Foto: facebook.com/Miljenko-Smoje
Nekada je sve bilo drugačije. Nije postojao internet ni YouTube tutorijali za pisanje scenarija, upute kako uobličiti likove, staviti ih u odnos, koje sporedne unaprijediti u glavne, a koje eliminirati, kako rasporediti radnju, tempirati događaje i prirediti cliffhangere. Danas je naratologija egzaktna i hladna kao matematika. Nekada se pisanju pristupalo talentom i srcem, a mjerilo vrijednosti i kriterij izvrsnosti bili su njegovi titraji, kad spontano zadrhti na određene dijelove teksta, dijaloge i likove. Danas titraju novčanici skript savjetnika i recenzenata, čitavog tima naoružanog crvenim kemijskama koje ne pišu već povlače ravne crte spremne na prekrajanje teksta ako procijene da nije dovoljno prilagođen ukusu mase ili da nije u skladu s televizijskom programskom politikom, što god to bilo.
Nekada je sve bilo drugačije. Mala dalmatinska mista bila su težačka i ribarska, nisu bila apartmanska, prilagođena potrebama profita. Na obalama su se sušile mokre i prazne mreže koje su nosile miris mora i ribe, dok se danas na njima griju prepunjeni turistički kuferi. Žene su s brodova čekale svoje muževe, a danas, iznajmljivači s kartonskim tabelama, na kojima su češka, poljska i njemačka prezimena, čekaju goste. Konobe su preuređene u skupe restorane, zapuštene kuće se presvlače u luksuzne resore, najbolje ribe idu restoranima, a apartmanizacija je od zabačenih, raznolikih i zapuštenih katova učinila apartmanske klonove sezonskog rudnika zlata.
Ipak, ne treba očajavati jer na ovom svijetu jedino je mijena stalna. I priroda se sezonski presvlači, pa je logično to očekivati i kao posljedicu ljudskog progresa. To je način na koji globalno selo mijenja svoje lice jer vrijeme grabi naprijed odbacujući relikte prošlosti, a lokalno stanovništvo i turistička zajednica samo su iskoristili tu promjenu za obnovu kućnog i mjesnog budžeta.
Sva ta mala mjesta i dalje imaju svoje male ljude, ribare, umjetnike, heroje, mučenike, negativce, statiste i kroničare koji o navedenima sve znaju i marljivo pišu. Dalmacija povišću pritrujena (premorena) plodno je tlo na kojem je izrastao niz neznanih i znanih kroničara dalmatinskog života po malim i velikim mjestima.
Na um prvo pada Marko Uvodić Splićanin (1877. – 1947.) legendarni kroničar Splita, zatim Enzo Bettiza koji je također kroz svoja djela pisao o sjećanjima, odrastanju u Splitu prije egzila u Italiju, pa neprežaljeni Đermano Ćićo Senjanović koji je kroz novinarski posao pisao o svakodnevnim događajima i malim ljudima često na duhovit način, a tom nizu – koji je nepotpun i površan jer za popisati sve kroničare bi bio potreban jedan novi, još duži članak – se može pridodati i doprinos glazbenika u rasponu od Tome Bebića do TBF-a koji su uz melodijsku podlogu snažno progovarali filozofski, jednostavno, univerzalno, a opet mikrokozmički, o svijetu koji ih okružuje.
Među spomenutim društvom kao svjetionik stoji ime novinara, književnika i televizijskog scenarista Miljenka Smoje. Rodio se u ribarskoj obitelji u legendarnom splitskom Varošu i to su bili korijeni koji su ga senzibilizirali za radosti i muke malog čovjeka, da bi kasnije kroz novinarski posao, koji je uključivao i putopise, izrastao u širokog pisca sposobnog da uhvati atmosferu malih mista koje je posjećivao, gledao i disao, karakter ljudi koje je sretao i da taj senzibilitet preko pisane riječi prenese širokom spletu čitatelja.
Upravo preko Smoje sudbina tog „malog čovjeka“ – ponekad onog skromnog, bogobojaznog, punog strahova, a ponekad onog čija je skromnost krabulja za nevidljivi stoicizam nužan za preživljavanje u surovom dalmatinskom kraju – dobila je gotovo mitski i romantičarski karakter postavši simbolom jednog kraja i vremena.
