Ozbiljnijim analitičarima odavno je poznata razlika između formalne (zapadnjačke) i stvarne demokracije, koja slijedi trag svog antičkog porijekla i imena: vladavina naroda. Ponovimo, ukratko; stvarna se demokracija sastoji od političke, socijalne i ekonomske komponente. Da bi čovjek slobodno mogao odlučivati o svojim interesima (politička demokracija), potrebno je ostvarenje svih sastavnica. Ekonomska demokracija označava pravo na rad, i sudjelovanje u ekonomskim odlukama (samoupravljanje) te slobodnom poduzetništvu, dok se pod socijalnom demokracijom smatra pravo na ljudski dostojanstven život, što uključuje pravo na obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, zdravu okolinu i slično. Ako društvo uspije ukloniti društveno uvjetovane a neprihvatljive egzistencijalne razlike, preostaju samo one osobne, proizašle iz psihologije pojedinca, čime će stvoriti povoljnije uvjete za racionalnu raspravu i konsenzus o spornim pitanjima. Formalna, kapitalistička demokracija, već po osnovi vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i prirodnim resursima, apriori ne dopušta ostvarivanje njene ekonomske komponente. Tko od vlasnika će, u nedodirljivoj posvećenosti privatnog vlasništva, dopustiti udio radnika u upravljanju poduzećima, sem u nevažnim formama tek zasljepljivanja radi uvedenima? Suštinske odluke donosi vlasnik, odnosno većinski dioničari, pa čak i one koje se neposredno tiču radnika. Nerazumijevanje ekonomskih termina, tako i razlikovanje privatnog vlasništva od vlasništva nad sredstvima za proizvodnju – što uzrokuje zavidnu konfuziju u glavama neobrazovanih - dobro ilustrira komentar: "Još mi nitko ne reče – što kada je glavno sredstvo za proizvodnju ideja i znanje?". Čovjek blage veze nema što su sredstva za proizvodnju, a očito u njih ubraja svoj mozak koji luči gluposti! Sredstva za proizvodnju su interfejs između dobro razrađene ideje u glavi, i gotovog proizvoda. Spomenuti, kao da svoje ideje realizira bez olovke, kompjutera, tokarilice,..., i - eto ti gotovog proizvoda, direkt iz njegove glave! Ne shvaća on ni što je proizvodnja, niti sredstvo za proizvodnju, niti proizvod, a kamoli da bi shvatio bit proizvodnih odnosa. Kao da pod njima smatra odnose sa samim sobom, dok u mozgu užurbano vrti „sredstva za proizvodnju“. Da mnogima fali elementarnog znanja, dali stoga što su markirali školsku nastavu, ili iz čiste lijenosti očekuju da im drugi na internetu potraže značenje, primjerice, ekonomske krize – već su stvari za pedagoge i psihologe, a ne autora ovog teksta. Mada demokracija kao oblik vladavine ne mora biti povezana s ekonomsko političkim sustavom, ipak možemo govoriti o kapitalističkoj demokraciji, s obzirom da se upravo u zemljama takvog tipa ona ostvaruje u sasvim formalnom obliku. Svake četvrte godine izbori, na kojima se ma kojoj izabranoj budali daje praktički neupitno pravo zemlju (svijet) voditi u smjeru koji mu se sprdne. Parlamentarni sustavi kontrole tu igraju tek toliku ulogu koliko odgovara vladajućim strankama, ionako suštinski odgovornima za izbor predsjednika, premijera, odnosno – u zavisnosti od sustava – čovjeka s najvećom (ne)odgovornošću u državi. Biračima uglavnom preostaje da pasivno trpe svoju sudbinu.
