Oko „afere Todorić“, iliti propasti njegova (hrvatskog?) ekonomskog carstva, pletu se budalaštine koji nimalo ne zadiru u srž problema. A ona nije u ekonomskom, već u području etičkih osnova sustava, u kojem se širom svijeta dešavaju slične afere, koje sistem – kako bi implicitno branio razloge svog postojanja – prezentira javnosti kao izuzetke, sanirajući nastalu štetu na račun građana. Poput, nisu Hrvati činili ratne zločine, već su uvijek odgovorni pojedinci. No, jesu li oni bili Hrvati ili Marsovci, ostaje od vladajućih elita neodgovoreno pitanje. Nekadašnji televizijski promotor devedesetpet postotnog vlasnika korporacije, pozadinskog, stvarnog gospodara političkog i ekonomskog sustava, sve dok nije „dotjerao cara do duvara“, podastire anketne odgovore na pitanje „tko je kriv“:
dok bi „samo 3 posto glasalo za likvidaciju, odnosno gašenje koncerna“. Ne glede na sugestivna pitanja uglavnom svih anketa, koja tjeraju ljude da – ako se već odluče – izaberu opciju s kojom se najmanje ne slažu, vidljivo je da svi oni krive „ovoga“ ili „onoga“, u okviru sustava koji nitko ne dovodi u pitanje. Kao što se to nisu usudili za „jugoslavenskog socijalizma“, tako to čine i za „hrvatskog kapitalizma“, koji im je naturen bez pitanja, upravo kao i njegov vrhovni globalni zaštitnik – NATO pakt. Ispravni odgovor međutim treba tražiti u premisama sustava, koji širom svijeta generira slične probleme, do apsurda dovodeći ovisnost goleme većine stanovništva o zanemarivom broju baraba todorićevskog pedigrea, vlasnika groa prirodnih bogatstava i sredstava za proizvodnju. Ne u području ekonomije, već njenih etičkih temelja. Etika je ona na kojoj treba zasnivati budućnost i opstanak čovječanstva, lišenog tisućljetne eksploatacije ljudskih predatora. Jednostavnim i svakom zdravom umu razumljivim riječima - ekonomija mora služiti svim ljudima, a ne ostvarenju profitnih interesa manjine.
Jedna od osnovnih „filozofskih“ premisa liberalnog kapitalizma je navodno „pružanje jednakih šansi“ svim ljudima, što nije nego notorna glupost, u okruženju koje im je podastrto. Jednakost šansi za sve pripadnike ljudskog roda ne postoji, već uslijed raznolike prirodne raspodjele inteligencije i socijalno uslovljenih etičkih karakteristika među ljudima, tako i uslijed posljedica spomenute premise. Krajnje pojednostavljeno, kapitalizam u utrci na sto metara pruža „jednake šanse“ muškarcu, ženi, invalidu, starcu, djetetu i dojenčetu, pa „tko jači, taj kvači – tko brži, taj drži!“. Ne razumije li netko, može još detaljnije: ukoliko netko bolje iskoristi tu navodnu „jednakost šansi“ – poput todorića ovog svijeta – neupitna je posljedica da će njegova djeca imati mnogo, mnogo više negoli jednakost šansi sa manje pohlepnim, biološki, socijalno ili naprosto etički na drugim standardima odgojenim mladim generacijama, da ne govorimo o ekonomski obespravljenima. Kao što entropija (nered) svemira raste, tako se u prah srušava i idealistički tendenciozno zamišljen kriterij jednakosti šansi! Ona može postojati tek u sustavu koji vodi računa o biološkim, socijalnim i intelektualnim komponentama svakog ljudskog stvorenja, omogućujući mu ponajprije otprilike ravnomjerno ostvarenje maksime „u se, na se“ – a „poda se“ neka se svatko pobrine prema vlastitim emotivnim preferencijama – ograničavajući potom svako neprimjereno ekonomsko odskakivanje pojedinaca (mimo koristi za cjelokupnu zajednicu) koje bi narušilo princip „zaista jednakih šansi za sve“. Ne za neograničeno lično bogaćenje, već za bezgraničnu mogućnost ispoljavanja vlastitih talenata i sposobnosti. A to može samo sustav kojem je preča briga za ljude no za profit – socijalizam. Neobrazovani maloumnici koji u sredstva za proizvodnju svrstavaju ljudski um, ne razumiju što je ekonomska kriza, koji predlažu voluntaristička a ne sistemska rješenja, uvjereni da su nezaposleni sami krivi za svoje stanje, smatrajući njih stotine tisuća - zajedno s bjeguncima iz smeća od države, i intelektualcima koji s diplomom u džepu ne žele čistiti ulice – ljenčinama, koji su uvjereni da manjinske organizacije treba prepustiti konkurenciji tržišta (kao što car životinja preporučuje svojim podanicama, antilopama), samo su ilustrativni pokazatelji duhovnog stanja društva uhvaćenog u zamku todorićevskih malverzacija, u sistemu čije suštine je on prekrasna ilustracija. One nisu izuzetak već pravilo, zbog čega i treba sustav koji ih dozvoljava - aposteriorno se baveći posljedicama jer je apriorno slijepo za njih - mijenati.
