Nedavno je na jednom izvrsnom portalu, pod naslovom "Je li nužno imati istoga Boga?", izašao polemički osvrt na knjigu Miroslava Volfa “Allah: kršćanski odgovor” (Ex Libris Rijeka i Synopsis Sarajevo, 2015.). Volf je kršćanski teolog o kojem više podataka možemo naći na Wikipediji. Knjigu nisam, niti je namjeravam čitati, s obzirom da me kao bezbožnika teološka razmatranja pretjerano ne zanimaju, sem paradoksa iz kojih proizlaze i na kojima grade svoje zaključke. Osvrnut ću se na jedan citat, nipošto ne tvrdeći da on implicira autoričin stav:
"Fundamentalni problem knjige je autorov koncept: dvije vjere imaju zajedničkoga Boga što bi trebala biti polazna tačka za obustavu nasilnih tradicija. No, šta to znači? Zašto je uslov prekida nasilnih tradicija insistiranje na jednom Bogu i to u mjestima gdje su koncepti potpuno divergentni? Znači li da je sukob opravdan ako se imaju različiti Bogovi?"
Odgovor na postavljena pitanja – ne smatramo li ih tek retoričkim – je prilično jednostavan, pri čemu treba razmotriti nekoliko stvari:
- definiciju Boga
- postojanje Boga
- povijesni razvoj koncepta božanstava
- evolucionu komponentu ljudskog karaktera koja implicira nasilje
- način(e) da se ona prevaziđe
Definicije nužno nose tragove autora i vremena u kojem se postavljaju. Teško je naići na opis (1, 2, 3) tog pojma koji bi korespondirao sa stvarnošću, mada se u (kršćanskoj) teološkoj literaturi nabrajaju njegovi metafizički (apsolutna jednostavnost, jedinstvo, nepromjenljivost, neizmjernost, vječnost,...) i moralni (znanje, ljubav, volja, osobnost,...) atributi. Navodno je on sam sebe Mojsiju predstavio kao "Ja sam koji jesam" - naprosto logički princip identiteta: "sve što je istinito mora se potpuno samo sa sobom podudarati" – što banalnije i od Descartesa ("Cogito ergo sum" – mislim, dakle jesam) sprečava daljnje propitivanje postojanja, pretpostavlajući ga neupitnim aksiomom Jednostavnim rječnikom: "Ja postojim, i točka!". Kako najraširenije monoteističke religije vuku korijene iz judaizma (da ne idemo dalje u prošlost), uvodeći promjene koje bi ih trebale deklarirati kao jedino originalne i ispravne, rečeno se odnosi i na njih. Ako čitatelj ne misli da "jeste ono što jeste", može odmah prekinuti čitanje i obratiti se najbližij psihijatrijskog ustanovi. Jednostavnosti radi, što nije puno pogrešnije od metafiziciranja kojeg razumijevanja radi moraš biti filozof ili teolog, dok se istovremeno od laika traži da bezrezervno vjeruje u ono što vrlo teško bez spomenutih kvalifikacija može razumijeti (ako!), držat ćemo se pragmatične, religijske definicije Boga kao "stvoritelja ukupnog materijalnog i duhovnog svijeta", s obzirom da se bavimo potencijalnom posljedicom teoloških stavova. Često se poistovjećuje sa jednim od svojih atributa, najčešće kroz izjavu "Bog je ljubav", a vi mislite što to znači izvan posve ljudskih mjerila (kojima je mnogo bliža neistovjetna izjava "ljubav je bog"). Nije li čudno da za takvu osobnost (jedan od božjih atributa), nedokazivu bilo kakvim ljudskim racionalnim mjerilima, sem metafizičke osobne vjere (različite od znanstvene vjere – uvjerenja, koje je u načelu dokazivo) poznajemo toliko atributa, a tek manji broj Homo sapiensa se iščuđava kako smo ih mogli spoznati za racionalno nespoznatljivo stvorenje. Naravno, u obranu od sumnji odmah se potežu fraze tipa, "kako znaš da te zaista volim?" (relativni odgovor bi bio, po postupcima, a apsolutni - da je to nemoguće zasigurno znati, o čemu svjedoči broj raskida veza i vezica među spolovima), kojih je cilj ništa drugo negoli pravdati neopravdanost nedokazive hipoteze (prema Popperovom kriteriju opovrgljivosti, što je automatski smješta u neznanstve iskaze) o postojanju Boga. Znanstveni iskaz podvrgnut je provjeri bilo kojeg znanstvenika, naučne zajednice ili inteligentnog laika, metodama razvijenim i iskustveno potvrđenim tijekom vijekova, te samo ukoliko je neovisno potvrđen biva prihvaćen istinitim. Teološko očitovanje, s obzirom da je spoznaja Boga ostavljena isključivo pojedincu, nemoguće je neovisno provjeriti, sem iskazivanja povjerenja ili nepovjerenja u konzistentnost pojedinačnih tvrdnji (nerazumljivo je kako onda teologija smije osobno spoznate i nedokazive atribute, tretirati kao opće spoznaje).
