Gospodin Piksi bio je nesvršeni student fizike, iz onih davnih, vlasti države u kojoj je živio tvrde – „mračnih vremena“. Kako je o tim vremenima imao vlastito mišljenje, nije baš u životu napredovao kao oni koji su se prilagodili nadresiranoj im mantri o prošlosti u kojoj se rodio i veći dio života proživio. Neki su tvrdili da je nostalgičar, što je uvijek nastojao demantirati tvrdnjom kako samo nastoji što objektivnije, mimo pritisaka okoline, sagledavati stvarnost, pa tako i prošlost koja se na sve moguće načine nastojala ocrniti u očima žitelja njegove države. Pa ipak, tkogod je, makar na kratko boravio u njegovom sićušnom stančiću, i visoko ponad frižidera ugledao analogni Quadro televizor, još uvijek radeći na vakuumske cijevi iz „onih“ vremena, održavan na životu tek prilagodnikom – kutijicom koja je omogućavala pratiti tekuće programe na tek par domaćih kanala, teško da je bio uvjeren u njegove tvrdnje.
Uz to što se Piksi volio smatrati nezavisnim misliocem, koji temeljem nešto poluznanja i podataka iz naučnopopularnih časopisa i portala (ha, ipak je koristio produkte moderne digitalne tehnologije!) razmišlja o strukturi svijeta, ovaj prastari TV prijemnik odigrao je bitnu ulogu u njegovom otkriću. Jednoga dana došao mu je u „ruke“ – da upotrijebim termin iz vremena kad su naučno popularni članci izlazili uglavnom otisnuti na papiru, članak o lovu na graviton, najtajanstveniju, još nedokazanu elementarnu česticu materije, čije je postojanje predviđala kvantna teorija, koja je još uvijek u njegovo vrijeme bila u nepomirljivoj(?) nepovezanosti s Općom teorijom relativnosti. Potonja teorija je predvidjela postojanje gravitacionih valova, što je bilo otkriveno kao još jedna potvrda genija njenog tvorca, ali… Dok je većina fizičara bila uvjerena u postojanje gravitona, tek je manji dio vjerovao u „idiotsku pretpostavku“ kako bi se gravitacioni valovi sastojali od njih, slično pomisli da se vodeni talasi sastoje od nekih fiktivnih čestica, posprdno nazvanih „vodenonima“. Otkriće gravitona bila bi revolucionarna potvrda postojanja tzv. „kvantne gravitacije“, čime bi se načinio desetljećima žuđeni korak u spajanju dvije razdvojenih slika svemira – kvantne teorije i teorije relativnosti – u jedinstvenu sliku svijeta.
Piksi je volio razmišljati o tim stvarima, uvjeren doduše da mlati praznu slamu, prilikom gledana televizijskih programa na svom prastarom prijemniku, uglavnom tek formalno prateći izmjenu slika na njemu, duboko zadubljen u vlastite misli. Aparat na kojem je pratio programe, kao što rekoh, bio je vrlo star, pa je kao i svaka starudija bilo neprimjereno ga uspoređivati s modernim digitalnim uređajima, tim prije što je pažljivo oko moglo prilikom gledanja zamijetiti i nedostatke ove ruine. Laicima koje ne zanima tehnička skalamerija na kojoj promatraju ostvarenja većih ili manjih duhova ljudskog roda, ipak ću morati ukratko – ne bojte se, posve popularno – dati neka objašnjenja. Snop elektrona koji pada na fluorescentnu katodnu cijev, klizi po njemu izativajući osvjetljenje pojedinih čestica ovog medija – takozvanih piksela – što tvori sliku koju uživate gledati. Dešava se da pojedini piksel više ne reagira na ovu elektronsku pobudu, pa ga onda nazivamo „mrtvim“ pikselom. Eto, nadajući se kako vas nisam zamorio ovim kratkim tehnčkim opisom, spomenut ću samo da je u gornjih nekoliko redova koje prolazi elektronski snop – idući od gornjeg prema donjem dijelu ekrana, pa se opet vraća na početak i tako sve dok ni ne razmišljajući o tome uživate u nekom filmu ili nogometnoj utakmici, bilo dosta takvih, mrtvi piksela, što je pažljivo oko moglo zamijetiti po nešto slabijoj kvaliteti slike u gornjem dijelu ekrana.