Zašto se to ne čini, zbog čega to još danas nije moguće? Upravo zbog ljudske psihološke inertnosti, samoljubivog koristoljublja, te biološke, socijalne i mentalne nedoraslosti da shvate ono što su već i stari Grci znali. Čovjek je „zoon politikon“ – društvena životinja – i sve njegove funkcije u okviru društva moraju biti uravnoteženo korisne po jedinku i cjelinu koje je dio. U kapitalizmu tome nije tako. Socijalizam, shvatimo li ga krajnje pojednostavljeno (kako to čine njegovi protivnici) u obliku materijalne jednakosti, nije utopizam (ali u današnjim okolnostim još je utopija, no one su – kao što reče Lamartine - tek „prerano sazrele istine“), na što ukazuje već i „prosječna svjetska plaća za godinu 2012-tu koja je iznosila 1480 PPP dolara, što je očito vrlo daleko od granice siromaštva i po svjetskim standardima. Termin jednakost svakako valja shvatiti u skladu s humanistički postavljenim marginama“. Jasno, s podrškom sistemskih rješenja u tom smjeru, bez kojih bi ovakva formalna (samo ilustracije radi zamišljena) raspodjela sredstava, predstavljala puku uravnilovku koja bi preko noći generirala novu preraspodjelu ekonomskih, socijalnih i političkih moći, u skladu s trenutnim karakterom čovjeka.
Razmotrimo neke mitološke zamisli kapitalizma, pošavši od koncepta tzv. nacionalne države čiji proces nastajanja korespondira s nastajanjem samog sustava. Neprirodnog konstrukta (sa himnama, grbovima, zastavama i inim insignijama praćenih morem krvi) - koju Lewis Mumford u djelu „Povijest utopija“ naziva utopijom; predloškom kojem robuje suvremeni ljudski prosjek, ni ne shvaćajući njegovu bit:
„Pogledajmo ovaj svijet nacionalnih utopija. Kontrast između političareve i geografove karte bio bi gotovo nevjerojatan da naše oči nisu naviknute na njega i da nas u modernom vremenu ne uče da gledamo na njega kao na nešto neizbježno. Umjesto prirodnog grupiranja kopnenih masa i regija vidimo mnoštvo sasvim arbitrarnih linija: granice poput onih koje razdvajaju Kanadu i Sjedinjene Države, ili Belgiju i Nizozemsku, jednako su česte kao prirodna granica mora koje okružuje Englesku. Katkada su ovi nacionalni teritoriji veliki, a katkada maleni; no veličina imperija poput onog Francuske, Engleske ili Sjedinjenih Država nije nastala zahvaljujući bilo kakvoj suštinskoj jednakosti interesa između raznovrsnih zajednica ovih imperija, već zahvaljujući činjenici da ih prisilno drži na okupu politička vlast. Nacionalne granice, drugim riječima, postoje sve dok se stanovnici ponašaju u skladu s njima: dok su spremni plaćati poreze za financiranje carina, imigracijskih ureda, graničnih patrola i obrazovnih sustava; i dok su spremni, konačno, položiti svoje živote kako bi druge skupine spriječili da neovlašteno prijeđu ove zamišljene linije. Glavna briga nacionalne utopije jest podupiranje središnje vlasti, jer vlast je čuvar teritorija i povlastica. Glavni posao te vlasti jest držati teritorij i, kada je to moguće, širiti granice ne bi li se povećalo područje oporezivanja. Isticanjem važnosti ovih okolnosti i neprestanim naglašavanjem opasnosti kojom ostale nacionalne utopije prijete, država gradi most između Ladanjske Kuće i Coketowna, uvjeravajući radnike u Coketownu da imaju više zajedničkoga s klasama koje ih eksploatiraju nego s drugim skupinama unutar neke uže zajednice. Reklo bi se da je ovo pomirenje Coketowna i Ladanjske Kuće gotovo ravno čudu, čak i kao ideal; i možda bi bilo zanimljivo pomnije promotriti sredstva pomoću kojih se ono provodi.“