Logički je jednostavno negirati opstojnost metafizičkog bića, već u samom startu. Pretpostavimo li da ono postoji i da je tvorac sviju nas, odaklem nam onda spoznaja o tome? Moguća su dva odgovora: ili nam ju je sam Tvorac prenio tijekom stvaranja (teško vjerojatno, glede evolucionih činjenica o razvoju čovjeka) o čemu ne postoje ni najmanji dokazi, ili smo do spoznaje došli vlastitim naporima. Nešto logičnije (barem na prvi pogled) izgleda ovo poslijednje. Može se uvidjeti apsurdnost takvog zaključka. Neka su Eva i Adam prvi ljudska stvorenja, navodno bačena u svijet božjim činom. Nemaju li apriornu spoznaju o svom Tvorcu (što je malo vjerojatno) onda u jednom trenutku netko od njih – Eva recimo – mora izreći sud o nekom metafizičkom entitetu (poput izjave "postoji Nessie, čudovište iz Loch Nessa"). Ukoliko ste spremni bez provjere prihvatiti takvu izjavu, onda vas ništa neće spriječiti da to učinite s Evinom tvrdnjom, bez postavljanja "suvišnih" pitanja: "Kako znaš? Možeš li dokazati?". Znanstveni je postulat da se tvrdnje (bez očiglednosti, poput aksioma) ne mogu prihvatiti nedokazane, a one nedokazive ne spadaju u znanstveno područje. To direktno implicira religiju, ali i činjenicu da teologija nije, i nikako ne može biti više znanost nego "nauka" o izučavanju svojstava Paje Patka. Iako se religija upinje u tvrdnjama da za spoznaju Boga nisu potrebni dokazi, njena sluškinja - teologija – prepuna je raznoraznih formalnih (na logici navodno baziranih) "dokaza" o njegovoj opstojnosti, jer je upravo bolno svijesna svoje nemoći. Licemjerno, na sve moguće načine ište upravo ono što negira kao potrebu!
