Učestala vitlanja kojekakvim povijesnim dokumentima, od strane laika i kvazistručnjaka proizvoljno tumačenima i irelevantnima po aktualnu političku situaciju, nisu negoli pokušaj onih koji - u svojoj nesposobnosti da ljudski urede međusobne odnose - nastoje vlastite budalaštine naturiti pripadnicima drugih naroda. Nakon ponešto zamrlih revizija bliže i daljnje povijesti u Hrvata i Srba, to skoro nesmanjenom žestinom čine oni zadrti bosanskohercegovački građani koji nisu sposobni riješiti svoje probleme hic et nunc, već se u traženju rješenja obraćaju prošlosti. Simptomatično je da neznalice u velikom broju ne priznaju dokazani doprinos egzaktnih znanosti borbi protiv epidemija, ali se poput utopljenika hvataju "povijesne kmice" u argumentaciji današnje državnosti, sasvim svejedno kojeg naroda i koje države. Unutar višenacionalnih zajednica u kojima vlada netrpeljivost, pojedine etnije pravo na državotvornost nastoje pripisati isključivo svome krdu, što posljedično dovodi do iracionalnih, pa i krvavih pokušaja „utuvljivanja istine“ u glave pripadnika drugih krda. U pravu postoji institut zastare, što znači da ako izvršite ma koje kriminalno djelo, nakon određenog broja godina zločin odlazi u zastaru, i nitko vam više za njega ne može suditi. Takva zastara, mada nedefinirana zakonski ali bistrom umu shvatljiva, postoji i prilikom pozivanja na državnost neke prošle tvorevine zarad pravdanja one aktualne, koja sa povijesnom tvorevinom nema ni teritorijalne, niti demografske, sociološke, pravne i bilo koje druge podudarnosti, kao temelj ikakvog prava na koje se nacionalisti pozivaju.
Ako se sasvim proizvoljno postavljaju polazišta povijesnih razmatranja i prava na svojatanje određenog područja, postavlja se pitanje - zašto ne bismo pomakli početnu točku još dalje u prošlost, i priznali državna prava potomcima antičkih Rimljana (suvremenim Talijanima) na sva područja koja su bila pod vlašću Rimskog carstva? Lišene ikakvog historijskog konteksta potežu se prastare povijesne činjenice - od proizvoljnog ishodišta, e da bi „argumenti“ izgledali čvršći – za pravdanje ljubavi prema novorođenoj državi, kad je već iznevjerila ona spram bivše u koju se zaklinjalo! Uostalom, BiH je država de facto, ali na papiru - jer je u praksi skoro posve nefunkcionalna, i zapravo je tvore dvije države u državi: FBiH i RS. Tko to ne vidi ili ne želi vidjeti, kao ni opasnost od pomanjkanja i nesposobnosti uzajamnih dogovora naroda (radije bih rekao - građana) koji je nastavaju, bolje da šuti jer bi ispao pametniji. Individualna zaklinjanja u kojekakva "domoljublja" samo su rezultat nesagledavanja pravog stanja stvari, koje nikakva rječitost ne može promijeniti, već samo dogovor ili uzajamna koljačija podjednako nespremnih subjekata za civilizirano rješenje! Ljudi koji razumiju stvari vide da su u BiH na djelu iste tenzije koje su uništile Austro-Ugarsku, Jugoslaviju i Srbiju, a sad prijete uništiti i ovu državu. Nacionalizmi! Ne vidim iz kojeg bi razloga (sem ako se njeni konstituenti ne urazume) ova zemlja bila izuzetak od pobrojanih. Sudbina jedne države nikada ne zavisi samo od njenih državljana, ma koliko se idealistički kleli u svoje "svetinje", već o općem kontekstu i rasporedu političkih silnica. Cijela stvar je vrlo jednostavna. Ako Sjedinjene Države i Švicarska predstavljaju uređene države na (kon)federalnom principu, sa dijelovima koji imaju vlastite zakone - sem dogovorom odabranih zajedničkih - ne vidim zašto to ne bi mogla i BiH? Osim ako su njeni građani gluplji od onih spomenutih država? Ako pak ne može, i zavređuje da propadne, kao što je to zavrijedila i SFRJ, unatoč toga što je veliki dio postojanja bila bolja od nastalih fragmenata. Svojevoljno pomicanje polazišta razmatranja jedna je od bitnih karakteristika ljudi nespremnih da se – zarad ustrajnog promicanja isključivo vlastitih interesa – suoče sa stvarnošću, izazivajući tako i druge strane da u svoj prid pomiču ishodišne točke, mada je sve to sasvim irelevantno po suvremenu situaciju. Svojevremeno sam pisao:
“Ponajveći se dio ljudske vrste uopće ne, ili vrlo teško, snalazi u četvrtoj komponenti kontinuuma koji „nastavamo“ – u vremenu. Upravo zato „Proroci su kao zvijezde. Kad njihova svjetlost dođe do ljudi, oni su već odavno mrtvi”, (Montaigne). Kako „Ludim smatraju onoga čije se ludilo ne poklapa s ludilom većine“, (Sigurd Hoel), jasan je nipodoštavajući i prezirni odnos do najvidovitijih članova vrste. Ljudi su vrlo, čak i pretjerano, prilagodljiva stvorenja svakom sustavu, svakoj socijalnoj i političkoj doktrini i okolini koje mu nameću elite, zavaravajući mnoštvo da je to vlastitim glasovima izabralo. Najveća prepreka bržem putu k osvajanju slobode je čovjek sam, jer poput svega postojećeg u svemiru posjeduje tromost – ne samo fizičku, već i mentalnu – opiranje promjeni stanja, naročito ukoliko očekuje (često i pogrešno) da to neće ići njemu u korist.”
