Pre neki dan cijeli je hrvatski državni vrh sudjelovao pokopu posmrtnih ostataka pripadnika jugoslavenskih kolaboracionističkih snaga, a dijelom i njihove civilne pratnje - žrtava povojne partizanske osvete - iz slovenskog rudnika Hude jame. Tom prilikom ponovile su se izjave, od predsjednice republike, preko premijera do plagijatora diplomskog rada na policijskoj akademiji, koje manje ili više uvijeno idu u prilog rehabilitacije kvislinškog režima NDH, i etičkog favoriziranja ustaša u odnosu na antifašiste koji su im se oduprli. Eksplicitniji su tek nezavisni saborski zastupnik krajnje desne provenijencije, plagijator koji je od staža u policiji napredovao do saborskog zastupnika, te bivši ministar kulture koji se, unatoč nedvojbenim materijalnim dokazima, trudi uvjeriti javnost da nije neoustaški zagovornik zločinačkog pavelićevog režima. „Kosti mučenika uzidane su u temelje jugoslavenske države i komunizma koji su 1945. nametnute hrvatskom narodu mimo njegove volje“, raspreda „demokratski“ izabrani predstavnik – koga ili čega, trebali bi se Hrvati upitati. Za slične tipove, svi što ne bijahu na antifašističkoj strani od ustaša, preko križara koji su godinama nakon kraja rata ordinirali po Bosni, do hrvatskih terorista koji su po BiH "pokretali ustanak" ili ubijali jugoslavenske ambasadore po inostranstvu su "hrvatski mučenici". Simpatizere zločinaca i njihova zlodjela civilizirana društva nastoje eliminirati iz javnog diskursa, jer uvijek predstavljaju opasnost za aktualizaciju labilnih osoba, potencijalnih zločinaca. Hrvati bi se, nakon demontaže raznoraznih hasanbegovića morali duboko zagledati u vlastitu dušu: dio zbog sudioništva a veći dio zbog šutnje. Tek manjina krštena ili nekrštena smjet će Bogu pogledati pravo u lice. Manipulacija poviješću koja se odvija širom regije, ne zbiva se toliko zbog ishoda 2.svjetskog rata na ovim prostorima, niti rad viktimizacije pripadnika najstrašnije strahovlade u hrvatskoj povijesti – čijim ustrojstvom i zločinima se nažalost ogroman broj građana diči. Prije se radi o učvrščivanju vlasti novonastalih elita i postojećeg društveno ekonomskog sustava, uslijed čega međunarodna kapitalistička zajednica tolerira takvu rabotu. Radi se o vidu klasnog rata koji nije nikada prestao, i još uvijek traje s obostrano izmijenjenim oblicima borbe.
Ratni zločini prisutni su, više ili manje, kod svih zaraćenih strana, postajući naknadno problem retorzije u pobjednika. No, sva se djelovanja moraju prosuđivati u sklopu cjeline zbivanja i kontekstu povijesnog trenutka. Kao što se antički ratovi ne mogu prosuđivati današnjim etičkim mjerilima, tako se ni događanja tijekom 2.svjetskog rata ne smiju mjeriti etalonima današnjice. Dublja shvaćanja osvetništva zahtijevaju sagledavanje psihologije i stupnja aktuelnog evolucijskog razvoja vrste, ali i osudu svakog nasilnog rješavanja unutardržavnih i međunarodnih razmirica. Dok rodbina pravedno ili nepravedno smaknutih srodnika shvatljivo oplakuje smrt najdražih, povjesničari od digniteta si ne smiju dozvoliti da ih emocije zavedu, ukoliko teže objektivnoj prosudbi povijesnih događaja. Tijekom spomenutog rata i neposredno nakon njega, pripadnici antifašističke savezničke koalicije vršili su (po)ratne zločine nad vinim i nevinim(?) dijelovima fašističkih formacija, njihovim kolaboracionistima, simpatizerima i rođacima. Nikola Visković kaže u intervjuu „Slobodnoj Dalmaciji“, a takvi podaci se mogu naći u niz domaćih i stranih radova:
„Na primjer, u Francuskoj je 1944. i 1945. provedeno dosta drastično čišćenje, epuration, kolaboranata njemačkih okupatora. Nekoliko stotina tisuća ljudi sudskim je presudama kažnjeno zatvorom, gubitkom radnih mjesta i građanskih prava, dok je oko 1200 osoba i strijeljano – pa i pisac Robert Brasilach, a desetak drugih slavnih imena jedva je spasilo glavu. Ali, istovremeno je izvansudski, tj. Po kratkom postupku partizanskih odreda, strijeljan velik broj ljudi – po početnim procjenama desničarskih krugova čak 100.000, po procjeni historičara Roberta Arona 40.000, a po konačnoj službenoj procjeni osam-devet tisuća.“
General de Gaule je, primjerice, u svojim uspomenama priznao da je krajem rata 10842 Francuza smaknuto bez suđenja (I.Bešker, “Vjesnik”, 15.9.2000.), dok francuska desnica barata brojkom od 105 000 smaknutih Francuza od strane “Maquisa” (francuskih partizana). Amerikanci navode brojke od 60-80 000 smaknutih Francuza. Visković dalje navodi:
“U Italiji je situacija još i teža, utoliko što je građanski rat bio bjesniji, pa nešto od toga prikazuje i Bertolucci u filmu „20. stoljeće“. Opet po procjenama desnice, partizani su tamo izvansudski likvidirali blizu 100.000 osoba. Ali konačni broj kreće se danas oko 20.000 likvidiranih. O tome posljednjih godina piše publicist Giampaolo Pansa, autor knjige „Krv pobijeđenih“. U nekim drugim zemljama, poput Grčke, Nizozemske i Norveške, nije bio toliki broj izvansudskih likvidacija, ali je razmjerno, prema broju stanovništva, pravosudno čišćenje bilo drastičnije nego u Francuskoj. Kod svih tih izvansudskih likvidacija u poslijeratnoj Europi – koje su evidentno protupravne, pa i ratni zločini – nije bilo provedeno pravosudno istraživanje i procesuiranje.”