Metafora koja je u očima nekih fizičara trebala diskreditirati postojanje gravitona, a potragu za njim učiniti zaludnim razbacivanjem para poreznih obveznika koja fiziku navodi na pogrešni put, Piksiju nije dala mira. Gledajući tako jednom prilikom upravo film o svom znanstvenom idolu, tek djelićem svijesti prateći priču s ekrana, s obzirom da je o njemu znao sve što se dalo pročitati po knjigama, časopisima i internetskim portalima, krajićkom oka zapazio je slabu kvalitetu slike pri vrhu ekrana, uzrokovanu mrtvim pikselima. Do tada, s obzirom da bijaše u godinama kada mu je vid već jako oslabio, nije ni primjećivao ovu „anomaliju“ na ekranu oldtajmerskog aparata, no sada mu je privukla pažnju. Smatramo li fluorescentni premaz ekrana medijem po kojemu elektronski snop crta sliku, pobuđujući pojedine njegove dijelove – piksele – na svjetljenje, mogli bismo smatrati da se taj medij sastoji od diskretnih čestica koje niti ne bismo zapazili da njime ne šara snop odgovoran za njihovo pojavljivanje pred našim očima, ne bismo ih zapazili jer bi nam um zamutila kontinuirana radnja koja se po tom mediju odvija – film ili prijenos s neke muzičke priredbe, ili… Daklem je, nastavio se tijek njegovih ideja, taj medij ustvari diskretne strukture, koje su pikseli elementarni dijelovi. Unatoč svojoj starosti, Piksi je raspolagao izuzetnom sposobnošću preskakivanja s jedne na drugu pojavu, gradeći u glavi veze među njima, tvoreći za nekoga sasvim bizarne analogije. Dovoljno mu bješe poznato, doduše u sasvim rudimentarnom obliku, što nimalo ne sprečava samostalne mislioce da se poput najvećih eksperata poduhvate baratanja poznatim im činjenicama, kako je njegov veliki znanstveni idol smatrao da se gravitacija svodi na zakrivljenost prostora, te se ustvari - primjerice - kretanje satelita oko planeta svodi na njegovo putovanje duž zakrivljene linije uzrokovane masom planete (i satelita). Gravitacioni valovi su ustvari poremećaji tih zakrivljenosti, uzrokovani katastrofalnim događajima poput - primjerice - urušavanja neke zvijezde i sličnih, koji se šire kroz prostor u obliku vala. Ako gravitoni postoje kao elementarne čestice, onda bi oni u takvom kontekstu ustvari predstavljali diskretnu strukturu prostora (prostor vremena)?
Eureka! – uzviknuo je u svojoj glavi Piksi. Ako elektronski snop ocrtava po dvodimenzionalnom ekranu dvodimenzionalne priče koje nas fasciniraju, oživljavajući diskretnu strukturu medija, njie li moguće da nešto – ili netko(?), odmah mu se javila dodatna hipoteza, spram kakvih već spomenuti mislioci gaje posebnu sklonost – oživljava prostorne piksele, gravitone, da nam se manifestiraju u obliku gravitacijskih valova – poremećaja prostorne strukture – još i više: da na trodimenzionalnom platnu prostora stvara iluziju postojanja svega i svačega, pa i živih bića nesvijesnih da su tek iluzija? Samo, razmišljao je dalje, što ili tko daje tim prostornim pikselima, gravitonima, poticaj stvaranja privida stvarnosti, kao što to u dvodimenzionalnom slučaju ekranskog medija čini elektronski snop? Kako je Piksi ipak znao da svijet nije trodimenzionalni, već četverodimenzionalni kontinuum prostor-vrijeme, odmah mu je pala na pamet ideja kako u sve uklopiti četvrtu dimenziju – vrijeme. S obzirom da je svemir dinamička cjelina, vrijeme mora biti ono koje dirigira „oživljavanjem“ diskretne strukture prostora, manipulirajući kretanjima gravitona, što nam daje dojam kretanja, promjena općenito. Nije se Piksi zadržao samo na tome, već se poduhvatio svom silinom svog – u naučnoj zajednici nepriznatog – duha, daljnjem razvoju svoje, sada više ne hipoteze, već teorije kakvom ju je počeo smatrati. Sam elektronski snop ne bi bio dovoljan stvaranju „života“, smislenih i besmislenih priča na mediju katodne cijevi – potrebna je ljudska inteligencija koja će modulirati njegovo kretanje, inteligencija bez koje bi snop samo šetao dolje gore-dolje duž medija, ne proizvodeći ništa sem redom osvjetljavajući piksele. I ništa više. Analogno tome - a rekosmo da je stvaranje produktivnih (tako je barem smatrao Pikis) analogija bila jaka strana našeg samostalnog mislitelja – netko mora upravljati tijekom vremena kako bi gravitoni mogli stvarati konkretne, složene oblike kojima obiluje kozmos, pa i nas same koji o tome razmišljamo. Kao što se elektronski snop ne može kretati unazad – sem naglog skoka na gornji dio ekrana kada dođe u svom putovanju po njemu do kraja donjeg dijela – bez intervencije ljudskih bića, tako je i vrijeme osuđeno da pokreće stvari samo unaprijed, ne vraćajući se – kako to mi kažemo – natrag, u prošlost.
