Pitanja selfija i selfizma nisu samo identitetska i kulturološka, već duboko zadiru i u sferu suvremenih ekonomskih procesa i tiču se mehanizama kapitalističke oplodnje profita. S tim u vezi naročito se važnim čine aspekti pojačane komodifikacije i komercijalizacije ljudskih života
SELFIJI; pojam-tuđica koji živi govorni jezik tranzicije zadržava u njegovom izvornom obliku, iako u ovom slučaju posjedujemo, za razliku od prošlotjednog lajkanja i brojnih srodnih tragikomičnih primjera, dosta posrećen i upotrebljiv prijevod – sebići; posebice imamo li u vidu osnovne karakteristike fenomena na koje ova riječ ukazuje: uznapredovalu kasno postmodernističku kulturu radikalnog individualizma, odnosno jastva i patološku usmjerenost na sebe kao jedinku oko koje se vrti cijeli svijet.
U interpretacijama selfija i selfizma vrlo su se brzo pojavile, smatram upitne, teze da je riječ o novom tipu narcizma. Naime, za razliku od klasičnog antičkog Narcisa koji ostaje zarobljen u zrcalnom odrazu vlastitog lika, selfi je uvjetovan profilom i dinamikom novomedijskih društvenih mreža kao relativno novog tipa ‘društva bez društvenosti’, te praksom umrežavanja. Selfiji zapravo ne bi ni mogli egzistirati u poznatim nam formama bez digitalnih novomedijskih mreža i kulture umrežavanja, bez spontane i već samopodrazumijevajuće intencije da sebe, svoj lik, situacijsku umještenost i neposredno okruženje isporuče na uvid mnoštvu drugih od kojih očekuju da ih primijete.
Stoga je digitalno-tehnološki aspekt, društvena uloga i mjesto suvremenih medija – primjerice gadget mobilnih alatki – od ključne važnosti za razumijevanje ovog fenomena. Pored narcizma, kontekstualni orijentiri za interpretaciju selfizma jesu društvo spektakla, kao i moguće povezivanje s tzv. skopofilnom realnošću koja je specifična kombinacija elemenata voajerizma i egzibicionizma, a iscrpno je teorijski i analitički obrađena u tzv. drugom valu feminizma u 70-im godinama, uz snažnu asistenciju teorijske psihoanalize, strukturalizma, kulturalnih, filmskih i vizualnih studija. Premda se termin selfie pojavljuje i naširoko distribuira unatrag deset-petnaest godina, neki su interpretatori ovog fenomena skloni posegnuti u dublju povijest kako bi pronašli starije primjere ‘arhaičnih’ selfija. Takav je slučaj fotografije Roberta Corneliusa iz 1839. godine koju brojni izvori tretiraju kao prvi povijesni primjer selfija.
Pitanja selfija i selfizma nisu, naravno, samo identitetska i kulturološka, već duboko zadiru i u sferu suvremenih ekonomskih procesa i tiču se mehanizama kapitalističke oplodnje profita. S tim u vezi naročito se važnim čine aspekti pojačane komodifikacije i komercijalizacije ljudskih života, kada dimenzije naših osobnosti i intimnosti postaju od velike važnosti u perpetuaciji aktualne ekonomsko-političke hegemonije. Radi se o kapitalističkoj ekonomiji koja sebstvo tretira kao resurs.
SELFIJI; pojam-tuđica koji živi govorni jezik tranzicije zadržava u njegovom izvornom obliku, iako u ovom slučaju posjedujemo, za razliku od prošlotjednog lajkanja i brojnih srodnih tragikomičnih primjera, dosta posrećen i upotrebljiv prijevod – sebići; posebice imamo li u vidu osnovne karakteristike fenomena na koje ova riječ ukazuje: uznapredovalu kasno postmodernističku kulturu radikalnog individualizma, odnosno jastva i patološku usmjerenost na sebe kao jedinku oko koje se vrti cijeli svijet.
U interpretacijama selfija i selfizma vrlo su se brzo pojavile, smatram upitne, teze da je riječ o novom tipu narcizma. Naime, za razliku od klasičnog antičkog Narcisa koji ostaje zarobljen u zrcalnom odrazu vlastitog lika, selfi je uvjetovan profilom i dinamikom novomedijskih društvenih mreža kao relativno novog tipa ‘društva bez društvenosti’, te praksom umrežavanja. Selfiji zapravo ne bi ni mogli egzistirati u poznatim nam formama bez digitalnih novomedijskih mreža i kulture umrežavanja, bez spontane i već samopodrazumijevajuće intencije da sebe, svoj lik, situacijsku umještenost i neposredno okruženje isporuče na uvid mnoštvu drugih od kojih očekuju da ih primijete.
Stoga je digitalno-tehnološki aspekt, društvena uloga i mjesto suvremenih medija – primjerice gadget mobilnih alatki – od ključne važnosti za razumijevanje ovog fenomena. Pored narcizma, kontekstualni orijentiri za interpretaciju selfizma jesu društvo spektakla, kao i moguće povezivanje s tzv. skopofilnom realnošću koja je specifična kombinacija elemenata voajerizma i egzibicionizma, a iscrpno je teorijski i analitički obrađena u tzv. drugom valu feminizma u 70-im godinama, uz snažnu asistenciju teorijske psihoanalize, strukturalizma, kulturalnih, filmskih i vizualnih studija. Premda se termin selfie pojavljuje i naširoko distribuira unatrag deset-petnaest godina, neki su interpretatori ovog fenomena skloni posegnuti u dublju povijest kako bi pronašli starije primjere ‘arhaičnih’ selfija. Takav je slučaj fotografije Roberta Corneliusa iz 1839. godine koju brojni izvori tretiraju kao prvi povijesni primjer selfija.
Pitanja selfija i selfizma nisu, naravno, samo identitetska i kulturološka, već duboko zadiru i u sferu suvremenih ekonomskih procesa i tiču se mehanizama kapitalističke oplodnje profita. S tim u vezi naročito se važnim čine aspekti pojačane komodifikacije i komercijalizacije ljudskih života, kada dimenzije naših osobnosti i intimnosti postaju od velike važnosti u perpetuaciji aktualne ekonomsko-političke hegemonije. Radi se o kapitalističkoj ekonomiji koja sebstvo tretira kao resurs.
