Čovjek se tokom odrastanja formira kao ličnost, prolazeći kroz razne faze fizičkog i psihološkog razvoja – od rođenja do svoje smrti. Fizičke promjene su nepovratne, no one psihološke bilo da se ponavljaju u nešto karikaturalnijem obliku (“starci su podjetinjili”), bilo da ostaju duboko urezane u ličnost kao nešto vrijedno sjećanja i čuvanja, ali i svijesnog korištenja u intelektualnom životu. Kad su Einsteina pitali kako se uspio “dosjetiti” svoje relativističke teorije, odgovorio im je da je za to kriva činjenica što nikada nije odrastao, te je i u zreloj dobi postavljao sebi “naivna”, djetinjasta pitanja, kojima se većina uozbiljene i “zrele” populacije podsmjehuje kao dječjim budalaštinama. Na žalost, postoje i slučajevi psihički trajno zaostalog razvoja, koje tretiramo kao bolesti – poput debilnosti, kretenizma, infantilizma i slično. Na još veću žalost, pojedina društva također pokazuju tendenciju dugoročnijeg opstajanja u takvim fazama nedozrelosti, pa ih eufemistički možemo nazvati maloljetnim zajednicama. Jedna od takvih je i hrvatska država, točnije, većinski dio njene populacije, posebno oni koji se samoetiketriraju “iskonskim Hrvatima”. Kako ne bi u ostatku regije to izazvalo salve podsmješljivog kritizerstva, dobro bi bilo da se svaka zajednica sagleda, ne u svome – jer se ono bira po principu “ogledalce, ogledalce, kaži meni ti, tko je najblistaviji u regiji?”, s unaprijed poznatim odgovorom – nego u zrcalu koje mu već desetljećima nude kritični pojedinci na samosagledavanje. Sasvim bi dovoljno u prilog spomenute tvrdnje bilo spomenuti odnos nekoć “bratskih naroda” prema zločinima koje su uzajamno počinili, no pokušat ćemo to detaljnije argumentirati.
Hrvatsko društvo nalazi se u infantilnoj fazi već desetljećima (ne odemo li predaleko u prošlost), još od separacije iz austro-ugarske k.u.k. monarhije, te neuspješno tražeći svoju bit odlazi čak do stoljeća sedmog, o kojem ne zna ništa više od floskula kojima ga svakodnevno hrane čuvari nacionalne ekstaze. Badave ih relativno malobrojne skupine intelektualaca nastoje dovesti razumu, još od NDHazije do današnjih vremena; njih se izgleda radije primaju autoritarne poruke tekućih vlasti, uglavnom sastavljenih od nitkova i kriminalaca najgore vrste. Ako ih prihvatiš ili slijediš i sam si takav, ili pak posve nedozreo za promišljanje vlastitom glavom koju ti je dragi Bog vjerojatno greškom nakalemio na ramena. Takvo je i suvremeno hrvatsko društvo (da se razumijemo, nikada neku konstatciju ne valja shvatiti u apsolutnom brojčanom smislu!). Tvorcu Teorije relativnosti čovječanstvo je za sva vremena zahvalno, istovremeno se bezuspješno pokušavajući riješiti pretjeranog relativiziranja koje ta fizikalna teorija inducira u svim područjima međuljudskih odnosa. Navodno je sve krajnje relativno, čak toliko da se svatko poziva na neku vlastitu istinu kad biva primoran svoju interpretaciju braniti argumentima koji bi – da nisu krajnje subjektivni – jedino zaista mogli dovesti do Istine. Naravno, u smislu koliko je ona zbiljski dostupna čovječanstvu kao vrsti. No, ‘ajmo mi na konkretne primjere, od “blažih” i beznačajnijih, prema onim sramotnijima.
Kako se raspala socijalistička Jugoslavija, u kojoj zaista nitko nije nikoga prisiljavao da u privatnom životu bude ateist namjesto vjernika (druga je stvar što se u licemjernom grabežu za materijalnim i socijalnim statusom, većina etički nestabilnih građana radije odricala Boga), odjednom im se omrznuo “socijalistički” Djed Mraz, na račun novootkrivenog Djeda Božičnjaka! Kao, prvi je bio komunistička konstrukcija (nije im smetala dok je u poduzećima djeci dijelio darove!), no u silnom neznanju – koje je, uostalom, osnova prosuđivanja većine – pojma nisu imali da je lik Djeda Božičnjaka preuzet iz knjige američkog pisca 19/20. stoljeća, Washington Irvina. Da od Biblije nezavisni podaci o Isusu (koja nigdje ne spominje datum njegova rođenja, no naslućuje se da bi morao biti negdje u proljeće) ne postoje, drugo je pitanje kojim se nećemo baviti. Postepeno, Djedica Mraz ponovno ulazi u “igru”, što ne bi trebalo izazvati preuranjene sudove o sazrijevanju društva, čemu svjedoče naredni primjeri.