Svijet već bijaše, ne samo jednom ("Kubanska kriza"), na rubu nuklearnog rata, praktički sveopćeg uništenja, što je kako-tako prevladano, međutim je tek propast realsocijalističkih (staljinističkih) režima i potpuna prevlast kapitalističkog sustava, kada ovaj više nikakvih zadrški nema u vođenju svijeta - ne putevima demokracije, već isključivo tragom koristi elita - pokazao kako smo možda bliži "kraju svijeta" negoli Fukuyaminom "kraju povijesti". Sve nelogične nehumanosti, do nedavno prikrivane gotovo navijačkom politikom suprotstavljanja dva nepomirljiva bloka i njihovih vojnih saveza, sve više izlaze na vidjelo. Uz ekonomske krize, čija periodična ponavljanja je već Marx predvidio; neravnomjernu raspodjelu svjetskog bogatstva; prekarijat radne snage uz umanjivanje radničkih prava; sistematsko seljenje kapitala u zemlje s niskom cijenom radne snage i zakonski nesređenim radnim odnosima; ubrzana robotizacija pridonoseći povećanoj nezaposlenosti, koja se sa strane vlada nastoji ublažiti i – za sada tek idejama i eksperimentima – uvođenjem zajamčenog univerzalnog dohotka (što u sinergiji sa nezaposlenošću i nepravednom raspodjelom bogatstva, može dovesti do još ekstremnije podjele društva na manjinu bogatih elita, manji broj stručnjaka potrebnih u robotiziranoj i informatiziranoj industriji, te ogromni broj nezaposlene gomile ispoljavanje čijeg nezadovoljstva će se nastojati spriječiti preobrazbom socijalne skrbi u spomenuti dohodak; iako je on namijenjen svim građanima, bez razlike); neoimperijalni ratovi s induciranim sukobima koje iniciraju najrazvijenije kapitalističke sile (prvenstveno SAD); terorizam, najvećma posljedica prethodno rečenog; NATO kao oružje svjetskog policajca i njegovih saveznika u instaliranju ili očuvanju kapitalističkog sustava; sve veći broj obzidavanja državnih granica (danas zidove ima više od 40 država; pogledajte interaktivnu kartu), povezano s međusobnim neprijateljstvima i/ili s najezdom migranata iz područja osiromašenih ili ratovima zahvaćenih; na naoružanje se troši više nego ikada u povijesti, kao da se svijet priprema za novi globalni sukob; ekološko stanje planete; klimatske promjene; nestajanje sirovina; privatizacija izvora vode; jačanje desnog populizma i niz drugih indicija; sve to praćeno pojačanom lojalnošću mainstream medija vladama i korporacijama, uz marginalizaciju i sve manju podršku država neprofitnima, te nemoći (ili čak nespremnošću!) svjetskih vlada da se nose s problemima, govori da je kapitalistički sustav na izdisaju. Pitanje nije dali će, već kada će, i hoće li izdahnuti u "miru božjem" (malo vjerojatno), ili će u bezdan povući gomile ljudi, što je pouka povijesti koju vladajući ne shvaćaju ozbiljno.
Poslijednja odluka novog američkog predsjednika Trumpa, o zatvaranju granica sirijskim izbjeglicama (kombinirana s odlukom o gradnji zida prema Meksiku) – na čas ublažena odlukom federalnog suda o dozvoli privremenog boravka građana sedam muslimanskih država koji su stigli u SAD a zaprijetila im je deportacija, odnosno onih koji su s validnim vizama bili u tranzitu, pošto im je bio zabranjen ulazak u tu zemlju - još je jedan prilog prije navedenom. Čak su i muslimanski državljani SAD, koji su se vraćali u zemlju iz inostranstva, imali problema s ulaskom u zemlju.
"Odluka suda ne znači da će osobama koje su se zatekle na aerodromima biti dozvoljen ulazak u SAD. Oni će najverovatnije biti prebačeni u imigracione centre gde će čekati novu odluku suda o tome da li je Trampova naredba suprotna ustavu SAD."
