Termin radnik ima korijen u riječi rad. Višeznačno mu je značenje, no eliminiramo li čisto stručne definicije (primjerice, u fizici ili kemiji), smisao mu možemo svrstati pod "svrsishodnu djelatnost radi postizanja korisnog učinka", uz ili bez ikakve naknade. Lingvistički gledano, i kopkanje nosa je vršenje rada, a iz djetinjstva nam je jasno koja je svrha toga, no takve "svrsishodnosti" nas neće zanimati. Daklem, svatko tko vrši rad može se nazvati radnikom. Rad može biti umni i fizički, a obavljače obje vrste rada smatramo radnicima. Ne djelatnicima, niti zaposlenicima, kako se pobjedom kontrarevolucije nastoji degradirati taj pojam, s obzirom da je usko povezan sa klasnom strukturom društva. Prvi maj je Praznik rada, a ne Praznik djelatnosti, dok je sv. Josip bio radnik-stolar a ne djelatnik-stolar, pa i Crkva slavi blagdan Svetog Josipa Radnika (Praznik rada ima prerevolucionare konotacije!). Nema li radničke klase (bar pojmovno), misli kapital, onda ne može biti ni klasne borbe, a potom smo mi – kapitalisti – na konju. Do besvijesti (radnikove) možemo eksploatirati radnika, ubivši u njemu svijest o pripadnosti vlastitoj klasi. Ne možeš pripadati nečemu što ne postoji, zar ne?
Pod radnikom ćemo nadalje smatrati, i u tom smislu rabiti pojam, svakog čovjeka koji u osnovi raspolaže samo vlastitom radnom sposobnošću (bez sredstava za proizvodnju) stavljenom u najam kapitalista, poduzetnika, tajkuna – bio on individualnog, korporacijskog ili državnog tipa – kako bi stekao sredstva za preživljavanje. Bez obzira vršio li za svog gazdu umni ili fizički rad, on je u odnosu na njega u podređenom položaju, lišen bitnijeg utjecaja u pitanjima od značaja za radnu organizaciju i proces proizvodnje, otuđen od rezultata vlastitog rada, niti je u stanju sudjelovati u pravednoj raspodjeli dobiti koja proizlazi iz njegove djelatnosti. Na milost i nemilost je izložen proizvodnim odnosima koje kapital (uz asistenciju napredujuće tehnologije) diktira mimo njegove volje, a za svoje pravice prinuđen se boriti preko neideološke sindikalne organizacije (ukoliko im je dozvoljeno uspostaviti je) koja bi radnike trebala, u pregovorima s poslodavcem, zastupati u vrlo ograničenom dijelu spektra njegovih stvarnih interesa (zaštita na radu, zahtjevi za povećanjem plaća i slično). Rasparčavanje sindikata odgovara kapitalu, jer se time sprečava povezivanje radnika u klasnu cjelinu koja ima – što ovima postaje sve nevidljivije – zajedničke interese. Oslobođenje patronizacije od vlasnika kapitala i učešće u donošenju odluka, napose onih o raspodjeli i ulaganju dobiti. Rad je, kažu stvorio čovjeka, a čovjek nije "oruđe koje govori" i poslušno izvršava naloge gospodara – bio on robovlasnik, feudalac ili kapitalist. Ideološko politički gledano, pod radnikom se općenito smatra član radničke klase, a nju tvore najamnici u okviru nekog obrta ili poduzeća. Kao takav, on može ali ne mora – što je danas sve zastupljenije – imati formiranu klasnu svijest. Često protivnici ovakvog stava ističu primjer čovjeka koji posjeduje proizvodno sredstvo (primjerice, kompjuter) na kojem radi, pa provokativno – ne razumijevajući stvari – pitaju: a što je onda on, kapitalist ili radnik? Odgovor je jasan; potonje – sve dok sam sudjeluje u "proizvodnom" procesu (izradi softvera, primjerice), ali unajmljivanjem radne snage bez ikakvog prava odlučivanja, postaje kapitalist, napose ako je izrabljuje.