I onda, to je bilo, kako pjesma kaže, „ka u priči…“. Zagrebačka televizija (danas HRT) izdala je natječaj za humorističnu seriju vođena idejom da producira jedan takav program duhovitog tona, seriju pristupačniju ljudima i da tako parira ostvarenjima televizijskih produkcija susjednih zemalja. Vrijedi spomenuti kako je u konkurenciji tada bio i dramski predložak Ivana Raosa Žuti, žuti kanarinci, legendarna serija koja je kasnije snimljena pod popularnijim naslovom Prosjaci i sinovi. Prošavši na natječaju, dogovoreno je snimanje serije Naše malo misto po scenariju Miljenka Smoje, u režiji Danijela Marušića, te pod snimateljskom paskom Branka Blažine.
Ono što je počelo kao ideja ponukana narudžbom, prihvaćenom od strane Lepe Smoje jer se Miljenko nije mogao odlučiti, završilo je kao jedan od najlegendarnijih, najuniverzalnijih i najupečatljivijih televizijskih trenutaka domaće produkcije prošlog stoljeća. Smoje je kroz trinaest epizoda napisao spomenik Dalmaciji kakav se ni u kamenu ni u zlatu ne bi mogao izraditi. Smjestivši radnju serije Naše malo misto – ili kraće Malo misto – vremenski neposredno pred Drugi svjetski rat i protegnuvši je do šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, Smoje je kroz priču o neodređenom mistu ispričao priču o sudbini svih malih mista Dalmacije, a preko nezaboravnih likova podignutih na arhetipsku razinu uspio je obuhvatiti šareni raspon ljudskih sudbina poznatih od pamtivijeka, ali uronjenih u mediteranski kolorit.
Sjajna je odluka bila da se za lokacije serije odabere čarobni Vranjic, Milna na Braču i Stari Grad na Hvaru, ne svodeći radnju na jedno, određeno mjesto, već ističući ono univerzalno, zrcalno, u kojem se sva mjesta mogu prepoznati.
Čaroliji serije znatno su doprinijeli nezaboravni likovi u koje je Smoje ulio sav onaj iskustveni med koji je marljivo skupljao po košnicama dalmatinskih konoba, kamenih kuća, brodova, uvala i otoka. Ono što posebno upada u oči i razlikuje Smoju od većine današnjih pisaca koji su mu bliski po stilu i htijenju je činjenica što je ovaj veliki pisac istinski volio svoje likove, čak i one koje njegova publika nije. Odnos ovog pisca prema njegovim likovima nije bio s visoka, docirajuć za publiku, već blagonaklon, pun suosjećanja. Mnogim modernim piscima ova karakteristika bi dobro došla kad bi samo shvatili da im nedostaje.
Smoje je za Malo misto stvorio likove koji su obilježili glumce za cijeli život, čak i kad se radilo o velikim glumačkim imenima poput Ivice Vidovića (koji je odigrao nezaboravnog Servantesa, onog umjetnika i pjesnika kojeg svako malo mjesto ima, koji živi od nadahnuća i zraka), Borisa Dvornika (koji je utjelovio legendarnog Roka Prča kojem je prvotno bila namijenjena manja uloga i koja bi ostala manjom da Boris nije zasjao kako samo on zna) i Zdravke Krstulović (velike glumice i dame koja je briljirala kao Anđa Vlajina).
A što tek reći za lik dotura Luigija, neodvojiv od Karla Bulića, i njegove Bepine koju je s mnogo srca odigrala sjajna Asja Kisić. Dotur Luigi možda je i centralni lik ove serije, medicinar školovan u Padovi koji uživa u životu, na zidu ima dvije diplome: onu od medicine i onu važniju od balota i kroz čije je riječi, negdje između Dantea i Luigija samog, govorio i Miljenko Smoje.
Arsen Dedić nas u jednoj svojoj pjesmi upozorava kako „kažu da nema malih uloga, ma vraga nema“ i to može biti istina, no Malo misto je ona iznimka koja potvrđuje Arsenovu ironijsku igru riječi jer ovdje su i male uloge zapravo velike. Spomenimo likove Načelnika (Vladimir Medar), Brice (Miše Martinović), Postolara (Antun Nalis) i pošćera Andrije Bombište (Mirko Vojković), kroničara koji nas uvodi u svaku epizodu. Vidimo da se radi o sudbinama koje nadilaze svoj lik. U Malom mistu sve je sjelo na svoje mjesto jer Smoje je udahnuo život nizu nevjerojatnih likova i velikih sudbina koje je odigrao domaći glumački dream team.