I u nacističkoj Njemačkoj počelo je prilično „nevino“, osnivanjem kazneno-radnih logora za Židove, komuniste i ine protivnike režima, homoseksualce i mentalno zaostale – još uvijek ne i logora smrti – na što se malo državljana uzrujavalo, a inostrane vlade još i manje. Pozitivno je u aktualnom trenutku, da se širom svijeta (ne i u nas) odvijaju masovne demonstracije protiv Trumpovih odluka. No, kad bivša američka državna tajnica, poznata po izjavi o „prihvatljivoj cijeni“ stradavanja pola milijuna iračke djece zbog sankcija UN (gdje tada bijaše ambasadorica) proglasi kako će se registrirati "kao muslimanka, ako Donald Trump zaista napravi bazu Amerikanaca koji su muslimani", već jeste čista perverzija.
Pred sidrenjem brodova na Ellis Islandu (otok Ellis), karanteni i središnjem mjestu za prijem migranata, evropske iseljenike tijekom 19. i početkom 20. stoljeća dočekivao je pogled na "Kip slobode" – francuski dar Sjedinjenm državama – na čijem podnožju su uklesani stihovi pjesme Emme Lazarus, iz poeme "Novi Kolos":
"Dajte mi vaše umorne i siromašne,
Vaše potlačene mase koje žude da slobodno dišu,
One koje ste prokleli i protjerali sa vaših obala,
Pošaljite mi te beskućnike i stradalnike,
Za njih podižem baklju pored zlatnih vrata."
Pogled na statuu posvećenu slobodi, s urezanim Emminim stihovima, budio je nadu došljacima u novi početak, priliku koju će nastojati vlastitim trudom (što su mnogi postigli) iskoristiti. Ipak, ne treba previše idealistički gledati na spomenute stihove, mada u nas bude najplemenitije emocije. Naime, pisani su u 19. stoljeću, inspirirani evropskim doseljenicima, koji su i davno prije njenog nastanka napravili genocid nad domorocima, a o njegovanju robovlasničkih odnosa da ni ne pričamo. Čini se kako starosjediocima bijaše suđeno da "slobodno dišu" tek pod zemljom, ili u Manituovom svijetu. Amerika, koja legalnim imigrantima danas dopušta ulazak, ako na godišnjoj tomboli – tzv. lutrija za zelenu kartu - budu izvučeni u okviru unaprijed propisane kvote, prema odluci njenog predsjednika izgleda počinje diskriminaciju izbjeglica prema konfesionalnoj osnovi, u rješavanja izbjegličkog statusa.
Sjedinjene države već odavno nose previše starog i novog putra na glavi, da bi zaslužile moralni mandat za svjetsko liderstvo, na čemu one uporno samozaljubljeno ustraju. Stadu treba predvodnika, svijetu pak suradnje na ravnopravnoj osnovi, dogovora i realizacije istoga. Spomenuta Trumpova odluka znači mnogo više od transformacije same Amerike. Ona, u kontekstu ostalih svjetskih zbivanja, govori kako za čovječanstvo, za ljudsko dostojanstvo, nije prikladna formalna zapadnjačka demokracija, u kojoj svakoj budali ostaje prostora da stubokom - prema nivou svoje ludosti - promijeni ljudske, i sudbinu cijeloga svijeta. A pikzibneri tipa naših, regionalnih, u stopu ih prate - ne usudeći se proturječiti, koristi svoje radi – u mogući bezdan. Neki od prioritetnih zadataka koji bi popravili sve zapetljaniju svjetsku situaciju (ali, dugoročno ne i spasili kapitalizam) bili bi reforma Ujedinjenih nacija, reafirmacija jugoslavenske politike nesvrstavanja usmjerene na miroljubivu koegzistenciju, i povratak na načela Helsinške deklaracije praktički sasvim napuštenih raspadom Sovjetskog saveza, s posljedičnom lančanom reakcijom - ne uvijek spontanog - cijepanja niza svjetskih država. Globalno razoružanje, naročito nuklearno (svejedno mi je s koliko nuklearnih bojevih glava će me gađati), postaje conditio sine qua non kakvog-takvog opstanka svijeta, no Amerika opet prednjači u blokadi završnog dokumenta s poslijednje slične konferencije. To, samo što se tiče stajališta sigurnosti. Međutim, bez revolucionarnog rješavanja ekonomskog i socijalnog aspekta situacije u kojoj se nalazi ljudski rod, to bi ionako bilo samo privremeno rješenje. Kakvi kolosalni patuljci vode velike sile, uz asistenciju svojih privrženih liliputanaca, nema mjesta pretjeranom optimizmu. Mnogi su uvjereni kako žive u najboljem od svih mogućih svjetova, dok nas sve skupa mogući razvoj ne pošalje u još bolji – onaj koji nam religije obećavaju.