U ukviru sve življe socijaldarvinističke paradigme, društvo se nastoji prikazati kao skup jedinki koje imaju jednake mogućnosti za svoju realizaciju, bez obzira na vlastite psihofizičke karakteristike (što je već samo po sebi nonsens koji poništava pretpostavku "jednakih mogućnosti"), a onda se sve svodi na borbu za opstanak. Fol smo se "uljudili", pa se uglavnom govori o opstanku na tržištu. Čovjek kao jeste "naše najveće bogatstvo", ali degradiran na "oruđe koje govori" gubi veliki dio svoje ljudskosti, postajući okljaštren. Od čega? Osim sakaćenja skupa psiholoških karakteristika koje ga u pravom smislu definiraju osobom, od onog za što ga kapital koristi – akumulacije profita!
„Ključno je da kapitalist putem tog viška kontrolira proces proizvodnje, a kontrola nad proizvodnjom omogućava kapitalističkoj klasi kontrolu na društvom.“, (B.Horvat)
Nije dakle toliko bitna eksproprijacija vlasništva, koliko ograničenje ekonomskih probitaka (baziranih na iskorištavanju radne snage) koji proizlaze iz privatne kontrole nad vlasništvom. Oni se moraju ograničiti, postati društveni, kako bi se spriječila kontrola uske klase posjednika nad cijelim društvom. Postojanje obiteljskih gospodarstava, privatnih obrtnika i poljoprivrednika, nije nespojivo sa socijalizmom. Ograničenja su posvuda prisutna u ljudskom društvu: ograničenje onečišćenja zraka, voda, tla i namirnica; ograničenje biračkog prava na punoljetne; zabrana točenja te kupovnje alkohola i cigareta maloljetnicima; ograničenja nivoa buke; ograničenje brzine na cestama; zakonska ograničenja spolnog odnosa s maloljetnicima; ograničenje garancije štednih uloga do određene razine; stavljaju se ograničenja i na razvoj uvođenjem tzv. održivog razvoja (koji zadovoljava potrebe današnjice, a pritom ne ugrožava potrebe budućih generacija), da ne nabrajamo dalje. Nema dakle nikakvog razloga da se na imovinu i plaće ne uvede ograničenje kao i oporezivanje ukupnog bogatstva po progresivnoj stopi, a sve radi općedruštvene koristi. Misli li netko da ministru sa (između ostalog) dvanaest stanova i isto toliko garaža, od čega je devet stanova njegova supruga stekla „darovnim ugovorima“ – uz gomilu sirotinje i beskućnika po cestama - nepotrebno ograničiti pošteno(?) stečenu imovinu, onda je on milijunima svjetlosnih godina daleko od etike, morala, pravde, kršćanstva, milosrđa, humanizma. On je naprosto spodoba, stjecajem okolnosti iz životinjskog zalutala u ljudski svijet. Takvi, u očajničkom strahu za svoju imovinu, prigovaraju kako bi uravnoteženje plaća značilo da „netko živi na grbači marljivih, produktivnih ljudi“, praktično eksplicitno smatrajući najveći dio čovječanstva ljenčinama i neproduktivnim teretom. Rentijerstvo (ili prodaja poklonjene imovine, iz prethodnog primjera) je upravo to – neproduktivna djelatnost svaljena na grbaču radnika, kojem crpi ono što je isti zaradio već ionako podcijenjeniim vlastitim radom.
