Zanimljiva je situacija što je svaki ratni veteran, borac i časnik ujedno i invalid Domovinskog rata. Iako je neosporna činjenica da se invalidnost može samo povećati sa godinama starenja čovjeka izuzetak koji potvrđuje pravilo je da se invalidnost može čak i obrisati, odnosno zanemariti u slučaju da se ratni veteran odluči politički aktivirati i zaposliti kao visoki državni činovnik. Ako je i bilo kakve nedoumice u svezi toga da li su u pravu stradalnici koji su podigli šator u centru glavnog grada ili legalno izabrani vlastodršci kojima mrlju na karijerama ne možeš pronaći ni mikroskopom (mjere šublerom, zacrtavaju kredom, a režu sjekirom) svakako su je otklonili Zdravko Mamić i Franjo Arapović svojim posjetom razjedinjenoj grupici invalida u Savskoj.
Podilazeći im, huškajući na daljnje neposluhe te tjerajući u neizvjesnost i izlaganje vremenskim i drugim nepogodnostima (kao da do sada nisu dovoljno nastradali) dovode ih u težu i bezizlazniju situaciju. Ako su tako veliki Hrvati i domoljubi zašto i oni ne obuku djelove maskirnih uniformi i ne pridruže im se djeleći braniteljsku sudbinu danonoćno, a ne samo dok su kamere uključene? Čisti populizam koji kod Arapovića čak mogu i opravdati jer im se on zahvaljuje što su mu omogućili da nastupi u Barceloni 1992. i okiti se srebrnom olimpijskom medaljom. Zna on vrlo dobro da se mora zahvaliti (ne samo braniteljima) nego i Bori Stankoviću što nas je pustio da uopće nastupimo na tim igrama te ondašnjem selektoru, a današnjem ministrovom pobočniku Skansiju koji ga je ugurao u autobus unatoč tome što je Goran Sobin tada bio bolji i kompletniji igrač, a budući da su Skansi i Sobin iz Splita vjerojatno je za Arapovića lobirao netko iz tria Tuđman-Vrdoljak-Šušak kako bi i oni imali svoga čo´eka u reprezentaciji, a nisu mogli staviti Slavka Golužu jer je rukometaš niti Jakova Sedlara jer je vaterpolist.
Kreveljenje Mamića u šatoru (još im samo tamburaši nedostaju) davno je izgubilo svaki smisao. Tendencije, dobrota i poštenje koju osobe poput njega podržavaju ne mogu pasti na plodno tlo te je ljudima koji su dvojili kome da se priklone u ovoj situaciji razbijena svaka sumnja ma koliko voljeli hrvatsku nogometnu reprezentaciju i navijali za „sveto ime“. Skupština bira izvršni odbor, izvršni odbor potvrđuje predsjednika, a predsjednik odlučuje koga će instalirati u skupštinu itd. itd. Priča ista kao i po županijskim nogometnim organizacijama samo što se u Zagrebu okreće veća lova pod egidom UEFA-e i FIFA-e. Sve oni znaju i prešutno odobravaju. Za sada nagomilavaju strance u Dinamu, a sutra će im prohtjevi postati veći pa će nam uvjetovati da ukoliko hoćemo na SP ili EP moramo postaviti ,u prvih 11, dva igrača iz Francuske, jednog Njemca ili Španjolca npr. Već sad nam se u stručnom stožeru nogometne reprezentacije njemački jezik udomaćio. (Sehr gut her Niko Kovač, und bruder Robert auch. Scheiße Präsident). Utakmica s Argentinom u Londonu posebna je priča. Kao da je Šukera netko nešto pitao u vezi toga. „Igrati ćete tad i tad po tim i tim uvjetima.“ Uzmi ili ostavi. Da je faca, kao što misli o sebi, mogao bi iskoristiti svoje poznanstvo sa Diegom Simeoneom (s kojim je igrao u Sevili) i dovesti Atletico da sa Mandžom da odigra kakvu revijalnu utakmicu u Osijeku od koje bi cjelokupni prilog išao za izgradnju stadiona u Slavonskom Brodu. Ili nešto slično ispregovarati. To bi bio savez, to bi bio predsjednik, to bi bio posao i događaj. Na svu sreću to se neće nikada desiti. I ne mora. Jer bi onda ovaj tekst bio suvišan, a navijačke skupine Torcide i BBB-a ne bi imale pravo opstruirati takve čelnike.