Daklem, Bleiburg nije bio nikakav izuzetak, osim po broju žrtava (koje su, usput rečeno, stradale na takozvanom “Križnom putu” a ne na Bleiburškom polju), što se može dovesti u vezu sa stravičnošću ustaškog režima nad kojim su se i sami Nijemci zgražavali, te otporom koji su pripadnici vojske NDH (nikakve “hrvatske” ili “domovinske vojske”, kako ih krste revizionisti povijesti) pružali i nakon završetka rata. Indikativno je da se žrtve belogardejaca i četnika, koji su se povlačili skupa sa vojskom NDH i nacistima, u Hrvatskoj mahom prešućuju. Praktički nigdje kao u njoj, koja se od zločinačke kvazidržave – proživjevši potom iskustva višenacionalne jugoslavenske socijalističke zajednice – transformirala u moralizatorsku državu prve klase (koji nikako da izađe na kraj sa svojim suvremenim zločincima!), se ne diže tolika galama oko ratnih i poratnih žrtava sukoba završenog pred skoro tričetvrt vijeka. Nije da se ne problematiziraju ruska i američka silovanja Njemica po okupaciji zemlje, dresdenske ili hirošimske žrtve, masovna upotreba Korejki u japanskim javnim kućama, ali malo gdje se zbiva histerija kroatističke vrste, s ciljem da se pomoću mrtvih naknadno pobijedi u davno svršenom ratu koji nisu uspjeli dobiti živi. Što rezultira paradoksom, uglavnom implicitno uvaljivanom javnosti: širom svijeta fašisti su bili s pravom poraženi zločinci, a u nas jadna, bespomoćna čeljad (više od dva tjedna nakon kraja rata vršeći zločine, u pokušaju spašavanju dupeta kod ratnih neprijatelja!) za bestijalno iživljavanje antifašističkih partizana!
Naivni, indoktrinirani, neobrazovani ili etički insuficijentni Hrvati, koji ne samo da jedincate povijesne knjige nisu pročitali, već su i satove dresurabilne povijesti markirali, a da ne pričamo kako pojma nemaju o modusima naučnog istraživanja, lake su žrtve nacionalšovinističkih, u neoliberale maskiranih neoustaških političara. U hrvatskoj vladi i Saboru sjedile su ili sjede, nebrojene gnjide. Istinski velike zarad svojih djela, i ne odveć manje, koje upoznate sa njima ipak surađuju s počiniteljima. Lopovi sanaderovskog tipa, karamarkovski muljatori, ratni zločinci glavaševske konzistencije, šuškovski i hasanbegovićevski neoustašoidi, brkićevski i barišićevski plagijatori, glasnovićevski i esihovski ekstremisti, vukojevićevski i vukovićevski desničari najgore vrste, nikolićevski kvazipoetski slavitelji Poglavnikovi i simpatizeri pobrojanih; to je već više od četvrt stoljeća sastav Sabora i vlade, uz časne izuzetke koji osamljeni ništa ne mogu učiniti. Kako od smrada okupljenog u formalno najvišem predstavništvu hrvatskog naroda, istoga ne zaboli glava, fenomen je za znanstveno ispitivanje. Klerofašističku podršku, praćenu prepredenom šutnjom Kaptola, ne treba ni spominjati. "Domoljubljem" i "domovinskim ratom“, kao priručnim svetinjama, drže se u šahu kolege i narod. No, jednoga nisu svijesni; kao što su ustaše svojim djelovanjem stvarale kontekst za svoju kasniju sudbinu, tako i oni isto čine svojim radom. Hoće li ona biti istovjetna ili ne, i nije toliko važno koliko povijesna pouka: svojim činima oblikuješ vlastitu budućnost. Kad te zahvati njen kotač, badava ti je žaliti se.