Mondragon, uspješna baskijska firma utemeljena još 1956. godine (inicijativom katoličkog svećenika!) na principu radničkog (samo)upravljanja
''...posluje na principima participacije i solidarnosti po principu član=radnik=vlasnik. Nakon privremenog ugovora od jedne ili dvije godine, svaki radnik može postati član zadruge ako uplati 15 000 eura kapitala što mu omogućuje pravo glasa oko izbora rukovodstva i pravo da sam bude izabran. Solidarnost se manifestira izvana na način da se 10 posto profita godišnje preusmjerava na zajednicu, a iznutra u vidu raspodjele plaća koja se vrši u omjerima 1:5, odnosno 1:8 u najvećim tvrtkama'', izložio je Etxeberria. Iako se ovakav omjer uvelike razlikuje od klasičnih korporacija u Španjolskoj gdje je prosjek 1:70, vrijedi napomenuti da je u Mondragonu omjer nekoć bio 1:3 što pokazuje da je s godinama i ovdje došlo do rasta nejednakosti u prihodima.“
Nije to jedinstven slučaj koji pokazuje moguću sintezu ekonomije, pravde i općedruštvene koristi. Svatko tko se zaklinje u formalnu, kapitalističku demokraciju, mora se zamisliti nad riječima svojevremeno najpoznatijeg američkog politologa Roberta Dahla: „Ako je demokracija opravdana u upravljanju državom, onda mora također biti opravdana u upravljanju privrednim poduzećima; i reći da nije opravdana u upravljanju privrednim poduzećima znači implicirati da nije opravdana u upravljanju državom.“. U javnom životu glasaš po volji, a u radnom životu trpiš autoritarnost gazde, koga imaš slušati, bez maštarija o slobodi i jednakosti, pojednostavljuje Horvat. To je postojeće stanje stvari, s malo veze sa suštinom humanističke demokracije. Akumulacija dobiti je osnovni interes kapitala, i u tu svrhu se – u oštroj konkurenciji firmi – nastoje smanjiti troškovi proizvodnje, uglavnom na teret radnika (automatizacija i kompjuterizacija idu u istom pravcu, jer smanjuju potrebu za radnom snagom), bilo otpuštanjem "tehnološkog viška" (svijesno se uvode dehumanizirajući pojmovi), bilo smanjenjem plaća ili držanjem radne snage na minimalcu (u SAD se realna plaća ne mijenja već desetljećima!). Sve ide samo u jednom smjeru, povećanju profita. Primjerice, ako je firma prošle godine ostvarila dobit 40% veću u odnosu na prethodnu, onda se za ovu planira rast od 60%. Ukoliko, uslijed tržišnih zakonitosti (koje nisu prirodne, već do njih vodi koncepcija organizacije tržišta) dobit bude manja od planirane, to se smatra negativnim pokazateljem (gubitkom) pa se ide na otpuštanje radne snage, kako bi dioničari mogli dijeliti nesmanjenu dividendu.
Opravdanje vladajućih elita - isturenih u prvi plan kao zastupnika interesa pozadinskih, pravih gospodara društva - u raspravi o kapitalizmu i socijalizmu, sastoji se često u tvrdnji da je socijalizam protuprirodni blud, jer takvo društvo ne leži u karakteru čovjeka. Pod njegovim karakterom oni isključivo smatraju borbu za opstanak, navodno humaniziranu prebacivanjem s biološkog na socijalno područje. No, što je ustvari ljudski karakter? Jeli on statička kategorija koja se ne mijenja tijekom vremena? Dakako da nije, a tome bi čak i više od psihologa i sociologa mogli reći filozofi, naročito etičari. Čovjek je u suštini otuđen od svoje biti, a primjedbe onih koji tu tvrdnju smatraju tlapnjom filozofirajućih pojedinaca koji ne žive u "realnom svijetu", lomi se već na "knjizi nad knjigama", kojom mnogi licemjerno mašu kao krunskim dokazom vlastitog humanizma:
"Ne iskorišćuj svoga bližnjega niti ga pljačkaj! Radnikova zarada neka ne ostane pri tebi do jutra.", (Levitski zakonik - Lev 19,13)
Ovo je starozavjetni savjet, međutim, nalazimo u Novom zavjetu dvosmisleni pasus:
"Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih. Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar. Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: 'Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu’. Nato on odgovori jednomu od njih: 'Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?’. Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.", (Evanđelje po Mateju - Mt 20,8)
Gazdin odgovor da sa svojim smije činiti što ga je volja, u suprotnosti je sa pravednom isplatom radnika koji se stoga i bune; jeste da su se oni dogovorili za nadnicu, ali na kraju ispada da gazda isplaćuje (poznanicima, po vezi, svojevoljno?) više onima koji su manje radili. Oni ne zahtijevaju ništa drugo no ono što je i moto socijalizma: "Svakome prema radu", čemu se gazda koji ih je unajmio protivi - u skladu s usvojenom "svetošću" privatnog vlasništva (kako vidimo, još od biblijskih vremena). To je u suprotnosti i sa često ponavljanom tvrdnjom, da sloboda pojedinca prestaje tamo gdje počinje oštećivati prava (slobodu) drugoga, konkretno - pravo na pravičnu naknadu za izvršen rad. No, postoji još jedno tumačenje citata, naoko usklađeno s geslom više faze socijalizma, besklasnog društva, pretpostavljeno ostvarenog u komunizmu: "Svakome prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama!"; gazda je kao human (on kaže "dobar"), i svakome daje prema potrebama. Kad on ne bi ovo načelo tumačio po sasvim samovoljnim kriterijima, te bio "dobar" ne prema sirotinji, kljastima, sakatima, bolesnima i nemoćnima koji ne mogu uzeti učešća u radnom procesu, već prema onima koji radnu sposobnost nisu koristili u punom obimu kao ostali radnici. Spomenuti moto komunista odnosi se (uz one zaista nemoćne) na one koji daju puni doprinos prema stvarnim sposobnostima.