Prihvatimo li monoteističku koncepciju najvećeg broja suvremenih religija, potrebno je objasniti na koji se način od primitivnih totemizama, preko politeizama i panteizama izdiferencirao takav stav? Sociologija religije lijepo tumači njegovu promjenu paralelnom usporedbom s razvojem društava, od klasno neizdiferenciranih prvobitnih zajednica do onih podložnih jednom apsolutnom vladaru, pri čemu začeci demokratskog izjednačavanja ljudskih stvorova doprinose iščezavanju ideje o metafizičkom onostranom vladaru. Do ateizma, razumljivije rečeno – bezboštva, kako vas ne bi na prepad hvatali nebitnim različicama u tom shvaćanju (koje idu od sumnji, očekivanja potvrdi kojih ne može biti, do izričitog odbijanja nadprirodnog). Dakako, pogrešno je tvrditi da je bezboštvo (ateizam) također vjera, vjera u nepostojanje Boga – jer ono nije nego samo logična reakcija na nedokazanu Evinu tvrdnju, implicirajući stav o suvišnosti nedokazivih hipoteza i njihovom nepotrebnom gomilanju (Occamova britva). Kao što je antifašizam antiteza fašizmu, bez kojega nema smisla već se uspostavlja kao realni pozitivni svjetonazor nasuprot postojećeg negativnog, tako ateizam nema smisla bez metafizičkih tvrdnji o opstojnosti božanstva. Na prvi pogled, ako ne vodimo računa o iracionalnim stavovima teologa, klera i vjernika, zaista je čudno da se apriorno prihvaćaju teze o neizmjernosti i vječnosti božanstva, dok istovjetne tvrdnje o materijalnom svijetu uglavnom nailaze na oštro protivljenje, uz opaske kako čovjek ne može shvatiti pojmove poput beskonačnosti i vječnog trajanja. Zar zaista; a kad se odnose na Boga može, ne izazivajući slične nelagodnosti? Čini se da religijska vjera zbilja može pomicati planine, kad već racionalni dio uma pomiče na dijametralno suprotnu stranu.
U najraširenijih monoteističkih religija (kršćanstvo, islam, judaizam,...) po samoj prirodi stvari otpada koncept različitih bogova; Bog je samo jedan – različiti mogu biti tek atributi koje mu pridjeljuju teolozi, u skladu sa svojim vjerskim "spoznajama". Daklem, trojednost Oca, Sina i Duha Svetoga – ma kako neshvatljiva bila umovima nepomaknutima iz ležišta, i ma kako se suprotstavljala značajkama kojima islam snabdijeva Alaha, nimalo ne proturječi činjenici da se radi (s gledišta različitih vjera) o jednom jedinom Bogu. Ergo, razlog za sukob ne može biti u Svevišnjem, već u konceptima kojima fantazija vjernika ekskluzivno prisvaja božanstvo, inzistirajući na isključivosti vlastitih pogleda. Time, s područja nelogičnog koncepta božanstva, evolucije religijskih koncepata i različitosti svojstava kojim se snabdijeva ipak uzajamno slaganje religija oko jednosti njegove, dolazimo na područje biosocijalne evolucije. Od svojih dalekih bioloških predaka, suvremeni čovjek vuče mnogo relikata, atavizama ne samo fizičkih već i mentalnih. Evolucija je, uslijed borbe za opstanak koja je prisilila ljude da se udružuju po biološkoj i teritorijalnoj srodnosti, uvjetovala strah od različitosti koje su uslijed iskustva tumačene (prečesto sasvim opravdano) kao ugroza: bilo čisto fizička, bilo običaja koji su usvojeni u krugu vlastite zajednice. Odatle ksenofobije, strah od "kvarenja" jezika, pa konačno i animoziteti spram nespojivih sa vlastitim predodžbama shvaćanja Boga, odnosno njegovih atributa i načina obožavanja. Sve to ima osnovu u najobičnijoj ugrozi egzistencijalnih koristi (hrana, sklonište, partner za razmnožavanje, teritorij,...) jedinki i skupina u koje se udružuju radi obrane zajedničkih interesa. Kako socijalna evolucija sofisticira prvobitne ljudske karakteristike i prioritete, sa čisto fizičke prebacajući ih na mentalnu stranu, to sve više na račun prvog raste strah od ugrožavanja ovog poslijednjeg, poznatog inače pod sintagmom "naše vrijednosti". Ako sam bijel a ti crn, ako na jedan način – nespojiv s tvojim – častim Boga, ako sam usvojio mit o naciji iz koje sam izbacio tvoje ljudstvo, ako sam zaokružio teritorij zadržavši samo za "svoje" pravo na njega,..., onda se u najmanju ruku prema tebi odnosim suzdržano, podozrivo, ili u krajnjem slučaju sasvim agresivno. S druge strane, u čovjeka postoji tendencija za objedinjenjem svjetonazora, što se onda kod iracionalnih ljudi svodi na naturanje vlastitoga drugima, kao vječiti razlog za uzajamne sukobe, genocide, istrebljenja,... (u znanosti je istina objedinjujući faktor, a izvan nje to su interesi vlastite grupe i iracionalni porivi).