P.S.
Kako je prijevod poeme Emme Lazarus teško naći na internetu, ovdje je navodim u cjelini, kao kombinaciju stihova autoru nepoznatih prevoditelja.
“Novi Kolos”
Ni nalik ponositom divu grčkom
pobedonosnih udova što se od kopna do kopna protežu
Ovde, na našoj penušavoj obali kapije se podižu
plamti vatra jedne moćne žene sa bakljom
prožeta munjom
Majka Prognanih je ženino ime. Njena ruka je svetionik,
pozdravlja svetlom sve one koji dostižu.
Njen mili pogled pokreće luku nad oblakom
što spaja sestrinske gradove.
"Zadržite, stare zemlje, svoju povest za sebe", krikom
će ona,"Dajte mi vaše umorne i siromašne,
Vaše potlačene mase koje žude da slobodno dišu,
One koje ste prokleli i protjerali sa vaših obala,
Pošaljite mi te beskućnike i stradalnike,
Za njih podižem baklju pored zlatnih vrata.", (Emma Lazarus, 1883)
Svijet već bijaše, ne samo jednom ("Kubanska kriza"), na rubu nuklearnog rata, praktički sveopćeg uništenja, što je kako-tako prevladano, međutim je tek propast realsocijalističkih (staljinističkih) režima i potpuna prevlast kapitalističkog sustava, kada ovaj više nikakvih zadrški nema u vođenju svijeta - ne putevima demokracije, već isključivo tragom koristi elita - pokazao kako smo možda bliži "kraju svijeta" negoli Fukuyaminom "kraju povijesti". Sve nelogične nehumanosti, do nedavno prikrivane gotovo navijačkom politikom suprotstavljanja dva nepomirljiva bloka i njihovih vojnih saveza, sve više izlaze na vidjelo. Uz ekonomske krize, čija periodična ponavljanja je već Marx predvidio; neravnomjernu raspodjelu svjetskog bogatstva; prekarijat radne snage uz umanjivanje radničkih prava; sistematsko seljenje kapitala u zemlje s niskom cijenom radne snage i zakonski nesređenim radnim odnosima; ubrzana robotizacija pridonoseći povećanoj nezaposlenosti, koja se sa strane vlada nastoji ublažiti i – za sada tek idejama i eksperimentima – uvođenjem zajamčenog univerzalnog dohotka (što u sinergiji sa nezaposlenošću i nepravednom raspodjelom bogatstva, može dovesti do još ekstremnije podjele društva na manjinu bogatih elita, manji broj stručnjaka potrebnih u robotiziranoj i informatiziranoj industriji, te ogromni broj nezaposlene gomile ispoljavanje čijeg nezadovoljstva će se nastojati spriječiti preobrazbom socijalne skrbi u spomenuti dohodak; iako je on namijenjen svim građanima, bez razlike); neoimperijalni ratovi s induciranim sukobima koje iniciraju najrazvijenije kapitalističke sile (prvenstveno SAD); terorizam, najvećma posljedica prethodno rečenog; NATO kao oružje svjetskog policajca i njegovih saveznika u instaliranju ili očuvanju kapitalističkog sustava; sve veći broj obzidavanja državnih granica (danas zidove ima više od 40 država; pogledajte interaktivnu kartu), povezano s međusobnim neprijateljstvima i/ili s najezdom migranata iz područja osiromašenih ili ratovima zahvaćenih; na naoružanje se troši više nego ikada u povijesti, kao da se svijet priprema za novi globalni sukob; ekološko stanje planete; klimatske promjene; nestajanje sirovina; privatizacija izvora vode; jačanje desnog populizma i niz drugih indicija; sve to praćeno pojačanom lojalnošću mainstream medija vladama i korporacijama, uz marginalizaciju i sve manju podršku država neprofitnima, te nemoći (ili čak nespremnošću!) svjetskih vlada da se nose s problemima, govori da je kapitalistički sustav na izdisaju. Pitanje nije dali će, već kada će, i hoće li izdahnuti u "miru božjem" (malo vjerojatno), ili će u bezdan povući gomile ljudi, što je pouka povijesti koju vladajući ne shvaćaju ozbiljno.