Moram spomenuti, jer sam ga dobro poznavao, kako Piksi nije imao nikavih metafizičkih, religijskih nagnuća, promatrajući sva zbivanja u prirodi i ljudskom društvu - manifestacije prirodnih i socijalnih povezanosti pojava - bez utjecaja neke „više sile“. Stoga ga je posljedica njegovih razmišljanja duboko pogodila: svijet kakav vidimo, pa i mi sami u njemu, samo su posljedica simulacije koju neka nadmoćna inteligencija (i dalje se skanjivao upotrijebiti termin bog) provodi negdje u svom laboratoriju! Sad, kad neki laik predloži stručnjacima fascinantnu teoriju poput njegove, bijaše mu savršeno jasno da će naići na ismijavanje i apriorno odbijanje, jer se „samostalni mislilac“ usudio ubaciti u društvo „školovanih mislilaca“ – Piksi bi rekao, dresiranih pripadnika ljudskog roda, čije nadresirane bedeme uspijevaju probiti tek rijetki primjerci, poput njegovog velikog idola. Poslije početne zapanjenosti svojim otkrićem (takvim ga je Piksi odmaha počeo smatrati), koje je po posljedicama za njega bilo katastrofalno, jer je srušilo sav njegov svjetonazor, te ga je mjesecima pokušavao izbaciti iz glave, postepeno mu se nastali kaos u glavi smirivao, dok konačno nije shvatio – logici stvari ne valja se suprotstavljati. Stoga je počeo istraživati, postavši redovni član lokalne knjižnice i čitaonice u kojoj je sa svojim laptopom provodio cijele dane, pojave koje su proturječile uobičajenom znanstvenom pogledu na svijet, a koje bi – prema vlastitom uvjerenju – osnažile njegovu teoriju dovoljno da je može predočiti javnosti.
Činjenica da je Piksijevo tumačenje o gravitonima i strukturi prostora učinilo golemi proboj u objedinjenju dviju do tada, po mišljenjima mnogih, nespojivih teorija u jednu cjelinu, uputilo ga je na traženje parcijalnih dokaza proturječećih vladajućoj, a uklapajućih se u njegovu vizuru svijeta. Poput tzv. Hubbleove napetosti (neslaganje u mjerenju brzine širenja svemira) koja se direktno odnosila na probleme njegove starosti, otkrića teških elemenata i organskih molekula u periodu bliskom „Velikom prasku“ – što bješe nedopustivo temeljem vladajućih teorija o njihovom nastanku - i sličnih pojava neobjašnjivih skupom naučnih činjenica kojima je ljudski rod raspolagao, ali sasvim se uklapajući u sastav ničim omeđene mašte viši bića. Naših Stvoritelja! Kao što se zgrada gradi od postojećih materijala, cigle, cementa, drveta, željeznih greda,…, zar nije logično izgraditi i cijelu simulaciju svemira od mentalnih i stvarnih elemenata koji su na raspolaganju bićima neizmjerno nadmćnije inteligencije od stvorova koje su u nju uklopili? Pa su tako neki elementi mogući već i u samom začetku simulacije (Velikom prasku!), moguće je postojanje i zvijezda „starijih od svemira“ – što izluđuje zemaljske fizičare i astronome, te niz drugih bizarnosti za nas, a sasvim se uklapajući u maštu stvaratelja.
Nažalost, Piksi, sve uzbuđeniji svojim otkrićima, potvrđenima nizom do tada neobjašnjivih fenomena, nije doživio priznanje znanstvene zajednice, što mu baš i nije bilo žao. Kakvo bi značenje uopće imalo priznaje elemenata simulacije drugom njenom elementu, Piksiju? Shvaćajući sve više tijek stvari i njegovu beznačajnost po stvorove nastale u najobičnijoj četverodimenzionalnoj simulaciji sebi nadmoćnih bića, sve ga je više obuzimala dešperacija, stanje beznađa, gubitak volje i nade; očaj i bezizlaznost u svijetu nad kojim ljudi nemaju nikakvu kontrolu, već se sve odvija prema zakonitostima od drugih kreiranih? I tako, jednog jutra kada se nije javljao sinu na telefonske pozive, ovaj ga je pronašao uvaljenog u fotelju, s šalicom ohlađene crne kave pored sebe, beživotnog pogleda uprtog u nemoduliranu mješavinu mrtvih i „živih“ piksela koji su ispunjavali ekran na kraju programa, poput kaotičnog relikta simulacije velikog praska iz laboratorija „bogova“.