Budući da je Vlada nemoćna, sudovi nedosljedni (nije on Dalai Lama), predsjednik države neodlučan i nezainteresiran, stožer za obranu Vukovara okupiran drugim problemima teško je utvrditi tko će i na koji način rješiti st(r)anje u nogometu. Bivši ministar Jovanović je nešto pokušavao, ali su ga okružili sa krivim ljudima, poput našeg inspektora Bošnjakovića, koji prije podne radi u Ministarstvu, inspektoratu, Županiji ili kako se to već naziva, a poslije podne odlazi u ŽNS po instrukcije i naputke. Svjedoci tvrde da je manji od makovog zrna kad mu vođa zagalami, a nalazi koje obavlja spomenuti inspektor prava su mala remek djela. “Inspekcijskim nadzorom utvrđeno je činjenično stanje da se Slavonski Brod nalazi na lijevoj obali Save nizvodno od Zagreba. Ukoliko postoji bilo što sporno u vezi ove izjave pomoćnik ministra će lično da potpiše bezuvjetno mišljenje do kraja 2015. godine.“
Čitajući Miljenka Smoju i gledajući Marušićevo „Velo Misto“ najsmješnije mi je bilo kad Hajduk gostuje u Zagrebu, u doba između dva svjetska rata, a masa se okupi oko praznog igrališta u Splitu (tko je onda putovao na utakmice?) te čekaju ondašnjeg medijskog mogula, glasnogovornika ili predstojnika za odnose s javnošću da im javi što se događa na utakmici. Ovaj malo sluša radio i kad skuži da Hajduk ima inicijativu ili je dao gol odmah istrčava sa megafonom i sretno prenosi vijest. Razdragana svijetina obasipa ga aplauzima, kapama, cvijećem... No ako vijest nije povoljna nerado izlazi pred masu jer ga ovi psuju, vređaju i gađaju kamenjem kao da je on kriv što Hajduk gubi.
Slično je bilo i neki dan kada se trebao igrati derbi, a nije, navijači Hajduka su se skupili na Poljudu samo što im vijest iz Zagreba ne dolazi megafonom nego Viberom, Faceom ili Twiterom.
Kao što nije lijepo i pošteno gurati branitelje da rješavaju probleme koji se nagomilavaju odavno isto tako ne treba niti Torcidaše i „zločeste plave“ huškati da ispravljaju krivu Drinu i zarađuju daljnje zabrane, suspenzije i kazne.
Ponos i značenje Hajduka dobro mi je poznato, a također i činjenica da su dosada uvijek bili na pravoj strani te da ih je zanimao isključivo nogomet. Uopće im se nije potrebno povezivati se sa drugim Splitskim klubovima i savjetovati im da odustanu od ligaških natjecanja. Neka svatko radi kako misli da je najbolje, a Hajduk treba istupiti iz lige te uputiti dopis gospodinu Carlu Tavecchiu – presidente La Federazione Italiana Giuoco Calcio, da ga se primi u talijansku nogometnu ligu Serie D. Kroz neko vrijeme bi se isprofilirao i možda došao u prvu diviziju (Serie A) što bi bilo odlično za igrače, stručnjake, navijače, a i gospodarske repekusije ove odluke bile bi fantastične. Dijelom bi se ispeglala povijest i odbijanje da igra sa talijanskim klubovima u režimu Musolinija, a djelom bi ukazao na smjernice europskih integracija i zajedništva.