Ladanjska Kuća i Coketown (izmišljeni gradić iz Dickensovih „Teških vremena“) simbolički predstavljaju suštine dva mitska zamišljaja kapitalizma, u različitoj mjeri korespondirajućih sa stvarnošću, koje – zavisno od stupnja razvoja i vlastitih potreba – elite smišljaju kao „sirenski zov“ za većinu populacije.
„Ladanjska Kuća ne brine za sreću čitave zajednice, već za zadovoljstvo vladara. U podlozi ovog ograničenog i nepotpunog dobrog života nalaze se politička moć i ekonomsko bogatstvo, a kako bi život cvjetao, i jedno i drugo potrebno je imati u gotovo neograničenim količinama. Posjedovanje i pasivno uživanje glavna su načela u ovom društvu… Coketown se bavi proizvodnjom materijalnih dobara; i sve je podređeno tom cilju. Ljudima naviknutima na rutinu Coketowna dostupno je samo jedno zadovoljstvo - mehanički rad; to jest aktivnost u skladu s industrijskim i komercijalnim načelima; a jedini je rezultat ovog rada - još više rada. Proizlazi da su sva važeća mjerila u Coketownu kvantitativne vrste: toliko i toliko strojeva, toliko i toliko tona tričarija, toliko i toliko kilometara cjevovoda, toliko i toliko dolara profita. Mogućnosti za samoisticanje i konstruktivan rad u takvoj su zajednici zapravo neograničene… No problem je što su to jedine mogućnosti koje se nude, a rad s kvalitativnim mjerilima, rad učenjaka, umjetnika i znanstvenika, ili je isključen iz zajednice namjernim ostracizmom ili je pak privezan uz stroj… Coketown za radni tjedan, Ladanjska Kuća za vikend, kompromis je prihvatljiv u praksi; čak i ako su ladanjske kuće radničke klase tek sićušni produžetak gradskog slama u blizini mora ili planine. No mora se priznati da u idealnijim oblicima ovog poretka postoji trajna populacija Ladanjske Kuće i trajna populacija Coketowna. Wells je u Vremenskom stroju prikazao sliku jedne sretne i bezbrižne populacije Ladanjske Kuće, koja živi na površini zemlje, usred svih dražesti sretnog vikenda, te sliku tvorničke populacije, Morloka, koji žive u utrobi zemlje i obavljaju sve potrebne industrijske poslove… Dakle sve što ne doprinosi nužnim fizičkim potrebama naziva se komforom, a sve što ne doprinosi bilo komforu bilo nužnim potrebama naziva se luksuzom. Ova tri stupnja uživanja dobara odgovaraju trima klasama društva: nužne potrebe odnose se na niži red manualnih radnika, zajedno sa svećenicima, učiteljima i nižim činovnicima; komfor je za komforne klase, to jest malobrojne trgovce, bankare i industrijalce; a luksuz je za aristokraciju, ako takva nasljedna skupina uopće postoji, i za one koji se uspiju izdići iz dva prethodna reda.“
Suvremeni liberalni kapitalizam nastoji u nacionalnoj državi (i idućoj fazi svog razvoja) nekako pomiriti (relaksirajući nezadovoljstvo radničke klase) ove dvije ideje, svodeći ih na proizvodnju zarad konzumerizma, koji onda ište još proizvodnje (i tako ad infinitum), svaljujući pritom hrpu materijalnog, duhovnog i ljudskog smeća na „ramena“ civilizacije.