Poslijednja odluka novog američkog predsjednika Trumpa, o zatvaranju granica sirijskim izbjeglicama (kombinirana s odlukom o gradnji zida prema Meksiku) – na čas ublažena odlukom federalnog suda o dozvoli privremenog boravka građana sedam muslimanskih država koji su stigli u SAD a zaprijetila im je deportacija, odnosno onih koji su s validnim vizama bili u tranzitu, pošto im je bio zabranjen ulazak u tu zemlju - još je jedan prilog prije navedenom. Čak su i muslimanski državljani SAD, koji su se vraćali u zemlju iz inostranstva, imali problema s ulaskom u zemlju.
"Odluka suda ne znači da će osobama koje su se zatekle na aerodromima biti dozvoljen ulazak u SAD. Oni će najverovatnije biti prebačeni u imigracione centre gde će čekati novu odluku suda o tome da li je Trampova naredba suprotna ustavu SAD."
I u nacističkoj Njemačkoj počelo je prilično „nevino“, osnivanjem kazneno-radnih logora za Židove, komuniste i ine protivnike režima, homoseksualce i mentalno zaostale – još uvijek ne i logora smrti – na što se malo državljana uzrujavalo, a inostrane vlade još i manje. Pozitivno je u aktualnom trenutku, da se širom svijeta (ne i u nas) odvijaju masovne demonstracije protiv Trumpovih odluka. No, kad bivša američka državna tajnica, poznata po izjavi o „prihvatljivoj cijeni“ stradavanja pola milijuna iračke djece zbog sankcija UN (gdje tada bijaše ambasadorica) proglasi kako će se registrirati "kao muslimanka, ako Donald Trump zaista napravi bazu Amerikanaca koji su muslimani", već jeste čista perverzija.
Pred sidrenjem brodova na Ellis Islandu (otok Ellis), karanteni i središnjem mjestu za prijem migranata, evropske iseljenike tijekom 19. i početkom 20. stoljeća dočekivao je pogled na "Kip slobode" – francuski dar Sjedinjenm državama – na čijem podnožju su uklesani stihovi pjesme Emme Lazarus, iz poeme "Novi Kolos":
"Dajte mi vaše umorne i siromašne,
Vaše potlačene mase koje žude da slobodno dišu,
One koje ste prokleli i protjerali sa vaših obala,
Pošaljite mi te beskućnike i stradalnike,
Za njih podižem baklju pored zlatnih vrata."
