Hrvatska, točnije – hrvatske vlade, ali to je skoro svejedno zbog ogromne nacionalšovinističke podrške velikog dijela građana – od svog osamostaljenja svako malo poludi (nevezano uz mjesečeve faze), te počne narod drogirati politikantskim (to je čisti eufemizam za laganja, krivotvorenja, prikrivanja, arhiviranja, metafizička iščeznuća dokumenata, revizije povijesti, odbijanje odgovornosti,...) potezima, koji domoljubni duh pučanstva iz blata realnosti nanovo dižu u nebesa. Dešava se to zbog tri stvari: etičke pokvarenosti vladajućih elita, straha od povijesne presude (više od alata njene konkretizacije) - od čega ih iznova spašava dizanje tenzija drogiranih mediokriteta – i najvažnije, očuvanju (kojem i služe prve dvije) eksploatatorskog klasnog interesa. Droga nije nego otrov specifičnog djelovanja, stoga možemo pričati o otrovanim, odnosno zaraženim masama. Virusom nacionalizma, koji ponajviše uspijeva in vivo u ispraznim glavama svojih domaćina. Činjenica je da su tijekom proteklog rata mnogi zločini počinjeni, ne samo u Bosanskoj Posavini ili Mrkonjić Gradu, već posvuda, i tu budalaštine tipa „samo smo se branili“, „oslobađali“, „na poziv bosanskohercegovačke vlade“ i slične, ništa ne znače moralnom čovjeku bez deficita inteligencije. Naime, istrage i suđenja ne vode se zbog oslobađanja, obrane ili poziva neke vlade, već zbog konkretnih zločina (i) tom prilikom počinjenih. Sramotne su reakcije vlasti, bez prestanka trkeljajuće o individualnoj odgovornosti, ali namjerno neučinkovite u sankcioniranju krivaca. Jasno čega radi; jer bi se morala pozabaviti bivšim i sadašnjim vlastitim ministrima, te inim najvišim državnim i stranačkim dužnosnicima!
Američka lutkica na čelu države izjavljuje: „Ja ove posljednje događaje iskreno vidim kao pokušaj zastrašivanja Hrvata u BiH i pokušaj da ih se obeshrabri, navede da se iseljavaju iz BiH, što je velik problem.", pa bi bilo interesantno njeno viđenje (i koliki joj je problem) sasvim dobrovoljnog iseljavanja Hrvata, ne samo iz susjedne već i iz države kojom paradira pričajući gluposti. Nastavlja blebetati, još pred par mjeseci najpopularnija hrvatska „političarka“:
„Iznenadilo me ono što se dogodilo u Orašju, a o tome nisam imala nikakve informacije. Zatražila sam izvještaj i očitovanja svih relevantnih službi, trebali bismo ih dobiti da vidimo je li netko u Hrvatskoj imao neke informacije i pritom ništa nije poduzeo i zašto mi kao politički vrh nismo izviješteni - rekla je Grabar-Kitarović. Brzo se pokazalo kako se u Hrvatskoj dvije godine zna za mogućnost podizanja optužnica, a za par dana otkrilo da je 16. svibnja ove godine o svim ovim temama u Vili Weiss predsjednica razgovarala s tadašnjim premijerom Tihomirom Oreškovićem.“
A da su u laži kratke noge, demantira i „pristojnim“ diplomatskim jezikom bivši hrvatski predsjednik: „Znalo se za to i naprosto onaj tko kaže da nije znao nije se dobro informirao, podaci su postojali i bili su dostupni.“. Fraza, „nije se dobro informirao“ je eufemizam za laže, ili nije kvalificiran za posao na kojeg je upao iz nekog kokošinjca. I dok tužiteljstvo BiH odgovara premijeru „da se u predmetu za ratne zločine u Orašju, ne radi o kvalifikaciji zajedničkog zločinačkog pothvata, već da se navedeni sumnjiče za kaznena djela ratnog zločina“, kao i „da su o predmetima koji postoje protiv hrvatskih državljana upoznali kolege iz DORH-a još u ljeto 2014. godine.