8. mart je međunarodni Dan žena, slavljen i kao “majčin dan” – kod nas implicitno, a ponekad i eksplicitno shvaćen kao komunistička manipulacija kako bi se izbjeglo slaviti katolički “majčin dan”. Stoga je “jasno” da smo prekidajući sve poveznice sa bivšom državom u kojoj je većini bilo mnogo bolje no danas (samo se boje i stide priznati), prekinuli s osmomartovskim proslavama. “Prvi Dan žena se slavio 28.2. 1909. u SAD temeljem deklaracije koju je donijela Socijalistička partija Amerike… Na Zapadu se Međunarodni dan žena uglavnom prestao obilježavati 1930-ih, dijelom i zbog toga što ga se povezivalo s komunizmom…”. Kako Hrvati (i ostala “braća”) svršavaju na socijalizam (u prvoj fazi sa guštom a danas s gađenjem), nije im do zaleđenog mozga doprla ni činjenica da su ga “1960-ih ponovno počele slaviti feministice. Godine 1975, koja je proglašena Međunarodnom godinom žene, UN su službeno počele obilježavati Međunarodni dan žena.”. Trebao im je autoritet tipa pape Wojtyle – na kakve su oni izuzetno osjetljivi – koji im je početkom 21. vijeka čestitao taj dan, da im se siva moždana masa počne postepeno odmrzavati, te su se usudili makar ga samo spominjati, ako ne i slaviti.
Odnos prema LBQT populaciji (posprdno zvanoj “pederima”) ne treba posebno ilustrirati, sem prisjećanjem na “pravovjerne” proteste (mogu li se tako nazvati nasilne manifestacije kršćanskog i domoljubnog idiotizma) na “paradama ponosa” održavanima u Zagrebu i Splitu, gdje dva puta više policajaca od sudionika manifestacije čuva iste od “opravdanog” gnjeva (pravo)vjernika. Manifestacije hrvatskog šovinizma, homofobije i mržnje prema “drukčijima”, savršeno se ogledaju u odnosu spram ćirilice i referenduma o ustavnoj definiciji braka, čemu su popustili i elitni zastupnici narodne volje – od najkonzervativnijih (HDZ) do onih koji svoj konzervativizam (SDP) prikrivaju ljevičarskim samodefinicijama sračunatih na dobivanje što veće izborne baze. Prihvaćanje, dvotrećinskom većinom sudionika referenduma, odluke o ustavnoj definicij braka kao „isključivo zajednice muškarca i žene“, nešto je trajniji spomenik „zrelosti“ hrvatske države i njenog pučanstva. O jezičnoj pak zrelosti naroda koji – savršeno se razumijevajući sa svojim susjedima – ne priznaje da govori tek jednom varijantom zajedničkog policentričnog jezika, nepotrebno je ponavljati već mnogostruko rečeno, sem možda spomenuti kako većina građana čak ne razlikuje dvojezičnost od dvopismenosti, što im vlasti ni ne nastoje razjasniti. Podjednaka je zabluda tvrdnja o povezanosti nacionalnog identiteta sa jezikom, što onda nužno generira pogrešni stav o podudaranju nacije sa jezikom.
U Marxa i socijalističku revoluciju kleo se cijeli narod, sem manjine javnih, doslijednih protivnika humanističke ideje o sveopćoj ljudskoj, političkoj, socijalnoj i ekonomskoj ravnopravnosti (biološku, izuzev zakletih rasista, manje-više svi podrazumijevaju). Kontrarevolucija zvana “domovinski rat” – da se narod ne dosjeti, a njemu je to još uvijek beskrajno daleko od mozga – izazvala je opću anatemu, prezir i opanjkavanje jednog od najvećih mislilaca svih vremena, kojem i klasni protivnici protiv kojih je pisao priznaju doprinose na području ekonomije i sociologije. Tek najnovija svjetska ekonomska kriza (jedna od onih koje prate kapitalizam od njegova rođenja, do buduće smrti) pobudila je povećani interes prema njegovim djelima s prečesto ispravnim predviđanjima. Dok je kod nas marksizam u najmanju ruku samo metoda diskvalifikacije političkih (klasnih!) protivnika, dotle se na Zapadu izučava na univerzitetima, te čuvaju spomenici na njegove tvorce.
O hrvatskom anti(fašizmu), odnosu spram Jasenovca i Bleiburga kao simbolima fašističkih i komunističkih zločina, gotovo je naodmet pričati u vrijeme kad borci NOB-e imaju manje povlastice od pripadnika domobranskih i ustaških jedinica (da ne spominjem suvremene branitelje); u vrijeme kad desetine tisuća neuke mladeži ponavlja fašistički pozdrav za tipom kome su cjelokupna inteligencija i obrazovanje sadržani u kopački. Zločin je samo zločin – opravdanje je kojim neoustaški revizionisti povijesti nastoje relativizirati upravo one vlastite, i to ne prvenstveno radi kažnjavanja svih zločinaca već se iza toga krije namjera ekvacije poraženih ideja sa onima koje su im poraz nanijele. Jer, ako fašističke zločine dovedemo na istu razinu sa onima koje su nesumnjivo činili i Saveznici te ih na taj način uzajamno anihiliramo, što ostaje – ravnopravna ideologija koja je tek stjecajem nesretnih okolnosti doživjela poraz! No, kao što se često kaže: “svi ubijeni u Jasenovcu bili su nevini, a u Bleiburgu je među ubijenima bilo i krivaca”. Ova konstatacija ništa ne znači nevinim žrtvama, ali ukazuje na to da se ne mogu naprosto linearno izjednačiti ova dva stratišta, slaveći potonje (točnije, tzv. “Križni put”) kao “najveću hrvatsku tragediju” (to bijaše upravo Jasenovac!), kako bi se ne samo relativizirali ustaški zločini, već se opravdalo njihovo “preventivno” zločinstvo. Majoriziranje bleiburških i minoriziranje jasenovačkih žrtava (saborska komisija pod vodstvom Vice Vukojevića procijenila ih je na 2238, uz napomenu da su logorom upravljajli Židovi, a ustaški stražari bili tek “zaštitari”!), uz svjesno širenje laži o Jasenovcu kao “radnom logoru”, te navodnoj njegovoj poslijeratnoj upotrebi od strane Titove države, ruku pod ruku ide uz prešućivanja hrvatskih koncentracionih logora iz poslijednjeg rata (Heliodrom, Dretelj, Gabela, Stolac, Rodoč, zatvor Lora,…). Blagonaklon odnos većinske javnosti prema vlastitim ratnim zločincima, ignoriranje dokazane sprege vlasti sa njima, opstrukcija sudskih procesa započetih pod pritiskom nevladinih organizacija i međunarodne javnosti, njihovo odugovlačenje (dok optuženi ne umre prirodnom smrću?) uz istovremeno učešće optuženika u pobjedničkim proslavama (Merčep – Vukovar), pozivanje optuženih i njihovih branitelja na slabo zdravstveno stanje klijenata (kao da su isti vodili računa o “zdravlju” svojih žrtava), jednostrano izvještavanje s haaških procesa hrvatskim optuženicima, dovest će u konačnici – po predviđanju autora – jednog takvog idola većinske Hrvatske, haaškom političkom presudom oslobođenog generala, do izbora za njenog predsjednika. Država čiji organi reda hapse sudionike performansa koji upozoravaju na fašizaciju društva, koji privode vlasnika portala koji čini isto, dok istovremeno godinama dozvoljava mise za Poglavnika fašističke NDH, nema samo problema sa zrelošću već i sa svojom političkom suštinom.