Ponovimo, logički – sa stajališta monoteističkih religija (koliko se one uopće vode logikom) - nužno se radi o jednom te istom Bogu, inače bismo govorili o realnom panteizmu koji tek vjerske zajednice doživljavaju monoteistički. Pretpostavimo li mitskog Tvorca, već je po samoj pretpostavci nužan jedan jedini, ukoliko ne pretpostavljamo skupinu stvaratelja – što monoteističke vjere niti ne čine. Daklem, odgovor na početno pitanje ("Znači li da je sukob opravdan ako se imaju različiti Bogovi?") bio bi negativan; niti bogovi postoje, niti oni s gledišta monoteizama mogu biti različiti, već samo različitost pretpostavki o Njemu i oblika Njegova čašćenja može poslužiti kao opravdanje tenzija među ljudskim zajednicama, izazvanih životvornijim povodima ili neprevladanim atavizmima prošlosti. Kad do sukoba dođe, spomenute razlike uzdignute do apsoluta samo su alibi za pravdanje osnovanosti uloge svoje skupine (koja uvijek zastupa "pravu" stvar!) u njemu. To je tek jedan (možda i najiskorištavaniji) od alibija za nametanje prevlasti vlastitih probitaka inima, jedna od inačica straha od različitosti među koje spada i ksenofobija. Rjeđe uzrok, a češće opravdanje sukoba (nametnuto od društvenih elita), je pokušaj unificiranja "spoznaje" i rituala Njemu posvećenih iz čisto interesnih razloga, a ostaje za vidjeti hoće li to dovesti do uništenja ljudskog roda ili će se problem bezbolnije riješiti opadanjem mističnih vjerovanja i iščezavanjem religija.
Nije Bog uzročnik sukoba, već različiti modaliteti njegova "shvaćanja" i slavljenja; uz nedostatak samospoznaje samog spoznavatelja - čovjeka – tek su (pre)često jedno od pravdanja sporova izazvanih nereligijskim motivima. Ni uvjereni vjernici nisu shvatili osnovnu "poruku božju", koja se sastoji u poštivanju realnog čovjeka (bogoljupca ili bezbožnika) i njegova ljudskog dostojanstva, namjesto metafizičkog entiteta. Ključevi morala su u nama, a ne u Bogu ili bogovima različitih vjeroispovijesti. To je odavno sublimirano u izreci da je "religija opijum za narod" (s autorstvom krivo pripisanim Marxu, radi njegova ocrnjivanja) koju u drukčijim oblicima možemo pratiti i do antičkih vremena. Naravno da nije opravdano nasilno "odvikavanje" - jer bi to bio mentalni genocid (eliminacija ljudskog prava na različitost stavova, razložnih ili ne) – već sve treba prepustiti vremenu i utjecaju socijalne evolucije. Nužno je prihvatiti realnost različitih stadija, ne toliko biološke koliko socijalne evolucije pojedinaca. Ne posjeduju svi mogućnost shvaćanja Teorije relativnosti, a kamoli neopravdanosti mitova kojima su generacije i generacije dresirane tijekom povijesti. Dok vjere postoje (a nikada neće sasvim iščeznuti) dotle će se u krugovima njihovih adepata postavljati metafizička pitanja, lišena mogućnosti realnog odgovora. Historijska razdoblja znaju potencirati određene probleme, često postajući groblja za aktualne uvide u njih, ili su prinuđena preformulirati stvari na primjereniji način. U današnje vrijeme, kad se intenzivizira hajka na ideologije kao oblike svjetonazora (koji ne smiju biti zatvoreni za osuvremenjivanje!) radi iskorjenjivanja onog koja ne odgovara aktualnim elitama, najživlja i najtvrdokornija je ona koja se svim silama nastoji izmaknuti takvoj definiciji. Religija!