Magični kolaž Smojinih likova nije pao s neba. Poštar Andrija Bombišta s kojim započinje svaka epizoda nastao je, legenda kaže, po mjesnom poštaru Frani Pavlovu iz malog bračkog mjesta Ložišća čiji je pejsaž vidljiv na najavnoj špici serije. Osim što je bio poštar, Pavlov je bio brijač, umjetnik, režiser i još mnogo toga, ali što je najvažnije i zapisničar događaja za sljedeće generacije. Zapise je nazvao Sahranjena sjećanja.
Dotur Luigi složeni je lik u kojem je Smoje izmiješao nekoliko stvarnih osoba. Načelnik je, prema legendi, nastao po liku Smojinog punca, oca Lepe Smoje, a Servantes prema jednom umjetniku iz Milne, također povratniku iz Čilea.
Ove se je likove često svojatalo, određeni ljudi bi govorili kako je neki lik nastao baš po čovjeku iz njihovog kraja i to je otežalo nalazak izvora, ali je ujedno izbistrilo istinu kako ti likovi zaista postoje svuda i dolaze iz istog (pra)izvora arhetipskih figura dalmatinskog kraja.
Naše malo misto prilično je obilježila i skladba identičnog naziva koja se vrtjela na početnoj špici. To simbolično preklapanje imena pjesme i serije sugerira kako nije jasno pjeva li je Boris Dvornik ili Roko Prč. Njegovo zavijanje na početku refrena u sebi sadrži istu onu komičnost i iščašenost koju i ova serija nosi, boraveći negdje na tankom rubu ozbiljnosti i humora.
Uz veselu melodiju Pere Gotovca, sjajno su „legli“ stihovi Tomislava Zuppe koji su istinsko remek-djelo. Zuppa je zapravo, treba istaknuti na ovom mjestu jer se premalo o tome govori, možda i najveći – mada ne u kvantitativnom smislu, po obimu – autor stihova dalmatinskih pjesama. Spomenimo samo Oliverove Galeb i ja i Romanca, Kapetane moj Josipe Lisac, Ča smo na ovom svitu velikog Tome Bebića, Pismo Ćali i Finili su Mare bali Vice Vukova, Četiri stađuna i More Meri Cetinić, Cvijet čežnje Kiće Slabinca i brojne druge. Pisati o Zuppi zahtjeva jedan drugi članak, pa se ipak vratimo na Naše malo misto.
Tekst pjesme u sebi sadrži smijeh i suze, uz vječni optimizam („moglo je i svršit gore“) koji emitira nesalomljivi duh stoičkih i velikih malomišćana koji znaju svaku situaciju okrenuti na šalu.
Malo misto je s vremenom steklo neupitni legendarni status, ali prolazeći kroz velike teškoće. Prvotna ideja je bila da se snime 33 epizode, ali je kasnije smanjeno na 13. Pritisci su postojali s raznih strana, najviše zbog suptilne kritike političkog sistema i duhovitog ocrtavanja naravi malomišćana, a nakon što je prikazana epizoda Šporka posla pobunio se i partijski komitet Trogira. Također, za vrijeme snimanja serije došlo je do sukoba na relaciji Smoje – Marušić. Upravo zbog toga je na odjavnoj špici zadnje epizode stajalo: „Adio i nikad više“.
Kao da nije bilo dosta političkih pritisaka i kolegijalnih sukoba, novi problemi došli su i od publike koja je negodovala zbog nesretnih sudbina određenih likova. Legenda kaže kako je zbog smrti omiljene Bepine Smoje bio čak i fizički napadnut. O prijetnjama je suvišno i govoriti. Ipak, u ovome se zrcali jedna zanimljiva stvar jer vidljivo je kako su ovi upečatljivi likovi prestali biti Smojino vlasništvo, a postali općenarodno dobro, pa se narod nesvjesno – kao u nekoj epizodi kultne serije – odlučio izboriti za ono što mu pripada i što je Smoje perom otrgnuo od njega.