Niz je primarnih, domaćih i međunarodnih, dokumenata kojima se mogu opovrgnuti revizionistički falsifikati, koji tek daltonistima mogu dokazivati kako je crno ustvari bijelo. Svakako da je partizanskih zločina bilo, kao i savezničkih, ali dovoditi ih u etičku ekvivalenciju sa do sada najvećim zlom ljudske povijesti – fašizmom – nedostatak je inteligencije, zdravog razuma ili minimuma ljudskosti. Osobno je humano plakati zbog vlastitog gubitka, ali je vrlo daleko od humanizma – etičke opcije – temeljem toga prosuđivati cjelinu, pritom ne sagledavši unaprijed planirane bezbrojnije zločine. Svijesno krivotvorenje činjenica, primjerice, u pogledu masovne grobnice Huda jama (1, 2), ili veličanje krivotvoritelja fakata čiji moralni profil razotkrivaju i vlastiti sunarodnjaci, samo govori o intelektualnom i etičkom habitusu hrvatskih (i inih) zagovaratelja. Od političara najvišeg ranga, do medija koji ih prenose. Hrvatski narod (ne izuzimajući ostale narode bivše države) spao je u prosjeku na vrlo niske etičke grane. Šutjeli mi o tome ili ne, to je istina, baš kao što je istina da njemački narod od prije tričetvrt stoljeća, ne možemo u cjelini osloboditi odgovornosti glede nacističkih zločina. Ostaje pitanje otvorenosti nezatrovanog duha; koliko to pojedine osobe mogu prihvatiti. Spominjanjem osoba ne mislim na moralne srodnike devedesetak tisuća "komunista" koji su preko noći pretrčali u hadezeovsko nacionalšovinističko gnijezdo.
Vladajuća elita ne preza od najogavnijih pretvaranja, licemjerja, laži, nedosljednosti i krivotvorenja istine. Neki dan, hrvatski premijer u posjeti susjednoj državi, kaže: "...kako je za Hrvatsku važno da se izbjegne bilo kakvo preglasavanje u BiH..." . Vrlo zanimljivo. Da podsjetimo. Kad se raspadala Jugoslavija, BiH i Makedonija (uz Srbiju te Crnu Goru) bili su protiv osamostaljenja. Izetbegović, pritisnut Tuđmanom, ipak se odlučio za neovisnost, a "demokratsku" formu je našao u raspisivanju referenduma. Po popisu iz 1991. godine, u BiH je živjelo 43.47% Muslimana (današnjih Bošnjaka), 31.21% Srba i 17.38% Hrvata te nešto sitno "ostalih". Kako su Srbi bojkotirali referendum, odluka o osamostaljenju donijeta je preglasavanjem dva konstitutivna naroda nad trećim, što je i bio otponac za početak krvoprolića! Još je Stipe Šuvar upozoravao da nije demokratski niti korektno, preglasavanjem odlučivati o sudbini te jugoslavenske republike! Danas, kad po najnovijim rezultatima zadnjeg popisa stanovništva u BiH živi 50.11% Bošnjaka, 30.78% Srba, 15.43% Hrvata, plus "ostali", odjednom se po Plenkoviću ne bi smjelo preglasavati Hrvate! Boga ti, ma gdje si ti studirao, i gdje držiš svu tu pamet!? Ili nikada nije imao mozga, ili ga je zaboravio skupa s tijelom preseliti iz Bruxellesa u Zagreb, ili je (najvjerojatnije) u neoliberala maskirani nacionalšovinistički neoustaša, licemjeran, nedosljedan, nemoralni tip! I takvog preferiraju "pravi Hrvati"; da bljuješ od gađenja. Ne znaš rad koga više, premijera ili njegove baze! Razmišlja li narod tuđom glavom, ili pak međunožnim intelektualnim aparatom? Što ga žednijeg vode preko vode, što mu više krče crijeva, to je domoljubnije raspoložen i ekstremnije orijentiran spram humanističkih zamisli.
Treba istaknuti važnu stvar, od većine sasvim naopako shvaćenu. Stabilno i humano društvo ne bazira se na prvenstvu ekonomije i odbacivanju ideologije. Lijepo to objašnjava jezikoslovac Mate Kapović:
"Riječ ideologija je, paradoksalno, jedan od najslabije shvaćenih ideologema u općoj javnosti. Pa se tako redovito ideologija rastavlja od ekonomije - ideologija su npr. partizani i ustaše ili pitanje pobačaja, dok je ekonomija navodno nešto posve drugo. Naravno, ekonomska su pitanja par excellence ideološka pitanja - u njima nema niti može biti išta neideološko. Hoće li se npr. povećati porezi siromašnima ili bogatima, hoće li se subvencije davati za socijalu i javne bolnice ili krupnom kapitalu, hoće li se smanjivati prava krupnog kapitala ili radništva - to su sve ideološka pitanja, koliko se god neki pravili da nisu. Inzistiranje na tome da ekonomska pitanja nisu ideološka nije slučajno - to se radi upravo zato da bi se naglasilo da u ekonomiji "nema alternative". Postoje samo (prokapitalističke) "reforme", fleksibilizacija (smanjenje radničkih prava), deregulacija (olakšavanje poslovanja kapitalu, često na štetu rada i okoliša), privatizacija (prebacivanje javnog u privatno vlasništvo), mjere štednje… Takva je ekonomska politika, u korist kapitala, jedina moguća, a sve ostalo je nezamislivo (ili bar anakrono) - i baš zato je tobože neideološko. Izmicanje ekonomije iz sfere ideologije se izvršava upravo zato da bi se iz te sfere isključila bilo kakva rasprava i da je jedino što ostaje čisto tehnokratsko-realpolitičko razmatranje kako navedene "prijeko potrebne reforme" provesti - kojom brzinom i na koji način."