“, a MUP Republike Srpske tvrdi da nema novih optužnica protiv hrvatskih generala, domaća kriminalna elita na vlasti - sinhrono s opozicijom i velikim dijelom naroda - ustraje u ponavljanjima neistina. Tko prouči spisak "osoba za koje se sumnja da su počinile ratni zločin u BiH", već iz imena i prezimena osumnjičenih maloumno će zaključiti kako je ispunjen Hrvatima, ne bi li se oni u cjelini proglasili genocidnima. Jer se čitav svijet – od Srbije, preko BiH (naročito RS i Bošnjaka), sve do Haaškog suda - urotio protiv onih koji su se „samo branili“! Istovremeno, „intelektualna“ klika, svojedobno zadužena za jačanje tenzija rezultirajućih raspadom bivše države, uključuje se u farsična zbivanja ponovnim udaranjem u ratničke bubnjeve, ugodne ušima potomaka učesnika staljingradske bitke, gušitelja mađarske revolucije i Trenkovih pandura koji su ne samo kravatu, već i grozu širili širom Evrope. Jeli onda ikakvo čudo da se narod dao uvući u dva svjetska rata na strani gubitnika (u poslijednjem su mu čast spasili partizani), a sad se upregnuo u kola zajedno sa zločinačkim NATO-om? Neovisno o brojnosti spomenutih luđaka i njihovih sljedbenika, kao i o medijskim manipulacijama, jedina humanistička ideja koja mi pada na pameta je, da samo neki „bleiburg“ – izveden primjereno vremenu - može pomoći rješavanju zala koja se zbivaju u ovoj „nekretnini“, vlasništvu lopova i probisvjeta. Samo bi ga, što je krajnji utopizam, trebali izvesti Hrvati sami - da ne bi druge krivili za svoju sudbinu. Već su stari Grci imali humani način uglavljivanja istine (bez batova i inih materijalnih pomagala) u mozgove koji su prevršili mjeru. Zvao se ostrakizam:
"Međutim, ono što je bitno za Klistenov ustav je, da je njime dao priliku svim slobodnim građanima (doduše, samo muškarcima) da učestvuju u izbornom procesu. Uveo je i instituciju ostrakizma – tzv. časnog izgnanstva – po kojemu je građanin za kojega je većina sugrađana smatrala da predstavlja opasnost po demokraciju, morao na desetogodišnji egzil, bez gubitka imovine i građanskih prava (zakon je dobio ime po crijepiću – ostrakonu, na koji se upisivalo ime onoga za koga se mislilo da je pogibeljan po ustavni poredak)."
A još u antičkoj Ateni,
"...u klasično doba, ubistvo sa predumišljajem (phonos) povlačio je za sobom smrtnu kaznu; nehotično ubistvo (akousia) — kaznu progonstvom a pleme je bilo zakonom obavezno da progoni ubicu.", ("Grčki mitovi", Robert Graves)
Time stižemo, zanemarujući ostale etičke pokazatelje, do pojma pravde, totalno ishlapjelog iz mozgova mnogih Hrvata i inih stanovnika regije, te se ni približno ne mogu dosjetiti što bi to bilo. Pa, počnimo definicijom:
"pravednost – (grč. δικαιοσύνη; lat. iustitia), filozofski gledano, p. je slaganje i podudaranje u odnosima među osobama, tj. princip koordinacije među osobama. Pravednost je moralna krepost, koja uvodi u poštivanje ljudske osobe, odgovorne za svoju ljudsku sudbinu i daje joj što je njezino, bilo po naravi, bilo stjecanjem. U kršćanskoj filozofiji p. je jedna od četiriju temeljnih duševnih kreposti: (razboritost, pravednost, snaga i umjerenost). P. je krepost priznavanja prava drugih. Razlikuje se: distributivna (dati svakome ono što mu pripada), commutativna (obaveza osoba međusobno) i legalna (obaveza pojedinca prema društvu, državi). U biblijsko-kršćanskom rječniku često je sinonim za svetost."
Pravne institucije tisućljećima nastoje u stvarnom svijetu realizirati ovu etičku normu koja, čini se, postoji tek u glavama etičara, na stranicama slabo čitanih knjiga ili zamislima beznadnih utopista. Te pokušaje obuhvaćamo imenom pravo:
"pravo – (lat. ius), pod tim se pojmom razumijeva ljudska sposobnost da nešto čini ili zahtijeva. Pravo može biti naravno, utemeljeno na samoj ljudskoj naravi, ili pozitivno ako ovisi o pozitivnoj normi. Pravo je i sustav normi (zakona) koje upravljaju društvom, određuje odnos pojedinaca međusobno i njihova odnosa prema društvu. Pravo je ono što je u skladu s pravdom i odgovara zahtjevima pravnog poretka u društvu, osobito državi."
