U svakoj sredini intelektualci igraju posebnu, gotovo ključnu ulogu. Njihova pasivnost, oklijevanje ili djelovanje reflektiraju se na ostale pripadnike društva. U vrijeme izbora dobro je podsjetiti se uloge intelektualaca. Oni koji se takvima smatraju trebaju pročitati tekst Mirka Omrčena te provjeriti u koju doista skupinu pripadaju.
Uvriježeno je shvaćanje da su intelektualci misleća i obrazovna elita koja zna više. Da je intelektualac osoba sa visoko razvijenim intelektom i da je stupanj obrazovanja odlučujući faktor biti ili ne biti intelektualac. To je pogrešno shvaćanje i tumačenje.
Na primjer ako, između ostalog, kod osobe sa pridjevom intelektualac izostaje angažiranost, već u tom slučaju tu osobu se ne može označiti intelektualcem, jer samo angažirani intelektualac je intelektualac. Također niti u slučaju, ako ne misli “vlastitim mozgom“ , ako ne donosi vlastite zaključke, ako ne želi i ne zna razumjeti i donositi stavove koji će biti analitičko kritički, mijenjati svijet u kojem živimo na bolje, to nije intelektualac.
Ako se sa njegovog “višeg nivoa“ ne čuje glas razuma i moralnosti, glas koji će pomoći ljudima da shvate i osmisle svoj svijet, svoje mjesto i ulogu u njemu, da se u tom svijetu razvijaju kao slobodne osobe tada ta osoba nije i ne može biti intelektualac i tu stupanj školovanja nije odlučujući faktor.
Obrazovanje i znanje predstavljaju uvjet, ali ne i dovoljan razlog da netko uistinu bude intelektualac.
U svakom društvu, pa tako i u hrvatskom društvu, stoga postoje dvije kategorije intelektualaca – pseudo ili lažni intelektualci i istinski intelektualci. Prvi su tragedija – katastrofa za društvo, a drugi blagodat.
Nije li na prvom mjestu sloboda i autonomija, koja je nezavisna u mišljenju i koja ne prihvaća neobrazložene zapovijedi od koga god dolazile. Izostaje li pobuna protiv autoriteta , kao bitno svojstvo intelektualca, ne upravlja li se u svojim postupcima prema savjesti umjesto prema tuđim pravilima i odredbama, nema li odgovornosti za obranu slobode i smjelosti da se suprotstavi nasilju, ako to izostaje onda se radi o pseudo ili lažnom intelektualcu o intelektualnoj nuli.
Koje su osnovne karakteristike lažnog hrvatskog intelektualca?
U kratkim i osnovnim crtama rečeno lažni intelektualac nije branitelj istine. On izdaje svoju ulogu nezavisnog branitelja istine, jer je u službi posjednika moći, jer se rukovodi interesima, a ne istinom.
On zastupa poželjne stavove i uvjerava u jednu neprikosnovenu “istinu“ bez alternative. Postavlja granice što se može misliti i reći i služi se propagandom u ime “jedne istine“. Prikazuje realnost u službi moćnika. Podržava laž kojom se moć služi, kako bi pružila neadekvatnu definiciju stvarnosti. Pretvara nauku u sluškinju politike i kapitala.
Pseudo intelektualac nije slobodan i nezavisan. On je intelektualni najamni radnik od kojeg se očekuju ideološka pokrića. U službi je političkog trenutka. Služi svakom gospodaru. Za njega je mjerilo mišljenja i ponašanja autoritet gospodara i poslušnost njegovoj politici. Kao takav distancira se od moralnih načela, principa i pravila. Odustaje od morala, istine, kritike i pitanja, osobito od pitanja zašto država nije i ne treba biti slobodna i pravična.
Lažni intelektualac prezire argumente i teži neposrednim rezultatima, teži svojim željama i ciljevima. Zbog osobne koristi napušta ideje idealizma i humanizma. Između osobnih interesa i odgovornosti, osobito moralne odgovornosti, u pravilu uvijek izabire prvo.
Kod njega izostaje moralna odgovornost koja bi ga poticala da se angažira protiv nasilja i nepravde i katastrofalnih učinaka diktatorskog režima u RH. On bježi od i izbjegava svaki angažman i odgovornost, a sve kao zbog tobožnje opasnosti što nije drugo do li izbjegavanje pitanja, što treba činiti da bi se izbjegla potpuna katastrofa. Kod njega izostaje angažman. On npr. ne obrazuje niti osposobljava građane da usvoje što više znanja kako bi mogli bolje misliti ( kako bi npr. mogli razotkriti “industriju javnog mnijenja“ kao bezlično manipuliranje masom). Niti je angažiran u pokretima koji pružaju otpor nasilju i siromaštvu u Hrvatskoj, koji promoviraju društveno sudjelovanje i udio građana u javnim poslovima. On se angažira za svoje uske interese koje ne može prevladati. Angažira se u služenju vlasti i u tom smislu propovijeda i zastupa političku pasivnost.
Kod lažnog intelektualca izostaje kritičko mišljenje. On nema stava prema vlastitim idejama, ali ni prema svijetu u kojem živi. Nije mu u prirodi da stalno preispituje sve vrijednosti. Zarobljen je jednim vladajućim pogledom na svijet i samo je obični državni ideolog u službi postojećeg poretka, a ne ljudskog napretka. Pseudo ili lažni intelektualci u Hrvatskoj to su svi oni podanički poslušnici, intelektualne dodvorice i laskavi karijeristi. To su one privilegirane skupine koje se u Hrvatskoj titulira kao intelektualne elite, to jest “izabrane odličnike“ , “cvijet“ i “kremu“ hrvatskog društva.