Kada bi sve u sukob uvučene strane – bez obzira na pobjednike ili poražene – nakon njegova završetka (pa i tijekom trajanja) s istim entuzijazmom kao i tuđe, kažnjavale vlastite zločinačke elemente, onda se ne bi vodile jalove rasprave tričetvrt stoljeća poslije 2. svjetskog rata, s ciljem skretanja pažnje kako bi se što efikasnije vanpravno abolirali vlastiti suvremni nepridipravi. Posebno su u tome aktivni revizionisti prošlosti, intelektualni (a često i fizički) sljednici onih koji izgubljene ratove na bojnom bolju žele dobiti za “zelenim stolom”, relativizirajuće zločine prošlosti, uz istovremeno zataškavanje današnjih. Postoji međunarodna Konvencija o nezastarjevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (prečesto ad hoc primjenjivana na gotovo stogodišnjake, kad ovi prestanu koristiti zemljama koje su im svijesno pružile azil), međutim prvenstveni etički zadatak ove generacije svih naroda planete je, da se najprije obračunaju sa suvremenim, vlastitim ratnim zločincima, a ne da pažnju javnosti usmjeravaju na prekapanja prošlih nedjela, uglavnom tadašnjih svojih neprijatelja. U događanjima nakon svjetskog rata, međutim, osveta nad zlikovcima koji su prouzrokovali šestogodišnje stradanje cijeloga svijeta i desetine milijuna mrtvih, ranjenih, silovanih, krivaca za uništenu infrastrukturu najnaprednijih i manje naprednih država, nije bila izuzetak. Bez suđenja – dok se pravni sustavi nisu ponovno uspostavili na racionalnim osnovama – osvete reda veličine bleiburške – nisu bile rijetke ni na “demokratskom” Zapadu. Tendenciozno osuđujući komuniste, tovareći im stvarna i namišljena zlodjela (uvjetovano dijelom klasnim a dijelom revizionistički razlozima) često se ističu zločini SSSR-a nad poljskim oficirima u Katynskoj šumi, kao i mnogobrojna silovanja Nijemica u vrijeme oslobađanja Berlina i dijela Njemačke u kojem je učestvovala Crvena armija. “Komunjare” su ateisti, a zna se – prema katoličkim optužbama to su ponajveće ljudske gnjide usmjerene protiv vjere u Spasitelja, mada je općepoznata činjenica da u svjestskim pokoljima i ratovima, od davnina do suvremenosti, prevladavaju upravo vjernici. Zločini zapadnih Saveznika, prvenstveno SAD – osim Dresdena, Hiroshime i Nagasakija, a i to u diskutabilnom kontekstu – praktički se ni ne spominju. Stoga se preporučuje baciti pogled na članke (1, 2 ) koji između ostaloga govore i o procjenama „…da su američki vojnici u razdoblju od 1942. do 1945-te u Zapadnoj Europi silovali oko 14.000 žena. No, statistika ne otkriva punu sliku, jer bez sumnje, velik broj žena nije prijavio silovanje budući da su željele izbjeći stigmu koje je silovanje nosilo sa sobom. Neke prostituke su čak bile i ubijene od strane američkih vojnika”.