Ali, kako ne bi postojao kaos u glavama „očeva i majki domovina“, političara i nabrijanih nacionalšovinista još opširnije i dublje zločinačke provenijencije, kad on izvire i iz istaknute filozofske rečenice? Ne mora čovjek biti odveć obrazovan da shvati (najbolje na primjeru „države gena kamenih") da pravo zaista "odgovara zahtjevima pravnog poretka u društvu, osobito državi", ali da ti zahtjevi ama baš nikave veze ne moraju imati s idealnim, etičkim pojmom pravde! Ovo je:
Themis, boginja pravde antičkih Grka. Onih što su nam uz ostrakizam podarili i demokraciju i druge elemente, temeljem kojih se razvija (ili izrođuje?) civilizacija. Zamijetili ste da antička boginja nema povez preko očiju, što je moguće tumačiti njenom željom svestrano objektivnog sagledavanja činjenica, dokaza, protudokaza, žrtava i okrivljenika, kao i pokušaja miješanja u proces presuđivanja korišćenjem dva alata: vage i mača! U oči vam je vjerojatno zapelo da upravo ti alati, kojima se vrši presuda zbivanja i kažnjavanje krivaca, nedostaju na skulpturi! S obzirom na stanje pravde u regiji, uz nešto pokvarene mašte moguće je zamisliti kako su se vladari nekog bjelosvjetskog plemena (dvojeći o slavenskom, iranskom ili vanzemaljskom porijeklu) potrudili amputirati ruke jadne boginje, da potomačkim generacijama kojim slučajem ne padne na pamet suluda zamisao objektivne pr(ocjene) povijesnih zbivanja i kažnjavanja krivaca! U tome nas može učvrstiti (uz dozu fantazije, svakako) slijedeći nalaz:
Ovo je Justicija, rimska boginja pravde, analogon one u Grka, od kojih su osvajači svijeta preuzeli cijeli njihov Panteon, prilagodivši ga za svoje svrhe. Primijetit ćete svakako detalj nedostajući na prethodnoj skulpturi - povez preko očiju! Od tih vremena, to se tumači njenom željom za što nepristranijom procjenom činjenica - bez utjecaja ma koga sa strane - u čemu joj pomaže povez, s obzirom da ne vidi tko joj tura ruku u njedra (s novčanicama, dakako, ne radi seksa!), ili ga stavlja na pliticu vage s namjerom da je nagne na svoju stranu. Kao da su geni kameni savjetovali pragmatične Rimljane, sklone lopovlucima, korupciji i ratnim "nepodopštinama", da usvoje takvo shvaćanje, međutim...
Ovaj autor misli upravo suprotno. Povez je tu iz jednog od dva razloga. Kako pravda ne bi mogla razlikovati prave od krivih, žrtve od zločinaca, počinitelje od egzekutiranih. Tako i vaga u njenoj ruci nije nego za obmanjivanje masa, a vitlanje mačem zatvorenih očiju u ogromnoj većini pogađa glave onih koji nit' su luk jeli, nit' luk mirisali! Nit' imaju love za masno plaćanje odvjetnika, kako bi ih – premda krive i formalno optužene – držali van rešetaka, sve dok im Kron ne uputi uobičajenu pozivnicu na svoju gozbu. Takav praktični pristup učvrstio se u „genetskih“, prijelazom na kršćanstvo, te su ga generacije vladajućih ugrađivale u glave vjernika. Više je nego jasno da je implementiran i u njihov "ustav nad ustavima", Bibliju! Jeste li se ponekad zapitali, otkud tako drastična razlika karaktera starozavjetnog i novozavjetnog Boga? „Stari“ Bogo sve vidi i namah kažnjava ognjem i mačem, a „novi“ odjednom okreće glavu, pa: "pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi...", "lakše je devi kroz uši iglene...", "izvadi najprije brvno iz oka svoga...", "ne sudite...", božji sud („Otkrivenje") i niz sličnih mudrolija, koje na hipotetičko biće prebacuju suđenje počinitelja najvećih zala nad ljudima. Imenujući to (kršćanskim) humanizmom. U bitne osobine objektivne prosudbe spada i skepsa: sumnja u sve postojeće, pa čak i u vlastite zaključke. Stoga je moguć i drugi razlog postojanja poveza preko očiju boginje. Vidjevši na što je sve spreman ljudski rod, toliko joj se zgadilo da to naprosto više ne može gledati! Mač joj služi samo za samoobranu od onih koji se zaklinju u njeno ime, a vaga je tek relikt prošlih, zaboravljenih vremena, kad su ljudi još navodno poštivali bogove i nju kao dio tog biranog društva. Neki se prisjećaju mitova o četiri razdoblja ljudske povijesti: zlatnom, srebrnom, brončanom i našem – produljenom željeznom dobu, kad se sjećanje na ono prvo već odavno zatrlo u sjaju pohlepe za zlatom.