Oni su dio aparata moći i njihova moć je velika, jer koriste legalne institucije za promicanje interesa.
Osobnim interesima povezani su sa elitama moći i sve svoje znanje upotrebljavaju i podređuju službi moći.
Prodali su dušu zbog osobne koristi i sebičnosti, a gdje je sebičnost na djelu, ondje je javni nered i svaka vrsta zla djela (Jakov 3, 13-16).
Stavljanje vlastitih potreba ili želja iznad potreba, želja i interesa drugih, ali i iznad Božjih interesa, ugađanje samo sebi i ispunjavanje samo svoje volje umjesto ugode Bogu i ispunjavanju Njegove volje bit je i srž svakog grijeha, a njemu je plaća smrt.
Takvi intelektualci nikako ne mogu biti istinski lučonoše ozdravljenja niti mogu pridonijeti slobodi blagostanju i općem boljitku hrvatskog društva. Ne mogu voditi naciju na putu prema obzorima sretnijeg i boljeg života. Takvi intelektualci su “uteg oko vrata“ narodu. Oni su njegova propast.
Koje su osnovne karakteristike istinskog hrvatskog intelektualca?
On je čuvar i posjednik nezavisnog prosuđivanja lojalan samo istini.
Kritički dolazi do istine otkrivanjem i razumijevanjem alternativa, za koje nudi dokaze. Koristi dijalog i razmatra sve raspoložive mogućnosti kako bi se došlo do istine. Jedino mjerilo mu je njegova savjest da postupa prema principima istine i moralnosti. Ohrabruje potlačene da razviju kritičku svijest da se bore za realizaciju svojih interesa i mišljenja.
Luči se i odvaja – distancira se- od službe dnevnoj politici i posjednicima moći. Hrabro se angažira u obrani morala, osuđuje nepravdu, ali i one koji su izdali svoj poziv koji su stali u službu moći, koji šute o greškama, koji su uvijek spremni braniti status quo.
Istinski intelektualac ne teži neposrednim rezultatima, ne robuje svojim željama, ne stavlja svoje potrebe i želje iznad potreba, želja i interesa drugih.
On javno djeluje u skladu sa svojim istinskim dužnostima. Djeluje u ime razuma i ukazuje na greške kada je uvjeren da su one učinjene. Razumom procjenjuje društvene, političke i kulturne prilike u kojima živi. Posjeduje moralnu odgovornost koja potiče na angažiranje protiv nasilja, nepravde i katastrofalnih učinaka diktatorsko režima u RH. Ne izbjegava moralnu odgovornost zbog tobožnje opasnosti. Nastoji i ustrajava na moralnim normama. Odlučno se angažira protu vladavini diktata i obrani moralnosti, kao i humanijoj viziji budućnosti kako bi se podržala nada da se može naći izlaz iz prijetećeg stanja.
Izriče nadu i budi u društvu uspavana čula za otkrivanje novog i boljeg i ne dopušta da navike, osobito one ropskog karaktera, ovladaju životom.
Živi za ideju, a ne od ideja. Ne bježi od kritiziranja i kritike. Za njega je kritika njegov autentični poziv, kao pouzdano sredstvo protiv prilagodljivosti, učmalosti, kao lijek protiv bezvoljnosti, ravnodušnosti, mirenja sa sudbinom.
On stalno preispituje sve vrijednosti, uključujući i vlastite, da se kao takav održi na dostojnom intelektualnom nivou u službi i u ime univerzalnih ljudskih vrijednosti istine, slobode, jednakosti, solidarnosti, socijalne pravde.
Istinski intelektualac predstavlja se naciji-narodu u ime razuma i iznad staleških interesa u ime moralnih principa da bi unio svjetlo za zbunjene, smetene i potlačene.
On se angažira u izgradnji istinski demokratskog društva i u tom pravcu i pogledu izgrađuje i osposobljava javnost da procjenjuje, da odbacuje stereotipe i prima stvari onakve kakve jesu. Da je oduči poslušnosti i volji da se prilagođava. Potiče sudjelovanje građana u javnim poslovima i kritičkom promatranju aktualnog stanja društva. Potiče i individualne građanske inicijative i grupe za traženje rješenja za rješavanje aktualnih problema, da se ne bude samo promatrač društva i političke scene, već realni akter koji će ne samo otkrivati istinu i teorijski je izgovarati, već akter koji će istinom osvjetljavati realno stanje društva i ukazivati na putove promjena nezadovoljavajućeg stanja.
Angažiran je na napretku u slobodi za sve, za istinsku slobodu, a ne održavanju čisto pravo određene slobode. U tom pravcu suprotstavlja se diktatu i nasilju nad slobodom i po cijenu osobnog rizika i opasnost sukoba sa posjednicima moći. Stremi uzbuni i pobuni protiv mračnih sila društva i njihovom marširanju prema konačnoj propasti.
Društvena moć istinskih intelektualaca u Hrvatskoj je mala i za svoje ciljeve moraju se boriti isključivo logikom argumenata. Danas ih se ne trpa u zatvore i ludnice, ali ih moćnici marginaliziraju i isključuju kao potencijalnu silu u borbi za društvene promjene. Svi istinski intelektualci u RH isključeni su iz političkog i sveukupnog života i s pozornice društvenog utjecaja.
No bez obzira na sve te činjenice oni mogu pridonijeti ozdravljenju društva od svih štetnosti, bolesti i zala koje trajno uništavaju društvo i državu. U nadolazećim, po svemu sudeći, teškim vremenima njihova uloga u tome mogla bi biti odlučujuća, osobito ako prepoznaju nužnost organiziranja i povezivanja.
Izvor: hkv.