Možemo se upitati zašto Zapad ne povlači pitanje kažnjavanja svojih ratnih zločinaca iz 2.svjetskog rata (i kasnijih), dok pravovjerna Hrvatska to čini, ali prvenstveno onih sa pobjedničke – partizanske strane, čemu doprinosi brojnost bioloških (potomci) i mentalnih slijednika ratnih gubitnika. Rat na našim prostorima nije bio samo oslobodilački, već je imao i karakter građanskog rata te socijalne revolucije. Poznato je kako su građanski ratovi najkrvaviji i najbrutalniji – posebno ako su dodatno potencirani nespojivim socijalnim viđenjima društva – te da si suprotstavljene strane vrlo teško praštaju uzajamne zločine. To potvrđuje i kolaboracija Višijske Francuske sa Nijemcima, što je bio i jedan od uzroka masovne osvete (Epuration – čišćenje) Francuza nad svojim sunarodnjacima, nakon oslobođenja. U Hrvatskoj je situacija bila pogoršana i hrvatsko srpskim tenzijama, te činjenicom da su Srbi činili proporcionalno veći udio NOP-a u Hrvatskoj noli su bili zastupljeni među stanovništvom, uz istovremenu obostranu suradnju velikog dijela stanovništva sa okupatorom. Na većem dijelu Zapada situacija je međutim bila mnogo jednostavnija; usred kapitalističkog društvenog sistema vodila se borba protiv razularenog fašizma koji je prijetio opstanku zapadnih demokracija, čemu se suprotstavio najveći dio stanovništva. Početni poratni osvetnički pohodi pobjednika relativno su brzo svedeni u pravne okvire, te su najistaknutiji kolaboracionisti osuđeni na smrt ili zatvorske kazne u kratkom vremenskom roku, bez suvišnih otezanja sudskih procesa. Rukovodeći se američkim pragmatizmom, inače karakterističnim za kapitalistički sistem, države pobjednice su se posvetile obnovi i razvoju smatrajući stvar uglavnom riješenom. Države se drže ideje kako je zajednica značajnija od njenih članova, te stoga pojedinačne sudbine žrtava – posebno ako za njih krivicu snosi pobjednička strana – nisu vrijedne razvojnog kočenja ili bacanja ljage na stanje usvojeno prešutnim konsenzusom većine. U takvom gledanju na stvari, deset tisuća nevinih žrtava uzrokovanih pobjednikom baca mnogo manju sjenu na zajednicu negoli sudski proces koji bi identificirao i kaznio krivce. Jer, pobjedniku su nevini samo kolateralna žrtva, kod poraženog je to sistematska namjera! Prije negoli pravda, pobjednika interesira čuvanje čistog obraza, što bi mu upravo tek njeno izvršenje zaista i osiguralo. No, što ako su njegovoj pobjedi značajno doprinjeli upravo takvi nad kojima bi Justitia trebala izvršiti svoj sud? Još se Isus pobunio protiv devalvacije života svake osobe u odnosu na interese nadstruktura koje njime vladaju otuđujući (otimajući!) mu vlastitu bit, ističući njegovu božansku posebnost i svetost. Opstrukcija istraga, odugovlačenje sudskih postupaka nad Hrvatima koji su dovedeni pred lice pravde najmanjom zaslugom vlasti, kao i neriješeni slučajevi ubojstava („istraga je u tijeku“!) nad onima koji su pristali svjedočiti o zločinima svojih sunarodnjaka (Levar) ili nad ideološkim protivnicima (sindikalist Krivokuća), te šutnja kojom se mainstrem mediji i javnost distanciraju od javnog suda o tim slučajevima, samo potvrđuju takvu percepciju vladajućih. Ne treba se čuditi, kad su posljednjih dvadesetak godina mnogi ratni zločinci i pljačkaši obnašali vlast u državi uspotavljenoj prema njihovim standardima. Kao što je NDH negirala svoje, Jugoslavija svoje, tako i suvremena Hrvatska negira vlastite ratne zločine ili ih minorizira pozivanjem na trivijalnu činjenicu – zločini su uvijek djela pojedinaca. Ta, nemojte kaz’ti – otkrili ste nam toplu vodu! Međutim, stvar je u nečemu posve drugom. Podjednako se može reći da je i ratna pobjeda djelo pojedinaca, međutim je država prisvaja kao kolektivni čin, dok zločine počinjene s njenim blagoslovom prebacuje na leđa izvršitelja (tek kad budu otkriveni javnosti, iako državne strukture koje su ih planirale ili poticale vrlo dobro znaju za njih). Sasvim dijametralni pristup uzima se u odnosu na ocjenu nedjela ratnih ili ideoloških protivnika, što sve – dakako – nije samo hrvatski specijalitet. Taj način razmišljanja dovodi do pripisivanja krivnje za Goli otok cijeloj vladajućoj strukturi bivše države, ali ne i preuzimanje odgovornosti za Loru, Pakračku poljanu i slične „projekte“ – njihovi tvorci su samo pojedinci, o kojima država pojma nije imala!
Katolička Crkva u Hrvata je objekt obožavanja od “stoljeća sedmog”, a kako se čini bit će to najmanje do dvadesetsedmog. Objektivni svjetski historičari, da se zadržimo samo na novijim zbivanjima – predaleko bi nas odveli Križarski ratovi, inkvizicija ili crkveni obračun sa vlastitim heretičkim izdancima – kritički procjenjuju pontifikat pape Pia XII (nedavno proglašenim blaženikom) koji je sklopio konkordat sa nacističkom Njemačkom. S takvom se ocjenom ne slažu hrvatski revizionisti, posebno glede kardinala Stepinca. Kako god i s koje god strane sagledavali, Stepinac je pozdravio uspostavu NDH, tijekom cijelog njenog postojanja stajao uz Pavelićevu kvislinšku tvorevinu, a i poslije rata održavao vezu sa izbjeglim ustaškom “križarima”, skrivajući i njihovo blago. Svaka ozbiljnija rasprava o njegovom djelovanju nastoji se skrenuti na nebitna pitanja: jeli prisilni prijelaz pravoslavaca na katoličanstvo bilo pokrštavanje ili ne, na javnosti nikada prezentirane znanstvene dokaze o njegovom trovanju tijekom šesnaestgodišnjeg prisilnog boravka u Krašiću, te slične marginalije. Dobro je njegovu sudbinu, u kontekstu vremena, usporediti sa osudom na dosmrtni zatvor madžarskog kardinala Mindszentyja, ultrakonzervativnog protivnika mađarskog kolaboracionističkog režima i antikomunista. Relativno iscrpan pregled Stepinčeva djelovanja dan je u članku Zvonka Ivankovića (oca poznatog novinara s kojim se ideološki razišao), sudionika narodnooslobodilačkog rata. Kolaboraciju crkvenih krugova sa fašizmom na evropskoj i domaćoj razini ilustriraju i činjenice o tzv. “štakorskoj vezi” – kanalu održavanom od Crkve, s jednim ogrankom u vatikanskom, hrvatskom “Institutu sv. Jeronima” koji je organizirao bijeg ustaških ratnih zločinaca ispred zaslužene pravde u zemlje Južne Amerike, Bliskog istoka, SAD i Kanadu. Stvarno, što ćeš većeg branitelja zločinaca od njihovih jataka!