Pogled na statuu posvećenu slobodi, s urezanim Emminim stihovima, budio je nadu došljacima u novi početak, priliku koju će nastojati vlastitim trudom (što su mnogi postigli) iskoristiti. Ipak, ne treba previše idealistički gledati na spomenute stihove, mada u nas bude najplemenitije emocije. Naime, pisani su u 19. stoljeću, inspirirani evropskim doseljenicima, koji su i davno prije njenog nastanka napravili genocid nad domorocima, a o njegovanju robovlasničkih odnosa da ni ne pričamo. Čini se kako starosjediocima bijaše suđeno da "slobodno dišu" tek pod zemljom, ili u Manituovom svijetu. Amerika, koja legalnim imigrantima danas dopušta ulazak, ako na godišnjoj tomboli – tzv. lutrija za zelenu kartu - budu izvučeni u okviru unaprijed propisane kvote, prema odluci njenog predsjednika izgleda počinje diskriminaciju izbjeglica prema konfesionalnoj osnovi, u rješavanja izbjegličkog statusa.
Sjedinjene države već odavno nose previše starog i novog putra na glavi, da bi zaslužile moralni mandat za svjetsko liderstvo, na čemu one uporno samozaljubljeno ustraju. Stadu treba predvodnika, svijetu pak suradnje na ravnopravnoj osnovi, dogovora i realizacije istoga. Spomenuta Trumpova odluka znači mnogo više od transformacije same Amerike. Ona, u kontekstu ostalih svjetskih zbivanja, govori kako za čovječanstvo, za ljudsko dostojanstvo, nije prikladna formalna zapadnjačka demokracija, u kojoj svakoj budali ostaje prostora da stubokom - prema nivou svoje ludosti - promijeni ljudske, i sudbinu cijeloga svijeta. A pikzibneri tipa naših, regionalnih, u stopu ih prate - ne usudeći se proturječiti, koristi svoje radi – u mogući bezdan. Neki od prioritetnih zadataka koji bi popravili sve zapetljaniju svjetsku situaciju (ali, dugoročno ne i spasili kapitalizam) bili bi reforma Ujedinjenih nacija, reafirmacija jugoslavenske politike nesvrstavanja usmjerene na miroljubivu koegzistenciju, i povratak na načela Helsinške deklaracije praktički sasvim napuštenih raspadom Sovjetskog saveza, s posljedičnom lančanom reakcijom - ne uvijek spontanog - cijepanja niza svjetskih država. Globalno razoružanje, naročito nuklearno (svejedno mi je s koliko nuklearnih bojevih glava će me gađati), postaje conditio sine qua non kakvog-takvog opstanka svijeta, no Amerika opet prednjači u blokadi završnog dokumenta s poslijednje slične konferencije. To, samo što se tiče stajališta sigurnosti. Međutim, bez revolucionarnog rješavanja ekonomskog i socijalnog aspekta situacije u kojoj se nalazi ljudski rod, to bi ionako bilo samo privremeno rješenje. Kakvi kolosalni patuljci vode velike sile, uz asistenciju svojih privrženih liliputanaca, nema mjesta pretjeranom optimizmu. Mnogi su uvjereni kako žive u najboljem od svih mogućih svjetova, dok nas sve skupa mogući razvoj ne pošalje u još bolji – onaj koji nam religije obećavaju.
P.S.
Kako je prijevod poeme Emme Lazarus teško naći na internetu, ovdje je navodim u cjelini, kao kombinaciju stihova autoru nepoznatih prevoditelja.
“Novi Kolos”
Ni nalik ponositom divu grčkom
pobedonosnih udova što se od kopna do kopna protežu
Ovde, na našoj penušavoj obali kapije se podižu
plamti vatra jedne moćne žene sa bakljom
prožeta munjom
Majka Prognanih je ženino ime. Njena ruka je svetionik,
pozdravlja svetlom sve one koji dostižu.
Njen mili pogled pokreće luku nad oblakom
što spaja sestrinske gradove.
"Zadržite, stare zemlje, svoju povest za sebe", krikom
će ona,"Dajte mi vaše umorne i siromašne,
Vaše potlačene mase koje žude da slobodno dišu,
One koje ste prokleli i protjerali sa vaših obala,
Pošaljite mi te beskućnike i stradalnike,
Za njih podižem baklju pored zlatnih vrata.", (Emma Lazarus, 1883)
