Postoje za ljudski rod „vječna“ pitanja, na koja se već tisućljećimanezadovoljavajuće odgovara, što samo upućuje na to da apsolutnog odgovora niti nemaveć on ovisi o kontekstu povijesne situacije, mada ga svekolike historijske generacijeskoro beziznimno tretiraju konačnim, apsolutnim. Jedno od tih, vječno aktualnih,intrigirajućih pitana s odgovorima na koje mogu biti zadovoljni samo ljudi s mozgompuža balavca, je i pitanje slobode. Ima jedan, prividno točni, moguće i apsolutniodgovor: ako su svi ljudi slobodni, nema uopće rezona raspravljati o slobodi naroda,ali obrnuto – da sloboda naroda navodno garantira i slobodu svakog pojedinca – nijelogički nimalo prihvatljivo. Nešto slično konstatira i Marx u svom tekstu:
„Granica političke emancipacije pojavljujese odmah u tome, što se država možeosloboditi jedne ograničenosti, a da čovjek ne bude od nje zbiljski slobodan, što država može bitislobodna država, a da čovjek nebude slobodan čovjek.“, („Prilog Jevrejskom pitanju“, iz „Raniradovi“)
Glavna cakau tom „apsolutnom“ odgovoru je, što onuopće ne razjašnjava što je sloboda. Daklem, ne ulazeći u njenu bit, ne razumijevajućije, izriče se tvrdnja koja izgleda čudesno logički opravdana, mada počiva na sumnjivoj,nedefiniranoj premisi. Što sloboda uopće jest?
Prema Hrvatskomjezičkom portalu, sloboda je:
1. mogućnostsamostalnog, nezavisnog djelovanja, mogućnost samoodređenja čovjeka, stanje oprečnopostojanju prisile [uzimati (si) slobodudopuštatisebi (si) nešto], opr. ropstvo
2. mogućnostnesmetanog rada u kakvoj oblasti ljudske djelatnosti [sloboda plovidbe; slobodaizbora i dogovora]
3. stanje oprečnozatočenju, zatvoru [biti na slobodi]
4. povlastica[seljačke slobode; liječnička sloboda; novinarska sloboda]
dok Filozofski leksikondetaljnije definira to stanje, neću reći ljudskog duha, već ljudske egzistencije:
„… općenito označuje stanje u kojem subjektmože djelovati bez prisile i zabrane, posjedujući sposobnost samoodređenja izboromcilja i sredstava da se on postigne. Sloboda je nedostatak nužnosti, slobodno jeono što nije nužno. Sloboda može biti moralna i fizička. Libertas exercitiizove se sloboda koja se odnosi na izbor da se djeluje ili ne djeluje; libertasspecificationis jest u odabiranju ovog ili onog; libertas contrarietatisjest mogućnost biranja između moralnog dobra ili zla. Budući da je volja po svojojnaravi razumska težnja, ona ne može pri odlukama o izboru ovog ili onog objektaići za onim što je, kao takvo, nerazumsko ili čak proturazumsko. To je njezina metafizičkagranica (limes metaphysicus), jer proizlazi iz naravi volje; ograničenje čovjekovevolje pri odabiru dolazi također od toga što čovjek na razne načine doživljava privlačnusnagu pojedinih objekata, čime raste ili pada subjektivno doživljavanje objektivneprivlačnosti onog o čemu se odlučuje. To se naziva limes psychologicus.“
Vidljivo je iz ovih definicija da ne postoji općeprihvaćeno,jedinstveno shvaćanje pojma ljudske slobode, a napose se može kritički evauliratistav kako ona „označuje stanje u kojem subjektmože djelovati bez prisile i zabrane“. Prava sloboda se ne može dijeliti nafizičku i moralnu, ona naprosto mora biti sinergija obiju, inače ne govorimo višeo slobodi. A kao takva ona je u kontekstu povijesne situacije podvrgnuta ograničenjimakoja mnogi niti ne shvaćaju. Pojmovi kao takvi nemaju univerzalno i vječno značenje.Različitim generacijama oni moguće označavaju nešto drugo nego nama. Zajedno s namai oni evoluiraju, tako da su objašnjenja pojava moguće i predestinirana shvaćanjemriječi koje upotrebljavamo.