Naše malo misto snimano je od 1969. do 1971. godine u vrijeme Hrvatskog proljeća. U prvom prikazivanju privuklo je pažnju čak polovice hrvatskog stanovništva, dok je u Istri gledanost bila nevjerojatnih 80 posto. Devedesetih godina je zbog Smojine nemilosti serija bila prilično izignorirana, da bi tek kasnije dobila zaslužene reprize preko kojih su se nove generacije upoznale s ovim nepresušnim izvorom. Do sada je Naše malo misto reprizirano više od deset puta, uglavnom u ljetnim terminima.
Koliko god Dalmatinci bili svjesni utjecaja kojeg je ova serija imala na njih i koliko joj se god nastojali odužiti i uhvatiti taj duh u neki sveobuhvatni spomenik, takvu duhovnu gromadu je nemoguće obujmiti. Zbog toga su nastale brojne manje posvete od kamena i stiha.
U Tugarama kraj Omiša 2002. godine otkriven je spomenik Karlu Buliću. Oliver Dragojević u svojoj sjajnoj baladi Laku noć Luigi, laku noć Bepina, opjevao je ovaj legendarni par, a Danijel Marušić je kasnije snimio film Servantes iz Malog Mista stavljajući tako veći fokus na omiljenog pjesnika, umjetnika i prevoditelja iz legendarne serije. Nastavljači dalmatinske tradicije u ping-pong obliku, TBF, ubacivali su dijaloge iz serije Malo misto u svoje pjesme, a pogotovo je to upečatljivo u njihovoj pjesmi Tragični junak i dijalogu Servantesa s doturom Lugijem u kojem mu ovaj govori kako se užasava primitivizma, a dotur mu, citirajući Dantea, mudro savjetuje „ne osvrći se na njih, nego gledaj i prođi!“.
Ipak, najveći spomenik je onaj nevidljivi, od duha, s kojeg se napajao niz umjetnika (Oliver, Marijan Ban, TBF) ali podjednako i obični ljudi koji dan danas koriste riječi i citate likova Malog mista, koji političke situacije uspoređuju s onima u epizodama legendarne serije, turizam s razvojem u Malom mistu, a okretanje zapadu i kapitalizmu dešifriraju kao svojevrsno Smojino upozorenje.
Nema preciznijeg i nemilosrdnijeg suda u umjetnosti od vremenskog. Ono što odoli vremenu raspoloživo je svim generacijama i vremenima kao hrana za novu publiku i uzor novim autorima. Po tom kriteriju serija Naše malo misto stoji u vječnoj galeriji nepotrošenih stvari zamrznute vrijednosti i genijalnosti.
Nekada je sve zaista bilo drugačije. A opet nije. I danas postoje priče koje treba ispričati, kao i onda, samo što Servantes nije pjesnik nego možda reper/hip-hoper ili slikar, Roko Prčevi šetaju Matejuškom ili drugim malim mjestima nezainteresirano čekajući da ih netko prepozna, Anđe Vlajine su ušle u politiku, a ribari i težaci u rano jutro, među nasukanim turistima, prazne mreže. Također, i danas postoje strukture koje bi nekog sadašnjeg Smoju progonile, ali radi nekog drugog razloga. Danas postoji i snažnija televizija, serije na njoj koje su pojele film i koje otvaraju prostor za neko novo ne malo, ne velo, nego možda mega ili globalno misto u kojem će opet sve biti isto kao u malom. To su ti ezoterični krugovi u kojima je sve isto na drugi način.
