Dražen Kutleša faktički je sklon klerikalizaciji društva. Ovoga puta nije o tome puno govorio. Pojadao se samo kako se ‘osjeti možda da se Crkva želi isključiti iz svih procesa i tokova u društvu’. Za razliku od Kutleše, koji zagovara pojačavanje utjecaja Crkve na državnu politiku i društvene odnose, Uzinić na sva usta govori o sekularizaciji
Usporedbe su bile neminovne. Intervjui dvojice hrvatskih nadbiskupa, zagrebačkog Dražena Kutleše i riječkog Mate Uzinića, snažno su intonirali ovogodišnji ulazak u vrijeme Božića. Crkveni su velikodostojnici govorili o istom, o Evanđelju danas u Hrvatskoj, ali posve različito. Razlika nije rezultat samo njihovih osobnosti. Kutleša u medijima nastupa rijetko, u strogo kontroliranim uvjetima. Pred kamerama djeluje jezuitski kruto i hladno, distancirano. Za razgovora u središnjem dnevniku javne televizije ni naznaka se bilo kakvog smješka na njegovom licu nije pojavila. Uzinić je mnogo dostupniji. Na pozive svjetovnih medija rado se odaziva. Zahvalan je sugovornik: djeluje iskreno, s licem koje ne skriva emociju. Ne samo u intervjuima pokazuje širinu i empatičnost i spremnost da se izloži, da ide protiv struje. Bez obzira na cijenu.
Kutleša na braniku
Na vruće pitanje o skupinama muškaraca s krunicom u ruci, moliteljima po trgovima hrvatskih gradova, nadbiskup Kutleša stao je na njihov branik, inzistirajući na slobodi mišljenja i pravu na javno okupljanje. Trgovi su, kaže, uvijek bili mjesta susreta i različitih razmišljanja. Ni u ovim zborovanjima ne vidi ništa problematično dok se drže zakona. Ni na vjersku stranu njihovih manifestacija nema zamjerki. Ne smatra da su usmjereni protiv žena i njihovih prava. Premda se ovi već tri godine javno mole za takozvanu muževnost muškaraca i čednost žena, odnosno za njihovu podložnost, a svoju dominaciju. Faktički su protiv ravnopravnosti žena. Ali Kutleša ne vjeruje da bilo tko moli protiv nekoga drugoga jer to, kaže, nije u duhu kršćanstva. Ni spaljivanje vještica nije u duhu kršćanstva pa su se svejedno s molitvom na usnama palile lomače.
Divljačko gaženje po ružama postavljenim u čast ubijenim ženama, zagrebački nadbiskup nije htio komentirati. Nije, veli, bio prisutan i nije taj slučaj „toliko istraživao“. Nasilje nad ženama ne spominje. Ali je svakomjesečno okupljanje klečavaca usporedio s molitvom koju je na istom mjestu, na centralnom zagrebačkom trgu, za svoga posjeta Hrvatskoj vodio papa Benedikt. Što je prilična blasfemija! Svoju je potporu njihovim dubinski mizoginim skupovima objasnio vlastitim navodno načelnim stavom da je protiv bilo kakvih zabrana, a za demokratske slobode. U nekim drugim prilikama taj se Kutlešin slobodarski karakter nije mogao primijetiti. U ovom slučaju ne vidi nikakvu kontradikciju u tome da zagovara slobodu okupljanja za muževe koji su protiv slobode žena.
Nadbiskup se Uzinić više fokusirao na poruke koje iz tih navodno molitvenih skupova proizlaze. Poštuje, kaže, demokratska prava, vjeruje da većina sudionika dolazi s dobrim namjerama. Ali je ipak protiv takvih događanja. Ne misli da je to način na koji bi kršćani u društvu trebali djelovati. „Molitva bi trebala služiti da svi budemo bolji“, napominje, što ovdje nije slučaj. Upravo suprotno, njihova okupljanja polariziraju hrvatsko društvo. Uzinić također ističe da molitva nikad ne smije biti protiv nekoga, a ove impliciraju konfrontaciju. „Svima nam je mjesto na trgovima. Ali bismo pritom svi trebali voditi računa da nismo protiv drugih, nego da smo jedni s drugima. Ako njihova molitva izaziva reakcije kakve izaziva, trebalo bi se upitati je li im tu mjesto. Jednako tako trebali bismo vidjeti je li to molitva. Jer molitva koja mene ne oplemenjuje, a druge provocira, i nije prava molitva“, kaže. Riječki nadbiskup također upozorava na političku pozadinu i instrumentalizaciju takvih okupljanja. Smatra da su mnogi od sudionika izmanipulirani pa preporučuje preispitivanje „postaju li svojom molitvom bolji ili gori ljudi“ i „unose li u ovo društvo mir, radost i međusobno poštovanje ili potiču i stvaraju dodatne podjele i sukobe”.