No,pojam slobode može se razmatrati kako u društvenom, tako i u ontološkom kontekstu,u smislu slobode ljudske volje i jeli čovjek kao biće uopće sposoban slobodno djelovati,za razliku od društvenog konteksta gdje se pitanje svodi na njegovu slobodu od društvenihograničenja uzrokovanih odnosima jedinki, što ovaj tekst uglavnom razmatra. Samoukratko, što se ontologije tiče, dva su odgovora: religijski i prirodoznanstveni.Religijski polazi od toga da je bog stvorio čovjeka kao slobodno biće, što je uprotivnosti već i sa zabranomkoju je od njega dobio, da ne smije jesti s drveta spoznaje dobra i zla:
„Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga uedenski vrt da ga obrađuje i čuva. Jahve, Bog, zapovjedi čovjeku: ‘Sa svakoga stablau vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj danu koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!'“
Ne ulazimodveć u odnos slobode izbora te djelovanja i odgovornosti, jer potonja već s etičkestrane ograničava slobodu, zarad straha od posljedica izbora. Njegovoj ovisnostiod nagrade i kazne koja se nudi nakon smrti, pa čak i od Armagedona – poslijednjeg suda ljudskoj vrsti. Mada, praksa pokazujeda premnoge ljudske jedinke u djelovanju nipošto ne bivaju limitirane takvim strahovima,odnosno etičkim ograničenjima, te se neizostavno postavlja pitanje jesu li one slobodnijeod onih koje o njima vode računa; ali to već prelazi u socijalno-psihološki i metafizički(ukoliko se tiče odnosa čovjeka i boga) problem. Doduše, mora se konstatirati daapsolutna sloboda, lišena ograničenja – božjeg ili etičkog – bez odgovornosti premabližnjima i svijetu u cjelini, u osnovi vodi u kaos i „bellum omniumcontra omnes“ (u drugoj inačici „homohomini lupus est“ – čovjek je čovjeku vuk), nekovrsno Hobbesovo „naravno“ stanjeljudske zajednice, u svakom slučaju i danas u velikoj mjeri modulirajući stanjeljudskih društava. Može se stoga reći da etika (odnosno „božji zakoni“) usmjerava razvoj iz relativno nesređenog „hobbesovskog stanja“ spram sve sređenije,ka humanizmu usmjerene zajednice. S prirodoznanstvenogaspekta postoji mišljenje da čovjek ne može funkcionirati izvan prirodnih zakona,te je utoliko njegovo djelovanje njima determinirano, ma mu to neposredno i ne bilovidljivo. Ivan Supek nastoji takav stavprevazići polazeći od stohastičkih osnovnihprirodnih zakonitosti, gledajući upravo u njihovom vjerojatnosnom obliku osnovuza otvaranje prostora ljudskoj slobodi. Čini se da oba stava ne vode računa o takozvanimemergentnim zakonitostima,zakonima koji se pojavljuju na svakom novom stupnju razvoja materije, a koji sunepoznati u prethodnom stupnju. Pojednostavljeno rečeno, u ranoj fazi razvoja materijedjelovali su zakoni kvantne fizike, pojavom atoma i molekula „izronili“ su i kemijski zakoni, nastankomžive tvari iz anorganske pojavljuju se biokemijske zakonitosti, pojavom ljudskogduha nastaju i psihološke zakonitosti, dok ljudskom kulturom vladaju one socijalnogtipa. Ljudskim duhom vlada njegova psihologija (duh valjda spada u područje psihologije)koja ne ovisi o temeljnim fizikalnim zakonima – barem ne više noli zbog istih svijetuopće postoji i takav je kakav upravo jeste. No, vratimo se socijalnom kontekstu.