„Nova stranica jedinstvene povijesti sportskog miljenika Splita, Dalmacije i Jugoslavije ispisana je 1941. godine kada se Hajduk odlučno suprostavio zahtjevu fašističkog okupatora da pod imenom Spalato i u okviru talijanske nogometne lige nastavi svoju sportsku djelatnost pod vrlo primamljivim obećanjima. Odgovor svih Hajdukovaca bio je odlučan i beskompromisan: - NE.“
Nakon Skupštine na Visu (07.05.1944.) gdje su obnovljeni zavjeti i Hajduk konstituiran kao momčad NOV i POJ (Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije) slijedi legendarna utakmica sa reprezentacijom britanske armije (23.09.1944.) koja je kasnije priznata kao službeni nastup reprezentacije Jugoslavije. Hajduk je nastupio u sastavu: Brkljača, Kokeza, Matošić Jozo, Luštica, Bjelanović,Bakotić, Alujević, Katnić, Batinić, Matošić Frane i Radovniković. Iako je poražen sa 7:2 zbog opće iscrpljenosti igrača (rat, glad, malarija...) klub je usmjeren ka svjetloj budućnosti. Rado je viđen i nastupao po svim kontinentima te su ga primali sa jednakim žarom i dragosti Sveti otac ( Ivan Pavao II) i Maršal Jugoslavije i to više puta (6) nego ijedan drugi sportski kolektiv.
Kada je pješčani sat jugoslavenske socijalističko-samoupravne ideologije lagano iscurio noviju ne sportsku povijest Hajduka, kao institucije,bilježi odlučno skidanje petokrake sa dresova na turneji po Australiji 1990. g u kojoj su značajnu ulogu odigrali tadašnji igrači i sadašnja previranja sa ljudima sumnjive prošlosti iz HNS-a te političarima HDZ-a koji „bježe desno“, u kojoj dominantnu ulogu ima uprava kluba na čelu s armijom Torcidaša.
Ideje i prijedloge Udruge Naš Hajduk treba saslušati i u velikoj mjeri podržati jer Hajduk je oduvijek bio „narodni klub“ s kojim su se svi na svijetu rado uspoređivali i natjecali. Pozitivnu energija mirnih prosvjeda protiv HNS bilo bi dobro prenijeti i na ostala gospodarska područja u našoj zemlji u kojoj, unatoč tome što politika i političari sustavno donose krive odluke i guraju glavu u pijesak pred kriminalnim radnjama, još uvijek ima pametnih, poštenih i obrazovanih ljudi željnih promjena pa makar se oni skupljali oko nogometnih klubova.
Naš grad se također simbolično uključio u borbi protiv mafije u HNS-u i to sa transparentom na ogradi kod podvožnjaka u Kumičićevoj ulici koji su postavili...
Podilazeći im, huškajući na daljnje neposluhe te tjerajući u neizvjesnost i izlaganje vremenskim i drugim nepogodnostima (kao da do sada nisu dovoljno nastradali) dovode ih u težu i bezizlazniju situaciju. Ako su tako veliki Hrvati i domoljubi zašto i oni ne obuku djelove maskirnih uniformi i ne pridruže im se djeleći braniteljsku sudbinu danonoćno, a ne samo dok su kamere uključene? Čisti populizam koji kod Arapovića čak mogu i opravdati jer im se on zahvaljuje što su mu omogućili da nastupi u Barceloni 1992. i okiti se srebrnom olimpijskom medaljom. Zna on vrlo dobro da se mora zahvaliti (ne samo braniteljima) nego i Bori Stankoviću što nas je pustio da uopće nastupimo na tim igrama te ondašnjem selektoru, a današnjem ministrovom pobočniku Skansiju koji ga je ugurao u autobus unatoč tome što je Goran Sobin tada bio bolji i kompletniji igrač, a budući da su Skansi i Sobin iz Splita vjerojatno je za Arapovića lobirao netko iz tria Tuđman-Vrdoljak-Šušak kako bi i oni imali svoga čo´eka u reprezentaciji, a nisu mogli staviti Slavka Golužu jer je rukometaš niti Jakova Sedlara jer je vaterpolist.