Osvrtao sam se na uobičajeno, licemjerno i koristoljubno – od istine svjetlosnim godinama daleko – pomicanje polazišta razmatranja društvenih problema, bijegom iz stvarnosti u prošlost, ali samo dotle dok to zainteresiranima za igrariju odgovara:
“Revidiraju se značenja riječi, pravopisna pravila, bliža i daljnja povijest, ratne pobjede pretvaraju u poraze i obrnuto, ekonomija, društveni sistem, ideologija,..., ali što je najopasnije - sadašnjost i zbivanja u njoj interpretiraju se s proizvoljnim pomakom ishodišta događaja, što uveliko utječe na vrijednosni sud mladih generacija. Svakako među hrpom kvazistručnjaka svih znastvenih profila uvijek ima i nepotkupljivih (novcem, počastima, ideologijom ili prevladavajućom političkom sviješću), poštenih naučnika kojima je istina conditio sine qua non bavljenja profesijom. U ogromnomj gomili laika (svi smo to u većini stručnih područja) kojima se masovni mediji obraćaju dilajući vladajućima poželjne stavove, njihov glas je često tek vapaj u pustinji. Koliko nas je, čuvši neku informaciju na TV, krenulo provjeravati njenu valjanost u (objektivnim) stručnim priručnicima, ili je komparirati sa prilozima drugih medija? Naivna laička lakovjernost tjera nas da im bezrezervno vjerujemo - „svatko više voli vjerovati nego prosuđivati“, znali su i stari Latini. Tijekom života valja steći istančan osjećaj za gdje, kada, kako i zašto se nešto zbilo, kojim medijima vjerovati, te posjedovati um nezagađen nacionalnim predrasudama o „našim“ i „njihovim“ istinama. Istina je, naime – samo jedna. Njena viđenja su moguće višestruka, sve do slučaja da ne korespondiraju ni sa djelićem činjenica. Mada je, u propagandne svrhe, dobro ubaciti trunčicu zbilje, s jedinim ciljem da pokrije prevladavajući dio laži i tako olakša serviranje (dez)informacija javnosti…
… Nije naveden poveliki niz očitijih postumnih gluposti koje se dešavaju u Hrvatskoj, već bi predočeni primjeri trebali ilustrirati perfidnu tehnologiju modeliranja narodne svijesti prema kalupu iz „laboratorija“ elita. Oni prikazuju (kako kome) načine na koji se postiže zavađanje javnosti. Pomakom ishodišta od kojeg treba usvojiti tumačenje događaja - bilo pomakom težišta tumačenja u vremenskom ili značenjskom smislu, bilo direktnom promjenom njegova značenja. Kao što se značenje riječi nastoji preskriptivno nametnuti govornicima intenzivno inzistirajući na njenoj upotrebi, tako se i shvaćanje događaja i njihova značenja nastoji udresirati u psihologiju masa, priznati treba - sa mnogo uspjeha. To nije drugo doli primjena Goebbelsove propagandističke izjave da "Hiljadu puta ponovljena laž postaje istina", što je Edward Bernays kasnije do savršenstva razradio shvaćajući da je "Svjesna i inteligentna manipulacija organiziranih navika i razmišljanja masa važan... element demokratskih društava. Oni koji manipuliraju ovim nevidljivim mehanizmima društva predstavljaju nevidljivu vlast koja je istinska vlada u našoj zemlji" („Propaganda“, str.9). Dakako, izbjegao je posvetiti se sumnji smijemo li društva koja usvajaju takve principe uopće nazivati demokratskima. Pa, žele li se i njihovi stanovnici ponosno samozavaravati uvjerenjima da žive u demokraciji, što drugo no ostaviti im da sami iskušaju čvrstoću svoje vjere. Revidiranje prošlosti za kojom se posiže radi ostvarenja vlastitih klasnih, ekonomskih ili političkih interesa a ne uslijed novostečenih znanstvenih spoznaja, bit će utoliko djelotvornije ukoliko se aktualne generacije uspiju indoktrinirati preoblikovanom sadašnjošću u njihovoj svijesti. Prvi znak uspjelog poduhvata mijenjanja psihologije masa je relativizacija događaja, što se tim lakše postiže što je manje znanje o njegovim uzrocima; relativizacijia podjednakih postupaka „njih“ i „nas“, jer se ne ocjenjuju logičkim i etičkim već posve irelevantnim, najčešće nacionalističkim kriterijima. Sam Bernays besramno i otvoreno govori o manipulaciji masama, a s koliko se to uspjeha provodi u praksi svjedoči činjenica kako očiglednostima usprkos, javnost biva uvjerena da živi u demokraciji. A što je to, kad ih upitate - vladavina naroda, odgovorit će. Pa kad uživaš u svojoj vlasti, gdje si još jedva vlasnik sebe sama i vlastite intime a kamoli ičeg drugog – bilo ti u slast!”