tacno
Hrvatsko društvo nalazi se u infantilnoj fazi već desetljećima (ne odemo li predaleko u prošlost), još od separacije iz austro-ugarske k.u.k. monarhije, te neuspješno tražeći svoju bit odlazi čak do stoljeća sedmog, o kojem ne zna ništa više od floskula kojima ga svakodnevno hrane čuvari nacionalne ekstaze. Badave ih relativno malobrojne skupine intelektualaca nastoje dovesti razumu, još od NDHazije do današnjih vremena; njih se izgleda radije primaju autoritarne poruke tekućih vlasti, uglavnom sastavljenih od nitkova i kriminalaca najgore vrste. Ako ih prihvatiš ili slijediš i sam si takav, ili pak posve nedozreo za promišljanje vlastitom glavom koju ti je dragi Bog vjerojatno greškom nakalemio na ramena. Takvo je i suvremeno hrvatsko društvo (da se razumijemo, nikada neku konstatciju ne valja shvatiti u apsolutnom brojčanom smislu!). Tvorcu Teorije relativnosti čovječanstvo je za sva vremena zahvalno, istovremeno se bezuspješno pokušavajući riješiti pretjeranog relativiziranja koje ta fizikalna teorija inducira u svim područjima međuljudskih odnosa. Navodno je sve krajnje relativno, čak toliko da se svatko poziva na neku vlastitu istinu kad biva primoran svoju interpretaciju braniti argumentima koji bi – da nisu krajnje subjektivni – jedino zaista mogli dovesti do Istine. Naravno, u smislu koliko je ona zbiljski dostupna čovječanstvu kao vrsti. No, ‘ajmo mi na konkretne primjere, od “blažih” i beznačajnijih, prema onim sramotnijima.
Kako se raspala socijalistička Jugoslavija, u kojoj zaista nitko nije nikoga prisiljavao da u privatnom životu bude ateist namjesto vjernika (druga je stvar što se u licemjernom grabežu za materijalnim i socijalnim statusom, većina etički nestabilnih građana radije odricala Boga), odjednom im se omrznuo “socijalistički” Djed Mraz, na račun novootkrivenog Djeda Božičnjaka! Kao, prvi je bio komunistička konstrukcija (nije im smetala dok je u poduzećima djeci dijelio darove!), no u silnom neznanju – koje je, uostalom, osnova prosuđivanja većine – pojma nisu imali da je lik Djeda Božičnjaka preuzet iz knjige američkog pisca 19/20. stoljeća, Washington Irvina. Da od Biblije nezavisni podaci o Isusu (koja nigdje ne spominje datum njegova rođenja, no naslućuje se da bi morao biti negdje u proljeće) ne postoje, drugo je pitanje kojim se nećemo baviti. Postepeno, Djedica Mraz ponovno ulazi u “igru”, što ne bi trebalo izazvati preuranjene sudove o sazrijevanju društva, čemu svjedoče naredni primjeri.
8. mart je međunarodni Dan žena, slavljen i kao “majčin dan” – kod nas implicitno, a ponekad i eksplicitno shvaćen kao komunistička manipulacija kako bi se izbjeglo slaviti katolički “majčin dan”. Stoga je “jasno” da smo prekidajući sve poveznice sa bivšom državom u kojoj je većini bilo mnogo bolje no danas (samo se boje i stide priznati), prekinuli s osmomartovskim proslavama. “Prvi Dan žena se slavio 28.2. 1909. u SAD temeljem deklaracije koju je donijela Socijalistička partija Amerike… Na Zapadu se Međunarodni dan žena uglavnom prestao obilježavati 1930-ih, dijelom i zbog toga što ga se povezivalo s komunizmom…”. Kako Hrvati (i ostala “braća”) svršavaju na socijalizam (u prvoj fazi sa guštom a danas s gađenjem), nije im do zaleđenog mozga doprla ni činjenica da su ga “1960-ih ponovno počele slaviti feministice. Godine 1975, koja je proglašena Međunarodnom godinom žene, UN su službeno počele obilježavati Međunarodni dan žena.”. Trebao im je autoritet tipa pape Wojtyle – na kakve su oni izuzetno osjetljivi – koji im je početkom 21. vijeka čestitao taj dan, da im se siva moždana masa počne postepeno odmrzavati, te su se usudili makar ga samo spominjati, ako ne i slaviti.