"Sam pojam zlatnog doba dolazi iz grčke mitologije i legendi koje se odnose na četiri (ili pet) velikih razdoblja kroz koja prolazi čovječanstvo. U tom nizu zlatno doba je prvo, a nakon njega slijede srebrno, brončano, (junačko) i željezno doba. Zlatno doba predstavlja razdoblje početnog mira, harmonije, stabilnosti i prosperiteta. Slični koncepti postoje i u drugim tradicijama. Prema grčkoj mitologiji, u zlatnom dobu vodeću je ulogu imala boginja Astreja koja se spustila s neba na zemlju kako bi ljude učila što su poredak, pravo i pravda te kažnjavala one koji bi ih narušavali. To je bilo vrijeme kada nisu postojali zakoni i sudovi, a Astreja predstavlja iniciranje ideje o društvenom uređenju i državi, uz koje nužno ide i kažnjavanje."
U vremenu koje živimo - dugo nakon Astrejinog povratka na nebo, zbog razočarenja degeneracijom čovječanstva, što Justicija zakrivenih očiju ne vidi, "ustav nad ustavima" kršćana prepušta suđenje i kaznu Gospodaru svih svjetova, na „Sveto Nigdarjevo“. Licemjerni vjernici, napustivši olimpijski panteon u ime Jednog Jedinog - simbolom pravde formalno zadržavši krivotvoreni lik, oblik i etiku Temide - u tome ne vide ništa neuobičajeno. Predali su se, skupa s bezbožnicima, služenju njenih kćeri, oličenjima nepravde (Adikije) i bezakonja (Disnomije).
Depersonalizacija božanstva, nakon što je mnoštvo svedeno na jedninu, klanjanje jednoj bezličnoj, vladajućoj sili – namišljenoj tek da zadaje glavobolje znanosti smišljanjem sve novijih atributa njenih iz golemog viška vakuuma teoloških glava – s istovremenim očovječenjem u liku Raspetoga (jer tko je još vidio da se narod klanja bezličnim silama; kao da molite gravitaciju da vas očuva pada sa stabla, mada sve ovisi samo o krhkosti grane i vašoj spretnosti), dalo je novi smjer u shvaćanju pravde toliko nam dragih naroda. Cijelu je stvar s povijesnog stajališta razradio uvaženi povjesničar nadimka Krivousti, još uvijek nerazjašnjeno dali zbog anatomskog ili etičkog defekta:
"S jedne strane one neizbježno produbljuju povijesne razdore, razjaruju međunacionalnu mržnju i potiču osvetničke porive, pa sa svime time pridonose održavanju međunarodne zategnutosti i izbijanju sve novih i novih sukoba. S druge strane, dovode do etničke homogenizacije pojedinih naroda, do većeg sklada nacionalnog sastava pučanstva i državnih granica pojedinih zemalja, pa to može imati pozitivne učinke na kretanja u budućnosti u smislu smanjivanja razloga za nova nasilja i povoda za nove sukobe i potrese", („Bespuća povijesne zbiljnosti“)
S obzirom da mu, srećom, "žena nije (bila) Židovka ni Srpkinja", nekako je shvatljivo da su mu promakli bitni detalji, koji ionako ne bi promijenili mišljenje oca gena kamenih, s mozgovima uobličenim još oko stoljeća sedmog. Stoga su se, poput prerijskog požara, njegove zamisli proširile među fanovima, te ih već četvrt stoljeća s vrhova vlasti (nebitnih bitnih razlika) šire među neobrazovanim pučanstvom.
Hrvatski su vladajuće elite, podržane pravnim sistemom koji je kao neovisan od svega, a napose od zdravog razuma i morala, na tragu maloumnih vukojević-vukovićevskih ispada. Do dana današnjega, svojim konkretnim djelima ali i bajkama o Jasenovcu, kao maltene sanatoriju u kojem se umiralo rad neizlječivih bolesti (ustaške kame), a u obrambenom ratu nisu mogli biti počinjeni ratni zločini - nastoje učvrstiti paradigmu Hrvata kao nevinog, božjeg stvorenja, nečeg poput dojenčeta – s njegovom pameću, dakako. Ostavimo li za trenutak po strani kutleovske, sanaderovske, vidoševićevske, kalmetinske, bandićevske i ine „huncutarije“ populacije „gena kamenih“, kojem se to oni božanstvu pravde klanjaju? Pokušajmo spojiti prethodna, povijesna prikazanja pravde u obliku božanstava, mitove i teorijske fantazme s ciljem hipnotiziranja javnosti i skretanja znanosti na stranputicu, te nebulozna objašnjenja „oca domovine“ i njegove pastorčadi, s racionalnim objašnjenjem. Kojem to bogu, realnom, simboličkom ili etičkom, zaista služe elite. Mnogi već odavno znaju njegovo ime; zove se:
a tko zna kako će ga potomci nazivati, mada će, kako izgleda, zauvijek zadržati svoju suštinu. Univerzalno razmjensko sredstvo, kojim – kako su uvjereni njegovi vjernici – možeš kupiti sve na svijetu, pa i pravdu. Sem ako... Znate već. Znate li? A tko su njegovi prvosvećenici u državama regije, naročito „zna se“ kojoj? Uz mali napor imaginacije moguće ih je zamisliti kao raspojasanu skupinu „demokratski“ izabranih parlamentaraca i inih predstavnika vlasti, koja lebdi ponad realnosti na mekim oblacima privilegija, ambrozijom ispirući nektar u ustima između dva umirujuća priopćenja, s visine odaslana narodu. Bogovi naroda, lično!