Da bismo spoznalipravi smisao značenja slobode – točnije, bili na njegovom tragu – potrebno je razmotritine samo ljudsku vrstu, već i one iz kojih je evolucijom potekla. Prema Spinozi sloboda se definira kao „spoznatanužnost“. Pokušajmo malo dublje evaluirati ovu tvrdnju. Primjerice,jeli lav slobodan? Mislimda bi svaka suprotna izjava naišla na mnoga protivljenja, posebno ako bi se na njumogao referirati sam „kralj životinja“.Jeli, recimo, antilopa slobodna? Pokušavajući na oba pitanja odgovoriti temeljemljudskih (privremenih) kriterija slobode, zapleli bismo se o protuslovlja jer ihprimjenjujemo na područje van naše doživljajneingerencije, ali istovremeno dolazimo na trag spoznaje koja se i na nas možeprimijeniti – sloboda kao nešto apsolutno ne postoji, u svih vrsta (uključivo ljudsku)ona je nečim ograničena. Za lava i antilopu se ne može reći da je njihova sloboda„spoznata nužnost“, jer im fali elementspoznaje. Ali svakako možemo kazati da je ona ograničena nužnošću: okolinskih zadatosti i genetske strukture vrsta. Pa mada lav bivapredator a antilopa žrtva, u kontekstu rečenoga ni jednoj ni drugoj vrsti ne možemozanijekati njihovu slobodu, uz postojeća ograničenja kojih oni nisu svijesni, pato nimalo ne utječe na njihovo vladanje, niti na protivljenje slobodi koju kao vrstaposjeduju (osim ako time ne smatramo nagon samoodržanja kad, primjerice,antilopa spašava svoj život). Čovjek je nešto sasvim drugo. Ne samo da spoznajenužnost, ali to nije najbitnije – njegov genetski kod (za razliku od svojih evolucijskihpredaka) raspolaže otvorenošću (do kojegranice, to nam je nepoznato), sposobnošću da svaku „nužnost“ shvaća samo privremenom, i odlučnošću da je nastoji prevazići,negirajući je kao takvu. Čovjek se rješava okolinskih ograničenja, sve do onih kojega drže vezana za planetu (što lav ne može), ali istovremeno s tim geni mu omogućavajuinterni, duhovni razvoj, kao posljedicu svekolikih spoznaja koje usvaja i prevazilazisvojom djelatnošću. Čovjekov duh je otvoren sustav – ponavljam, pitanje do kojihgranica – koji mu omugućava prevazilaženje trenutačnog stanja i njegovog mijenjanjaprema vlastitim prohtjevima, ali u skladu s prirodnim zakonima (ograničavajući faktor!)koje, poštujući ih, koristi istovremeno ih ne narušavajući.
Zašto je „Sloboda koja vodinarod“, čuveno djelo Eugenea Delacroixa,prikazanakao žena razgolićenih grudi, koju u osvajačkom pohodu – osvajanju slobode, a neu imperijalnom osvajanju teritorija ili materijalnih vrijednosti – slijedinarod „do grla zakopčan“? Jer nesputana– bez predrasuda i licemjerja, predstavljajući predvodnicu čak i najnaprednijeavangarde – poziva moralno, etički, tradicijom, materijalno, interesno i uzajamnimvezama sputane jedinke ljudskog roda da je slijede u oslobodilačkom poduhvatuodbacivanja svih lanaca koji je stežu, da razviju sve svoje intelektualne,emocionalne i djelotvorne kapacitete na putu kojem se (za sada) ne videgranice.
Mnogi toshvaćaju, ali još je više onih koji to nikako ili vrlo teško mogu; generacije supotrebne za raskidanje tek malih karika stežućih okova. Za razliku od simboličkeDelacroixove Slobode, na tom tegobnom,dugačkom putu prepunom žrtava postoje realni ljudi koji umiju čitati „znakove pored puta“, upućujući nas pravimsmjerom premnogo puta napuštenim, te se ponovno na njega vraćamo shvaćajući svojezablude plaćene mirijadama mrtvih. Dok zadnji od nas ne bude slobodan, čovječanstvokao cjelina ne smije se dičiti svojom slobodom. Čovjek je, uvjetovan svojom genskomstrukturom „predestiniran“ da mijenjauvjete svog življenja, ne propuštajući se pasivno (manje biološkoj, a više socijalnoj)evoluciji. On je revolucionarno biće.Kao što kaže Milan Kangrga:
„Da, revolucija ne mora biti nasilna! Alitamo gdje je postojeći poredak doveo čovjeka do “nule”, do eksplozijeće stalno dolaziti, pa i nasilno. To se ne da nikakvim teorijama predvidjeti. Ovdjebih samo paušalno za naš razgovor htio reći ovo: Za razliku od životinje koja jeidentična sa svojom prirodnom (vrstom), pa za nju bitno važi darvinovski pojam evolucije,čovjek je već svojim prvim historijskim korakom morao prekoračiti taj evolutivniput razvoja, pa je proizvodeći uvjete svog života i sebe u njemu postao po svojojbiti revolutivno, tj. revolucionarno biće. On je time po svojoj biti upravo – utopijskobiće, jer taj svoj topos (mjesto pod suncem) on nigdje ne nalazi gotovim poput životinje,nego ga mora upravo – stvoriti ili proizvesti. Time je on jedini postao i ostao– svjetovno biće (biće svog svijeta kao proizvoda). Odatle može slijediti i zaključakkako je čovjek stalno upućen na to da revoluira, tj. revolucionira uvjete svog života,bilo mirno ili nasilno.“
Zajedno skolegom, fizičarom Sašom Blagusom, spomenutietičar još govori, većinivrlo nerazumljive stvari:
„Tako je,na primjer, Marxov stav iz ‘zloglasnog Komunističkog manifesta’ koji glasi ‘Slobodnirazvitak svakog pojedinca uvjet je slobodnog razvitka za sve’, upravo najdubljegrađansko-humanistički utemeljen.“
Ne treba to ni očekivati, jer se ponajveći dio ljudske vrste uopćene, ili vrlo teško, snalazi u četvrtoj komponenti kontinuuma koji „nastavamo“ – u vremenu. Upravo zato „Prorocisu kao zvijezde. Kad njihova svjetlost dođe do ljudi, oni su već odavno mrtvi”,(Montaigne).Kako „Ludim smatraju onoga čije seludilo ne poklapa s ludilom većine“, (SigurdHoel), jasan je nipodoštavajući i prezirni odnosdo najvidovitijih članova vrste. Ljudi su vrlo, čak i pretjerano, prilagodljivastvorenja svakom sustavu, svakoj socijalnoj i političkoj doktrini i okolini kojemu nameću elite, zavaravajući mnoštvo da je to vlastitim glasovima izabralo. Najvećaprepreka bržem putu k osvajanju slobode je čovjek sam, jer poput svega postojećegu svemiru posjeduje tromost – ne samo fizičku, već i mentalnu – opiranje promjenistanja, naročito ukoliko očekuje (često i pogrešno) da to neće ići njemu u korist.
Kako se opća slobodamože razdijeliti na one parcijalne – čija samo sinergija čini totalitet – jednaod najznačajnijih inercijskih prepreka ljudskog roda prema njoj nalazi se u međusobnimodnosima na ekonomskom polju. Marx jeto iscrpno razmatrao u svojim djelima, uočivši ih kao najznačajniji faktor ljudskogsuradničkog ispoljavanja, ali ne i jedini, što mu se u svrhu dezavuiranja njegovihideja nastoji pripisati. Svakodnevni prilozi u medijima i najzastupljenije vijesti,analize i diskusije upravo se tiču problematike bavljenje kojom se predbacuje Marxu kao jednostranost, dok sama stvarnostto uvjerljivo demantira. Ekonomija je najbranjenija barikada kapitala koja kočiput prema stvarnoj i humanističkoj demokraciji (sinergiji političke, ekonomske i socijalne demokracije), a takvo političkouređenje je jedan od najširih okvira za realizaciju ljudske slobode koja ovisi oniz, ne samo ekonomskih faktora. Evo što Marxkaže u djelu „Osnovikritike političke ekonomije“ (neštoopširniji citat neće biti smetnja zainteresiranima):
„Kad se razmatrajudruštveni odnosi koji rađaju neki nerazvijen sistem razmjene, razmjenskih vrijednostii novca ili kojima odgovara njihov nerazvijen stepen, tada je unaprijed jasno daindividue, premda njihovi odnosi izgledaju ličniji, stupaju u međusobni odnos samokao individue u nekoj određenosti, kao feudalni gospodar i vazal, zemljovlasniki kmet itd., ili kao članovi kasta itd., ili kao pripadnici staleža itd. U novčanomodnosu, u razvijenom sistemu razmjene (i taj privid zavodi demokraciju) u stvarisu razbijeni, pokidani okovi lične zavisnosti, razlike u krvi, razlike u obrazovanjuitd. (lični okovi bar izgledaju svi kao ličniodnosi) i čine se da se individuenezavisno (ta nezavisnost je uopće samo iluzija i tačnije bi trebalo da se zoveravnodušnost — u smislu indiferentnosti), slobodno sukobljavaju i u toj slobodirazmjenjuju; ali tako se to čini samo onome koji apstrahira od uslova, od uslova egzistencije (a ovi su opet nezavisni od individua i javljajuse, iako ih rađa društvo, tako reći kao prirodniuslovi, tj. kao uslovi koje individue ne mogu kontrolirati) pod kojima teindividue dolaze u dodir.