Odnos prema LBQT populaciji (posprdno zvanoj “pederima”) ne treba posebno ilustrirati, sem prisjećanjem na “pravovjerne” proteste (mogu li se tako nazvati nasilne manifestacije kršćanskog i domoljubnog idiotizma) na “paradama ponosa” održavanima u Zagrebu i Splitu, gdje dva puta više policajaca od sudionika manifestacije čuva iste od “opravdanog” gnjeva (pravo)vjernika. Manifestacije hrvatskog šovinizma, homofobije i mržnje prema “drukčijima”, savršeno se ogledaju u odnosu spram ćirilice i referenduma o ustavnoj definiciji braka, čemu su popustili i elitni zastupnici narodne volje – od najkonzervativnijih (HDZ) do onih koji svoj konzervativizam (SDP) prikrivaju ljevičarskim samodefinicijama sračunatih na dobivanje što veće izborne baze. Prihvaćanje, dvotrećinskom većinom sudionika referenduma, odluke o ustavnoj definicij braka kao „isključivo zajednice muškarca i žene“, nešto je trajniji spomenik „zrelosti“ hrvatske države i njenog pučanstva. O jezičnoj pak zrelosti naroda koji – savršeno se razumijevajući sa svojim susjedima – ne priznaje da govori tek jednom varijantom zajedničkog policentričnog jezika, nepotrebno je ponavljati već mnogostruko rečeno, sem možda spomenuti kako većina građana čak ne razlikuje dvojezičnost od dvopismenosti, što im vlasti ni ne nastoje razjasniti. Podjednaka je zabluda tvrdnja o povezanosti nacionalnog identiteta sa jezikom, što onda nužno generira pogrešni stav o podudaranju nacije sa jezikom.
U Marxa i socijalističku revoluciju kleo se cijeli narod, sem manjine javnih, doslijednih protivnika humanističke ideje o sveopćoj ljudskoj, političkoj, socijalnoj i ekonomskoj ravnopravnosti (biološku, izuzev zakletih rasista, manje-više svi podrazumijevaju). Kontrarevolucija zvana “domovinski rat” – da se narod ne dosjeti, a njemu je to još uvijek beskrajno daleko od mozga – izazvala je opću anatemu, prezir i opanjkavanje jednog od najvećih mislilaca svih vremena, kojem i klasni protivnici protiv kojih je pisao priznaju doprinose na području ekonomije i sociologije. Tek najnovija svjetska ekonomska kriza (jedna od onih koje prate kapitalizam od njegova rođenja, do buduće smrti) pobudila je povećani interes prema njegovim djelima s prečesto ispravnim predviđanjima. Dok je kod nas marksizam u najmanju ruku samo metoda diskvalifikacije političkih (klasnih!) protivnika, dotle se na Zapadu izučava na univerzitetima, te čuvaju spomenici na njegove tvorce.
O hrvatskom anti(fašizmu), odnosu spram Jasenovca i Bleiburga kao simbolima fašističkih i komunističkih zločina, gotovo je naodmet pričati u vrijeme kad borci NOB-e imaju manje povlastice od pripadnika domobranskih i ustaških jedinica (da ne spominjem suvremene branitelje); u vrijeme kad desetine tisuća neuke mladeži ponavlja fašistički pozdrav za tipom kome su cjelokupna inteligencija i obrazovanje sadržani u kopački. Zločin je samo zločin – opravdanje je kojim neoustaški revizionisti povijesti nastoje relativizirati upravo one vlastite, i to ne prvenstveno radi kažnjavanja svih zločinaca već se iza toga krije namjera ekvacije poraženih ideja sa onima koje su im poraz nanijele. Jer, ako fašističke zločine dovedemo na istu razinu sa onima koje su nesumnjivo činili i Saveznici te ih na taj način uzajamno anihiliramo, što ostaje – ravnopravna ideologija koja je tek stjecajem nesretnih okolnosti doživjela poraz! No, kao što se često kaže: “svi ubijeni u Jasenovcu bili su nevini, a u Bleiburgu je među ubijenima bilo i krivaca”. Ova konstatacija ništa ne znači nevinim žrtvama, ali ukazuje na to da se ne mogu naprosto linearno izjednačiti ova dva stratišta, slaveći potonje (točnije, tzv. “Križni put”) kao “najveću hrvatsku tragediju” (to bijaše upravo Jasenovac!), kako bi se ne samo relativizirali ustaški zločini, već se opravdalo njihovo “preventivno” zločinstvo. Majoriziranje bleiburških i minoriziranje jasenovačkih žrtava (saborska komisija pod vodstvom Vice Vukojevića procijenila ih je na 2238, uz napomenu da su logorom upravljajli Židovi, a ustaški stražari bili tek “zaštitari”!), uz svjesno širenje laži o Jasenovcu kao “radnom logoru”, te navodnoj njegovoj poslijeratnoj upotrebi od strane Titove države, ruku pod ruku ide uz prešućivanja hrvatskih koncentracionih logora iz poslijednjeg rata (Heliodrom, Dretelj, Gabela, Stolac, Rodoč, zatvor Lora,…). Blagonaklon odnos većinske javnosti prema vlastitim ratnim zločincima, ignoriranje dokazane sprege vlasti sa njima, opstrukcija sudskih procesa započetih pod pritiskom nevladinih organizacija i međunarodne javnosti, njihovo odugovlačenje (dok optuženi ne umre prirodnom smrću?) uz istovremeno učešće optuženika u pobjedničkim proslavama (Merčep – Vukovar), pozivanje optuženih i njihovih branitelja na slabo zdravstveno stanje klijenata (kao da su isti vodili računa o “zdravlju” svojih žrtava), jednostrano izvještavanje s haaških procesa hrvatskim optuženicima, dovest će u konačnici – po predviđanju autora – jednog takvog idola većinske Hrvatske, haaškom političkom presudom oslobođenog generala, do izbora za njenog predsjednika. Država čiji organi reda hapse sudionike performansa koji upozoravaju na fašizaciju društva, koji privode vlasnika portala koji čini isto, dok istovremeno godinama dozvoljava mise za Poglavnika fašističke NDH, nema samo problema sa zrelošću već i sa svojom političkom suštinom.