Američka lutkica na čelu države izjavljuje: „Ja ove posljednje događaje iskreno vidim kao pokušaj zastrašivanja Hrvata u BiH i pokušaj da ih se obeshrabri, navede da se iseljavaju iz BiH, što je velik problem.", pa bi bilo interesantno njeno viđenje (i koliki joj je problem) sasvim dobrovoljnog iseljavanja Hrvata, ne samo iz susjedne već i iz države kojom paradira pričajući gluposti. Nastavlja blebetati, još pred par mjeseci najpopularnija hrvatska „političarka“:
„Iznenadilo me ono što se dogodilo u Orašju, a o tome nisam imala nikakve informacije. Zatražila sam izvještaj i očitovanja svih relevantnih službi, trebali bismo ih dobiti da vidimo je li netko u Hrvatskoj imao neke informacije i pritom ništa nije poduzeo i zašto mi kao politički vrh nismo izviješteni - rekla je Grabar-Kitarović. Brzo se pokazalo kako se u Hrvatskoj dvije godine zna za mogućnost podizanja optužnica, a za par dana otkrilo da je 16. svibnja ove godine o svim ovim temama u Vili Weiss predsjednica razgovarala s tadašnjim premijerom Tihomirom Oreškovićem.“
A da su u laži kratke noge, demantira i „pristojnim“ diplomatskim jezikom bivši hrvatski predsjednik: „Znalo se za to i naprosto onaj tko kaže da nije znao nije se dobro informirao, podaci su postojali i bili su dostupni.“. Fraza, „nije se dobro informirao“ je eufemizam za laže, ili nije kvalificiran za posao na kojeg je upao iz nekog kokošinjca. I dok tužiteljstvo BiH odgovara premijeru „da se u predmetu za ratne zločine u Orašju, ne radi o kvalifikaciji zajedničkog zločinačkog pothvata, već da se navedeni sumnjiče za kaznena djela ratnog zločina“, kao i „da su o predmetima koji postoje protiv hrvatskih državljana upoznali kolege iz DORH-a još u ljeto 2014. godine.“, a MUP Republike Srpske tvrdi da nema novih optužnica protiv hrvatskih generala, domaća kriminalna elita na vlasti - sinhrono s opozicijom i velikim dijelom naroda - ustraje u ponavljanjima neistina. Tko prouči spisak "osoba za koje se sumnja da su počinile ratni zločin u BiH", već iz imena i prezimena osumnjičenih maloumno će zaključiti kako je ispunjen Hrvatima, ne bi li se oni u cjelini proglasili genocidnima. Jer se čitav svijet – od Srbije, preko BiH (naročito RS i Bošnjaka), sve do Haaškog suda - urotio protiv onih koji su se „samo branili“! Istovremeno, „intelektualna“ klika, svojedobno zadužena za jačanje tenzija rezultirajućih raspadom bivše države, uključuje se u farsična zbivanja ponovnim udaranjem u ratničke bubnjeve, ugodne ušima potomaka učesnika staljingradske bitke, gušitelja mađarske revolucije i Trenkovih pandura koji su ne samo kravatu, već i grozu širili širom Evrope. Jeli onda ikakvo čudo da se narod dao uvući u dva svjetska rata na strani gubitnika (u poslijednjem su mu čast spasili partizani), a sad se upregnuo u kola zajedno sa zločinačkim NATO-om? Neovisno o brojnosti spomenutih luđaka i njihovih sljedbenika, kao i o medijskim manipulacijama, jedina humanistička ideja koja mi pada na pameta je, da samo neki „bleiburg“ – izveden primjereno vremenu - može pomoći rješavanju zala koja se zbivaju u ovoj „nekretnini“, vlasništvu lopova i probisvjeta. Samo bi ga, što je krajnji utopizam, trebali izvesti Hrvati sami - da ne bi druge krivili za svoju sudbinu. Već su stari Grci imali humani način uglavljivanja istine (bez batova i inih materijalnih pomagala) u mozgove koji su prevršili mjeru. Zvao se ostrakizam:
"Međutim, ono što je bitno za Klistenov ustav je, da je njime dao priliku svim slobodnim građanima (doduše, samo muškarcima) da učestvuju u izbornom procesu. Uveo je i instituciju ostrakizma – tzv. časnog izgnanstva – po kojemu je građanin za kojega je većina sugrađana smatrala da predstavlja opasnost po demokraciju, morao na desetogodišnji egzil, bez gubitka imovine i građanskih prava (zakon je dobio ime po crijepiću – ostrakonu, na koji se upisivalo ime onoga za koga se mislilo da je pogibeljan po ustavni poredak)."