dok bi „samo 3 posto glasalo za likvidaciju, odnosno gašenje koncerna“. Ne glede na sugestivna pitanja uglavnom svih anketa, koja tjeraju ljude da – ako se već odluče – izaberu opciju s kojom se najmanje ne slažu, vidljivo je da svi oni krive „ovoga“ ili „onoga“, u okviru sustava koji nitko ne dovodi u pitanje. Kao što se to nisu usudili za „jugoslavenskog socijalizma“, tako to čine i za „hrvatskog kapitalizma“, koji im je naturen bez pitanja, upravo kao i njegov vrhovni globalni zaštitnik – NATO pakt. Ispravni odgovor međutim treba tražiti u premisama sustava, koji širom svijeta generira slične probleme, do apsurda dovodeći ovisnost goleme većine stanovništva o zanemarivom broju baraba todorićevskog pedigrea, vlasnika groa prirodnih bogatstava i sredstava za proizvodnju. Ne u području ekonomije, već njenih etičkih temelja. Etika je ona na kojoj treba zasnivati budućnost i opstanak čovječanstva, lišenog tisućljetne eksploatacije ljudskih predatora. Jednostavnim i svakom zdravom umu razumljivim riječima - ekonomija mora služiti svim ljudima, a ne ostvarenju profitnih interesa manjine.
Jedna od osnovnih „filozofskih“ premisa liberalnog kapitalizma je navodno „pružanje jednakih šansi“ svim ljudima, što nije nego notorna glupost, u okruženju koje im je podastrto. Jednakost šansi za sve pripadnike ljudskog roda ne postoji, već uslijed raznolike prirodne raspodjele inteligencije i socijalno uslovljenih etičkih karakteristika među ljudima, tako i uslijed posljedica spomenute premise. Krajnje pojednostavljeno, kapitalizam u utrci na sto metara pruža „jednake šanse“ muškarcu, ženi, invalidu, starcu, djetetu i dojenčetu, pa „tko jači, taj kvači – tko brži, taj drži!“. Ne razumije li netko, može još detaljnije: ukoliko netko bolje iskoristi tu navodnu „jednakost šansi“ – poput todorića ovog svijeta – neupitna je posljedica da će njegova djeca imati mnogo, mnogo više negoli jednakost šansi sa manje pohlepnim, biološki, socijalno ili naprosto etički na drugim standardima odgojenim mladim generacijama, da ne govorimo o ekonomski obespravljenima. Kao što entropija (nered) svemira raste, tako se u prah srušava i idealistički tendenciozno zamišljen kriterij jednakosti šansi! Ona može postojati tek u sustavu koji vodi računa o biološkim, socijalnim i intelektualnim komponentama svakog ljudskog stvorenja, omogućujući mu ponajprije otprilike ravnomjerno ostvarenje maksime „u se, na se“ – a „poda se“ neka se svatko pobrine prema vlastitim emotivnim preferencijama – ograničavajući potom svako neprimjereno ekonomsko odskakivanje pojedinaca (mimo koristi za cjelokupnu zajednicu) koje bi narušilo princip „zaista jednakih šansi za sve“. Ne za neograničeno lično bogaćenje, već za bezgraničnu mogućnost ispoljavanja vlastitih talenata i sposobnosti. A to može samo sustav kojem je preča briga za ljude no za profit – socijalizam. Neobrazovani maloumnici koji u sredstva za proizvodnju svrstavaju ljudski um, ne razumiju što je ekonomska kriza, koji predlažu voluntaristička a ne sistemska rješenja, uvjereni da su nezaposleni sami krivi za svoje stanje, smatrajući njih stotine tisuća - zajedno s bjeguncima iz smeća od države, i intelektualcima koji s diplomom u džepu ne žele čistiti ulice – ljenčinama, koji su uvjereni da manjinske organizacije treba prepustiti konkurenciji tržišta (kao što car životinja preporučuje svojim podanicama, antilopama), samo su ilustrativni pokazatelji duhovnog stanja društva uhvaćenog u zamku todorićevskih malverzacija, u sistemu čije suštine je on prekrasna ilustracija. One nisu izuzetak već pravilo, zbog čega i treba sustav koji ih dozvoljava - aposteriorno se baveći posljedicama jer je apriorno slijepo za njih - mijenati.
