Oznaka ‘fašizam‘ danas je ipak još uvijek stigma i medijski mainstream, ali i neki na ljevici ju izbjegavaju. Možemo li ipak govoriti o nekoj novoj fašizaciji društva i u Sloveniji? U Hrvatskoj se o tome, na jedan kampanjski način progovorilo dolaskom aktualne vlade, a sada se opet prestaje.
U svakome društvu, pa i u slovenskom i hrvatskom, možemo prepoznati elemente fašizma. Nema sumnje, radi se o ultimativno negativnom povijesnom fenomenu, koji je iskoristio tešku privrednu krizu i pronašao lažnog krivca u raznim manjinama i drugim narodima, što je na kraju vodilo u najgori imperijalistički rat u povijesti čovječanstva, na kojega je sjećanje još itekako živo. I danas imamo u Sloveniji, u Hrvatskoj i još na mnogim mjestima političke skupine i stranke koje iskorištavaju kriznu situaciju i prstom pokazuju na izbjeglice, tzv. migrante, koji dolaze da nam uzmu posao, socijalne transfere, a prije svega po naše kćeri, djevojke i žene. Iste skupine, u obje države, bezuvjetno zagovaraju kolaboraciju sa fašizmom iz vremena Drugog svjetskog rata. Za razliku od Hrvatske, gdje je, zbog ratne situacije, već u ranim 90-ima desnica uspješno integrirala tradiciju lokalnog fašizma u svoj narativ (ustaški pokret i domobranstvo), u Sloveniji se nešto slično događa tek zadnjih par godina. Ovdje nismo imali svoga Thompsona, tj. nekoga tko je mnogo doprinio širenju ustaškog glamura crnih košulja i kapa među mladom generacijom, da bi joj pomoću melodija Abbe ponudio priču o heroizmu pobjeđenog domaćeg fašizma. Dugo vremena je slovenska krajnja desnica – elita Katoličke crkve, Slovenske demokratske stranke (SDS) i Nove Slovenije (NS; prije Slovenski kršćanski demokrati SKD), te dio kulturnjačke elite – odavala počast međuratnim kolaboracionistima, samo kao nedužnim žrtvama komunizma. Nakon toga je Janša, u vrijeme svoje prve vladavine (2004-2008), pokušao uvesti tzv. frankistički model jednačenja domobranstva i partizanstva, kao dva načina izražavanja ljubavi spram iste domovine. U zadnje vrijeme se međuratne kvislinge sve više prikazuje kao ekskluzivne moralne pobjednike Drugog svjetskog rata. Na komemoracijama su započeli paradirati u domobranskim uniformama, a partizanstvo i Oslobodilačku frontu (OF) desnica po novom prikazuje kao ultimativno zlo, bez trunčice pozitivnih konotacija za slovenski narod. I na demonstracijama protiv izbjeglica ove zime, iza kojih je nesumnjivo stajao SDS i krajnje desničarske skupine, počeli su se pojavljivati domobranski simboli, kao znamenje otpora »stranoj prijetnji«. Ako tim pojavama pribrojimo porast ekstremnog konzervativizma, kao što je Pokret za djecu i obitelji, koji nadasve uspješno i agresivno nastupa ne samo protiv istospolnih partnerskih zajednica, nego i protiv pobačaja, a koji je sa svjom franšizom prisutan i u Hrvatskoj, stvarno nije teško prepoznati opasnost novoga fašizma. Pa ipak, takvo olako etiketiranje tih iznimno opasnih pojava fašizmom, ima i stvarnu ograničenost. Nameće naime predviđanje da će sve pobrojane stranke i gibanja prije ili kasnije razviti istu strategiju kao i povijesni fašizam, što uopće nije nužno. Da o konačnim ciljevima i ne govorimo.
Fašizam je sistemski pokret
U kakvom su onda odnosu ovi novi fenomeni spram povijesnog fašizma?