A još u antičkoj Ateni,
"...u klasično doba, ubistvo sa predumišljajem (phonos) povlačio je za sobom smrtnu kaznu; nehotično ubistvo (akousia) — kaznu progonstvom a pleme je bilo zakonom obavezno da progoni ubicu.", ("Grčki mitovi", Robert Graves)
Time stižemo, zanemarujući ostale etičke pokazatelje, do pojma pravde, totalno ishlapjelog iz mozgova mnogih Hrvata i inih stanovnika regije, te se ni približno ne mogu dosjetiti što bi to bilo. Pa, počnimo definicijom:
"pravednost – (grč. δικαιοσύνη; lat. iustitia), filozofski gledano, p. je slaganje i podudaranje u odnosima među osobama, tj. princip koordinacije među osobama. Pravednost je moralna krepost, koja uvodi u poštivanje ljudske osobe, odgovorne za svoju ljudsku sudbinu i daje joj što je njezino, bilo po naravi, bilo stjecanjem. U kršćanskoj filozofiji p. je jedna od četiriju temeljnih duševnih kreposti: (razboritost, pravednost, snaga i umjerenost). P. je krepost priznavanja prava drugih. Razlikuje se: distributivna (dati svakome ono što mu pripada), commutativna (obaveza osoba međusobno) i legalna (obaveza pojedinca prema društvu, državi). U biblijsko-kršćanskom rječniku često je sinonim za svetost."
Pravne institucije tisućljećima nastoje u stvarnom svijetu realizirati ovu etičku normu koja, čini se, postoji tek u glavama etičara, na stranicama slabo čitanih knjiga ili zamislima beznadnih utopista. Te pokušaje obuhvaćamo imenom pravo:
"pravo – (lat. ius), pod tim se pojmom razumijeva ljudska sposobnost da nešto čini ili zahtijeva. Pravo može biti naravno, utemeljeno na samoj ljudskoj naravi, ili pozitivno ako ovisi o pozitivnoj normi. Pravo je i sustav normi (zakona) koje upravljaju društvom, određuje odnos pojedinaca međusobno i njihova odnosa prema društvu. Pravo je ono što je u skladu s pravdom i odgovara zahtjevima pravnog poretka u društvu, osobito državi."
Ali, kako ne bi postojao kaos u glavama „očeva i majki domovina“, političara i nabrijanih nacionalšovinista još opširnije i dublje zločinačke provenijencije, kad on izvire i iz istaknute filozofske rečenice? Ne mora čovjek biti odveć obrazovan da shvati (najbolje na primjeru „države gena kamenih") da pravo zaista "odgovara zahtjevima pravnog poretka u društvu, osobito državi", ali da ti zahtjevi ama baš nikave veze ne moraju imati s idealnim, etičkim pojmom pravde! Ovo je:
Themis, boginja pravde antičkih Grka. Onih što su nam uz ostrakizam podarili i demokraciju i druge elemente, temeljem kojih se razvija (ili izrođuje?) civilizacija. Zamijetili ste da antička boginja nema povez preko očiju, što je moguće tumačiti njenom željom svestrano objektivnog sagledavanja činjenica, dokaza, protudokaza, žrtava i okrivljenika, kao i pokušaja miješanja u proces presuđivanja korišćenjem dva alata: vage i mača! U oči vam je vjerojatno zapelo da upravo ti alati, kojima se vrši presuda zbivanja i kažnjavanje krivaca, nedostaju na skulpturi! S obzirom na stanje pravde u regiji, uz nešto pokvarene mašte moguće je zamisliti kako su se vladari nekog bjelosvjetskog plemena (dvojeći o slavenskom, iranskom ili vanzemaljskom porijeklu) potrudili amputirati ruke jadne boginje, da potomačkim generacijama kojim slučajem ne padne na pamet suluda zamisao objektivne pr(ocjene) povijesnih zbivanja i kažnjavanja krivaca! U tome nas može učvrstiti (uz dozu fantazije, svakako) slijedeći nalaz:
Ovo je Justicija, rimska boginja pravde, analogon one u Grka, od kojih su osvajači svijeta preuzeli cijeli njihov Panteon, prilagodivši ga za svoje svrhe. Primijetit ćete svakako detalj nedostajući na prethodnoj skulpturi - povez preko očiju! Od tih vremena, to se tumači njenom željom za što nepristranijom procjenom činjenica - bez utjecaja ma koga sa strane - u čemu joj pomaže povez, s obzirom da ne vidi tko joj tura ruku u njedra (s novčanicama, dakako, ne radi seksa!), ili ga stavlja na pliticu vage s namjerom da je nagne na svoju stranu. Kao da su geni kameni savjetovali pragmatične Rimljane, sklone lopovlucima, korupciji i ratnim "nepodopštinama", da usvoje takvo shvaćanje, međutim...