Dio naroda, još bunovan od "sna iz stoljeća sedmog", kad tad će se probuditi. Mladi, sve masovniji emigranti iz hrvatske kaljuže put Zapada, sve se više razbuđuju. Povratak u stvarnost iz dubokih iluzija zna biti bolan. Nadati se kad tad pronalasku „spreja“ protiv zakrabuljenih elita koje ga drže u zamci. Tko doživi.
Militarizacija hrvatske vanjske politike (vezivanjem uz NATO) sinhrono prati reviziju povijesti i sasvim je konzistentna s povratkom na prastare pavelićevske manire. Što god Hrvati o sebi mislili, taj je narod tek u procesu nacionalnog formiranja, što su Srbi učinili još u devetnaestom stoljeću. Ne tako davno hrvatsko ime nije bilo rasprostranjeno diljem cijelog teritorija današnje države. U okvirima Austro-Ugarske, sve do njenog raspada svršetkom 1.svjetskog rata, egzistirala je formalna „Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija“, sa minimalnim bitnim ovlastima, gdje se hrvatsko ime odnosilo uglavnom na današnju središnju Hrvatsku. U to vrijeme Srbija je već skoro pola vijeka nezavisna država. Čini se da uslijed toga mnogi Hrvati pate od kompleksa inferiornosti, koji nastoje nadomjestiti svakojakim povijesnim fantazmima ili pozivanjima na vojnu moć, odnosno navodno „predvodništvo regije“ (u čemu, zaboga?). Često isticana velika pobjeda nad Srbima u prošlom ratu, jedno je od takvih samozavaravanja. Dok je ova država cjelinom svog ljudskog i privrednog potencijala bila angažirana u ratu – uglavnom protiv pobunjenih hrvatskih Srba, uz podršku Beograda – to nije bio slučaj sa tadašnjom Srbijom (u okviru SR Jugoslavije). Vladajući to dobro znaju, što ih i tjera da se iz straha povezuju s NATO paktom, kao zaštitom od pretpostavljenih napada. Bitniji je razlog taj, da organizacija prije čuva implementirani kapitalistički sustav negoli teritorijalnu cjelovitost država članica. Što bi vrlo brzo došlo do izražaja prilikom promjene istog, ma i parlamentarnim djelovanjem unutrašnjih snaga. Nije problem u tome hoće li nas pakt štititi u slučaju hipotetske agresije, već u tome da Hrvatska podržava zločinačke intervencije širom svijeta, lidera i neospornog gospodara njegovog, koji u njih uvlači zemlje članice. Liječeći kompleks manje vrijednosti, Hrvati se odriču i slavenskog porijekla, a širom regije lako razumljiva jezična varijanta mistificira se kao da je vangalaktička, dok Ruse drže dežurnim krivcima za sva svjetska zla. No, nisu potonji širom Vijetnama, Laosa, Gvatemale, Paname, Dominikanske Republike, Nikaragve, Iraka, Libije,..., te inim zakucima globusa širili hrvatskom srcu prirastao oblik američke demokracije, niti ih se uobičava nazivati „svjetskim policajcem“. Vjerojatno će RH učestvovati u razmještaju svojih vojnika praktički na njihovu granicu. Ništa ovaj narod nije naučio od poraza svojih fašista protiv partizana, ni od njihova debakla pod Staljingradom, od Napolenova neuspjeha ili onog von Paulusova. Reče jednom Einstein: "Ponavljanje jedne akcije bez rezultata odlika je ludila.". Nesvrstanost ili neutralnost za vladajuće je maltene zločin, a marginalizacija UN maskirana formalnim prisustvom, u iščekivanju miga NATO-a ili EU (što u osnovi dođe na isto). Uostalom, svaki narod bira svoje vođe po uzoru vlastite prosječne inteligencije i morala. Nisam siguran shvaćaju li u potpunosti hrvatske vladajuće elite retke američke „Deklaracije nezavisnosti“ (i u zemlji nastanka svedenoj uglavnom na povijesni raritet), ili ih se zapravo groze:
„Mi držimo ove Istine samorazumljivim: svi su ljudi stvoreni jednakima i obdareni od svojeg Tvorca određenim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i potraga za srećom. Radi očuvanja tih prava vlast se uspostavlja među ljudima, što izvodi svoje pravedne ovlasti iz suglasnosti onih kojima vlada, a kad god bilo koji oblik vlasti postane razoran za te ciljeve, tada je pravo građana izmijeniti je ili napustiti i uspostaviti novu vlast, što će se temeljiti na tim načelima i ustrojiti svoje ovlasti u takvom obliku kakav im izgleda najprikladnijim za ozbiljenje njihove sigurnosti i sreće.”