Sve je tu. Nedostaje samo Smoje. Ali samo naizgled! Ne treba se zavaravati. On je razdijeljen u svima koji baštine njegov duh i čeka priliku da se materijalizira kroz neke nove priče i slične likove ispisane na nekom laptopu, kao nekad za pisaćom mašinom
ziher
Nekada je sve bilo drugačije. Nije postojao internet ni YouTube tutorijali za pisanje scenarija, upute kako uobličiti likove, staviti ih u odnos, koje sporedne unaprijediti u glavne, a koje eliminirati, kako rasporediti radnju, tempirati događaje i prirediti cliffhangere. Danas je naratologija egzaktna i hladna kao matematika. Nekada se pisanju pristupalo talentom i srcem, a mjerilo vrijednosti i kriterij izvrsnosti bili su njegovi titraji, kad spontano zadrhti na određene dijelove teksta, dijaloge i likove. Danas titraju novčanici skript savjetnika i recenzenata, čitavog tima naoružanog crvenim kemijskama koje ne pišu već povlače ravne crte spremne na prekrajanje teksta ako procijene da nije dovoljno prilagođen ukusu mase ili da nije u skladu s televizijskom programskom politikom, što god to bilo.
Nekada je sve bilo drugačije. Mala dalmatinska mista bila su težačka i ribarska, nisu bila apartmanska, prilagođena potrebama profita. Na obalama su se sušile mokre i prazne mreže koje su nosile miris mora i ribe, dok se danas na njima griju prepunjeni turistički kuferi. Žene su s brodova čekale svoje muževe, a danas, iznajmljivači s kartonskim tabelama, na kojima su češka, poljska i njemačka prezimena, čekaju goste. Konobe su preuređene u skupe restorane, zapuštene kuće se presvlače u luksuzne resore, najbolje ribe idu restoranima, a apartmanizacija je od zabačenih, raznolikih i zapuštenih katova učinila apartmanske klonove sezonskog rudnika zlata.
Ipak, ne treba očajavati jer na ovom svijetu jedino je mijena stalna. I priroda se sezonski presvlači, pa je logično to očekivati i kao posljedicu ljudskog progresa. To je način na koji globalno selo mijenja svoje lice jer vrijeme grabi naprijed odbacujući relikte prošlosti, a lokalno stanovništvo i turistička zajednica samo su iskoristili tu promjenu za obnovu kućnog i mjesnog budžeta.
Dug je niz dalmatinskih kroničara
Sva ta mala mjesta i dalje imaju svoje male ljude, ribare, umjetnike, heroje, mučenike, negativce, statiste i kroničare koji o navedenima sve znaju i marljivo pišu. Dalmacija povišću pritrujena (premorena) plodno je tlo na kojem je izrastao niz neznanih i znanih kroničara dalmatinskog života po malim i velikim mjestima.
Na um prvo pada Marko Uvodić Splićanin (1877. – 1947.) legendarni kroničar Splita, zatim Enzo Bettiza koji je također kroz svoja djela pisao o sjećanjima, odrastanju u Splitu prije egzila u Italiju, pa neprežaljeni Đermano Ćićo Senjanović koji je kroz novinarski posao pisao o svakodnevnim događajima i malim ljudima često na duhovit način, a tom nizu – koji je nepotpun i površan jer za popisati sve kroničare bi bio potreban jedan novi, još duži članak – se može pridodati i doprinos glazbenika u rasponu od Tome Bebića do TBF-a koji su uz melodijsku podlogu snažno progovarali filozofski, jednostavno, univerzalno, a opet mikrokozmički, o svijetu koji ih okružuje.
Foto: facebook.com/pg/Naše-malo-misto
Među spomenutim društvom kao svjetionik stoji ime novinara, književnika i televizijskog scenarista Miljenka Smoje. Rodio se u ribarskoj obitelji u legendarnom splitskom Varošu i to su bili korijeni koji su ga senzibilizirali za radosti i muke malog čovjeka, da bi kasnije kroz novinarski posao, koji je uključivao i putopise, izrastao u širokog pisca sposobnog da uhvati atmosferu malih mista koje je posjećivao, gledao i disao, karakter ljudi koje je sretao i da taj senzibilitet preko pisane riječi prenese širokom spletu čitatelja.
Upravo preko Smoje sudbina tog „malog čovjeka“ – ponekad onog skromnog, bogobojaznog, punog strahova, a ponekad onog čija je skromnost krabulja za nevidljivi stoicizam nužan za preživljavanje u surovom dalmatinskom kraju – dobila je gotovo mitski i romantičarski karakter postavši simbolom jednog kraja i vremena.