Zašto se to ne čini, zbog čega to još danas nije moguće? Upravo zbog ljudske psihološke inertnosti, samoljubivog koristoljublja, te biološke, socijalne i mentalne nedoraslosti da shvate ono što su već i stari Grci znali. Čovjek je „zoon politikon“ – društvena životinja – i sve njegove funkcije u okviru društva moraju biti uravnoteženo korisne po jedinku i cjelinu koje je dio. U kapitalizmu tome nije tako. Socijalizam, shvatimo li ga krajnje pojednostavljeno (kako to čine njegovi protivnici) u obliku materijalne jednakosti, nije utopizam (ali u današnjim okolnostim još je utopija, no one su – kao što reče Lamartine - tek „prerano sazrele istine“), na što ukazuje već i „prosječna svjetska plaća za godinu 2012-tu koja je iznosila 1480 PPP dolara, što je očito vrlo daleko od granice siromaštva i po svjetskim standardima. Termin jednakost svakako valja shvatiti u skladu s humanistički postavljenim marginama“. Jasno, s podrškom sistemskih rješenja u tom smjeru, bez kojih bi ovakva formalna (samo ilustracije radi zamišljena) raspodjela sredstava, predstavljala puku uravnilovku koja bi preko noći generirala novu preraspodjelu ekonomskih, socijalnih i političkih moći, u skladu s trenutnim karakterom čovjeka.
Razmotrimo neke mitološke zamisli kapitalizma, pošavši od koncepta tzv. nacionalne države čiji proces nastajanja korespondira s nastajanjem samog sustava. Neprirodnog konstrukta (sa himnama, grbovima, zastavama i inim insignijama praćenih morem krvi) - koju Lewis Mumford u djelu „Povijest utopija“ naziva utopijom; predloškom kojem robuje suvremeni ljudski prosjek, ni ne shvaćajući njegovu bit:
„Pogledajmo ovaj svijet nacionalnih utopija. Kontrast između političareve i geografove karte bio bi gotovo nevjerojatan da naše oči nisu naviknute na njega i da nas u modernom vremenu ne uče da gledamo na njega kao na nešto neizbježno. Umjesto prirodnog grupiranja kopnenih masa i regija vidimo mnoštvo sasvim arbitrarnih linija: granice poput onih koje razdvajaju Kanadu i Sjedinjene Države, ili Belgiju i Nizozemsku, jednako su česte kao prirodna granica mora koje okružuje Englesku. Katkada su ovi nacionalni teritoriji veliki, a katkada maleni; no veličina imperija poput onog Francuske, Engleske ili Sjedinjenih Država nije nastala zahvaljujući bilo kakvoj suštinskoj jednakosti interesa između raznovrsnih zajednica ovih imperija, već zahvaljujući činjenici da ih prisilno drži na okupu politička vlast. Nacionalne granice, drugim riječima, postoje sve dok se stanovnici ponašaju u skladu s njima: dok su spremni plaćati poreze za financiranje carina, imigracijskih ureda, graničnih patrola i obrazovnih sustava; i dok su spremni, konačno, položiti svoje živote kako bi druge skupine spriječili da neovlašteno prijeđu ove zamišljene linije. Glavna briga nacionalne utopije jest podupiranje središnje vlasti, jer vlast je čuvar teritorija i povlastica. Glavni posao te vlasti jest držati teritorij i, kada je to moguće, širiti granice ne bi li se povećalo područje oporezivanja. Isticanjem važnosti ovih okolnosti i neprestanim naglašavanjem opasnosti kojom ostale nacionalne utopije prijete, država gradi most između Ladanjske Kuće i Coketowna, uvjeravajući radnike u Coketownu da imaju više zajedničkoga s klasama koje ih eksploatiraju nego s drugim skupinama unutar neke uže zajednice. Reklo bi se da je ovo pomirenje Coketowna i Ladanjske Kuće gotovo ravno čudu, čak i kao ideal; i možda bi bilo zanimljivo pomnije promotriti sredstva pomoću kojih se ono provodi.“
Ladanjska Kuća i Coketown (izmišljeni gradić iz Dickensovih „Teških vremena“) simbolički predstavljaju suštine dva mitska zamišljaja kapitalizma, u različitoj mjeri korespondirajućih sa stvarnošću, koje – zavisno od stupnja razvoja i vlastitih potreba – elite smišljaju kao „sirenski zov“ za većinu populacije.