Možda najbolje tumačenje naivcima i onima koji se takvima prave, daje američki pisac, filozof, prirodnjak, povjesničar, i socijalni buntovnik Henry David Thoreau, u eseju „O dužnosti građanina da bude neposlušan“:
„Svi ljudi priznaju pravo na revoluciju, to jest pravo da se otkaže poslušnost vladi i da joj se pruži otpor kad njena tiranija ili efikasnost postanu neizdrživi.“,
odmah oprezno dodajući, jer revolucija je revolucija, ali je vlastita koža ipak – vlastita koža: “No gotovo svi kažu da današnja vlada nije takva“. Pa nadalje obrazlaže potrebu nenasilnog otpora vladi koja ne radi u interesu naroda (govori o vladi, a ne o sistemu kojega je ona dio). Unatoč slobodarskim riječima mudraca i kojekvih deklaracija, naivna većina od davnina pada na demagogiju vladajućih, nakon čega nerijetko slijedi pad u grobnu jamu ili na prosjački štap. Ne jedan mudrac je zaključio da čovjek ustvari nije doli propali majmun, odnosno „majmun koji je promaknuo kroz cenzuru“ (Gabriel Laub).
Ratni zločini prisutni su, više ili manje, kod svih zaraćenih strana, postajući naknadno problem retorzije u pobjednika. No, sva se djelovanja moraju prosuđivati u sklopu cjeline zbivanja i kontekstu povijesnog trenutka. Kao što se antički ratovi ne mogu prosuđivati današnjim etičkim mjerilima, tako se ni događanja tijekom 2.svjetskog rata ne smiju mjeriti etalonima današnjice. Dublja shvaćanja osvetništva zahtijevaju sagledavanje psihologije i stupnja aktuelnog evolucijskog razvoja vrste, ali i osudu svakog nasilnog rješavanja unutardržavnih i međunarodnih razmirica. Dok rodbina pravedno ili nepravedno smaknutih srodnika shvatljivo oplakuje smrt najdražih, povjesničari od digniteta si ne smiju dozvoliti da ih emocije zavedu, ukoliko teže objektivnoj prosudbi povijesnih događaja. Tijekom spomenutog rata i neposredno nakon njega, pripadnici antifašističke savezničke koalicije vršili su (po)ratne zločine nad vinim i nevinim(?) dijelovima fašističkih formacija, njihovim kolaboracionistima, simpatizerima i rođacima. Nikola Visković kaže u intervjuu „Slobodnoj Dalmaciji“, a takvi podaci se mogu naći u niz domaćih i stranih radova:
„Na primjer, u Francuskoj je 1944. i 1945. provedeno dosta drastično čišćenje, epuration, kolaboranata njemačkih okupatora. Nekoliko stotina tisuća ljudi sudskim je presudama kažnjeno zatvorom, gubitkom radnih mjesta i građanskih prava, dok je oko 1200 osoba i strijeljano – pa i pisac Robert Brasilach, a desetak drugih slavnih imena jedva je spasilo glavu. Ali, istovremeno je izvansudski, tj. Po kratkom postupku partizanskih odreda, strijeljan velik broj ljudi – po početnim procjenama desničarskih krugova čak 100.000, po procjeni historičara Roberta Arona 40.000, a po konačnoj službenoj procjeni osam-devet tisuća.“
General de Gaule je, primjerice, u svojim uspomenama priznao da je krajem rata 10842 Francuza smaknuto bez suđenja (I.Bešker, “Vjesnik”, 15.9.2000.), dok francuska desnica barata brojkom od 105 000 smaknutih Francuza od strane “Maquisa” (francuskih partizana). Amerikanci navode brojke od 60-80 000 smaknutih Francuza. Visković dalje navodi:
“U Italiji je situacija još i teža, utoliko što je građanski rat bio bjesniji, pa nešto od toga prikazuje i Bertolucci u filmu „20. stoljeće“. Opet po procjenama desnice, partizani su tamo izvansudski likvidirali blizu 100.000 osoba. Ali konačni broj kreće se danas oko 20.000 likvidiranih. O tome posljednjih godina piše publicist Giampaolo Pansa, autor knjige „Krv pobijeđenih“. U nekim drugim zemljama, poput Grčke, Nizozemske i Norveške, nije bio toliki broj izvansudskih likvidacija, ali je razmjerno, prema broju stanovništva, pravosudno čišćenje bilo drastičnije nego u Francuskoj. Kod svih tih izvansudskih likvidacija u poslijeratnoj Europi – koje su evidentno protupravne, pa i ratni zločini – nije bilo provedeno pravosudno istraživanje i procesuiranje.”