Kapital namjerno zamagljuje stvari, što i baš nije teško činiti pred očima neobrazovanih ili klasno nesvijesnih radnika, govoreći o privatnom vlasništvu "per se", kao o svetinji koju socijalisti i komunisti žele dokinuti. A stvar je u tome da se govori isključivo o privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju i prirodnim bogatstvima koja ne smiju biti privatizirana (ili u sasvim ograničenoj mjeri), jer pripadaju svima i moraju služiti svima. Ukoliko je ta vrsta vlasništva svetinja i ponad pravde, što je pravda negoli samo otirač o koji cipele brišu eksploatatori radništva? Smatrati svetijim od Indijanaca otetu zemlju negoli "društveno" vlasništvo kojim su se svi koristili, poznavajući samo osobno vlasništvo nad vigvamom, odjećom, lukom i strijelom (potom i konjem), mogu samo pokvareni ljudi. Postvareni ljudi, duha robujućeg stvarima. Manipulacija je još veća neprestanim spominjanjem tzv. građanskog društva, s namjerom da termin zamagli realno postojeću klasnu njegovu stratifikaciju, kako bi se stekao dojam stvarne, a ustvari fiktivne ravnopravnosti ljudskih jedinki. Suvremeno shvaćanje termina građansko društvo treba razlikovati od "buržoaskog društva", kako to Marx upotrebljava isključivo u klasnom smislu, gdje se ljudi lišeni svojih suštinskih osobina postvaruju i svode isključivo na sredstvo zadovoljavanja vlastitih i tuđih potreba – kapitaliste i proletere. Nije potrebna suvišna filozofija da se to shvati:
"Jedino bi samoupravni socijalizam mogao postati ona društveno-povijesna osnova i ljudska perspektiva, na kojoj bi moglo doći do realnog razrješenja aktualnog i danas već akutnog protivurječja između postojećeg svijeta manipulativne organizacije i neophodnog prostora za ljudsku spontanost na nivou ili u obliku slobodne samoorganizacije. To je osnovni zahtjev epohe u ovom svijetu otuđenja i sve totalnog postvarenja, zahtjev koji je već u cjelosti formuliran u Marxa, tako da nam tu nisu potrebne nikakve teorijske novosti s bilo koje strane.", ("Marxovo shvaćanje revolucije", Milan Kangrga)
Ne uzimaju zalud marksisti rano kršćanstvo jednim od praizvora (lišenog mistike) svog svjetonazora.