To je bilo ka u priči…
I onda, to je bilo, kako pjesma kaže, „ka u priči…“. Zagrebačka televizija (danas HRT) izdala je natječaj za humorističnu seriju vođena idejom da producira jedan takav program duhovitog tona, seriju pristupačniju ljudima i da tako parira ostvarenjima televizijskih produkcija susjednih zemalja. Vrijedi spomenuti kako je u konkurenciji tada bio i dramski predložak Ivana Raosa Žuti, žuti kanarinci, legendarna serija koja je kasnije snimljena pod popularnijim naslovom Prosjaci i sinovi. Prošavši na natječaju, dogovoreno je snimanje serije Naše malo misto po scenariju Miljenka Smoje, u režiji Danijela Marušića, te pod snimateljskom paskom Branka Blažine.
Arhetipska priča koja je pobrala instantne simpatije
Ono što je počelo kao ideja ponukana narudžbom, prihvaćenom od strane Lepe Smoje jer se Miljenko nije mogao odlučiti, završilo je kao jedan od najlegendarnijih, najuniverzalnijih i najupečatljivijih televizijskih trenutaka domaće produkcije prošlog stoljeća. Smoje je kroz trinaest epizoda napisao spomenik Dalmaciji kakav se ni u kamenu ni u zlatu ne bi mogao izraditi. Smjestivši radnju serije Naše malo misto – ili kraće Malo misto – vremenski neposredno pred Drugi svjetski rat i protegnuvši je do šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, Smoje je kroz priču o neodređenom mistu ispričao priču o sudbini svih malih mista Dalmacije, a preko nezaboravnih likova podignutih na arhetipsku razinu uspio je obuhvatiti šareni raspon ljudskih sudbina poznatih od pamtivijeka, ali uronjenih u mediteranski kolorit.
Sjajna je odluka bila da se za lokacije serije odabere čarobni Vranjic, Milna na Braču i Stari Grad na Hvaru, ne svodeći radnju na jedno, određeno mjesto, već ističući ono univerzalno, zrcalno, u kojem se sva mjesta mogu prepoznati.
Likovi koji su našli autora
Čaroliji serije znatno su doprinijeli nezaboravni likovi u koje je Smoje ulio sav onaj iskustveni med koji je marljivo skupljao po košnicama dalmatinskih konoba, kamenih kuća, brodova, uvala i otoka. Ono što posebno upada u oči i razlikuje Smoju od većine današnjih pisaca koji su mu bliski po stilu i htijenju je činjenica što je ovaj veliki pisac istinski volio svoje likove, čak i one koje njegova publika nije. Odnos ovog pisca prema njegovim likovima nije bio s visoka, docirajuć za publiku, već blagonaklon, pun suosjećanja. Mnogim modernim piscima ova karakteristika bi dobro došla kad bi samo shvatili da im nedostaje.
Foto: facebook.com/pg/Naše-malo-misto
Smoje je za Malo misto stvorio likove koji su obilježili glumce za cijeli život, čak i kad se radilo o velikim glumačkim imenima poput Ivice Vidovića (koji je odigrao nezaboravnog Servantesa, onog umjetnika i pjesnika kojeg svako malo mjesto ima, koji živi od nadahnuća i zraka), Borisa Dvornika (koji je utjelovio legendarnog Roka Prča kojem je prvotno bila namijenjena manja uloga i koja bi ostala manjom da Boris nije zasjao kako samo on zna) i Zdravke Krstulović (velike glumice i dame koja je briljirala kao Anđa Vlajina).
A što tek reći za lik dotura Luigija, neodvojiv od Karla Bulića, i njegove Bepine koju je s mnogo srca odigrala sjajna Asja Kisić. Dotur Luigi možda je i centralni lik ove serije, medicinar školovan u Padovi koji uživa u životu, na zidu ima dvije diplome: onu od medicine i onu važniju od balota i kroz čije je riječi, negdje između Dantea i Luigija samog, govorio i Miljenko Smoje.
Serija bez malih uloga
Arsen Dedić nas u jednoj svojoj pjesmi upozorava kako „kažu da nema malih uloga, ma vraga nema“ i to može biti istina, no Malo misto je ona iznimka koja potvrđuje Arsenovu ironijsku igru riječi jer ovdje su i male uloge zapravo velike. Spomenimo likove Načelnika (Vladimir Medar), Brice (Miše Martinović), Postolara (Antun Nalis) i pošćera Andrije Bombište (Mirko Vojković), kroničara koji nas uvodi u svaku epizodu. Vidimo da se radi o sudbinama koje nadilaze svoj lik. U Malom mistu sve je sjelo na svoje mjesto jer Smoje je udahnuo život nizu nevjerojatnih likova i velikih sudbina koje je odigrao domaći glumački dream team.