Najprije je nužno smjestiti fašizam u povijest modernih društvenih pokreta, tj. od engleske revolucije s kraja 17. st., koju su značajno obilježili Diggeri i Levelleri, pa do današnjih dana. Vladajuće klase, odnosno elite, uvijek su sa strahom ili barem silnom nelagodom promatrale kako se u politiku iznenada miješaju narodne mase, koje se od 17. st. nisu više zanimale samo za uklanjanje pojedinačnih nepravdi, već mnogo puta i za radikalne promjene političkog sistema ili čak društvenog tj. i ekonomskog ustroja u cjelini. Teoretičari svjetskih-sistema ove posljednje pokrete nazvali su antisistemskim. Vladajuće klase odupirale su se traženjima narodnih masa isprva pomoću državnog aparata, tj. vojske, moderne policije itd. Upravo zato su Marx i Engels još 1848. g. mogli relativno samosvjesno u ‘Komunističkom manifestu‘ tvrditi da država nije ništa drugo nego odbor, koji uređuje zajedničke poslove vladajućih klasa.
Nedugo nakon toga, štošta se promijenilo. Elite, koje se branile privilegije svojih klasa, započele su postepeno imitirati taktike protusistemskih društvenih pokreta. Postupno su se odricale intelektualističke predrasude spram rulje, koju je otvoreno širio kanon zapadne političke misli. Ološem su sve više postajali drugi (!) narodi i rase. Otuda zamah modernog nacionalizma i rasizma. Možda je Društvo od 10.decembra, koje Marx tako slikovito opisuje u svome čuvenom ‘Osamnaestom brumaireu‘, jedan od prvih pokreta pomoću kojega su predstavnici elita, npr. Louis Bonaparte, pokušali za svoje ciljeve neposredno mobilizirati narodne mase. Njemu su npr. nesumnjivo služili raznovrsni republikanski i prvi moderni radnički pokreti, koji su u razdoblju 1789.-1830.-1848. u Parizu rasli kao gljive poslije kiše. Cilj Društva od 10. decembra nije bio promjena svijeta, već osiguranje legitimnosti Banaparteove vlasti. Vojni bajuneti i policijske batine naprosto više nisu bili dovoljni. Veza između pokreta i karizmatičnog vođe tvorila je privid narodne participacije u vlasti, pri čemu privilegije vladajućih klasa nisu bile ugrožene. Takve pokrete onda možemo nazvati sistemskima.
Olako etiketiranje tih iznimno opasnih pojava kao fašizam, ima i stvarnu ograničenost. Ono nameće predviđanje da će sve pobrojane stranke i gibanja prije ili kasnije razviti istu strategiju kao i povijesni fašizam, što uopće nije nužno. Da o konačnim ciljevima i ne govorimo
U kakvoj je to vezi sa fašizmom?
Fašizam je onda potrebno razumjeti kao jedan od sistemskih pokreta, koji je imao značajne osobitosti, zbog kojih se razlikovao kako od Društva od 10. decembra, tako i od drugih modernih rasističkih, krajnje nacionalističkih i antisemitskih organizacija. Isto tako on se razlikuje i od današnjih ekstremno desničarskih pokreta. Npr. ništa ne upućuje na to da ekstremna desnica današnjih dana želi srušiti parlamentarnu demokraciju, što je bio jedan od ciljeva povijesnog fašizma. Upravo suprotno: uspješnije od ljevice, desničari upotrebljavaju sve mogućnosti koje im nudi parlamentarizam i građansko civilno društvo. U stvari se u njemu osjećaju kao ribe u vodi. Barem je u Sloveniji tako.
Što onda hoće ti novi pokreti?
Ovdje ekstremna desnica želi ‘samo‘ očistiti parlamentarnu scenu, sudstvo, privredu u državnom vlasništvu i medije od komunističkog kontinuiteta. Od parazita, tajkuna, a po novome i od prijetnje islama. Drugačije kazno: upotrebljavamo li već oznaku ‘fašizam‘ za sve gore nabrojene fenomene, to ni pod koju cijenu ne smije biti izgovor za neprepoznavanje onoga što je u tim pokretima/strankama novo i izvorno, pa i bitno drugačije od povijesnog fašizma. U suprotnom primjeru nije moguće razviti učinkovit otpor.
Rog je jedina antifašistička organizacija
Što su to kvazi-antikapitalistički projekti?
