Dvotjednik Globus nabrojao je, u svom posljednjem broju, deset slučajeva korupcijskih afera koje polako tonu u zaborav.
Slučajno ili ne, nakon samo nekoliko dana objelodanjena je drugostupanjska presuda Vrhovnog suda u slučaju Fimi medija, kojom je Ivi Sanaderu, tadašnjem predsjedniku HDZ-a, zatvorska kazna smanjena s osam na sedam godina i mora vratiti državi 14,9 milijuna kuna.
No mnogo bitnije u toj presudi je to, što HDZ mora vratiti 14,6 milijuna kuna, a kažnjen je s 3,5 milijuna kuna. Zbog političke korupcije, nelegalnog financiranja reketiranjem državnih poduzeća.
Paradoksalno je, čak štoviše groteskno, što u presudi Vrhovnog suda stoji da je ocijenjeno da je riječ ”o vodećoj parlamentarnoj stranci koja zbog većeg broja članstva, ali i broja zastupnika, ima značajne prihode”.
Pa zato plaćanje izrečene novčane kazne ”neće dovesti u pitanje egzistenciju pravne osobe, te će se postići svrha kažnjavanja”.
A zašto se ne bi mogla dovesti u pitanje ”egzistencija pravne osobe”, u ovom slučaju vodeće političke stranke HDZ-a, koja je počinjenim zlodjelom zapravo izvršila atak na same ustavne temelje hrvatske države, na politički poredak, nanijevši Hrvatskoj mega-štetu, u prvom redu zbog obezvrjeđivanja njenog pravnog poretka?
Politička korupcija ovakvog tipa spada u najteže napade na ustavni poredak, koji se ne može sprati samo visinom kazne i oduzimanjem bespravno stečene imovine.
U ovakvim slučajevima, u skladu s Konvencijom UN-a o borbi protiv korupcije, valja raspustiti organizaciju koja je kriva za ovakav vid političke korupcije.
Slično se dogodilo u Italiji, kada je Kršćanska demokracija, politička partija s nedvojbenim zaslugama za stvaranje antifašističke Italije, morala biti raspuštena 1994. nakon afere ”Tangentopoli”.
Ako nam treba presedan, imamo ga baš u Italiji. Kršćanska demokracija potonula je, ogrezla u korupciji, čak i manje vidljivoj nego što je to slučaj s HDZ-om.
Za ovako teško djelo politička cijena mora biti puno veća od eventualno izgubljenih izbora, kao što se to dogodilo 2011. godine. U međuvremenu se HDZ vratio na vlast, jednim dijelom i zato što je članstvo, a s njima i biračko tijelo, gluho na ovakve primjere kapitalne političke korupcije.
To je moguće samo ako je politička korupcija kapilarno proširena u društvu, ako je klijentelizam zahvatio svaku poru društva, što je vidljivo već i na prvi pogled.
Zato će HDZ, bez obzira na afere, uvijek imati stabilno biračko tijelo, jer ono ovisi od te stranke: od raspodjele radnih mjesta do dodjele poslova, podjele društvenog bogatstva i omogućavanja jednoj novoj bogataškoj klasi da se bezgranično bogati i prosperira.
A kada broj ”klijenata” pređe kritičku masu od 25 posto radnih mjesta u državnoj administraciji, tada nema nikakve snage koja bi toj stranci mogla oduzeti vlast.
Kao što je svojevremeno rekao Stipe Mesić, ako na kandidatsku listu stavite običnu pepeljaru, a uz nju stoji kao njena partijska afilijacija HDZ, velika je vjerojatnost da će baš pepeljara ući u Sabor!
Peđa Grbin, vođa SDP-a, s pravom zaključuje da za ovako teško kazneno djelo politička cijena mora biti puno veća od izgubljenih izbora. Ona mora biti odlazak s političke scene, jer je baš ova stranka stvorila koruptivni model koji priječi Hrvatskoj da ide naprijed.
Nasuprot Grbinu, Dalija Orešković, osvjedočeni beskompromisni borac protiv korupcije, smatra da je jedina ispravna odluka da se raspišu izvanredni izbori. Ona ispravno zaključuje da je neodrživo da pravomoćno osuđena stranka za korupciju odlučuje o našim sudbinama – to se ne bi moglo dogoditi u pristojnoj demokratskoj državi.
Ali, ako se uzme u obzir da je politička korupcija već zahvatila u svom klijentelističkom zagrljaju veći dio stanovništva, onda je jedini put drastično uklanjanje HDZ-a, i to baš sudskim putem, iz političkog života države.
Jer je ovaj slučaj baš najveći atak dosad na Hrvatsku, razoran za javni moral i za povjerenje preostalog dijela građana, onih koji nisu zahvaćeni korupcijskom hobotnicom, u institucije i u same vrijednosti demokratskog društva. Kakva je to demokracija, ako se toleriraju ovakvi napadi na nju?
Zastupnik Nino Raspudić, inače talijanist, drži da je dan objave drugostupanjske presude simbolički početak druge republike (kao u Italiji) i da se konačno, po njegovom mišljenju, otvara polje za drugačiju političku igru.