Poticanje bijesa
Uzinić je vrlo decidiran i vizavi šokantnog gaženja tepiha od 38 ruža, postavljena u spomen na žrtve femicida. Naziva to „posebno tragičnim“ jer je „svaka ta ruža predstavljala jedan ljudski život, život žene žrtve nasilja u posljednje tri godine“, pa se pita „kako je moguće da jedna takva reakcija i bijes iziđu iz molitve“. Takva je brutalnost, po njemu, upravo pokazatelj da uopće nije riječ o molitvi, odnosno da rečena okupljanja „nemaju ništa s kršćanskom molitvom“. Zaključak je da bi se navodni molitelji morali zapitati stvaraju li oni svojim postupcima takve gaženju ruža sklone momke, „potiču li u ljudima takav bijes”.
Dvojica se nabiskupa jako razlikuju i u viđenju od protekloga ljeta intenzivirane prakse sljubljivanja crnih košulja i vjerske ikonografije, koja je svoje ekstenzije dobila u raznim zabraniteljskim, ustaškim ZDS-om okićenim, često i nasilničkim pohodima protiv manjina i liberalno-lijevog dijela javnosti, protiv novinara, umjetnika, javnih intelektualaca i političara. Kutleša ne vidi ništa sporno u kičastoj upotrebi Gospina lika i vjerskih obilježja na Thompsonovom koncertu. Ni neke druge aspekte tog događaja nije smatrao potrebnim komentirati. Ali ističe njegovu važnost. Okupljanje navodno oko pola milijuna ljudi, kako tvrde organizatori, zagrebački nadbiskup vidi kao „faktor zajedništva, a ne razdvajanja“. Na čemu je to zajedništvo uspostavljeno, oko čega se splelo, o tome prelat s Kaptola ni riječ da bi rekao.
Kutleša ne vjeruje da bilo tko moli protiv nekoga drugoga jer to, kaže, nije u duhu kršćanstva. Ni spaljivanje vještica nije u duhu kršćanstva pa su se svejedno s molitvom na usnama palile lomače. Divljačko gaženje po ružama postavljenim u čast ubijenim ženama, zagrebački nadbiskup nije htio komentirati. Nije, veli, bio prisutan
Ali je nadbiskup Uzinić govorio o zloupotrebi vjere. Upozoravajući da se u raznim prosvjednim, štemerskim pohodima uglavnom navijačkih i braniteljskih skupina kršćanstvo zloupotrebljava za „nešto što je potpuno nekršćansko“, a što o hrvatskom društvu šalje jako lošu sliku – da je sklono mržnji i nasilju. Takvim se pojavama, rekao je, sve pod krinkom obrane dostojanstva Domovinskog rata, zapravo daje legitimitet agresorima na Hrvatsku.
Zloupotreba križa
Nadbiskupa Kutlešu nisu pitali niti se on smatrao obaveznim odrediti prema učestalim, ustaškim sentimentima natopljenim provokacijama. Ništa nije rekao o normaliziranju ZDS-a ni o drugim manifestacijama povijesnog revizionizma. Dok je Uzinić kristalno jasno osudio svako koketiranje s ustašijom. Govoreći o ušatom U s križem u sredini, ustvrdio je da „ušato U nema ništa s križem“. Stavljanje tih dvaju simbola zajedno „zloupotreba je križa za nešto s čime on nikakve veze nema“. Riječki nadbiskup nije zaboravio podsjetiti da i „samo ušato U nosi vrlo ružne poruke“, pa kaže: „Ne smijemo dopustiti da se poistovjećujemo s jednim režimom koji je bio zločinački, koji je napravio stvari koje su sramotne i kojih se trebamo stidjeti.“ Sramotnim i jako štetnim po Hrvatsku smatra svako prizivanje tog sustava. Za one koji traže bilo kakvu poveznicu ustaškog režima s današnjom Hrvatskom, koji ga pokušavaju rehabilitirati ili reprizirati, tvrdi da „ili ne znaju što čine ili to čine s lošim namjerama“.