"U višoj fazi komunističkog društva, kad nestane ropske podčinjenosti individua podjeli rada, a s njome i suprotnosti između intelektualnog i fizičkog rada; kad rad postane ne samo sredstvo za život, nego i prva životna potreba; kad sa svestranim razvojem individua porastu i produktivne snage i kad svi izvori društvenog bogatstva poteku obilnije – tada će tek biti moguće sasvim prekoračiti uski horizont buržoaskog prava, i društvo će moći na svojoj zastavi ispisati: Svakome prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama!", ("Kritika Gotskog programa", Karl Marx)
Ne razumije li netko, uz nužno osuvremenjivanje, koncizno iznesene zahtjeve iz spomenutog teksta, smatrajući ih nehumanima, on drugih svetinja ni ne posjeduje - niti ih treba - sem privatnog vlasništva. Za njega je čovjek roba kao i svaka druga, stoga je i zasnovao "tržište rada" (suvremeni analogon "tržišta robljem") na kojem se radna snaga kupuje i vraća natrag na tržište pod uslovima koje diktira poslodavac – umišljeni humanist novog doba. On će radnika, ženu, dijete, ljubav i svako svoje emocionalno zadovoljstvo (radi se samo o imitaciji iskonskih, istinskih emocija), kupiti na podjednak način kao kilu kave ili televizor.
Pod radnikom ćemo nadalje smatrati, i u tom smislu rabiti pojam, svakog čovjeka koji u osnovi raspolaže samo vlastitom radnom sposobnošću (bez sredstava za proizvodnju) stavljenom u najam kapitalista, poduzetnika, tajkuna – bio on individualnog, korporacijskog ili državnog tipa – kako bi stekao sredstva za preživljavanje. Bez obzira vršio li za svog gazdu umni ili fizički rad, on je u odnosu na njega u podređenom položaju, lišen bitnijeg utjecaja u pitanjima od značaja za radnu organizaciju i proces proizvodnje, otuđen od rezultata vlastitog rada, niti je u stanju sudjelovati u pravednoj raspodjeli dobiti koja proizlazi iz njegove djelatnosti. Na milost i nemilost je izložen proizvodnim odnosima koje kapital (uz asistenciju napredujuće tehnologije) diktira mimo njegove volje, a za svoje pravice prinuđen se boriti preko neideološke sindikalne organizacije (ukoliko im je dozvoljeno uspostaviti je) koja bi radnike trebala, u pregovorima s poslodavcem, zastupati u vrlo ograničenom dijelu spektra njegovih stvarnih interesa (zaštita na radu, zahtjevi za povećanjem plaća i slično). Rasparčavanje sindikata odgovara kapitalu, jer se time sprečava povezivanje radnika u klasnu cjelinu koja ima – što ovima postaje sve nevidljivije – zajedničke interese. Oslobođenje patronizacije od vlasnika kapitala i učešće u donošenju odluka, napose onih o raspodjeli i ulaganju dobiti. Rad je, kažu stvorio čovjeka, a čovjek nije "oruđe koje govori" i poslušno izvršava naloge gospodara – bio on robovlasnik, feudalac ili kapitalist. Ideološko politički gledano, pod radnikom se općenito smatra član radničke klase, a nju tvore najamnici u okviru nekog obrta ili poduzeća. Kao takav, on može ali ne mora – što je danas sve zastupljenije – imati formiranu klasnu svijest. Često protivnici ovakvog stava ističu primjer čovjeka koji posjeduje proizvodno sredstvo (primjerice, kompjuter) na kojem radi, pa provokativno – ne razumijevajući stvari – pitaju: a što je onda on, kapitalist ili radnik? Odgovor je jasan; potonje – sve dok sam sudjeluje u "proizvodnom" procesu (izradi softvera, primjerice), ali unajmljivanjem radne snage bez ikakvog prava odlučivanja, postaje kapitalist, napose ako je izrabljuje.
U ukviru sve življe socijaldarvinističke paradigme, društvo se nastoji prikazati kao skup jedinki koje imaju jednake mogućnosti za svoju realizaciju, bez obzira na vlastite psihofizičke karakteristike (što je već samo po sebi nonsens koji poništava pretpostavku "jednakih mogućnosti"), a onda se sve svodi na borbu za opstanak. Fol smo se "uljudili", pa se uglavnom govori o opstanku na tržištu. Čovjek kao jeste "naše najveće bogatstvo", ali degradiran na "oruđe koje govori" gubi veliki dio svoje ljudskosti, postajući okljaštren. Od čega? Osim sakaćenja skupa psiholoških karakteristika koje ga u pravom smislu definiraju osobom, od onog za što ga kapital koristi – akumulacije profita!
