Ljudi dijele rad na intelektualni i fizički, a u praksi ta podjela uzrokuje – među inim – i klasne suprotnosti, s obzirom da mnogi smatraju fizički rad nižim oblikom ljudske djelatnosti. Pokušala je to dokinuti kineska „kulturna revolucija“, na prilično bezobziran i nehuman način, ali je – nakon punjenja ispražnjenih mozgova s nešto pameti – prestao nasilni pritisak njihova izjednačavanja, no realna podjela rada na „manje vrijedni“ fizički i cjenjeniji umni rad i dalje je ostala. Pođemo li od same definicije rada,
„a) svjesna i svrsishodna djelatnost radi postizanja korisnog učinka za zadovoljenje osobnih ili proizvodnih potreba [fizički rad; umni rad; proizvodni rad]
b) skup djelatnosti ili napora potrebnih da se nešto proizvede, da se postigne određeni rezultat“,
iole inteligentnijem čovjeku je jasno da je svako njegovo cijepanje na više ili manje vredniju komponentu neprirodno, kontraproduktivno i nehumano. Svaki rad je – u većoj ili manjoj mjeri – sinteza umne i fizičke sastavnice, bez čega je teško zamisliti predmnijevani rezultat djelovanja. Engelsovu tvrdnju – iz djela „Uloga rada pri pretvaranju majmuna u čoveka“, (ćirilica/latinica) – da je rad stvorio čovjeka, ne možemo shvatiti ne uzme li se u obzir jedinstvo umnog i fizičkog rada. Jeli Michelangelo bio umni ili fizički radnik stvarajući svoga „Davida“, tek maloumni se mogu zapitati, ne glede samo stoga što je prvo u umu morao zamisliti statuu, e da bi je poslije batom i dlijetom fizički oblikovao („Stvorio sam viziju Davida u svom umu i jednostavno izrezbario sve što nije David.“). Jedinstvo umnog i fizičkog rada možemo uvidjeti i kod klesara iz Carrare – njegovog dobavljača mramornim blokovima – koje bi površni umovi nedvoumno svrstali u fizičke radnike, ali koji su itekako morali biti empirijski i teorijski potkovani da bi iz kamenolomskih masiva izvadili neoštećeni blok, koji u sebi krije „Davida“.
Jedinstvo rada važno je imati na umu, shvati li se da je tzv. umjetna inteligencija (AI – Artificial Intelligence) samo alat, i sve dok je čovjek bude shvaćao u tom vidu, onemogućivši njenu zloupotrebu, mora strahovati isključivo zarad vlastitih odluka i djelovanja. AI možemo smatrati robotom, dizajniranim da po određenim pravilima pomaže čovjeku u shvaćanju i promjenama svijeta. Robote uobičajeno zamišljamo kao mašine sa sposobnošću kretanja cjeline ili njenih dijelova, a kada se u njega implementira softver umjetne inteligencije, završit će se sinteza fizičkog i umnog radnika u pametnom stroju – robotu. Riječ robot (češki Robot, prema robota: tlaka, kmetski rad) smislio je češki pisac Karel Čapek u SF „drami R. U. R. (Rossum’s Universal Robots), za opis čovjekolikoga stroja sposobnoga za rasuđivanje, a konstruiranoga kako bi zamijenio ljudski rad u tvornicama.“. Dakle, djelatna umjetna inteligencija za promišljanja i relativno autonomnog sprovođenja njenih rezultata u fizički rad. Ponajveći strah od AI čovjek pokazuje glede njene autonomije, a ne nadmoći umjetne nad prirodnom inteligencijom njenih tvoraca; mogućnošću da se poput Prometeja pobuni protiv svog tvorca. Tako bi, navodno, AI pretvorila ljude u vlastite robote-robove, nižu vrstu za zadovoljavanje svojih potreba, kroz koju tvrdnju se implicite probija paradigma vjekovne podjele ljudi unutar vlastite vrste na vrednije i manje vrijedne, eksploatatore i eksploatirane. Naravno, prisutni su i manje bitni strahovi, od korištenja AI za nemoralne, antiljudske svrhe, ali suština je strah od autonomije umjetne inteligencije koja bi mogla učiniti kraj naše vrste u obliku kakav poznajemo.