Kreveljenje Mamića u šatoru (još im samo tamburaši nedostaju) davno je izgubilo svaki smisao. Tendencije, dobrota i poštenje koju osobe poput njega podržavaju ne mogu pasti na plodno tlo te je ljudima koji su dvojili kome da se priklone u ovoj situaciji razbijena svaka sumnja ma koliko voljeli hrvatsku nogometnu reprezentaciju i navijali za „sveto ime“. Skupština bira izvršni odbor, izvršni odbor potvrđuje predsjednika, a predsjednik odlučuje koga će instalirati u skupštinu itd. itd. Priča ista kao i po županijskim nogometnim organizacijama samo što se u Zagrebu okreće veća lova pod egidom UEFA-e i FIFA-e. Sve oni znaju i prešutno odobravaju. Za sada nagomilavaju strance u Dinamu, a sutra će im prohtjevi postati veći pa će nam uvjetovati da ukoliko hoćemo na SP ili EP moramo postaviti ,u prvih 11, dva igrača iz Francuske, jednog Njemca ili Španjolca npr. Već sad nam se u stručnom stožeru nogometne reprezentacije njemački jezik udomaćio. (Sehr gut her Niko Kovač, und bruder Robert auch. Scheiße Präsident). Utakmica s Argentinom u Londonu posebna je priča. Kao da je Šukera netko nešto pitao u vezi toga. „Igrati ćete tad i tad po tim i tim uvjetima.“ Uzmi ili ostavi. Da je faca, kao što misli o sebi, mogao bi iskoristiti svoje poznanstvo sa Diegom Simeoneom (s kojim je igrao u Sevili) i dovesti Atletico da sa Mandžom da odigra kakvu revijalnu utakmicu u Osijeku od koje bi cjelokupni prilog išao za izgradnju stadiona u Slavonskom Brodu. Ili nešto slično ispregovarati. To bi bio savez, to bi bio predsjednik, to bi bio posao i događaj. Na svu sreću to se neće nikada desiti. I ne mora. Jer bi onda ovaj tekst bio suvišan, a navijačke skupine Torcide i BBB-a ne bi imale pravo opstruirati takve čelnike.
Budući da je Vlada nemoćna, sudovi nedosljedni (nije on Dalai Lama), predsjednik države neodlučan i nezainteresiran, stožer za obranu Vukovara okupiran drugim problemima teško je utvrditi tko će i na koji način rješiti st(r)anje u nogometu. Bivši ministar Jovanović je nešto pokušavao, ali su ga okružili sa krivim ljudima, poput našeg inspektora Bošnjakovića, koji prije podne radi u Ministarstvu, inspektoratu, Županiji ili kako se to već naziva, a poslije podne odlazi u ŽNS po instrukcije i naputke. Svjedoci tvrde da je manji od makovog zrna kad mu vođa zagalami, a nalazi koje obavlja spomenuti inspektor prava su mala remek djela. “Inspekcijskim nadzorom utvrđeno je činjenično stanje da se Slavonski Brod nalazi na lijevoj obali Save nizvodno od Zagreba. Ukoliko postoji bilo što sporno u vezi ove izjave pomoćnik ministra će lično da potpiše bezuvjetno mišljenje do kraja 2015. godine.“
Čitajući Miljenka Smoju i gledajući Marušićevo „Velo Misto“ najsmješnije mi je bilo kad Hajduk gostuje u Zagrebu, u doba između dva svjetska rata, a masa se okupi oko praznog igrališta u Splitu (tko je onda putovao na utakmice?) te čekaju ondašnjeg medijskog mogula, glasnogovornika ili predstojnika za odnose s javnošću da im javi što se događa na utakmici. Ovaj malo sluša radio i kad skuži da Hajduk ima inicijativu ili je dao gol odmah istrčava sa megafonom i sretno prenosi vijest. Razdragana svijetina obasipa ga aplauzima, kapama, cvijećem... No ako vijest nije povoljna nerado izlazi pred masu jer ga ovi psuju, vređaju i gađaju kamenjem kao da je on kriv što Hajduk gubi.
Slično je bilo i neki dan kada se trebao igrati derbi, a nije, navijači Hajduka su se skupili na Poljudu samo što im vijest iz Zagreba ne dolazi megafonom nego Viberom, Faceom ili Twiterom.