Daklem, Bleiburg nije bio nikakav izuzetak, osim po broju žrtava (koje su, usput rečeno, stradale na takozvanom “Križnom putu” a ne na Bleiburškom polju), što se može dovesti u vezu sa stravičnošću ustaškog režima nad kojim su se i sami Nijemci zgražavali, te otporom koji su pripadnici vojske NDH (nikakve “hrvatske” ili “domovinske vojske”, kako ih krste revizionisti povijesti) pružali i nakon završetka rata. Indikativno je da se žrtve belogardejaca i četnika, koji su se povlačili skupa sa vojskom NDH i nacistima, u Hrvatskoj mahom prešućuju. Praktički nigdje kao u njoj, koja se od zločinačke kvazidržave – proživjevši potom iskustva višenacionalne jugoslavenske socijalističke zajednice – transformirala u moralizatorsku državu prve klase (koji nikako da izađe na kraj sa svojim suvremenim zločincima!), se ne diže tolika galama oko ratnih i poratnih žrtava sukoba završenog pred skoro tričetvrt vijeka. Nije da se ne problematiziraju ruska i američka silovanja Njemica po okupaciji zemlje, dresdenske ili hirošimske žrtve, masovna upotreba Korejki u japanskim javnim kućama, ali malo gdje se zbiva histerija kroatističke vrste, s ciljem da se pomoću mrtvih naknadno pobijedi u davno svršenom ratu koji nisu uspjeli dobiti živi. Što rezultira paradoksom, uglavnom implicitno uvaljivanom javnosti: širom svijeta fašisti su bili s pravom poraženi zločinci, a u nas jadna, bespomoćna čeljad (više od dva tjedna nakon kraja rata vršeći zločine, u pokušaju spašavanju dupeta kod ratnih neprijatelja!) za bestijalno iživljavanje antifašističkih partizana!
Naivni, indoktrinirani, neobrazovani ili etički insuficijentni Hrvati, koji ne samo da jedincate povijesne knjige nisu pročitali, već su i satove dresurabilne povijesti markirali, a da ne pričamo kako pojma nemaju o modusima naučnog istraživanja, lake su žrtve nacionalšovinističkih, u neoliberale maskiranih neoustaških političara. U hrvatskoj vladi i Saboru sjedile su ili sjede, nebrojene gnjide. Istinski velike zarad svojih djela, i ne odveć manje, koje upoznate sa njima ipak surađuju s počiniteljima. Lopovi sanaderovskog tipa, karamarkovski muljatori, ratni zločinci glavaševske konzistencije, šuškovski i hasanbegovićevski neoustašoidi, brkićevski i barišićevski plagijatori, glasnovićevski i esihovski ekstremisti, vukojevićevski i vukovićevski desničari najgore vrste, nikolićevski kvazipoetski slavitelji Poglavnikovi i simpatizeri pobrojanih; to je već više od četvrt stoljeća sastav Sabora i vlade, uz časne izuzetke koji osamljeni ništa ne mogu učiniti. Kako od smrada okupljenog u formalno najvišem predstavništvu hrvatskog naroda, istoga ne zaboli glava, fenomen je za znanstveno ispitivanje. Klerofašističku podršku, praćenu prepredenom šutnjom Kaptola, ne treba ni spominjati. "Domoljubljem" i "domovinskim ratom“, kao priručnim svetinjama, drže se u šahu kolege i narod. No, jednoga nisu svijesni; kao što su ustaše svojim djelovanjem stvarale kontekst za svoju kasniju sudbinu, tako i oni isto čine svojim radom. Hoće li ona biti istovjetna ili ne, i nije toliko važno koliko povijesna pouka: svojim činima oblikuješ vlastitu budućnost. Kad te zahvati njen kotač, badava ti je žaliti se.
Niz je primarnih, domaćih i međunarodnih, dokumenata kojima se mogu opovrgnuti revizionistički falsifikati, koji tek daltonistima mogu dokazivati kako je crno ustvari bijelo. Svakako da je partizanskih zločina bilo, kao i savezničkih, ali dovoditi ih u etičku ekvivalenciju sa do sada najvećim zlom ljudske povijesti – fašizmom – nedostatak je inteligencije, zdravog razuma ili minimuma ljudskosti. Osobno je humano plakati zbog vlastitog gubitka, ali je vrlo daleko od humanizma – etičke opcije – temeljem toga prosuđivati cjelinu, pritom ne sagledavši unaprijed planirane bezbrojnije zločine. Svijesno krivotvorenje činjenica, primjerice, u pogledu masovne grobnice Huda jama (1, 2), ili veličanje krivotvoritelja fakata čiji moralni profil razotkrivaju i vlastiti sunarodnjaci, samo govori o intelektualnom i etičkom habitusu hrvatskih (i inih) zagovaratelja. Od političara najvišeg ranga, do medija koji ih prenose. Hrvatski narod (ne izuzimajući ostale narode bivše države) spao je u prosjeku na vrlo niske etičke grane. Šutjeli mi o tome ili ne, to je istina, baš kao što je istina da njemački narod od prije tričetvrt stoljeća, ne možemo u cjelini osloboditi odgovornosti glede nacističkih zločina. Ostaje pitanje otvorenosti nezatrovanog duha; koliko to pojedine osobe mogu prihvatiti. Spominjanjem osoba ne mislim na moralne srodnike devedesetak tisuća "komunista" koji su preko noći pretrčali u hadezeovsko nacionalšovinističko gnijezdo.