„Ključno je da kapitalist putem tog viška kontrolira proces proizvodnje, a kontrola nad proizvodnjom omogućava kapitalističkoj klasi kontrolu na društvom.“, (B.Horvat)
Nije dakle toliko bitna eksproprijacija vlasništva, koliko ograničenje ekonomskih probitaka (baziranih na iskorištavanju radne snage) koji proizlaze iz privatne kontrole nad vlasništvom. Oni se moraju ograničiti, postati društveni, kako bi se spriječila kontrola uske klase posjednika nad cijelim društvom. Postojanje obiteljskih gospodarstava, privatnih obrtnika i poljoprivrednika, nije nespojivo sa socijalizmom. Ograničenja su posvuda prisutna u ljudskom društvu: ograničenje onečišćenja zraka, voda, tla i namirnica; ograničenje biračkog prava na punoljetne; zabrana točenja te kupovnje alkohola i cigareta maloljetnicima; ograničenja nivoa buke; ograničenje brzine na cestama; zakonska ograničenja spolnog odnosa s maloljetnicima; ograničenje garancije štednih uloga do određene razine; stavljaju se ograničenja i na razvoj uvođenjem tzv. održivog razvoja (koji zadovoljava potrebe današnjice, a pritom ne ugrožava potrebe budućih generacija), da ne nabrajamo dalje. Nema dakle nikakvog razloga da se na imovinu i plaće ne uvede ograničenje kao i oporezivanje ukupnog bogatstva po progresivnoj stopi, a sve radi općedruštvene koristi. Misli li netko da ministru sa (između ostalog) dvanaest stanova i isto toliko garaža, od čega je devet stanova njegova supruga stekla „darovnim ugovorima“ – uz gomilu sirotinje i beskućnika po cestama - nepotrebno ograničiti pošteno(?) stečenu imovinu, onda je on milijunima svjetlosnih godina daleko od etike, morala, pravde, kršćanstva, milosrđa, humanizma. On je naprosto spodoba, stjecajem okolnosti iz životinjskog zalutala u ljudski svijet. Takvi, u očajničkom strahu za svoju imovinu, prigovaraju kako bi uravnoteženje plaća značilo da „netko živi na grbači marljivih, produktivnih ljudi“, praktično eksplicitno smatrajući najveći dio čovječanstva ljenčinama i neproduktivnim teretom. Rentijerstvo (ili prodaja poklonjene imovine, iz prethodnog primjera) je upravo to – neproduktivna djelatnost svaljena na grbaču radnika, kojem crpi ono što je isti zaradio već ionako podcijenjeniim vlastitim radom.
Mondragon, uspješna baskijska firma utemeljena još 1956. godine (inicijativom katoličkog svećenika!) na principu radničkog (samo)upravljanja
''...posluje na principima participacije i solidarnosti po principu član=radnik=vlasnik. Nakon privremenog ugovora od jedne ili dvije godine, svaki radnik može postati član zadruge ako uplati 15 000 eura kapitala što mu omogućuje pravo glasa oko izbora rukovodstva i pravo da sam bude izabran. Solidarnost se manifestira izvana na način da se 10 posto profita godišnje preusmjerava na zajednicu, a iznutra u vidu raspodjele plaća koja se vrši u omjerima 1:5, odnosno 1:8 u najvećim tvrtkama'', izložio je Etxeberria. Iako se ovakav omjer uvelike razlikuje od klasičnih korporacija u Španjolskoj gdje je prosjek 1:70, vrijedi napomenuti da je u Mondragonu omjer nekoć bio 1:3 što pokazuje da je s godinama i ovdje došlo do rasta nejednakosti u prihodima.“
Nije to jedinstven slučaj koji pokazuje moguću sintezu ekonomije, pravde i općedruštvene koristi. Svatko tko se zaklinje u formalnu, kapitalističku demokraciju, mora se zamisliti nad riječima svojevremeno najpoznatijeg američkog politologa Roberta Dahla: „Ako je demokracija opravdana u upravljanju državom, onda mora također biti opravdana u upravljanju privrednim poduzećima; i reći da nije opravdana u upravljanju privrednim poduzećima znači implicirati da nije opravdana u upravljanju državom.