Foto: facebook.com/pg/Naše-malo-misto
Smojina inspiracija
Magični kolaž Smojinih likova nije pao s neba. Poštar Andrija Bombišta s kojim započinje svaka epizoda nastao je, legenda kaže, po mjesnom poštaru Frani Pavlovu iz malog bračkog mjesta Ložišća čiji je pejsaž vidljiv na najavnoj špici serije. Osim što je bio poštar, Pavlov je bio brijač, umjetnik, režiser i još mnogo toga, ali što je najvažnije i zapisničar događaja za sljedeće generacije. Zapise je nazvao Sahranjena sjećanja.
Dotur Luigi složeni je lik u kojem je Smoje izmiješao nekoliko stvarnih osoba. Načelnik je, prema legendi, nastao po liku Smojinog punca, oca Lepe Smoje, a Servantes prema jednom umjetniku iz Milne, također povratniku iz Čilea.
Ove se je likove često svojatalo, određeni ljudi bi govorili kako je neki lik nastao baš po čovjeku iz njihovog kraja i to je otežalo nalazak izvora, ali je ujedno izbistrilo istinu kako ti likovi zaista postoje svuda i dolaze iz istog (pra)izvora arhetipskih figura dalmatinskog kraja.
Kultna pjesma u izvedbi Borisa Dvornika
Naše malo misto prilično je obilježila i skladba identičnog naziva koja se vrtjela na početnoj špici. To simbolično preklapanje imena pjesme i serije sugerira kako nije jasno pjeva li je Boris Dvornik ili Roko Prč. Njegovo zavijanje na početku refrena u sebi sadrži istu onu komičnost i iščašenost koju i ova serija nosi, boraveći negdje na tankom rubu ozbiljnosti i humora.
Uz veselu melodiju Pere Gotovca, sjajno su „legli“ stihovi Tomislava Zuppe koji su istinsko remek-djelo. Zuppa je zapravo, treba istaknuti na ovom mjestu jer se premalo o tome govori, možda i najveći – mada ne u kvantitativnom smislu, po obimu – autor stihova dalmatinskih pjesama. Spomenimo samo Oliverove Galeb i ja i Romanca, Kapetane moj Josipe Lisac, Ča smo na ovom svitu velikog Tome Bebića, Pismo Ćali i Finili su Mare bali Vice Vukova, Četiri stađuna i More Meri Cetinić, Cvijet čežnje Kiće Slabinca i brojne druge. Pisati o Zuppi zahtjeva jedan drugi članak, pa se ipak vratimo na Naše malo misto.
Tekst pjesme u sebi sadrži smijeh i suze, uz vječni optimizam („moglo je i svršit gore“) koji emitira nesalomljivi duh stoičkih i velikih malomišćana koji znaju svaku situaciju okrenuti na šalu.
Per aspera ad astra
Malo misto je s vremenom steklo neupitni legendarni status, ali prolazeći kroz velike teškoće. Prvotna ideja je bila da se snime 33 epizode, ali je kasnije smanjeno na 13. Pritisci su postojali s raznih strana, najviše zbog suptilne kritike političkog sistema i duhovitog ocrtavanja naravi malomišćana, a nakon što je prikazana epizoda Šporka posla pobunio se i partijski komitet Trogira. Također, za vrijeme snimanja serije došlo je do sukoba na relaciji Smoje – Marušić. Upravo zbog toga je na odjavnoj špici zadnje epizode stajalo: „Adio i nikad više“.
Kao da nije bilo dosta političkih pritisaka i kolegijalnih sukoba, novi problemi došli su i od publike koja je negodovala zbog nesretnih sudbina određenih likova. Legenda kaže kako je zbog smrti omiljene Bepine Smoje bio čak i fizički napadnut. O prijetnjama je suvišno i govoriti. Ipak, u ovome se zrcali jedna zanimljiva stvar jer vidljivo je kako su ovi upečatljivi likovi prestali biti Smojino vlasništvo, a postali općenarodno dobro, pa se narod nesvjesno – kao u nekoj epizodi kultne serije – odlučio izboriti za ono što mu pripada i što je Smoje perom otrgnuo od njega.