Ovaj autor misli upravo suprotno. Povez je tu iz jednog od dva razloga. Kako pravda ne bi mogla razlikovati prave od krivih, žrtve od zločinaca, počinitelje od egzekutiranih. Tako i vaga u njenoj ruci nije nego za obmanjivanje masa, a vitlanje mačem zatvorenih očiju u ogromnoj većini pogađa glave onih koji nit' su luk jeli, nit' luk mirisali! Nit' imaju love za masno plaćanje odvjetnika, kako bi ih – premda krive i formalno optužene – držali van rešetaka, sve dok im Kron ne uputi uobičajenu pozivnicu na svoju gozbu. Takav praktični pristup učvrstio se u „genetskih“, prijelazom na kršćanstvo, te su ga generacije vladajućih ugrađivale u glave vjernika. Više je nego jasno da je implementiran i u njihov "ustav nad ustavima", Bibliju! Jeste li se ponekad zapitali, otkud tako drastična razlika karaktera starozavjetnog i novozavjetnog Boga? „Stari“ Bogo sve vidi i namah kažnjava ognjem i mačem, a „novi“ odjednom okreće glavu, pa: "pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi...", "lakše je devi kroz uši iglene...", "izvadi najprije brvno iz oka svoga...", "ne sudite...", božji sud („Otkrivenje") i niz sličnih mudrolija, koje na hipotetičko biće prebacuju suđenje počinitelja najvećih zala nad ljudima. Imenujući to (kršćanskim) humanizmom. U bitne osobine objektivne prosudbe spada i skepsa: sumnja u sve postojeće, pa čak i u vlastite zaključke. Stoga je moguć i drugi razlog postojanja poveza preko očiju boginje. Vidjevši na što je sve spreman ljudski rod, toliko joj se zgadilo da to naprosto više ne može gledati! Mač joj služi samo za samoobranu od onih koji se zaklinju u njeno ime, a vaga je tek relikt prošlih, zaboravljenih vremena, kad su ljudi još navodno poštivali bogove i nju kao dio tog biranog društva. Neki se prisjećaju mitova o četiri razdoblja ljudske povijesti: zlatnom, srebrnom, brončanom i našem – produljenom željeznom dobu, kad se sjećanje na ono prvo već odavno zatrlo u sjaju pohlepe za zlatom.
"Sam pojam zlatnog doba dolazi iz grčke mitologije i legendi koje se odnose na četiri (ili pet) velikih razdoblja kroz koja prolazi čovječanstvo. U tom nizu zlatno doba je prvo, a nakon njega slijede srebrno, brončano, (junačko) i željezno doba. Zlatno doba predstavlja razdoblje početnog mira, harmonije, stabilnosti i prosperiteta. Slični koncepti postoje i u drugim tradicijama. Prema grčkoj mitologiji, u zlatnom dobu vodeću je ulogu imala boginja Astreja koja se spustila s neba na zemlju kako bi ljude učila što su poredak, pravo i pravda te kažnjavala one koji bi ih narušavali. To je bilo vrijeme kada nisu postojali zakoni i sudovi, a Astreja predstavlja iniciranje ideje o društvenom uređenju i državi, uz koje nužno ide i kažnjavanje."