Kvazi-antikapitalistički projekti su glavna karakteristika sistemskih gibanja u epohi uspona radničkih pokreta, socijalizma i komunizma od kraja 19. st., pa do otprilike sredine 20. st. Pionir na tome području bilo je evropsko katoličko socijalno gibanje, koje je potakla enciklika Rerum Novarum pape Leona XIII. Ono je prepoznalo teške posljedice razvoja kapitalizma za radne ljude, te općenitu nemoć malog čovjeka u tržišnoj privredi. Međutim, u suprotnosti sa idejama socijalista, anarhista i kasnije komunista, oštro se protivilo radikalnim posezanjima u odnose vlasništva. Umjesto eksproprijacije eksproprijatora, za što se stara ljevica tada barem deklarativno još zauzimala, ponudili su proširenje ideala patrijarhalnog gospodarstva na tvornicu. Iz takvih nastojanja proizašle su zamisli o solidarizmu i modernom korporativizmu. Fašizam je parazitirao na toj tradiciji. Točnije, u svojoj ideologiji izradio je eklektičnu sintezu između socijalističkog/komunističkog etatizma i katoličkog korporativizma. Tvrdio je da je moguće nadići teškoće kapitalizma pomoću obnovljene, krajnje centralizirane i militarizirane države, koja osigurava uvijete za harmoniju između radničke klase, kapitalista i seljaka.
Ukratko, ponudio je alternativnu viziju besklasnog društva, koje bi izbjeglo tako mučne projekte kao što je bila npr. sovjetska kolektivizacija, u kojoj su seljaci morali plaćati cijenu brze industrijalizacije. To se u Njemačkoj čak i zvalo nacionalnim socijalizmom. Na taj ideološki izgled antikapitalizma u fašizmu prvi su značajno upozorili Alfred Sohn-Rethel i Walter Benjamin. Doduše, istina je da antisemitizam bio iznimno značajnom komponentom toga pokreta, ali je još značajnije bilo kopiranje socijalističkog/komunističkog pokreta. U tome je bila njegova velika povijesna posebnost. Po tome su se njemački nacisti i talijanski fašisti razlikovali od recimo crnih satnija u carskoj Rusiji, koje su bile ograničene na protužidovske kampanje i pogrome, ali se nisu uspjele profilirati kao stvarne alternative radničkom pokretu. Ta karakteristika, imitiranje socijalizma/komunizma, bitno razlikuje današnju desnicu, koja to nema, od stare fašističke.
U Sloveniji u ovome trenutku postoji samo jedna autentična antifašistička organizacija, a to je Proturasistička fronta bez granica, koja ima svoje ‘središte‘ u socijalnom centru Rog u Ljubljani
Kakva je onda ona danas u Sloveniji?
Slovenska ekstremna desnica je eksplicitno prokapitalistička i ne nudi nikakve alternative neoliberalizmu. Zajedničko s klasičnim fašizmom joj je, osim rasizma i kulta nezamjenljivog vođe, to da funkcionira kao pokret, što u jednom članku za Bilten konstatira Anej Korsika iz Inicijative za demokratski socijalizam. Npr. SDS dobro surađuje sa neonacističkim skupinama, inicijativama Rimo-katoličke crkve, osniva satelitske civilnodruštvene organizacije itd. Usprkos tome, SDS je mnogo bliže modelu američke Republikanske stranke, kako se on afirmirao u vrijeme Reagana, a za kojega je, pored bljutave ideologije antikomunizma i antisindikalizma, od ključnog značenja veza s ekstremnim desničarskim civilnodruštvenim organizacijama. Uspjeh Donalda Trumpa u mnogočemu je neželjeni rezultat toga savezništva iz kasnih 70-ih g. U tome pogledu SDS se razlikuje od grčke Zlatne zore, koja je neusporedivo bliže klasičnom fašizmu, ali i od najnovijih omladinskih ekstremno desnih pokreta, kao što je Casa Pound, koji oponašaju taktike nove ljevice i koji su deklarativno također antikapitalistički. Ovaj zadnji oblik ekstremne desnice u Sloveniji je još relativno slab, te ostaje ograničen na društvene mreže. Mladi slovenski neonacisti za sada još nemaju pozitivnih društvenih-socijalnih projekata.