Kada bi sve u sukob uvučene strane – bez obzira na pobjednike ili poražene – nakon njegova završetka (pa i tijekom trajanja) s istim entuzijazmom kao i tuđe, kažnjavale vlastite zločinačke elemente, onda se ne bi vodile jalove rasprave tričetvrt stoljeća poslije 2. svjetskog rata, s ciljem skretanja pažnje kako bi se što efikasnije vanpravno abolirali vlastiti suvremni nepridipravi. Posebno su u tome aktivni revizionisti prošlosti, intelektualni (a često i fizički) sljednici onih koji izgubljene ratove na bojnom bolju žele dobiti za “zelenim stolom”, relativizirajuće zločine prošlosti, uz istovremeno zataškavanje današnjih. Postoji međunarodna Konvencija o nezastarjevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (prečesto ad hoc primjenjivana na gotovo stogodišnjake, kad ovi prestanu koristiti zemljama koje su im svijesno pružile azil), međutim prvenstveni etički zadatak ove generacije svih naroda planete je, da se najprije obračunaju sa suvremenim, vlastitim ratnim zločincima, a ne da pažnju javnosti usmjeravaju na prekapanja prošlih nedjela, uglavnom tadašnjih svojih neprijatelja. U događanjima nakon svjetskog rata, međutim, osveta nad zlikovcima koji su prouzrokovali šestogodišnje stradanje cijeloga svijeta i desetine milijuna mrtvih, ranjenih, silovanih, krivaca za uništenu infrastrukturu najnaprednijih i manje naprednih država, nije bila izuzetak. Bez suđenja – dok se pravni sustavi nisu ponovno uspostavili na racionalnim osnovama – osvete reda veličine bleiburške – nisu bile rijetke ni na “demokratskom” Zapadu. Tendenciozno osuđujući komuniste, tovareći im stvarna i namišljena zlodjela (uvjetovano dijelom klasnim a dijelom revizionistički razlozima) često se ističu zločini SSSR-a nad poljskim oficirima u Katynskoj šumi, kao i mnogobrojna silovanja Nijemica u vrijeme oslobađanja Berlina i dijela Njemačke u kojem je učestvovala Crvena armija. “Komunjare” su ateisti, a zna se – prema katoličkim optužbama to su ponajveće ljudske gnjide usmjerene protiv vjere u Spasitelja, mada je općepoznata činjenica da u svjestskim pokoljima i ratovima, od davnina do suvremenosti, prevladavaju upravo vjernici. Zločini zapadnih Saveznika, prvenstveno SAD – osim Dresdena, Hiroshime i Nagasakija, a i to u diskutabilnom kontekstu – praktički se ni ne spominju. Stoga se preporučuje baciti pogled na članke (1, 2 ) koji između ostaloga govore i o procjenama „…da su američki vojnici u razdoblju od 1942. do 1945-te u Zapadnoj Europi silovali oko 14.000 žena. No, statistika ne otkriva punu sliku, jer bez sumnje, velik broj žena nije prijavio silovanje budući da su željele izbjeći stigmu koje je silovanje nosilo sa sobom. Neke prostituke su čak bile i ubijene od strane američkih vojnika”.
Možemo se upitati zašto Zapad ne povlači pitanje kažnjavanja svojih ratnih zločinaca iz 2.svjetskog rata (i kasnijih), dok pravovjerna Hrvatska to čini, ali prvenstveno onih sa pobjedničke – partizanske strane, čemu doprinosi brojnost bioloških (potomci) i mentalnih slijednika ratnih gubitnika. Rat na našim prostorima nije bio samo oslobodilački, već je imao i karakter građanskog rata te socijalne revolucije. Poznato je kako su građanski ratovi najkrvaviji i najbrutalniji – posebno ako su dodatno potencirani nespojivim socijalnim viđenjima društva – te da si suprotstavljene strane vrlo teško praštaju uzajamne zločine. To potvrđuje i kolaboracija Višijske Francuske sa Nijemcima, što je bio i jedan od uzroka masovne osvete (Epuration – čišćenje) Francuza nad svojim sunarodnjacima, nakon oslobođenja. U Hrvatskoj je situacija bila pogoršana i hrvatsko srpskim tenzijama, te činjenicom da su Srbi činili proporcionalno veći udio NOP-a u Hrvatskoj noli su bili zastupljeni među stanovništvom, uz istovremenu obostranu suradnju velikog dijela stanovništva sa okupatorom. Na većem dijelu Zapada situacija je međutim bila mnogo jednostavnija; usred kapitalističkog društvenog sistema vodila se borba protiv razularenog fašizma koji je prijetio opstanku zapadnih demokracija, čemu se suprotstavio najveći dio stanovništva. Početni poratni osvetnički pohodi pobjednika relativno su brzo svedeni u pravne okvire, te su najistaknutiji kolaboracionisti osuđeni na smrt ili zatvorske kazne u kratkom vremenskom roku, bez suvišnih otezanja sudskih procesa. Rukovodeći se američkim pragmatizmom, inače karakterističnim za kapitalistički sistem, države pobjednice su se posvetile obnovi i razvoju smatrajući stvar uglavnom riješenom. Države se