"Fundamentalni problem knjige je autorov koncept: dvije vjere imaju zajedničkoga Boga što bi trebala biti polazna tačka za obustavu nasilnih tradicija. No, šta to znači? Zašto je uslov prekida nasilnih tradicija insistiranje na jednom Bogu i to u mjestima gdje su koncepti potpuno divergentni? Znači li da je sukob opravdan ako se imaju različiti Bogovi?"
Odgovor na postavljena pitanja – ne smatramo li ih tek retoričkim – je prilično jednostavan, pri čemu treba razmotriti nekoliko stvari:
- definiciju Boga
- postojanje Boga
- povijesni razvoj koncepta božanstava
- evolucionu komponentu ljudskog karaktera koja implicira nasilje
- način(e) da se ona prevaziđe
Definicije nužno nose tragove autora i vremena u kojem se postavljaju. Teško je naići na opis (1, 2, 3) tog pojma koji bi korespondirao sa stvarnošću, mada se u (kršćanskoj) teološkoj literaturi nabrajaju njegovi metafizički (apsolutna jednostavnost, jedinstvo, nepromjenljivost, neizmjernost, vječnost,...) i moralni (znanje, ljubav, volja, osobnost,...) atributi. Navodno je on sam sebe Mojsiju predstavio kao "Ja sam koji jesam" - naprosto logički princip identiteta: "sve što je istinito mora se potpuno samo sa sobom podudarati" – što banalnije i od Descartesa ("Cogito ergo sum" – mislim, dakle jesam) sprečava daljnje propitivanje postojanja, pretpostavlajući ga neupitnim aksiomom Jednostavnim rječnikom: "Ja postojim, i točka!". Kako najraširenije monoteističke religije vuku korijene iz judaizma (da ne idemo dalje u prošlost), uvodeći promjene koje bi ih trebale deklarirati kao jedino originalne i ispravne, rečeno se odnosi i na njih. Ako čitatelj ne misli da "jeste ono što jeste", može odmah prekinuti čitanje i obratiti se najbližij psihijatrijskog ustanovi. Jednostavnosti radi, što nije puno pogrešnije od metafiziciranja kojeg razumijevanja radi moraš biti filozof ili teolog, dok se istovremeno od laika traži da bezrezervno vjeruje u ono što vrlo teško bez spomenutih kvalifikacija može razumijeti (ako!), držat ćemo se pragmatične, religijske definicije Boga kao "stvoritelja ukupnog materijalnog i duhovnog svijeta", s obzirom da se bavimo potencijalnom posljedicom teoloških stavova. Često se poistovjećuje sa jednim od svojih atributa, najčešće kroz izjavu "Bog je ljubav", a vi mislite što to znači izvan posve ljudskih mjerila (kojima je mnogo bliža neistovjetna izjava "ljubav je bog"). Nije li čudno da za takvu osobnost (jedan od božjih atributa), nedokazivu bilo kakvim ljudskim racionalnim mjerilima, sem metafizičke osobne vjere (različite od znanstvene vjere – uvjerenja, koje je u načelu dokazivo) poznajemo toliko atributa, a tek manji broj Homo sapiensa se iščuđava kako smo ih mogli spoznati za racionalno nespoznatljivo stvorenje. Naravno, u obranu od sumnji odmah se potežu fraze tipa, "kako znaš da te zaista volim?" (relativni odgovor bi bio, po postupcima, a apsolutni - da je to nemoguće zasigurno znati, o čemu svjedoči broj raskida veza i vezica među spolovima), kojih je cilj ništa drugo negoli pravdati neopravdanost nedokazive hipoteze (prema Popperovom kriteriju opovrgljivosti, što je automatski smješta u neznanstve iskaze) o postojanju Boga. Znanstveni iskaz podvrgnut je provjeri bilo kojeg znanstvenika, naučne zajednice ili inteligentnog laika, metodama razvijenim i iskustveno potvrđenim tijekom vijekova, te samo ukoliko je neovisno potvrđen biva prihvaćen istinitim. Teološko očitovanje, s obzirom da je spoznaja Boga ostavljena isključivo pojedincu, nemoguće je neovisno provjeriti, sem iskazivanja povjerenja ili nepovjerenja u konzistentnost pojedinačnih tvrdnji (nerazumljivo je kako onda teologija smije osobno spoznate i nedokazive atribute, tretirati kao opće spoznaje).