Vladajuća elita ne preza od najogavnijih pretvaranja, licemjerja, laži, nedosljednosti i krivotvorenja istine. Neki dan, hrvatski premijer u posjeti susjednoj državi, kaže: "...kako je za Hrvatsku važno da se izbjegne bilo kakvo preglasavanje u BiH..." . Vrlo zanimljivo. Da podsjetimo. Kad se raspadala Jugoslavija, BiH i Makedonija (uz Srbiju te Crnu Goru) bili su protiv osamostaljenja. Izetbegović, pritisnut Tuđmanom, ipak se odlučio za neovisnost, a "demokratsku" formu je našao u raspisivanju referenduma. Po popisu iz 1991. godine, u BiH je živjelo 43.47% Muslimana (današnjih Bošnjaka), 31.21% Srba i 17.38% Hrvata te nešto sitno "ostalih". Kako su Srbi bojkotirali referendum, odluka o osamostaljenju donijeta je preglasavanjem dva konstitutivna naroda nad trećim, što je i bio otponac za početak krvoprolića! Još je Stipe Šuvar upozoravao da nije demokratski niti korektno, preglasavanjem odlučivati o sudbini te jugoslavenske republike! Danas, kad po najnovijim rezultatima zadnjeg popisa stanovništva u BiH živi 50.11% Bošnjaka, 30.78% Srba, 15.43% Hrvata, plus "ostali", odjednom se po Plenkoviću ne bi smjelo preglasavati Hrvate! Boga ti, ma gdje si ti studirao, i gdje držiš svu tu pamet!? Ili nikada nije imao mozga, ili ga je zaboravio skupa s tijelom preseliti iz Bruxellesa u Zagreb, ili je (najvjerojatnije) u neoliberala maskirani nacionalšovinistički neoustaša, licemjeran, nedosljedan, nemoralni tip! I takvog preferiraju "pravi Hrvati"; da bljuješ od gađenja. Ne znaš rad koga više, premijera ili njegove baze! Razmišlja li narod tuđom glavom, ili pak međunožnim intelektualnim aparatom? Što ga žednijeg vode preko vode, što mu više krče crijeva, to je domoljubnije raspoložen i ekstremnije orijentiran spram humanističkih zamisli.
Treba istaknuti važnu stvar, od većine sasvim naopako shvaćenu. Stabilno i humano društvo ne bazira se na prvenstvu ekonomije i odbacivanju ideologije. Lijepo to objašnjava jezikoslovac Mate Kapović:
"Riječ ideologija je, paradoksalno, jedan od najslabije shvaćenih ideologema u općoj javnosti. Pa se tako redovito ideologija rastavlja od ekonomije - ideologija su npr. partizani i ustaše ili pitanje pobačaja, dok je ekonomija navodno nešto posve drugo. Naravno, ekonomska su pitanja par excellence ideološka pitanja - u njima nema niti može biti išta neideološko. Hoće li se npr. povećati porezi siromašnima ili bogatima, hoće li se subvencije davati za socijalu i javne bolnice ili krupnom kapitalu, hoće li se smanjivati prava krupnog kapitala ili radništva - to su sve ideološka pitanja, koliko se god neki pravili da nisu. Inzistiranje na tome da ekonomska pitanja nisu ideološka nije slučajno - to se radi upravo zato da bi se naglasilo da u ekonomiji "nema alternative". Postoje samo (prokapitalističke) "reforme", fleksibilizacija (smanjenje radničkih prava), deregulacija (olakšavanje poslovanja kapitalu, često na štetu rada i okoliša), privatizacija (prebacivanje javnog u privatno vlasništvo), mjere štednje… Takva je ekonomska politika, u korist kapitala, jedina moguća, a sve ostalo je nezamislivo (ili bar anakrono) - i baš zato je tobože neideološko. Izmicanje ekonomije iz sfere ideologije se izvršava upravo zato da bi se iz te sfere isključila bilo kakva rasprava i da je jedino što ostaje čisto tehnokratsko-realpolitičko razmatranje kako navedene "prijeko potrebne reforme" provesti - kojom brzinom i na koji način."
Dio naroda, još bunovan od "sna iz stoljeća sedmog", kad tad će se probuditi. Mladi, sve masovniji emigranti iz hrvatske kaljuže put Zapada, sve se više razbuđuju. Povratak u stvarnost iz dubokih iluzija zna biti bolan. Nadati se kad tad pronalasku „spreja“ protiv zakrabuljenih elita koje ga drže u zamci. Tko doživi.