Određenost kojase u prvom slučaju pojavljuje kao lično ograničenje jednog individuuma od stranedrugog, u posljednjem se pojavljuje izgrađena kao stvarno ograničenje individuumaodnosima koji su od njega nezavisni i počivaju na sebi samima. (Kako se pojediniindividuum ne može riješiti svoje lične određenosti, ali može nadvladati vanjskeodnose i potčiniti ih sebi, to njegova sloboda u drugom slučaju izgleda veća. Ali bliže istraživanje tihvanjskih odnosa, tih uvjeta pokazuje nemogućnost da ih individue jedne klase itd.prevladaju en masse, a da ih ne ukinu. Pojedinac može slučajno izići na kraj s njima;ali masa onih kojima ovi odnosi vladaju ne može, jer njihovo puko postojanje izražavapodređenost, i to nužnu podređenost, individua njima.)
Ti vanjski odnositoliko su malo uklanjanje ‘odnosa zavisnosti’ da su oni samo njihovo prelaženjeu jedan opći oblik, štoviše razvijanje opće osnove ličnih odnosa zavisnosti. Individue i ovdje dolaze u međusobniodnos samo kao određene individue. Ti stvarni odnosi zavisnosti javljaju se nasuprotličnim također i tako (stvarni odnosizavisnosti nisu ništa drugo do društveni odnosi, koji prema prividno nezavisnimindividuama istupaju samostalno, tj. njihovi u odnosu na njih same osamostaljeniuzajamni odnosi proizvodnje) da individuama sad vladaju apstrakcije, dok su ranije oni zavisili jedan od drugoga. Ali apstrakcijaili ideja samo je teorijski izraz onih materijalnih odnosa koji nad njima gospodare.
Odnosi se, naravno,mogu izraziti samo u idejama, pa su tako filozofi kao osobitost novog vremena shvatilida njime vladaju ideje i s obaranjem te vladavine ideja identificirali su rađanjeslobodne individualnosti. Ta se pogreška s ideološkog stanovišta mogla počinititim lakše što se ona vladavina odnosa (ona stvarna zavisnost, koja se, uostalom,ponovo pretvara u određene, samo svih iluzija lišene, lične odnose zavisnosti) usvijesti samih individua pojavljuje kao vladavina ideja, a vjeru u vječnost tihideja, tj. onih stvarnih odnosa zavisnosti, vladajuće klase, naravno, na svaki načinučvršćuju, njeguju, utuvljuju u glavu.“
„Lične zadatosti“i „vanjski odnosi“ predstavljaju ono štou velikoj mjeri odgovara spominjanoj genetskoj strukturi pojedinaca i uslovima okoline.Da pojedinac „može slučajno izići na kraj“s općim zadatostima, nipošto ne označava kaotični slučaj, već naprosto njegovvišeznačni status kao jedinke društva, na što nije bio u mogućnosti direktno utjecati(porijeklo, socijalno stanje, obrazovanost, karakterne osobine, broj „primjereno“ raspoređenih prijatelja, sklonostpodmićivanju i prihvaćanju nepotizma, itd…), što mu omogućava da na legalne ilinelegalne načine eskivira društvene zadatosti koje drugi nisu sposobni. Za razliku od onih koji širom Zapada podižu spomenike klasicimamarksizma (vrlo pohvalno), usput se moleći da ne bi – ne daj bože – uskrsnuli,poznati književni kritičar Terry Eagleton smatra:
„Marxova ideja slobode je pozitivna. To jesloboda shvaćanja koje mogućnosti ima individua. Marxova ideja etike je ustvario tome kako se pojedinac razvija u svim smjerovima. To je etika drugačija odonih poput Kantove, koja se sastoji u obavezi. Marx je shvaćao etiku kaopitanje slobode!“
ErichFrom u knjizi „Bekstvood slobode“ konstatira:
„Teza ove knjigebila je da sloboda ima dvostruko značenje za modernog čoveka: da je on bio oslobođenod tradicionalnih autoritetta a i postao ‘pojedinac’, ali da se, u isti mah, izdvojio,da je onemoćao i postao oruđe za ciljeve koji su izvan njega, da se otuđio od sebei od drugih; štaviše, da to stanje potkopava njegovo lično ja, slabi i zastrašujenjega samoga i priprema ga za potčinjavanje novim vrstama ropstva. Pozitivna slobodaje međutim, isto što i potpuno ostvarivanje pojedinčevih mogućnosti, kao i njegovesposobnosti za aktivno i spontano življenje. Sloboda je dostigla kritičnu tačkuu kojoj, gonjena logikom vlastitog dinamizma, preti da se pretvori u svoju suprotnost.Budućnost demokratije zavisi od ostvarivanja individualizma, koji je još od renesansebio ideološki cilj moderne misli. Današnju kulturu i političku krizu ne treba pripisatičinjenici što ima suviše individualizma, već činjenici što je individualizam u kojiverujemo postao prazna ljuštura. Pobeda slobode moguća je samo ako se demokratijarazvije u jedno društvo u kome pojedinac, njegov razvitak i sreća predstavljajucilj i svrhu kulture, u kome nije potreban uspeh niti bilo što drugo kao opravdanježivota i u kome se pojedinac ne podvrgava nikakvoj moći izvan sebe, niti ta moćnjime manipuliše, bilo da je u pitanju država ili ekonomska mašina; najzad, društvou kome njegova savest i ideali nisu internalizacija spoljašnjih zahteva, već sustvarno njegovi,te izvršavaju ciljeve koji proizlaze iz osobenosti njegova ličnog ja.Ti ciljevi nisu se mogli potpuno ostvariti ni u kojem pređašnjem razdoblju moderneistorije; oni su morali ostati uglavnom ideološki, zato što nije bilo materijalneosnove za razvoj pravog individualizma. Ovu premisu stvorio je kapitalizam.“
Svaka državnavlast nije negoli eksponent ekonomskih elita, te – opslužujući ih – i sama ulaziu taj krug. Licemjerje zapadnjačke, kapitalističke, formalne, nepotpune demokracijepokazuje se tako da legitimnim prikazuje izbor tih elita na vlast (a praktički jedinebivaju ponuđene biračima) pravdajući to glasom naroda, ali kad se ovaj zaista oglasite ih revolucionarnim zanosom zbaci kuda i spadaju – to proglašavaju nevažećim inelegitimnim. To nije ni čudno, jer svaka vlast (pa bi to činila i ona radnička)prvenstveno nastoji stvoriti obrambene mehanizme svoje vladavine, a tu spada i izopćivanjesvih slojeva suprotnih interesa od vladajućih. Međutim. u tom slučaj američke, francuskei niz drugih zapadnih vlasti vuku porijeklo iz njene “nelegitmne” uzurpacije – revolucije. Protežući razmišljanja na zajednicu država, poput EU, lako je vidljivo da je najveća falingate asocijacije što je osnovana odozgo, a ne odozdo – od naroda. Uostalom, nije liklica Unije upravo u interesu kapitalakoji je pedesetih godina prošlog vijeka osnovao Zajednicu za ugljen i čelik? Paradoksalno je da je Churchill još 1946. dao ideju (mnogo, mnogo stariju od njegovog prijedloga) za formiranjeSjedinjenih Država Evrope, a danas upravoBritanija želi što prije izaći iz nje?Kad države i zajednice budu na vlasti predstavljali zastupnici interesa svih slojevadruštva, ali prvenstveno radno zavisnoga (radničke klase, kojoj se postojanje nastojinegirati upravo da si kapital olakša vladavinu), tek onda će moći otpočeti put premapravoj, humanističkoj i cjelovitoj demokraciji, kao najprikladnijem okviru ispoljavanjasvih vidova, a time i cjelovite ljudske slobode.
Vratimo li se na početno pitanje „što je sloboda“, nemojmo biti razočarani odgovorom da ne znamo (što skoro da se podudara s Augustinovim shvaćanjem vremena: „Kad me pitate što je vrijeme – ne znam. Kad me ne pitate – znam.“), i da smo tek na putu njenog spoznavanja tijekom sve postupnijeg osvajanja iste. Da, sloboda se osvaja, kao žena, a kada je osvojiš (neku njenu partikularnu manifestaciju), već u slijedećem trenutku je lako izgubiš nisi li oprezan. Njena spoznaja je slična upoznavanju materije (ne tvari, već upravo materije), čija definicija je otvorena sve novijim spoznajama o njenim manifestnim oblicima. Istražujući ih, sve više doznajemo i o općem pojmu, baš kao što se boreći za partikularne slobode sve više približavamo spoznaji one opće, njenoj srži.