Nema krize parlamentarizma
U Hrvatskoj već duže djeluje na nivou civilnog društva, točnije nevladinih organizacija (a ne više samo Saveza boraca i sl.) svojevrsna ‘antifašistička fronta‘, nazvana Platforma 112. Postoji li nešto slično u Sloveniji?
U Sloveniji u ovome trenutku postoji samo jedna autentična antifašistička organizacija, a to je Proturasistička fronta bez granica, koja ima svoje ‘središte‘ u socijalnom centru Rog u Ljubljani. U širem smislu ovdje se radi i o drugim aktivnostima koje se događaju u tome centru, iako ne nastupaju uvijek pod tim imenom. Fronta je jesenas ujedinila aktiviste različitih država u aktivnoj pomoći izbjeglicama. Danas njeni članovi i članice izvode niz programa u kojima su izbjeglice aktivni koautori. Od tečejava jezika, radionica i priredbi, u koje se uključuje i zapostavljenu izbjegličku djecu i žene. Možemo reći da se u Rogu razvio jedini pozitivni model integracije izbjeglica u Sloveniji. Samoupravna forma socijalnog centra Rog dakle predstavlja dvoje: prvo, učinkovit odgovor na desničarske kampanje protiv izbjeglica, koje se predstavlja kao prijetnju slovenskoj kulturi i onim lijevo-liberalnim inteligentima, koji su pali u klopku desnog diskursa, te pokušavaju dati kvazi-progresivnu kritiku nazadnih odnosa, koji navodno vladaju među izbjeglicama. I kao drugo, to je otpor protiv neoliberalnog upravljanja gradom, koji pomoću javno-privatnog partnerstva želi ugušiti sve inicijative koje ne pristaju na svetost vlasništva, kao nepobitnog kriterija za raspolaganje stvarima.
U najgorim godinama zadnje krize – vrijeme tzv. evropske jeseni – činilo da je parlamentarizam izgubio svoju legitimnost. Nakon toga, pokazalo se da gibanja kao što je bio Ocuppy, Indignados itd., nisu bila sposobna doseći baš nikakvu sistemsku promjenu. Mnogi aktivisti su se kasnije upustili u ustanovljavanje novih političkih stranaka
Što su onda problemi današnjeg antifašizma? Je li on uopće moguć, pa onda i potreban? Može li on sada biti ‘slovenskim antifašizmom‘, ‘hrvatskim antifašizmom‘ itd.?
Ne postoje problemi antifašizma kao takvi. Ukoliko je autentični antifašizam uvijek i antikapitalizam, onda se radi o problemima ljevice i njene (ne)mogućnosti razvoja alternativnog društvenog projekta. Onda možemo kazati da se još uvijek nalazimo u zastoju eurokomunizma, koji se bombastično odrekao diktature proletarijata, boljševizma, komunizma. Zapravo, svih projekata koji bi radikalno zagrabili u privilegije privatnog vlasništva. To je bila cijena sudjelovanja u parlamentarnom životu, koju je još negda preskupo plaćala stara socijalna demokracija. Temeljno proturječje današnje ljevice je slijedeće: s jedne strane ona priznaje da neoliberalne strukturne reforme znače razvlaštenje radnih ljudi, ali sama se ne usudi niti pomisliti kako bi možda bilo potrebno ponovo ‘eksproprijirati eksproprijatore‘. Dok će ta tema biti tabu u nove ljevice, neće ona imati nikakvih mogućnosti da ponudi istinsku alternativu. Bez radikalnih zahvata u privatno vlasništvo jednostavno neće biti moguće ponovo pokrenuti evropske privrede, koje se nalaze u grču centralnih financijskih institucija i država evropske jezgre. Samo ćemo se u nedogled uzrujavati nad raznim Ciprasima. Nije važno bi li nova ‘eksproprijacija eksproprijatora‘ bila pravilno i znanstveno utemeljena. Nije važno da li Marxova teorija o eksploataciji u stvarnosti stoji ili ne. Važno je samo to da je aktualni privredno-vlasnički režim neodrživ za djelovanje ljudi. Pa i da građanski ekonomisti imaju pravo, kada tvrde da u privatnim poduzećima ne postoji nikakvo iskorištavanje, da je višak vrijednosti mit itd., da su radnici pravično plaćeni u skladu s ugovorom i tržišnom realizacijom, režim privatnog vlasništva, koji u nedogled produžava radni dan i stvara nezaposlenost, znači neprihvatljivo posezanje u ljudsko dostojanstvo, smetnju emancipaciji radnih ljudi i siromaštvo.