Logički je jednostavno negirati opstojnost metafizičkog bića, već u samom startu. Pretpostavimo li da ono postoji i da je tvorac sviju nas, odaklem nam onda spoznaja o tome? Moguća su dva odgovora: ili nam ju je sam Tvorac prenio tijekom stvaranja (teško vjerojatno, glede evolucionih činjenica o razvoju čovjeka) o čemu ne postoje ni najmanji dokazi, ili smo do spoznaje došli vlastitim naporima. Nešto logičnije (barem na prvi pogled) izgleda ovo poslijednje. Može se uvidjeti apsurdnost takvog zaključka. Neka su Eva i Adam prvi ljudska stvorenja, navodno bačena u svijet božjim činom. Nemaju li apriornu spoznaju o svom Tvorcu (što je malo vjerojatno) onda u jednom trenutku netko od njih – Eva recimo – mora izreći sud o nekom metafizičkom entitetu (poput izjave "postoji Nessie, čudovište iz Loch Nessa"). Ukoliko ste spremni bez provjere prihvatiti takvu izjavu, onda vas ništa neće spriječiti da to učinite s Evinom tvrdnjom, bez postavljanja "suvišnih" pitanja: "Kako znaš? Možeš li dokazati?". Znanstveni je postulat da se tvrdnje (bez očiglednosti, poput aksioma) ne mogu prihvatiti nedokazane, a one nedokazive ne spadaju u znanstveno područje. To direktno implicira religiju, ali i činjenicu da teologija nije, i nikako ne može biti više znanost nego "nauka" o izučavanju svojstava Paje Patka. Iako se religija upinje u tvrdnjama da za spoznaju Boga nisu potrebni dokazi, njena sluškinja - teologija – prepuna je raznoraznih formalnih (na logici navodno baziranih) "dokaza" o njegovoj opstojnosti, jer je upravo bolno svijesna svoje nemoći. Licemjerno, na sve moguće načine ište upravo ono što negira kao potrebu!
Prihvatimo li monoteističku koncepciju najvećeg broja suvremenih religija, potrebno je objasniti na koji se način od primitivnih totemizama, preko politeizama i panteizama izdiferencirao takav stav? Sociologija religije lijepo tumači njegovu promjenu paralelnom usporedbom s razvojem društava, od klasno neizdiferenciranih prvobitnih zajednica do onih podložnih jednom apsolutnom vladaru, pri čemu začeci demokratskog izjednačavanja ljudskih stvorova doprinose iščezavanju ideje o metafizičkom onostranom vladaru. Do ateizma, razumljivije rečeno – bezboštva, kako vas ne bi na prepad hvatali nebitnim različicama u tom shvaćanju (koje idu od sumnji, očekivanja potvrdi kojih ne može biti, do izričitog odbijanja nadprirodnog). Dakako, pogrešno je tvrditi da je bezboštvo (ateizam) također vjera, vjera u nepostojanje Boga – jer ono nije nego samo logična reakcija na nedokazanu Evinu tvrdnju, implicirajući stav o suvišnosti nedokazivih hipoteza i njihovom nepotrebnom gomilanju (Occamova britva). Kao što je antifašizam antiteza fašizmu, bez kojega nema smisla već se uspostavlja kao realni pozitivni svjetonazor nasuprot postojećeg negativnog, tako ateizam nema smisla bez metafizičkih tvrdnji o opstojnosti božanstva. Na prvi pogled, ako ne vodimo računa o iracionalnim stavovima teologa, klera i vjernika, zaista je čudno da se apriorno prihvaćaju teze o neizmjernosti i vječnosti božanstva, dok istovjetne tvrdnje o materijalnom svijetu uglavnom nailaze na oštro protivljenje, uz opaske kako čovjek ne može shvatiti pojmove poput beskonačnosti i vječnog trajanja. Zar zaista; a kad se odnose na Boga može, ne izazivajući slične nelagodnosti? Čini se da religijska vjera zbilja može pomicati planine, kad već racionalni dio uma pomiče na dijametralno suprotnu stranu.