Militarizacija hrvatske vanjske politike (vezivanjem uz NATO) sinhrono prati reviziju povijesti i sasvim je konzistentna s povratkom na prastare pavelićevske manire. Što god Hrvati o sebi mislili, taj je narod tek u procesu nacionalnog formiranja, što su Srbi učinili još u devetnaestom stoljeću. Ne tako davno hrvatsko ime nije bilo rasprostranjeno diljem cijelog teritorija današnje države. U okvirima Austro-Ugarske, sve do njenog raspada svršetkom 1.svjetskog rata, egzistirala je formalna „Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija“, sa minimalnim bitnim ovlastima, gdje se hrvatsko ime odnosilo uglavnom na današnju središnju Hrvatsku. U to vrijeme Srbija je već skoro pola vijeka nezavisna država. Čini se da uslijed toga mnogi Hrvati pate od kompleksa inferiornosti, koji nastoje nadomjestiti svakojakim povijesnim fantazmima ili pozivanjima na vojnu moć, odnosno navodno „predvodništvo regije“ (u čemu, zaboga?). Često isticana velika pobjeda nad Srbima u prošlom ratu, jedno je od takvih samozavaravanja. Dok je ova država cjelinom svog ljudskog i privrednog potencijala bila angažirana u ratu – uglavnom protiv pobunjenih hrvatskih Srba, uz podršku Beograda – to nije bio slučaj sa tadašnjom Srbijom (u okviru SR Jugoslavije). Vladajući to dobro znaju, što ih i tjera da se iz straha povezuju s NATO paktom, kao zaštitom od pretpostavljenih napada. Bitniji je razlog taj, da organizacija prije čuva implementirani kapitalistički sustav negoli teritorijalnu cjelovitost država članica. Što bi vrlo brzo došlo do izražaja prilikom promjene istog, ma i parlamentarnim djelovanjem unutrašnjih snaga. Nije problem u tome hoće li nas pakt štititi u slučaju hipotetske agresije, već u tome da Hrvatska podržava zločinačke intervencije širom svijeta, lidera i neospornog gospodara njegovog, koji u njih uvlači zemlje članice. Liječeći kompleks manje vrijednosti, Hrvati se odriču i slavenskog porijekla, a širom regije lako razumljiva jezična varijanta mistificira se kao da je vangalaktička, dok Ruse drže dežurnim krivcima za sva svjetska zla. No, nisu potonji širom Vijetnama, Laosa, Gvatemale, Paname, Dominikanske Republike, Nikaragve, Iraka, Libije,..., te inim zakucima globusa širili hrvatskom srcu prirastao oblik američke demokracije, niti ih se uobičava nazivati „svjetskim policajcem“. Vjerojatno će RH učestvovati u razmještaju svojih vojnika praktički na njihovu granicu. Ništa ovaj narod nije naučio od poraza svojih fašista protiv partizana, ni od njihova debakla pod Staljingradom, od Napolenova neuspjeha ili onog von Paulusova. Reče jednom Einstein: "Ponavljanje jedne akcije bez rezultata odlika je ludila.". Nesvrstanost ili neutralnost za vladajuće je maltene zločin, a marginalizacija UN maskirana formalnim prisustvom, u iščekivanju miga NATO-a ili EU (što u osnovi dođe na isto). Uostalom, svaki narod bira svoje vođe po uzoru vlastite prosječne inteligencije i morala. Nisam siguran shvaćaju li u potpunosti hrvatske vladajuće elite retke američke „Deklaracije nezavisnosti“ (i u zemlji nastanka svedenoj uglavnom na povijesni raritet), ili ih se zapravo groze:
„Mi držimo ove Istine samorazumljivim: svi su ljudi stvoreni jednakima i obdareni od svojeg Tvorca određenim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i potraga za srećom. Radi očuvanja tih prava vlast se uspostavlja među ljudima, što izvodi svoje pravedne ovlasti iz suglasnosti onih kojima vlada, a kad god bilo koji oblik vlasti postane razoran za te ciljeve, tada je pravo građana izmijeniti je ili napustiti i uspostaviti novu vlast, što će se temeljiti na tim načelima i ustrojiti svoje ovlasti u takvom obliku kakav im izgleda najprikladnijim za ozbiljenje njihove sigurnosti i sreće.”
Možda najbolje tumačenje naivcima i onima koji se takvima prave, daje američki pisac, filozof, prirodnjak, povjesničar, i socijalni buntovnik Henry David Thoreau, u eseju „O dužnosti građanina da bude neposlušan“:
„Svi ljudi priznaju pravo na revoluciju, to jest pravo da se otkaže poslušnost vladi i da joj se pruži otpor kad njena tiranija ili efikasnost postanu neizdrživi.“,
odmah oprezno dodajući, jer revolucija je revolucija, ali je vlastita koža ipak – vlastita koža: “No gotovo svi kažu da današnja vlada nije takva“. Pa nadalje obrazlaže potrebu nenasilnog otpora vladi koja ne radi u interesu naroda (govori o vladi, a ne o sistemu kojega je ona dio). Unatoč slobodarskim riječima mudraca i kojekvih deklaracija, naivna većina od davnina pada na demagogiju vladajućih, nakon čega nerijetko slijedi pad u grobnu jamu ili na prosjački štap. Ne jedan mudrac je zaključio da čovjek ustvari nije doli propali majmun, odnosno „majmun koji je promaknuo kroz cenzuru“ (Gabriel Laub).