Kao što nije lijepo i pošteno gurati branitelje da rješavaju probleme koji se nagomilavaju odavno isto tako ne treba niti Torcidaše i „zločeste plave“ huškati da ispravljaju krivu Drinu i zarađuju daljnje zabrane, suspenzije i kazne.
Ponos i značenje Hajduka dobro mi je poznato, a također i činjenica da su dosada uvijek bili na pravoj strani te da ih je zanimao isključivo nogomet. Uopće im se nije potrebno povezivati se sa drugim Splitskim klubovima i savjetovati im da odustanu od ligaških natjecanja. Neka svatko radi kako misli da je najbolje, a Hajduk treba istupiti iz lige te uputiti dopis gospodinu Carlu Tavecchiu – presidente La Federazione Italiana Giuoco Calcio, da ga se primi u talijansku nogometnu ligu Serie D. Kroz neko vrijeme bi se isprofilirao i možda došao u prvu diviziju (Serie A) što bi bilo odlično za igrače, stručnjake, navijače, a i gospodarske repekusije ove odluke bile bi fantastične. Dijelom bi se ispeglala povijest i odbijanje da igra sa talijanskim klubovima u režimu Musolinija, a djelom bi ukazao na smjernice europskih integracija i zajedništva.
„Nova stranica jedinstvene povijesti sportskog miljenika Splita, Dalmacije i Jugoslavije ispisana je 1941. godine kada se Hajduk odlučno suprostavio zahtjevu fašističkog okupatora da pod imenom Spalato i u okviru talijanske nogometne lige nastavi svoju sportsku djelatnost pod vrlo primamljivim obećanjima. Odgovor svih Hajdukovaca bio je odlučan i beskompromisan: - NE.“
Nakon Skupštine na Visu (07.05.1944.) gdje su obnovljeni zavjeti i Hajduk konstituiran kao momčad NOV i POJ (Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije) slijedi legendarna utakmica sa reprezentacijom britanske armije (23.09.1944.) koja je kasnije priznata kao službeni nastup reprezentacije Jugoslavije. Hajduk je nastupio u sastavu: Brkljača, Kokeza, Matošić Jozo, Luštica, Bjelanović,Bakotić, Alujević, Katnić, Batinić, Matošić Frane i Radovniković. Iako je poražen sa 7:2 zbog opće iscrpljenosti igrača (rat, glad, malarija...) klub je usmjeren ka svjetloj budućnosti. Rado je viđen i nastupao po svim kontinentima te su ga primali sa jednakim žarom i dragosti Sveti otac ( Ivan Pavao II) i Maršal Jugoslavije i to više puta (6) nego ijedan drugi sportski kolektiv.
Kada je pješčani sat jugoslavenske socijalističko-samoupravne ideologije lagano iscurio noviju ne sportsku povijest Hajduka, kao institucije,bilježi odlučno skidanje petokrake sa dresova na turneji po Australiji 1990. g u kojoj su značajnu ulogu odigrali tadašnji igrači i sadašnja previranja sa ljudima sumnjive prošlosti iz HNS-a te političarima HDZ-a koji „bježe desno“, u kojoj dominantnu ulogu ima uprava kluba na čelu s armijom Torcidaša.
Ideje i prijedloge Udruge Naš Hajduk treba saslušati i u velikoj mjeri podržati jer Hajduk je oduvijek bio „narodni klub“ s kojim su se svi na svijetu rado uspoređivali i natjecali. Pozitivnu energija mirnih prosvjeda protiv HNS bilo bi dobro prenijeti i na ostala gospodarska područja u našoj zemlji u kojoj, unatoč tome što politika i političari sustavno donose krive odluke i guraju glavu u pijesak pred kriminalnim radnjama, još uvijek ima pametnih, poštenih i obrazovanih ljudi željnih promjena pa makar se oni skupljali oko nogometnih klubova.
Naš grad se također simbolično uključio u borbi protiv mafije u HNS-u i to sa transparentom na ogradi kod podvožnjaka u Kumičićevoj ulici koji su postavili...