U vremenu koje živimo - dugo nakon Astrejinog povratka na nebo, zbog razočarenja degeneracijom čovječanstva, što Justicija zakrivenih očiju ne vidi, "ustav nad ustavima" kršćana prepušta suđenje i kaznu Gospodaru svih svjetova, na „Sveto Nigdarjevo“. Licemjerni vjernici, napustivši olimpijski panteon u ime Jednog Jedinog - simbolom pravde formalno zadržavši krivotvoreni lik, oblik i etiku Temide - u tome ne vide ništa neuobičajeno. Predali su se, skupa s bezbožnicima, služenju njenih kćeri, oličenjima nepravde (Adikije) i bezakonja (Disnomije).
Depersonalizacija božanstva, nakon što je mnoštvo svedeno na jedninu, klanjanje jednoj bezličnoj, vladajućoj sili – namišljenoj tek da zadaje glavobolje znanosti smišljanjem sve novijih atributa njenih iz golemog viška vakuuma teoloških glava – s istovremenim očovječenjem u liku Raspetoga (jer tko je još vidio da se narod klanja bezličnim silama; kao da molite gravitaciju da vas očuva pada sa stabla, mada sve ovisi samo o krhkosti grane i vašoj spretnosti), dalo je novi smjer u shvaćanju pravde toliko nam dragih naroda. Cijelu je stvar s povijesnog stajališta razradio uvaženi povjesničar nadimka Krivousti, još uvijek nerazjašnjeno dali zbog anatomskog ili etičkog defekta:
"S jedne strane one neizbježno produbljuju povijesne razdore, razjaruju međunacionalnu mržnju i potiču osvetničke porive, pa sa svime time pridonose održavanju međunarodne zategnutosti i izbijanju sve novih i novih sukoba. S druge strane, dovode do etničke homogenizacije pojedinih naroda, do većeg sklada nacionalnog sastava pučanstva i državnih granica pojedinih zemalja, pa to može imati pozitivne učinke na kretanja u budućnosti u smislu smanjivanja razloga za nova nasilja i povoda za nove sukobe i potrese", („Bespuća povijesne zbiljnosti“)
S obzirom da mu, srećom, "žena nije (bila) Židovka ni Srpkinja", nekako je shvatljivo da su mu promakli bitni detalji, koji ionako ne bi promijenili mišljenje oca gena kamenih, s mozgovima uobličenim još oko stoljeća sedmog. Stoga su se, poput prerijskog požara, njegove zamisli proširile među fanovima, te ih već četvrt stoljeća s vrhova vlasti (nebitnih bitnih razlika) šire među neobrazovanim pučanstvom.
Hrvatski su vladajuće elite, podržane pravnim sistemom koji je kao neovisan od svega, a napose od zdravog razuma i morala, na tragu maloumnih vukojević-vukovićevskih ispada. Do dana današnjega, svojim konkretnim djelima ali i bajkama o Jasenovcu, kao maltene sanatoriju u kojem se umiralo rad neizlječivih bolesti (ustaške kame), a u obrambenom ratu nisu mogli biti počinjeni ratni zločini - nastoje učvrstiti paradigmu Hrvata kao nevinog, božjeg stvorenja, nečeg poput dojenčeta – s njegovom pameću, dakako. Ostavimo li za trenutak po strani kutleovske, sanaderovske, vidoševićevske, kalmetinske, bandićevske i ine „huncutarije“ populacije „gena kamenih“, kojem se to oni božanstvu pravde klanjaju? Pokušajmo spojiti prethodna, povijesna prikazanja pravde u obliku božanstava, mitove i teorijske fantazme s ciljem hipnotiziranja javnosti i skretanja znanosti na stranputicu, te nebulozna objašnjenja „oca domovine“ i njegove pastorčadi, s racionalnim objašnjenjem. Kojem to bogu, realnom, simboličkom ili etičkom, zaista služe elite. Mnogi već odavno znaju njegovo ime; zove se:
a tko zna kako će ga potomci nazivati, mada će, kako izgleda, zauvijek zadržati svoju suštinu. Univerzalno razmjensko sredstvo, kojim – kako su uvjereni njegovi vjernici – možeš kupiti sve na svijetu, pa i pravdu. Sem ako... Znate već. Znate li? A tko su njegovi prvosvećenici u državama regije, naročito „zna se“ kojoj? Uz mali napor imaginacije moguće ih je zamisliti kao raspojasanu skupinu „demokratski“ izabranih parlamentaraca i inih predstavnika vlasti, koja lebdi ponad realnosti na mekim oblacima privilegija, ambrozijom ispirući nektar u ustima između dva umirujuća priopćenja, s visine odaslana narodu. Bogovi naroda, lično!