Ta njegova ocjena, međutim, ostaje u sferi onoga što se u politici naziva wishful thinking – puste želje, po naški.
Ništa se neće dogoditi, jer i u Saboru, i u tijelima HDZ-a i dalje sjede ljudi koji su i tada bili na političkoj sceni: Gordan Jandroković, Branko Bačić i mnogi drugi, koji upravo simboliziraju taj kontinuitet današnjeg HDZ-a sa Sanaderovim HDZ-om.
A ako se uzme u obzir i politička smicalica kojim je iz ringa izbačeno Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, tako da je Državno odvjetništvo zaustavilo zadnji, očajnički pokušaj Povjerenstva da zadrži ovlast donošenja deklaratorne odluke o tome da je neki konkretni dužnosnik, u nekoj konkretnoj situaciji, povrijedio etička načela časnog, poštenog, savjesnog, odgovornog obnašanja povjerene mu dužnosti.
Ta je ovlast, kako svjedoči Slavica Lukić, jedno od najbritkijih pera hrvatskog novinarstva, Povjerenstvu prvo oduzeta famoznim presudama Visokog upravnog suda, a Državno odvjetništvo je zabilo posljednji čavao u lijes Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, odbivši Povjerenstvu zahtjev za izvanredno preispitivanje odluke.
Zato ovakva indulgentna presuda prema HDZ-u, kakvu je donio Vrhovni sud, i oduzimanje pravnih instrumenata i ovlasti Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa, govori o tome da se baš ništa neće dogoditi, a kamoli da je to početak neke ”druge republike” kako to priželjkuje Raspudić.
Niti će HDZ biti raspušten zbog svojih zlodjela, kako to priželjkuje Grbin. Ostat će sve po starome, a Hrvatska će ostati jedna od najkorumpiranijih članica Europske unije, možda tek s Bugarskom iza nje.
Sanader će preživjeti drakonsku kaznu, jer mu ostaje ne baš mala imovina; HDZ-u ostaje moć da Hrvatsku uništi do kraja i pretvori je opet u feudalnu, vazalnu europsku provinciju, zemlju uhljeba, klijenata, korumpiranih političara koje samo jedan zakon može spriječiti u daljnjim malverzacijama – prirodni zakon starenja i smrti.
autograf
Slučajno ili ne, nakon samo nekoliko dana objelodanjena je drugostupanjska presuda Vrhovnog suda u slučaju Fimi medija, kojom je Ivi Sanaderu, tadašnjem predsjedniku HDZ-a, zatvorska kazna smanjena s osam na sedam godina i mora vratiti državi 14,9 milijuna kuna.
No mnogo bitnije u toj presudi je to, što HDZ mora vratiti 14,6 milijuna kuna, a kažnjen je s 3,5 milijuna kuna. Zbog političke korupcije, nelegalnog financiranja reketiranjem državnih poduzeća.
Paradoksalno je, čak štoviše groteskno, što u presudi Vrhovnog suda stoji da je ocijenjeno da je riječ ”o vodećoj parlamentarnoj stranci koja zbog većeg broja članstva, ali i broja zastupnika, ima značajne prihode”.
Pa zato plaćanje izrečene novčane kazne ”neće dovesti u pitanje egzistenciju pravne osobe, te će se postići svrha kažnjavanja”.
A zašto se ne bi mogla dovesti u pitanje ”egzistencija pravne osobe”, u ovom slučaju vodeće političke stranke HDZ-a, koja je počinjenim zlodjelom zapravo izvršila atak na same ustavne temelje hrvatske države, na politički poredak, nanijevši Hrvatskoj mega-štetu, u prvom redu zbog obezvrjeđivanja njenog pravnog poretka?
Paradoksalno je, čak štoviše groteskno, što u presudi Vrhovnog suda stoji da je ocijenjeno da je riječ ”o vodećoj parlamentarnoj stranci koja zbog većeg broja članstva, ali i broja zastupnika, ima značajne prihode”, pa zato plaćanje izrečene novčane kazne neće dovesti u pitanje egzistenciju pravne osobe te će se ”postići svrha kažnjavanja”
Politička korupcija ovakvog tipa spada u najteže napade na ustavni poredak, koji se ne može sprati samo visinom kazne i oduzimanjem bespravno stečene imovine.
U ovakvim slučajevima, u skladu s Konvencijom UN-a o borbi protiv korupcije, valja raspustiti organizaciju koja je kriva za ovakav vid političke korupcije.
Slično se dogodilo u Italiji, kada je Kršćanska demokracija, politička partija s nedvojbenim zaslugama za stvaranje antifašističke Italije, morala biti raspuštena 1994. nakon afere ”Tangentopoli”.
Ako nam treba presedan, imamo ga baš u Italiji. Kršćanska demokracija potonula je, ogrezla u korupciji, čak i manje vidljivoj nego što je to slučaj s HDZ-om.
Za ovako teško djelo politička cijena mora biti puno veća od eventualno izgubljenih izbora, kao što se to dogodilo 2011. godine. U međuvremenu se HDZ vratio na vlast, jednim dijelom i zato što je članstvo, a s njima i biračko tijelo, gluho na ovakve primjere kapitalne političke korupcije.