“. U javnom životu glasaš po volji, a u radnom životu trpiš autoritarnost gazde, koga imaš slušati, bez maštarija o slobodi i jednakosti, pojednostavljuje Horvat. To je postojeće stanje stvari, s malo veze sa suštinom humanističke demokracije. Akumulacija dobiti je osnovni interes kapitala, i u tu svrhu se – u oštroj konkurenciji firmi – nastoje smanjiti troškovi proizvodnje, uglavnom na teret radnika (automatizacija i kompjuterizacija idu u istom pravcu, jer smanjuju potrebu za radnom snagom), bilo otpuštanjem "tehnološkog viška" (svijesno se uvode dehumanizirajući pojmovi), bilo smanjenjem plaća ili držanjem radne snage na minimalcu (u SAD se realna plaća ne mijenja već desetljećima!). Sve ide samo u jednom smjeru, povećanju profita. Primjerice, ako je firma prošle godine ostvarila dobit 40% veću u odnosu na prethodnu, onda se za ovu planira rast od 60%. Ukoliko, uslijed tržišnih zakonitosti (koje nisu prirodne, već do njih vodi koncepcija organizacije tržišta) dobit bude manja od planirane, to se smatra negativnim pokazateljem (gubitkom) pa se ide na otpuštanje radne snage, kako bi dioničari mogli dijeliti nesmanjenu dividendu.
Opravdanje vladajućih elita - isturenih u prvi plan kao zastupnika interesa pozadinskih, pravih gospodara društva - u raspravi o kapitalizmu i socijalizmu, sastoji se često u tvrdnji da je socijalizam protuprirodni blud, jer takvo društvo ne leži u karakteru čovjeka. Pod njegovim karakterom oni isključivo smatraju borbu za opstanak, navodno humaniziranu prebacivanjem s biološkog na socijalno područje. No, što je ustvari ljudski karakter? Jeli on statička kategorija koja se ne mijenja tijekom vremena? Dakako da nije, a tome bi čak i više od psihologa i sociologa mogli reći filozofi, naročito etičari. Čovjek je u suštini otuđen od svoje biti, a primjedbe onih koji tu tvrdnju smatraju tlapnjom filozofirajućih pojedinaca koji ne žive u "realnom svijetu", lomi se već na "knjizi nad knjigama", kojom mnogi licemjerno mašu kao krunskim dokazom vlastitog humanizma:
"Ne iskorišćuj svoga bližnjega niti ga pljačkaj! Radnikova zarada neka ne ostane pri tebi do jutra.", (Levitski zakonik - Lev 19,13)
Ovo je starozavjetni savjet, međutim, nalazimo u Novom zavjetu dvosmisleni pasus:
"Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih. Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar. Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: 'Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu’. Nato on odgovori jednomu od njih: 'Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?’. Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.", (Evanđelje po Mateju - Mt 20,8)
Gazdin odgovor da sa svojim smije činiti što ga je volja, u suprotnosti je sa pravednom isplatom radnika koji se stoga i bune; jeste da su se oni dogovorili za nadnicu, ali na kraju ispada da gazda isplaćuje (poznanicima, po vezi, svojevoljno?) više onima koji su manje radili. Oni ne zahtijevaju ništa drugo no ono što je i moto socijalizma: "Svakome prema radu", čemu se gazda koji ih je unajmio protivi - u skladu s usvojenom "svetošću" privatnog vlasništva (kako vidimo, još od biblijskih vremena). To je u suprotnosti i sa često ponavljanom tvrdnjom, da sloboda pojedinca prestaje tamo gdje počinje oštećivati prava (slobodu) drugoga, konkretno - pravo na pravičnu naknadu za izvršen rad. No, postoji još jedno tumačenje citata, naoko usklađeno s geslom više faze socijalizma, besklasnog društva, pretpostavljeno ostvarenog u komunizmu: "Svakome prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama!"; gazda je kao human (on kaže "dobar"), i svakome daje prema potrebama. Kad on ne bi ovo načelo tumačio po sasvim samovoljnim kriterijima, te bio "dobar" ne prema sirotinji, kljastima, sakatima, bolesnima i nemoćnima koji ne mogu uzeti učešća u radnom procesu, već prema onima koji radnu sposobnost nisu koristili u punom obimu kao ostali radnici. Spomenuti moto komunista odnosi se (uz one zaista nemoćne) na one koji daju puni doprinos prema stvarnim sposobnostima.