Jedna od povijesnih činjenica/"činjenica" je da su se slavenski narodi na ovo područje doselili u VII stoljeću. Nacionalisti se pri tome uopće ne pitaju:
● što su, kakvi su i gdje su točno bili ti narodi prije toga
● jesu li ovdje zatekli "marsovsku pustinju" bez ikakvog življa
● ne pitaju se na koji su način natjerali prastanovnike ovih područja, čije se porijeklo također gubi u tami prošlosti - Kelte i Ilire (potomci kojih, Albanci, bi po nakaradnoj logici mogli aspirirati na velik dio područja današnjih naroda Balkana) - da prihvate pridošlice, što najnaivniji potomci svih ti ratobornih došljaka tumače: na miran način! Nego što, baš kao što su to Amerikanci i ostali kolonizatori učinili sa starosjediocima teritorija koje su osvojili!
● sva ta "predziđa" ove ili one vjere ne propituju vjeru svojih predaka sijaset stoljeća prije pokrštavanja ili islamizacije, dok danas vitlaju kršćanstvom i islamom kao da su ih upravo oni osmislili, mada su debelo kasnili s njihovim prihvaćanjem
● zna li se da su Turci tek sredinom XV stoljeća osvojili Bosnu i islamizirali velik dio stanovništva, današnje Fate, Muje, Spahe i ostali muslimani, nemaju nikakvog relevantnog razloga da se pozivaju na svoju povezanost s periodom prije islamizacije
● nacija je povijesna kategorija, a ime države nikako ne podrazumijeva i postojanje određene nacije. „Još uvijek smo u tijeku formiranja hrvatske i početka nastajanja bošnjačke nacije*, dok je ona srpska nešto starijeg datuma konstrukcije, ali vrlo daleko od iskona.“, (1)
“U Evropi je formiranje nacija započelo krajem 18. stoljeća: “Literatura na tu temu govori u prilog shvaćanju nacija kao proizvoda određenih društvenih i ekonomskih uvjeta koji postoje od sredine osamnaestog stoljeća kao produkt ’modernizacije’”. To znači da “suprotno od mnogih popularnih mišljenja, nacije u modernom smislu su relativno nova pojava”.
Nacije nisu ni mogle nastati davno jer za njihovo pojavljivanje “potrebni su određeni društveni preduvjeti. U njih se ubraja kao prvo pojedinac u svojstvu političkog subjekta - a on je ustvari tek s francuskom revolucijom stupio na povijesnu pozornicu - i kao drugo, ubraja se raspolaganje suvremenim sredstvima komuniciranja”. S obzirom da je za nacije karakteristično da njihovi članovi imaju “zajedničku ekonomiju i zajednička javna prava i dužnosti”, već i iz toga “vidimo da nacije, u modernom smislu, mogu biti samo relativno nova pojava. Zajednička javna prava i dužnosti su nesprovodive ako nije moguće relativno brzo putovanje unutar dotičnog teritorija. Nacija u modernom smislu ne može postojati bez zajedničkog shvaćanja identiteta, a da bi ljudi dijelili zajednički identitet mora biti garantiran određeni minimalni nivo komunikacije među njima”.“, (Snježana Kordić, “Jezik i nacionalizam”)
Daklem se termini Bošnjak ili Hrvat - kao ljudski konstituenti odgovarajućih nacija - nikako ne mogu protegnuti u maglene vijekove, kako to mnogi pokušavaju.