Čovjek sebe definira kao racionalno biće, sasvim uopćeno i u prosjeku, jer među ljudskom vrstom sve vrvi od praznoglavaca. Dio tih samozvanih Homo sapiensa, šupljoglavcima usprkos, tijekom povijesti je popunjavao svoju glavu, te je ova vrsta danas konglomerat praznoglavaca i punoglavaca. Dospjeli su do stadija razmatranja i konstrukcije umjetne inteligencije, digitalizacije i robotizacije svojih alatki, ali s vlastitim iskustvom straha da ih novostvorena racionalna inteligencija ne sruši s trona „gospodara planete“, kakvima se smatraju. Stoga su postavili neka ograničenja na njihov razvoj, temeljem takozvane „etike vještačke inteligencije“, koncizno izražena Asimovljevim zakonima robotike, imenovanima po poznatom biokemičaru i još poznatijem piscu naučne fantastike (inicijali njegova prezimena i imena – Asimov Isaac – upravo odgovaraju engleskom akronimu za umjetnu inteligenciju: AI!). Ima ih četiri (kasnije su drugi autori dodavali još neke):
0) „Robot ne smije naškoditi čovječanstvu ili svojom pasivnošću dopustiti da se čovječanstvu naškodi.“
1) „Robot ne smije naškoditi čovjeku ili svojom pasivnošću dopustiti da se čovjeku naškodi, osim kad je to u suprotnosti s nultim zakonom.“
2) „Robot mora slušati ljudske naredbe, osim kad su one u suprotnosti s nultim ili prvim zakonom.“
3) „Robot treba štititi svoj integritet, osim kad je to u suprotnosti s nultim, prvim ili drugim zakonom.“
Ti se zakoni i u praksi koriste prilikom konstrukcije robota (prvenstveno onih industrijskih). Pod terminom naškoditi ne treba smatrati samo fizičku štetu moguće nanesenu od vještačke inteligencije, već sva zamisliva djelovanja koja bi išla kontra humanističke etike ljudske vrste (eto zašto je etika najznačajnija filozofska disciplina, pridržavanje koje je u samoj srži opstanka čovječanstva). U osnovi umjetne inteligencije nalazi se softver, ljudska mentalna tvorevina, i sva mogućnost njene kontrole proizlazi iz njega. Daklem, mogućnost zaštite od nekontroliranog razvoja AI postoji, uz dosljednu implementaciju zakona robotike u softver, i jedini opravdani strah je u (ne)pouzdanju u ljudske kreativne i moralne sposobnosti da ih zaobiđe, čime bi otvorio Pandorinu kutiju u koju izašlo zlo više ne bi mogao vratiti. Eliminacija manje važnih strahova po opstanak vrste, poput obostranog kršenja autorskih prava, ili gubitaka radnih mjesta, je u domeni kaznene politike, te humanizacije etičkih odnosa među pripadnicima ljudske vrste, što je beskrajno važnije no bojazan našeg porobljivanja od strane AI.
Bojazan opravdava dosadašnji način korištenja softverskih alatki koje tek inicijalnu, rudimentarnu vezu imaju s onim što zovemo AI, koje kapitalističko društvo isporučuje korisnicima bez ugrađene zaštite od zlonamjernih hakerskih napada, od kojih se morate sami štititi kupovinom dodatnog softvera. Zaboravimo li sve pogreške korisnika, uključujući i nepažljivo rukovanje, kriminalno korištenje softvera omogućuje eksplicitna nezaštićenost originalnog proizvoda od vršenja njegovih nelegalnih (neautoriziranih) promjena (što tek djelomično mogu štititi antivirusni alati) ili nezamijećeni bugovi prilikom testiranja, prije njegovog puštanja na tržište. Potonje je mnogo lakše eliminirati dugotrajnijim i pažljivijim ispitivanjima, da nije uzajamng profitnog suparništva firmi. Nije li, ili jeli moguće ukloniti tu nezaštićenost već unutar samog programskog koda (recimo, provjerama samog sebe od strane programa, što bi umjetna inteligencija svakako mogla), drugo je pitanje, ali činjenica je da se na tržište bacaju intrinsično nesavršeni programi, uzme li se u obzir ne samo posao koji u idealnim uvjetima mogu besprijekorno obavljati, već i stvarni realni uslovi. Nije li čovjek sposoban kontrolirati vlastito ponašanje, svakako će svaka zaštita uvijek biti tek relativna, a strahovi od primjene ili gubitka kontrole nad vlastitim proizvodom uvijek prisutni.