drže ideje kako je zajednica značajnija od njenih članova, te stoga pojedinačne sudbine žrtava – posebno ako za njih krivicu snosi pobjednička strana – nisu vrijedne razvojnog kočenja ili bacanja ljage na stanje usvojeno prešutnim konsenzusom većine. U takvom gledanju na stvari, deset tisuća nevinih žrtava uzrokovanih pobjednikom baca mnogo manju sjenu na zajednicu negoli sudski proces koji bi identificirao i kaznio krivce. Jer, pobjedniku su nevini samo kolateralna žrtva, kod poraženog je to sistematska namjera! Prije negoli pravda, pobjednika interesira čuvanje čistog obraza, što bi mu upravo tek njeno izvršenje zaista i osiguralo. No, što ako su njegovoj pobjedi značajno doprinjeli upravo takvi nad kojima bi Justitia trebala izvršiti svoj sud? Još se Isus pobunio protiv devalvacije života svake osobe u odnosu na interese nadstruktura koje njime vladaju otuđujući (otimajući!) mu vlastitu bit, ističući njegovu božansku posebnost i svetost. Opstrukcija istraga, odugovlačenje sudskih postupaka nad Hrvatima koji su dovedeni pred lice pravde najmanjom zaslugom vlasti, kao i neriješeni slučajevi ubojstava („istraga je u tijeku“!) nad onima koji su pristali svjedočiti o zločinima svojih sunarodnjaka (Levar) ili nad ideološkim protivnicima (sindikalist Krivokuća), te šutnja kojom se mainstrem mediji i javnost distanciraju od javnog suda o tim slučajevima, samo potvrđuju takvu percepciju vladajućih. Ne treba se čuditi, kad su posljednjih dvadesetak godina mnogi ratni zločinci i pljačkaši obnašali vlast u državi uspotavljenoj prema njihovim standardima. Kao što je NDH negirala svoje, Jugoslavija svoje, tako i suvremena Hrvatska negira vlastite ratne zločine ili ih minorizira pozivanjem na trivijalnu činjenicu – zločini su uvijek djela pojedinaca. Ta, nemojte kaz’ti – otkrili ste nam toplu vodu! Međutim, stvar je u nečemu posve drugom. Podjednako se može reći da je i ratna pobjeda djelo pojedinaca, međutim je država prisvaja kao kolektivni čin, dok zločine počinjene s njenim blagoslovom prebacuje na leđa izvršitelja (tek kad budu otkriveni javnosti, iako državne strukture koje su ih planirale ili poticale vrlo dobro znaju za njih). Sasvim dijametralni pristup uzima se u odnosu na ocjenu nedjela ratnih ili ideoloških protivnika, što sve – dakako – nije samo hrvatski specijalitet. Taj način razmišljanja dovodi do pripisivanja krivnje za Goli otok cijeloj vladajućoj strukturi bivše države, ali ne i preuzimanje odgovornosti za Loru, Pakračku poljanu i slične „projekte“ – njihovi tvorci su samo pojedinci, o kojima država pojma nije imala!
Katolička Crkva u Hrvata je objekt obožavanja od “stoljeća sedmog”, a kako se čini bit će to najmanje do dvadesetsedmog. Objektivni svjetski historičari, da se zadržimo samo na novijim zbivanjima – predaleko bi nas odveli Križarski ratovi, inkvizicija ili crkveni obračun sa vlastitim heretičkim izdancima – kritički procjenjuju pontifikat pape Pia XII (nedavno proglašenim blaženikom) koji je sklopio konkordat sa nacističkom Njemačkom. S takvom se ocjenom ne slažu hrvatski revizionisti, posebno glede kardinala Stepinca. Kako god i s koje god strane sagledavali, Stepinac je pozdravio uspostavu NDH, tijekom cijelog njenog postojanja stajao uz Pavelićevu kvislinšku tvorevinu, a i poslije rata održavao vezu sa izbjeglim ustaškom “križarima”, skrivajući i njihovo blago. Svaka ozbiljnija rasprava o njegovom djelovanju nastoji se skrenuti na nebitna pitanja: jeli prisilni prijelaz pravoslavaca na katoličanstvo bilo pokrštavanje ili ne, na javnosti nikada prezentirane znanstvene dokaze o njegovom trovanju tijekom šesnaestgodišnjeg prisilnog boravka u Krašiću, te slične marginalije. Dobro je njegovu sudbinu, u kontekstu vremena, usporediti sa osudom na dosmrtni zatvor madžarskog kardinala Mindszentyja, ultrakonzervativnog protivnika mađarskog kolaboracionističkog režima i antikomunista. Relativno iscrpan pregled Stepinčeva djelovanja dan je u članku Zvonka Ivankovića (oca poznatog novinara s kojim se ideološki razišao), sudionika narodnooslobodilačkog rata. Kolaboraciju crkvenih krugova sa fašizmom na evropskoj i domaćoj razini ilustriraju i činjenice o tzv. “štakorskoj vezi” – kanalu održavanom od Crkve, s jednim ogrankom u vatikanskom, hrvatskom “Institutu sv. Jeronima” koji je organizirao bijeg ustaških ratnih zločinaca ispred zaslužene pravde u zemlje Južne Amerike, Bliskog istoka, SAD i Kanadu. Stvarno, što ćeš većeg branitelja zločinaca od njihovih jataka!
tacno