● jedna od kritika nedoučenih na osporavatelje „povijesnih državnih prava“ je dana ironičnim pitanjem: „Onda Izraelićani treba da se vrate odakle su došli?“, ne razumijevajući da suvremeno pravo Židova na državu ne počiva, niti ikako može i smije počivati, na povijesnim faktima. Njihova „pretpotopna“ povijest nije nimalo bitna u smislu argumenatcije za aktualno državno pravo. To je jedina država u povijesti formirana na specifičan način, hiljadama godina nakon što više nije postojala - i to na račun drugog naroda. Britanci su bili zaslužni za njeno osnivanje kad im se kolonijalno carstvo počelo runiti, te su iza sebe ostavljali pustoš i neriješene nacionalne probleme širom svijeta - s računicom, naravno. Radilo se naprosto o političkoj volji, institutu ponad svih zakona, ustava i međunarodnog prava, kojeg vladajuće elite upotrebljavaju da ostvare svoje interese mimo redovnog puta, ako ih ograničava. No, sada je sada, i važi samo činjenica da je Izrael aktualno priznata država, poprilično rasistička i militaristička - s političkom amnezijom na nedavnu sudbinu svojih predaka, ali vrlo živim „sjećanjem“ na povijest od prije par tisuća godina - iako se diči demokracijom. Samo za svoje krdo, ali ne i za Palestince. Moguće i Romi, kojih je u Evropi bilo više no Židova, potegnu "povijesne argumente" o pravu na povratak u svoju prapostojbinu, namjesto da se prilagode stvarnosti u kojoj žive, a možda i potomci drevnih Ilira zaištu pravo na dijelove teritorija današnjih država, pozivajući sa na „povijesno nasljedno pravo“ temeljem postojanja Kraljevine Ilirije, daleko prije povijesnih država na koje se pozivaju nacionalisti?
Kvazinteligenti se, zarad pomanjkanja poneke moždane vijuge, u svojim zaključcima ne vode humanizmom, logikom i racionalno potvrđenim činjenicama, već slijepo ustraju na fantazmima koje podižu na razinu vjere. Uvjerenja su vjerovanja potkrepljena argumentima i činjenicama i kao takva su dokaziva ili oboriva, dočim vjera (koju nacionalisti identificiraju s religijskom konotacijom pojma) općenito predstavlja iracionalno povjerenje u nešto što ne možeš argumentirati činjenicama i egzaktnim podacima - nešto razlozima nedokazivo. Krajnje pojednostavljeno rečeno: današnje probleme ne možeš rješavati u prošlosti, što mnogi žele u vlastitoj nesposobnosti da to učine na suvremeni, prihvatljivi način. Povijest je dinamička kategorija, a dinamika podrazumijeva promjenu koja briše ono što mijenja, stvarajući pretpostavke da buduća dinamička kretanja obrišu i tu promjenu. Koliko je povijest dinamična, zorno može prikazati i promjena granica na Balkanu i jugoistočnoj Evropi u poslijednja dva stoljeća, a kojekakvi pametnjakovići ustrajno zapeli za okamenjeni segment vremena kojim navodno nešto – sem vlastite nedoraslosti nošenja s faktima – dokazuju.
Klikni OVDJE
Tko to ne shvaća, a većinom su to vjernici (oni religijski) i nacionalisti, koji zajednički žive u nekom apsolutnom, nerealnom svijetu svojih maštarija i ličnih interesa, nažalost danas – kao i uvijek u prošlosti – čine većinu koja ne dozvoljava humanističke i racionalne promjene stvarnosti. Svojim ustajalim stavovima oni su prečesti uzrok prolijevanja krvi, u što uvlače nevine ljude koji indoktrinacijom postaju „topovsko meso“, namjesto mislećih stvorenja. Kao što reče Goethe: „Ništa nije opasnije od neznanja koje postaje aktivno“, odnosno: „Po društvo su daleko opasniji i pogubniji poluobrazovani tipovi od neobrazovanih“, kako kaže Theodor Adorno. Prema Samuelu Johnsonu „Domoljublje je poslijednje utočište hulja (po meni - budala)“, dok Emma Goldman u svom eseju tvrdi da je "Domoljublje: Prijetnja slobodi":
„Kad potkopamo domoljubnu laž, iskrčit ćemo put za veliku strukturu u kojoj će sve nacionalnosti biti sjedinjene općim bratstvom – istinski slobodno društvo.“,
a ja se s oboje u potpunosti slažem. Glede pak svojih stavova o BiH, mogu spomenuti nekoliko od mnogih tekstova o toj državi (1, 2, 3), što bi pametnima, koji ne dijele komentare naprečac, trebalo bilo dosta.
Primjedba:
*O naciji govorim s etničkog stanovišta, kao o narodu, te su to istoznačnice. U perspektivi bi konglomerat bosanskohercegovačkih naroda, mogao prerasti u jednu – bosansku naciju. Trenutno to izgleda fantastičnije od naučne fantastike. No, nikad ne reci – nikad!