„Ladanjska Kuća ne brine za sreću čitave zajednice, već za zadovoljstvo vladara. U podlozi ovog ograničenog i nepotpunog dobrog života nalaze se politička moć i ekonomsko bogatstvo, a kako bi život cvjetao, i jedno i drugo potrebno je imati u gotovo neograničenim količinama. Posjedovanje i pasivno uživanje glavna su načela u ovom društvu… Coketown se bavi proizvodnjom materijalnih dobara; i sve je podređeno tom cilju. Ljudima naviknutima na rutinu Coketowna dostupno je samo jedno zadovoljstvo - mehanički rad; to jest aktivnost u skladu s industrijskim i komercijalnim načelima; a jedini je rezultat ovog rada - još više rada. Proizlazi da su sva važeća mjerila u Coketownu kvantitativne vrste: toliko i toliko strojeva, toliko i toliko tona tričarija, toliko i toliko kilometara cjevovoda, toliko i toliko dolara profita. Mogućnosti za samoisticanje i konstruktivan rad u takvoj su zajednici zapravo neograničene… No problem je što su to jedine mogućnosti koje se nude, a rad s kvalitativnim mjerilima, rad učenjaka, umjetnika i znanstvenika, ili je isključen iz zajednice namjernim ostracizmom ili je pak privezan uz stroj… Coketown za radni tjedan, Ladanjska Kuća za vikend, kompromis je prihvatljiv u praksi; čak i ako su ladanjske kuće radničke klase tek sićušni produžetak gradskog slama u blizini mora ili planine. No mora se priznati da u idealnijim oblicima ovog poretka postoji trajna populacija Ladanjske Kuće i trajna populacija Coketowna. Wells je u Vremenskom stroju prikazao sliku jedne sretne i bezbrižne populacije Ladanjske Kuće, koja živi na površini zemlje, usred svih dražesti sretnog vikenda, te sliku tvorničke populacije, Morloka, koji žive u utrobi zemlje i obavljaju sve potrebne industrijske poslove… Dakle sve što ne doprinosi nužnim fizičkim potrebama naziva se komforom, a sve što ne doprinosi bilo komforu bilo nužnim potrebama naziva se luksuzom. Ova tri stupnja uživanja dobara odgovaraju trima klasama društva: nužne potrebe odnose se na niži red manualnih radnika, zajedno sa svećenicima, učiteljima i nižim činovnicima; komfor je za komforne klase, to jest malobrojne trgovce, bankare i industrijalce; a luksuz je za aristokraciju, ako takva nasljedna skupina uopće postoji, i za one koji se uspiju izdići iz dva prethodna reda.“
Suvremeni liberalni kapitalizam nastoji u nacionalnoj državi (i idućoj fazi svog razvoja) nekako pomiriti (relaksirajući nezadovoljstvo radničke klase) ove dvije ideje, svodeći ih na proizvodnju zarad konzumerizma, koji onda ište još proizvodnje (i tako ad infinitum), svaljujući pritom hrpu materijalnog, duhovnog i ljudskog smeća na „ramena“ civilizacije.