U najraširenijih monoteističkih religija (kršćanstvo, islam, judaizam,...) po samoj prirodi stvari otpada koncept različitih bogova; Bog je samo jedan – različiti mogu biti tek atributi koje mu pridjeljuju teolozi, u skladu sa svojim vjerskim "spoznajama". Daklem, trojednost Oca, Sina i Duha Svetoga – ma kako neshvatljiva bila umovima nepomaknutima iz ležišta, i ma kako se suprotstavljala značajkama kojima islam snabdijeva Alaha, nimalo ne proturječi činjenici da se radi (s gledišta različitih vjera) o jednom jedinom Bogu. Ergo, razlog za sukob ne može biti u Svevišnjem, već u konceptima kojima fantazija vjernika ekskluzivno prisvaja božanstvo, inzistirajući na isključivosti vlastitih pogleda. Time, s područja nelogičnog koncepta božanstva, evolucije religijskih koncepata i različitosti svojstava kojim se snabdijeva ipak uzajamno slaganje religija oko jednosti njegove, dolazimo na područje biosocijalne evolucije. Od svojih dalekih bioloških predaka, suvremeni čovjek vuče mnogo relikata, atavizama ne samo fizičkih već i mentalnih. Evolucija je, uslijed borbe za opstanak koja je prisilila ljude da se udružuju po biološkoj i teritorijalnoj srodnosti, uvjetovala strah od različitosti koje su uslijed iskustva tumačene (prečesto sasvim opravdano) kao ugroza: bilo čisto fizička, bilo običaja koji su usvojeni u krugu vlastite zajednice. Odatle ksenofobije, strah od "kvarenja" jezika, pa konačno i animoziteti spram nespojivih sa vlastitim predodžbama shvaćanja Boga, odnosno njegovih atributa i načina obožavanja. Sve to ima osnovu u najobičnijoj ugrozi egzistencijalnih koristi (hrana, sklonište, partner za razmnožavanje, teritorij,...) jedinki i skupina u koje se udružuju radi obrane zajedničkih interesa. Kako socijalna evolucija sofisticira prvobitne ljudske karakteristike i prioritete, sa čisto fizičke prebacajući ih na mentalnu stranu, to sve više na račun prvog raste strah od ugrožavanja ovog poslijednjeg, poznatog inače pod sintagmom "naše vrijednosti". Ako sam bijel a ti crn, ako na jedan način – nespojiv s tvojim – častim Boga, ako sam usvojio mit o naciji iz koje sam izbacio tvoje ljudstvo, ako sam zaokružio teritorij zadržavši samo za "svoje" pravo na njega,..., onda se u najmanju ruku prema tebi odnosim suzdržano, podozrivo, ili u krajnjem slučaju sasvim agresivno. S druge strane, u čovjeka postoji tendencija za objedinjenjem svjetonazora, što se onda kod iracionalnih ljudi svodi na naturanje vlastitoga drugima, kao vječiti razlog za uzajamne sukobe, genocide, istrebljenja,... (u znanosti je istina objedinjujući faktor, a izvan nje to su interesi vlastite grupe i iracionalni porivi).