Kapital namjerno zamagljuje stvari, što i baš nije teško činiti pred očima neobrazovanih ili klasno nesvijesnih radnika, govoreći o privatnom vlasništvu "per se", kao o svetinji koju socijalisti i komunisti žele dokinuti. A stvar je u tome da se govori isključivo o privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju i prirodnim bogatstvima koja ne smiju biti privatizirana (ili u sasvim ograničenoj mjeri), jer pripadaju svima i moraju služiti svima. Ukoliko je ta vrsta vlasništva svetinja i ponad pravde, što je pravda negoli samo otirač o koji cipele brišu eksploatatori radništva? Smatrati svetijim od Indijanaca otetu zemlju negoli "društveno" vlasništvo kojim su se svi koristili, poznavajući samo osobno vlasništvo nad vigvamom, odjećom, lukom i strijelom (potom i konjem), mogu samo pokvareni ljudi. Postvareni ljudi, duha robujućeg stvarima. Manipulacija je još veća neprestanim spominjanjem tzv. građanskog društva, s namjerom da termin zamagli realno postojeću klasnu njegovu stratifikaciju, kako bi se stekao dojam stvarne, a ustvari fiktivne ravnopravnosti ljudskih jedinki. Suvremeno shvaćanje termina građansko društvo treba razlikovati od "buržoaskog društva", kako to Marx upotrebljava isključivo u klasnom smislu, gdje se ljudi lišeni svojih suštinskih osobina postvaruju i svode isključivo na sredstvo zadovoljavanja vlastitih i tuđih potreba – kapitaliste i proletere. Nije potrebna suvišna filozofija da se to shvati:
"Jedino bi samoupravni socijalizam mogao postati ona društveno-povijesna osnova i ljudska perspektiva, na kojoj bi moglo doći do realnog razrješenja aktualnog i danas već akutnog protivurječja između postojećeg svijeta manipulativne organizacije i neophodnog prostora za ljudsku spontanost na nivou ili u obliku slobodne samoorganizacije. To je osnovni zahtjev epohe u ovom svijetu otuđenja i sve totalnog postvarenja, zahtjev koji je već u cjelosti formuliran u Marxa, tako da nam tu nisu potrebne nikakve teorijske novosti s bilo koje strane.", ("Marxovo shvaćanje revolucije", Milan Kangrga)
Ne uzimaju zalud marksisti rano kršćanstvo jednim od praizvora (lišenog mistike) svog svjetonazora.
"U višoj fazi komunističkog društva, kad nestane ropske podčinjenosti individua podjeli rada, a s njome i suprotnosti između intelektualnog i fizičkog rada; kad rad postane ne samo sredstvo za život, nego i prva životna potreba; kad sa svestranim razvojem individua porastu i produktivne snage i kad svi izvori društvenog bogatstva poteku obilnije – tada će tek biti moguće sasvim prekoračiti uski horizont buržoaskog prava, i društvo će moći na svojoj zastavi ispisati: Svakome prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama!", ("Kritika Gotskog programa", Karl Marx)
Ne razumije li netko, uz nužno osuvremenjivanje, koncizno iznesene zahtjeve iz spomenutog teksta, smatrajući ih nehumanima, on drugih svetinja ni ne posjeduje - niti ih treba - sem privatnog vlasništva. Za njega je čovjek roba kao i svaka druga, stoga je i zasnovao "tržište rada" (suvremeni analogon "tržišta robljem") na kojem se radna snaga kupuje i vraća natrag na tržište pod uslovima koje diktira poslodavac – umišljeni humanist novog doba. On će radnika, ženu, dijete, ljubav i svako svoje emocionalno zadovoljstvo (radi se samo o imitaciji iskonskih, istinskih emocija), kupiti na podjednak način kao kilu kave ili televizor.
