ma koliko to krila, htjeti dokinuti sekularno društvo i sekularna prava.
Ovaj stav neću dodatno argumentirati, dovoljno je istaknuti ono očito: sekularno društvo, unutar granica tog istog društva, jamči religiji pravo javnosti, vidljivosti i djelovanja, dok religija, unutar vlastitih granica, to isto pravo ne jamči sekularnosti. Religijski identiteti, dakle, opstaju u sekularnom društvu, ali sekularni identiteti ne mogu opstati u sakralnom odnosno religijskom okruženju.
Dražen Kutleša se zasigurno ne bori za demokraciju, on se ne bori ni za hrvatsku državu kao demokratsku, suverenu, ponosnu, sekularnu državu. On demokraciju iskorištava kako bi povećao područje crkvenog utjecaja, a tamo gdje Crkva ima utjecaj, tamo zasigurno nema demokracije.
Sjetimo se slučaja istarske župe Dajla. E, taj slučaj nam u potpunosti razotkriva psihološki i antropološki profil Dražena Kutleša. On je čovjek posluha crkvenoj hijerarhiji. Tada smo imali prilike vidjeti na kojem mjestu na hijerarhijskoj ljestvici vrijednosti mu se nalazi hrvatska država.
Za one neupućene, napomenut ću samo da hrvatskoj državi u verziji Dražena Kutleše ne prijete nikakva visinska oboljenja.
No, vratimo se na odnos Crkve i slobode. Crkva i sloboda naprosto ne idu skupa, a to što Crkva neprestano govori o slobodi, ona to čini s namjerom da se lažno predstavi kao braniteljica sloboda kako bi od te laži i na toj laži profitirala.
Ovo, naravno, vrijedi za sve religije, a ne samo za Katoličku crkvu. Religije redovito oduzimaju slobodu, o tome ovisi njihov opstanak i u tome ne vidim ništa sporno sve dok netko želi pripadati nekoj religijskoj zajednici.
Sloboda je za mnoge ogroman teret, ona zahtjeva da se neprestano samoodređuješ, da donosiš odluke i da biraš.
Slobodan čovjek je dinamičan, svjestan značaja individualiteta. Vjernici, naprotiv, žele postati kolektivno tijelo, njima nasušno treba isti moralni sustav, od njih se očekuje da o svim bitnim pitanjima zauzimaju isti stav – to je stav koji im je, kao istinit, obvezujuć i nepropitujuć, posredovao neki autoritet, a, poznato je, religije ne dovode u pitanje ono što im autoritet kaže.
Ni ovo mi nije sporno sve dok nitko nije prisiljen biti članom takvih struktura i sve dok se ti autoriteti ne obraćaju pluralnom, sekularnom društvu, tražeći od njega da se prilagodi religijskom određenju čovjeka, morala i povijesti.
Jasni su mi razlozi zbog kojih je nadbiskup Kutleša odlučio, posve jednokratno, iskoristiti blagodati demokracije, pluralnosti i liberalizma kako bi sekularnom društvu, a ne isključivo tzv. narodu Božjem, iznio katolički nauk – on želi povećati crkveni utjecaj. No oni kojima se on obratio nisu katolici nego čitatelji Večernjeg lista.
Nitko zbog katoličkih ili, još šire, kršćanskih motiva ne čita Večernji list. Odlučivši se dati intervju jednom svjetovnom mediju, ma koliko se to zbivalo u strogo kontroliranim uvjetima jer, poznato je, klerici u nekontroliranom svjetovnom kontekstu postanu paranoični, Kutleša je pristao na rizik, a taj rizik sastoji se u izvjesnosti da bi intervju mogao potaknuti javnu raspravu. Upravo to se i dogodilo. Smatram da je za razvoj hrvatskog društva dobro što je došlo do ovog intervjua, baš kao što je dobro što je on izazvao mnoge reakcije.
Manje je bitno što je razvidno da Kutleša očekuje kako bi svi čitatelji Večernjeg lista, baš kao i svi građani Republike Hrvatske, trebali postati katolici, to znamo, nije to neka novost. On to jednostavno želi, tako je shvatio branšu kojoj pripada.
Kutleša po ovom pitanju ne odudara od mišljenja većine, premda ne svih hrvatskih biskupa – većina njih želi, ma što i ma kako to rekli, Crkvi povlastiti ovu nesretnu i izigranu državicu.
Namjera Crkve nije jačanje sekularne države, demokracije, pluralnosti i nezavisnosti, nego upravo suprotno – ona želi ojačati i umnožiti vlastite redove, ona želi postati brojnija i moćnija, a da bi te želje ostvarila, nužno je prethodno ugasiti pluralnost istina i razigrano, veselo mnoštvo različitih perspektiva, pa i perspektivu koja dolazi po crkveno antagoniziranim rodnim studijima.
Kutleša je neprijateljski usmjeren prema sekularnosti, modernosti i liberalizmu, on to sve želi dokinuti baš kao što je dokinuo vlastiti individualitet i subjektivitet. Sve ono što je on rekao, rekli su mnogi prije njega, on to sada samo nevješto ponavlja.
Ne promatram ga, ne zato što to ne želim, već zbog toga što on to ne želi, kao samostojnoga subjekta koji samostalno upravlja vlastitim životom. Za njega je nepodnošljiva i sama pomisao da je on subjekt djelovanja, da će njegov život biti uistinu njegov ako ga usmjerava snagom vlastitog, individualnog uma i volje.
On ne želi bit subjekt življenja i djelovanja. Njegov život je, u doslovnom i prenesenom smislu Dajla – on ga želi odraditi po nalogu i uputama drugih te tako očekuje onu famoznu nagradu na nebesima.
Neka, na to ima pravo, ja ću to njegovo pravo braniti, baš kao što ću se boriti protiv toga da sekularno, hrvatsko društvo živi po modelu Dajle Dražena Kutleše.
Nismo svi u hijerarhijskom lancu (napominjem samo da u tom lancu, čak ni kao začetnik toga lanca, nije ni Bog), neki od nas uživaju u slobodi, individualnom samoodređenju i subjektivitetu.