To je moguće samo ako je politička korupcija kapilarno proširena u društvu, ako je klijentelizam zahvatio svaku poru društva, što je vidljivo već i na prvi pogled.
Zato će HDZ, bez obzira na afere, uvijek imati stabilno biračko tijelo, jer ono ovisi od te stranke: od raspodjele radnih mjesta do dodjele poslova, podjele društvenog bogatstva i omogućavanja jednoj novoj bogataškoj klasi da se bezgranično bogati i prosperira.
A kada broj ”klijenata” pređe kritičku masu od 25 posto radnih mjesta u državnoj administraciji, tada nema nikakve snage koja bi toj stranci mogla oduzeti vlast.
Kao što je svojevremeno rekao Stipe Mesić, ako na kandidatsku listu stavite običnu pepeljaru, a uz nju stoji kao njena partijska afilijacija HDZ, velika je vjerojatnost da će baš pepeljara ući u Sabor!
Peđa Grbin, vođa SDP-a, s pravom zaključuje da za ovako teško kazneno djelo politička cijena mora biti puno veća od izgubljenih izbora. Ona mora biti odlazak s političke scene, jer je baš ova stranka stvorila koruptivni model koji priječi Hrvatskoj da ide naprijed.
Nasuprot Grbinu, Dalija Orešković, osvjedočeni beskompromisni borac protiv korupcije, smatra da je jedina ispravna odluka da se raspišu izvanredni izbori. Ona ispravno zaključuje da je neodrživo da pravomoćno osuđena stranka za korupciju odlučuje o našim sudbinama – to se ne bi moglo dogoditi u pristojnoj demokratskoj državi.
Ali, ako se uzme u obzir da je politička korupcija već zahvatila u svom klijentelističkom zagrljaju veći dio stanovništva, onda je jedini put drastično uklanjanje HDZ-a, i to baš sudskim putem, iz političkog života države.
Jer je ovaj slučaj baš najveći atak dosad na Hrvatsku, razoran za javni moral i za povjerenje preostalog dijela građana, onih koji nisu zahvaćeni korupcijskom hobotnicom, u institucije i u same vrijednosti demokratskog društva. Kakva je to demokracija, ako se toleriraju ovakvi napadi na nju?
Zastupnik Nino Raspudić, inače talijanist, drži da je dan objave drugostupanjske presude simbolički početak druge republike (kao u Italiji) i da se konačno, po njegovom mišljenju, otvara polje za drugačiju političku igru.
Sanader će preživjeti drakonsku kaznu, jer mu ostaje ne baš mala imovina; HDZ-u ostaje moć da Hrvatsku uništi do kraja i pretvori je opet u feudalnu, vazalnu europsku provinciju, zemlju uhljeba, klijenata, korumpiranih političara koje samo jedan zakon može spriječiti u daljnjim malverzacijama – prirodni zakon starenja i smrti
Ta njegova ocjena, međutim, ostaje u sferi onoga što se u politici naziva wishful thinking – puste želje, po naški.
Ništa se neće dogoditi, jer i u Saboru, i u tijelima HDZ-a i dalje sjede ljudi koji su i tada bili na političkoj sceni: Gordan Jandroković, Branko Bačić i mnogi drugi, koji upravo simboliziraju taj kontinuitet današnjeg HDZ-a sa Sanaderovim HDZ-om.
A ako se uzme u obzir i politička smicalica kojim je iz ringa izbačeno Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, tako da je Državno odvjetništvo zaustavilo zadnji, očajnički pokušaj Povjerenstva da zadrži ovlast donošenja deklaratorne odluke o tome da je neki konkretni dužnosnik, u nekoj konkretnoj situaciji, povrijedio etička načela časnog, poštenog, savjesnog, odgovornog obnašanja povjerene mu dužnosti.
Ta je ovlast, kako svjedoči Slavica Lukić, jedno od najbritkijih pera hrvatskog novinarstva, Povjerenstvu prvo oduzeta famoznim presudama Visokog upravnog suda, a Državno odvjetništvo je zabilo posljednji čavao u lijes Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, odbivši Povjerenstvu zahtjev za izvanredno preispitivanje odluke.
Zato ovakva indulgentna presuda prema HDZ-u, kakvu je donio Vrhovni sud, i oduzimanje pravnih instrumenata i ovlasti Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa, govori o tome da se baš ništa neće dogoditi, a kamoli da je to početak neke ”druge republike” kako to priželjkuje Raspudić.
Niti će HDZ biti raspušten zbog svojih zlodjela, kako to priželjkuje Grbin. Ostat će sve po starome, a Hrvatska će ostati jedna od najkorumpiranijih članica Europske unije, možda tek s Bugarskom iza nje.
Sanader će preživjeti drakonsku kaznu, jer mu ostaje ne baš mala imovina; HDZ-u ostaje moć da Hrvatsku uništi do kraja i pretvori je opet u feudalnu, vazalnu europsku provinciju, zemlju uhljeba, klijenata, korumpiranih političara koje samo jedan zakon može spriječiti u daljnjim malverzacijama – prirodni zakon starenja i smrti.
autograf