U tom smislu najprogresivniju političku praksu još uvijek pokazuju aktivisti i aktivistkinje socijalnih centara, koji se svakodnevno suprotstavljaju različitim vlasničkim režimima – kako javnim, tako i privatnim. Monopol privatnog vlasništva ili pak državnog/javnog vlasništva postavlja granice slobodi, emancipaciji i osobito dostojanstvu pojedinaca.
Nekima je naše građansko višestranačje ‘još‘ nerazvijeno, u smislu da ono nosi ožiljke nekadašnjeg jednostranačja (takvima su to sve ‘kolektivizmi‘). Kakvog smisla ima uspoređivati raspad SKJ, koji ste izučavali, sa ‘raspadima‘ na današnjoj stranačkoj političkoj sceni?
U svome poznatom radu ‘Pravci razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja‘, Edvard Kardelj šokirao je konstatacijom da jugoslavesnki politički sistem, tj. i Savez komunista, zaostaje za razvojem udruženog rada i samoupravljanja. Lucidnost njegovog opažanja bila je u tome da se SK, a niti republike i autonomne pokrajine, kao domovine jugoslavenskih naroda i narodnosti, zapravo ne da reformirati. Bavljenje narodima, republikama i njihovim lokalnim SK moglo je voditi bilo u oživljavanje centralizma – ‘staljinizma‘ ili pak separatizma i obnove višestranačkog građanskog sistema. Rješenje je vidio u razvoju samoupravljanja, donekle pojednostavljeno rečeno, u socijalističkom civilnom društvu, koje će progutati državu, tj. na sebe preuzeti zadatke koje je vršila partija. Budući se to nije desilo i jer su stabilizacijskim mjerama štednje već u prvoj polovici 80-ih ugušili samoupravljanje, razmišljanja za izlazak iz krize opet su se odbila natrag, narodima i federaciji. Tako smo s jedne strane dobili Miloševićevu parodiju vraćanja ranom titoizmu (centralizam), a s druge pak republički separatizam i vraćanje višestranačkom sistemu. Prednost sadašnjeg povijesnog trenutka je u tome što protusistemski pokreti, drugačije nego li u 80-im g., opet razumiju da politički višestranački sistem zaostaje za progresivnim praksama u civilnom društvu. Politička stranka, pa i socijalistička, naprosto mora poštivati pravila igre ustavnog uređenja, dok je nadilaženje granica građanskog uređenja način postojanja progresivnih pokreta.
Parlamentarne stranke se, u Sloveniji i Hrvatskoj, raspadaju, preslaguju, nastaju nove, u neke vrste normaliziranoj krizi parlamentarizma. Ali, da citiramo Marxa iz jednog njegovog novinskog članka o 1848. u Njemačkoj: ‘Buržoazija nije ni prstom makla’. Ili je stanje drugačije?
Možda se u najgorim godinama zadnje krize – vrijeme tzv. evropske jeseni – činilo da je parlamentarizam izgubio svoju legitimnost. Nakon toga, pokazalo se da gibanja kao što je bio Ocuppy, Indignados itd., nisu bila sposobna doseći baš nikakvu sistemsku promjenu. Mnogi aktivisti su se kasnije upustili u ustanovljavanje novih političkih stranaka. Najizraženiji primjer je Podemos u Španjolskoj, pa i Inicijativa za demokratski socijalizam u Sloveniji. Parlamentarizam je tako ponovo dobio legitimnost. Krize parlamentarizma, barem u Evropi, trenutno nema. Stranke nastaju i propadaju, ali to ništa ne mijenja. Pa i kapitalizam se ne zaljulja propašću pojedinih poduzeća. A velika većina političkih stranaka, pa i one nominalno progresivne ili čak socijalističke, danas funkcionira kao obična poduzeća. Postoji samo kriza nove ljevice, koja ima velike teškoće pri usklađivanju svoga rada u parlamentima i na terenu.
portalnovosti