Iznimna popularnost serije
Naše malo misto snimano je od 1969. do 1971. godine u vrijeme Hrvatskog proljeća. U prvom prikazivanju privuklo je pažnju čak polovice hrvatskog stanovništva, dok je u Istri gledanost bila nevjerojatnih 80 posto. Devedesetih godina je zbog Smojine nemilosti serija bila prilično izignorirana, da bi tek kasnije dobila zaslužene reprize preko kojih su se nove generacije upoznale s ovim nepresušnim izvorom. Do sada je Naše malo misto reprizirano više od deset puta, uglavnom u ljetnim terminima.
Spomenici od kamena i pjesme
Koliko god Dalmatinci bili svjesni utjecaja kojeg je ova serija imala na njih i koliko joj se god nastojali odužiti i uhvatiti taj duh u neki sveobuhvatni spomenik, takvu duhovnu gromadu je nemoguće obujmiti. Zbog toga su nastale brojne manje posvete od kamena i stiha.
U Tugarama kraj Omiša 2002. godine otkriven je spomenik Karlu Buliću. Oliver Dragojević u svojoj sjajnoj baladi Laku noć Luigi, laku noć Bepina, opjevao je ovaj legendarni par, a Danijel Marušić je kasnije snimio film Servantes iz Malog Mista stavljajući tako veći fokus na omiljenog pjesnika, umjetnika i prevoditelja iz legendarne serije. Nastavljači dalmatinske tradicije u ping-pong obliku, TBF, ubacivali su dijaloge iz serije Malo misto u svoje pjesme, a pogotovo je to upečatljivo u njihovoj pjesmi Tragični junak i dijalogu Servantesa s doturom Lugijem u kojem mu ovaj govori kako se užasava primitivizma, a dotur mu, citirajući Dantea, mudro savjetuje „ne osvrći se na njih, nego gledaj i prođi!“.
Ipak, najveći spomenik je onaj nevidljivi, od duha, s kojeg se napajao niz umjetnika (Oliver, Marijan Ban, TBF) ali podjednako i obični ljudi koji dan danas koriste riječi i citate likova Malog mista, koji političke situacije uspoređuju s onima u epizodama legendarne serije, turizam s razvojem u Malom mistu, a okretanje zapadu i kapitalizmu dešifriraju kao svojevrsno Smojino upozorenje.
Nema preciznijeg i nemilosrdnijeg suda u umjetnosti od vremenskog. Ono što odoli vremenu raspoloživo je svim generacijama i vremenima kao hrana za novu publiku i uzor novim autorima. Po tom kriteriju serija Naše malo misto stoji u vječnoj galeriji nepotrošenih stvari zamrznute vrijednosti i genijalnosti.
Foto: facebook.com/pg/Naše-malo-misto
Smoje kroz vjekove
Nekada je sve zaista bilo drugačije. A opet nije. I danas postoje priče koje treba ispričati, kao i onda, samo što Servantes nije pjesnik nego možda reper/hip-hoper ili slikar, Roko Prčevi šetaju Matejuškom ili drugim malim mjestima nezainteresirano čekajući da ih netko prepozna, Anđe Vlajine su ušle u politiku, a ribari i težaci u rano jutro, među nasukanim turistima, prazne mreže. Također, i danas postoje strukture koje bi nekog sadašnjeg Smoju progonile, ali radi nekog drugog razloga. Danas postoji i snažnija televizija, serije na njoj koje su pojele film i koje otvaraju prostor za neko novo ne malo, ne velo, nego možda mega ili globalno misto u kojem će opet sve biti isto kao u malom. To su ti ezoterični krugovi u kojima je sve isto na drugi način.
Sve je tu. Nedostaje samo Smoje. Ali samo naizgled! Ne treba se zavaravati. On je razdijeljen u svima koji baštine njegov duh i čeka priliku da se materijalizira kroz neke nove priče i slične likove ispisane na nekom laptopu, kao nekad za pisaćom mašinom
ziher