Dva se crkvena hijerarha razlikuju i po generalnoj ocjeni situacije u hrvatskoj državi. Dražen Kutleša je, kaže, skloniji tražiti ono što je pozitivno pa tvrdi da „nije sve crno kako se to u medijima prikazuje“. Mate Uzinić mnogo je kritičniji. Hrvatsko društvo smatra bolesnim jer je “obilježeno podjelama, svađama i dominacijom ideoloških rasprava i prijepora“, što javnost, kaže, u velikoj mjeri odvraća od konkretnih, stvarnih problema. Riječki je nadbiskup spreman govoriti i o svom dojmu da je posrijedi velika manipulacija. Kako se „ne bi previše analizirale pojedine afere koje svako malo izlaze”. “Kada policija isprati neke ljude u Remetinec, onda je to vijest, ali koliko se nakon toga ozbiljno analizira što je dovelo do tog stanja? Koliko se analizira stanje korupcije?“ pita, vjerojatno aludirajući na činjenicu da se, unatoč kadrovskim promjenama, sam sustav, koji je duboko koruptivan, uopće ne mijenja.
U jednoj su važnoj stvari dvojica crkvenih prelata ipak suglasna. Obojica misle da bi Crkva mogla igrati značajnu ulogu u smirivanju tenzija u hrvatskom društvu. Ali se oko pozicioniranja Crkve opet ne slažu. Dražen Kutleša faktički je sklon klerikalizaciji društva. Ovoga puta nije o tome puno govorio. Pojadao se samo kako se „osjeti možda da se Crkva želi isključiti iz svih procesa i tokova u društvu“. Što bi, valjda, trebalo značiti da se smatra nedovoljno utjecajnim. Stvarne je pretenzije demonstrirao nedavno žestoko napadajući najavu uvođenja zdravstvenog odgoja u zagrebačke škole. Kada je u izjavi punoj kleveta, kletvi i kontradikcija gradsku vlast optužio za nametanje katolicima neprihvatljivih sadržaja, da bi odmah potom zatražio utemeljenje kompletnog zdravstvenog kurikuluma na kršćanskoj antropologiji. Kao da je Hrvatska vjerska država!
Za razliku od Kutleše, koji zagovara pojačavanje utjecaja Crkve na državnu politiku i društvene odnose, Uzinić na sva usta govori o sekularizaciji kao šansi ne samo za društvo nego i za Crkvu. Sekularizacija je poželjna, kaže, jer oslobađa društvo od pritiska Crkve, a Crkvu od pritiska države. „Glas Crkve se treba čuti i uvažavati, on je legitiman kao i glas svih drugih sudionika u društvu. Ali nemamo pravo pretendirati da naš glas bude dominantan ili da ćemo nalagati drugima što da čine“, objasnio je riječki nadbiskup svoje viđenje funkcioniranja Crkve u demokratskom društvu. Kutleša govori o zajedništvu, tvrdi da ga je mnogo po Hrvatskoj. Crkva je, kaže, važna za izgradnju jedinstva jer sjedinjuje različite slojeve, bogate, siromašne, školovane i neškolovane i sve druge. Ali to se zajedništvo uglavnom tiče vjerskih dogmi. Uzinić govori o bratstvu među ljudima. Poziva se na encikliku pape Franje „Fratelli tutti“. „Svi smo braća, to je minimum ispod kojeg se ne smije ići“, kaže. Tako definira svoju okomicu. Poruka da „kršćani nikako ne smiju poticati prezir i mržnju prema onima koji ne pripadaju njihovoj skupini“ u hrvatskim je uvjetima, u zemlji u kojoj nasilje raznih vrsta nerijetko maršira pod vjerskim barjacima, životno bitna. Sa zagrebačkim se nadbiskupom lako složiti kad kaže kako je „važno naglašavati ono što nas povezuje, a ne ono što nas razdvaja“. Njegov kolega iz Rijeke nije ostao samo na retorici. Inzistirajući na dobroti i prijateljstvu među ljudima, Mate Uzinić obasjao je Božić.