Ponovimo, logički – sa stajališta monoteističkih religija (koliko se one uopće vode logikom) - nužno se radi o jednom te istom Bogu, inače bismo govorili o realnom panteizmu koji tek vjerske zajednice doživljavaju monoteistički. Pretpostavimo li mitskog Tvorca, već je po samoj pretpostavci nužan jedan jedini, ukoliko ne pretpostavljamo skupinu stvaratelja – što monoteističke vjere niti ne čine. Daklem, odgovor na početno pitanje ("Znači li da je sukob opravdan ako se imaju različiti Bogovi?") bio bi negativan; niti bogovi postoje, niti oni s gledišta monoteizama mogu biti različiti, već samo različitost pretpostavki o Njemu i oblika Njegova čašćenja može poslužiti kao opravdanje tenzija među ljudskim zajednicama, izazvanih životvornijim povodima ili neprevladanim atavizmima prošlosti. Kad do sukoba dođe, spomenute razlike uzdignute do apsoluta samo su alibi za pravdanje osnovanosti uloge svoje skupine (koja uvijek zastupa "pravu" stvar!) u njemu. To je tek jedan (možda i najiskorištavaniji) od alibija za nametanje prevlasti vlastitih probitaka inima, jedna od inačica straha od različitosti među koje spada i ksenofobija. Rjeđe uzrok, a češće opravdanje sukoba (nametnuto od društvenih elita), je pokušaj unificiranja "spoznaje" i rituala Njemu posvećenih iz čisto interesnih razloga, a ostaje za vidjeti hoće li to dovesti do uništenja ljudskog roda ili će se problem bezbolnije riješiti opadanjem mističnih vjerovanja i iščezavanjem religija.
Nije Bog uzročnik sukoba, već različiti modaliteti njegova "shvaćanja" i slavljenja; uz nedostatak samospoznaje samog spoznavatelja - čovjeka – tek su (pre)često jedno od pravdanja sporova izazvanih nereligijskim motivima. Ni uvjereni vjernici nisu shvatili osnovnu "poruku božju", koja se sastoji u poštivanju realnog čovjeka (bogoljupca ili bezbožnika) i njegova ljudskog dostojanstva, namjesto metafizičkog entiteta. Ključevi morala su u nama, a ne u Bogu ili bogovima različitih vjeroispovijesti. To je odavno sublimirano u izreci da je "religija opijum za narod" (s autorstvom krivo pripisanim Marxu, radi njegova ocrnjivanja) koju u drukčijim oblicima možemo pratiti i do antičkih vremena. Naravno da nije opravdano nasilno "odvikavanje" - jer bi to bio mentalni genocid (eliminacija ljudskog prava na različitost stavova, razložnih ili ne) – već sve treba prepustiti vremenu i utjecaju socijalne evolucije. Nužno je prihvatiti realnost različitih stadija, ne toliko biološke koliko socijalne evolucije pojedinaca. Ne posjeduju svi mogućnost shvaćanja Teorije relativnosti, a kamoli neopravdanosti mitova kojima su generacije i generacije dresirane tijekom povijesti. Dok vjere postoje (a nikada neće sasvim iščeznuti) dotle će se u krugovima njihovih adepata postavljati metafizička pitanja, lišena mogućnosti realnog odgovora. Historijska razdoblja znaju potencirati određene probleme, često postajući groblja za aktualne uvide u njih, ili su prinuđena preformulirati stvari na primjereniji način. U današnje vrijeme, kad se intenzivizira hajka na ideologije kao oblike svjetonazora (koji ne smiju biti zatvoreni za osuvremenjivanje!) radi iskorjenjivanja onog koja ne odgovara aktualnim elitama, najživlja i najtvrdokornija je ona koja se svim silama nastoji izmaknuti takvoj definiciji. Religija!
