Linija života: Bahatluk nad otvorenim grobovima

Žao nam je, uputili smo sućut – kaže Andrej Plenković komentirajući strašnu nesreću s tri izgubljena života u Jadroliniji, državnoj firmi koja je, naravno, u zoni njegove odgovornosti. Premijer implicira da je s kondoliranjem ispunio svoju dužnost. Sve se napravilo onako kako treba, tvrdi. Ali sve što je rekao kad je napokon izašao u javnost, četiri dana nakon što je višetonska rampa s trajekta u Lošinju zdrobila brodske radnike, pretvorilo se u ispisivanje dijagnoze. Dijagnoze njemu osobno i dijagnoze njegove vlasti.

Zastrašujuća je patološka bezosjećajnost s kojom govori nad otvorenim grobovima. Osunčan i ljut što mu novinari postavljaju neugodna pitanja. Princ bahatluka. Premijerov je istup funkcionirao kao otvorena demonstracija onoga što psihologija naziva mračnom trijadom karaktera. Zloćudnim miksom narcizma, makijavelizma i psihopatske hladnoće. Iluzorno je, naravno, očekivati da bi političari morali biti osobe topla srca, ali nitko pri zdravoj pameti neće pokazivati da srca nema. Možda samo oni koji potpuno izgube kompas. Vlast u kojoj presuši bilo kakav osjećaj ne samo za moralno, nego i za racionalno.

Bezobzirno reagiranje

U zakašnjelom i nepametnom, zapravo bezobzirnom reagiranju na tragediju u Jadroliniji, premijer Plenković nanizao je nevjerojatan broj potpunih bizara. Pokazao je prije svega da ne poznaje i ne priznaje institut političke odgovornosti. Ostavke ne traži i ne očekuje, ni od direktora državnog brodara postavljenog po partijskoj liniji, ni od nadležnog ministra. General Krstičević pokazao je više časti i demokratskog refleksa kad se nakon avionske havarije u vojsci ostavkom povukao s funkcije ministra obrane. „Ja sam bio protiv toga da podnosi ostavku“, otkriva premijer. „Kakve veze ministar ima s tim što je pao avion“, objašnjava, odbacujući standard koji u ozbiljnim državama – bezbroj je primjera – pod normalno funkcionira. Za sve zaslužna a ni za što odgovorna, model koji je Plenkovićeva vlast oživotvorila, u pristojnom se demokratskom svijetu izbjegava. Relativiziranju odgovornosti služi i ideja da se o eventualnim ostavkama i smjenama može razgovarati tek po okončanju istrage, koja će – kako se to u Hrvatskoj uobičajilo – trajati mjesecima, možda i godinama, dok sve lako moguće ne ode u zaborav.

Potpuno je apsurdno da hrvatski premijer pritom svako problematiziranje odgovornosti proglašava atakom na vlast. Bilo kakva je kritika, po njemu, subverzivna. Usmjerena protiv njegove vlade i njega osobno. Za novinare koji logično silom svog posla postavljaju pitanja o uzrocima jezive nesreće u malološinjskoj luci tvrdi da svi idu u krivom smjeru. Sindikate koji su upozoravali na zabrinjavajuće upravljanje Jadrolinijom, staru flotu i slabo održavanje, optužuje da su pomagači onima koji bi ovaj slučaj iskoristili za udar na Vladu. Govori o medijskim pritiscima i hajci. Kao da je potpuno nevažna prelazi i preko recentne ostavke šefa Jadrolinijina nadzornog odbora, koji se povukao zbog neslaganja s politikom kompanije i države. Politikom da se državne pare troše za kupovinu isluženih trajekata inozemnih brodara. Premijer tvrdi da za nove brodove nema para, jer ne može se, kaže, istodobno nabavljati i nove avione, vlakove i autobuse… O zapošljavanju hrvatskih brodogradilišta ovom prilikom nije govorio. A problem ostavke dosadašnjeg šefa Nadzornog odbora riješit će jednostavno: izabrat će novog, objavio je. Barem se na njegovu kadrovskom lageru kandidata uvijek nađe.

Zapanjujuća je, istodobno i zabrinjavajuća lakoća kojom će premijer Plenković bagatelizirati neugodne činjenice. Činjenici da je trajektna rampa pala na članove brodske posade i ubila trojicu pokušava parirati tehničkim podatkom da svi brodovi prolaze redovne kontrole bez kojih ne bi mogli ploviti, pa je onda, valjda, s njima sve u redu. Činjenicu da trajekt na kojem se dogodila tragedija sa svojih 55 godina predstavlja ploveći metuzalem, a u floti se hrvatskog državnog brodara nađe i starijih plovila, suprotstavlja tumačenje da brod i automobil nisu isto te su polovni feriboti koje Hrvatska po Grčkoj kupuje, veli, skoro k’o novi. Nedavnom skandalu sa svježe nabavljenim Oliverom, koji je prvo morao na remont, što mu nije pomoglo da se već na prvom putovanju ne zaustavi u višesatnom plutanju nasred Jadrana, premijer kontrira tvrdnjom kako je kasnije, prilikom obilježavanja obljetnice smrti Olivera Dragojevića, na tom brodu bila baš super atmosfera. I na Titaniku je, moj premijeru, muzika treštala i zabava je bila vrhunska.

Izopačena vlast

Način na koji je reagirao na stravičnu pogibiju trojice mornara s trajekta Lastovo signalizira da Andrej Plenković na početku svog trećeg premijerskog mandata ima ozbiljnih problema s razumijevanjem mehanizama demokratskog ustroja države. Još više s njihovim funkcioniranjem. Njegova se vlast jako pokvarila i izopačila. Nakon osam godina kancelarskog upravljanja državom, utaboren na čelu stranke i vlade, koje je pretvorio u klub vlastitih klanjatelja, ne iz ljubavi nego iz pukog oportunizma, bez ventiliranja demokratskih institucija, premijer faktički mijenja karakter vlasti u Hrvatskoj. Nije riječ samo o tome da su vladajući izgubili bilo kakve obzire. Više je problem u tome da su sve manje sposobni komunicirati sa stvarnošću. Ne čuju i ne vide. Vide samo sebe, slušaju samo vlastite tirade. Posebno je maligna redukcija sposobnosti korekcije. Gubitak spremnosti na ispravljanje vlastitih grešaka. U sudaru s realnošću, koja nije onako bajna kako Plenkovićeva sljedba tvrdi, učestalo bježe u teorije zavjere. Na korak do toga da sve što nije s njima, pogotovo ako je kritički nabrijano, proglase suspektnim, podrivačkim i neprijateljskim prema cijeloj državi. Tko nije s nama, taj je protiv nas – polarizacija po toj esencijalno protudemokratskoj shemi ima u premijeru sve snažniju uzdanicu. Retorika nakon havarije u Lošinju najavljuje da bi se taj trend dodatno mogao zaoštravati.

Premijer Andrej Plenković ni danas ne prihvaća notornu činjenicu da je svojom dvostrukom konotacijom ustaškog ZDS-a otvorio Pandorinu kutiju. FOTO: Goran Kovacic/PIXSELL

Još jedan važan recentni događaj, ustaški dernek u Imotskom, upućuje na problematično, sve problematičnije funkcioniranje vlasti premijera Plenkovića. Skandalozna navodna proslava Dana pobjede i domovinske zahvalnosti proustaškim orgijanjem, za koje će pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter reći da nije tek koketiranje s ustašlukom, nego je „otvoreno pjevanje pjesama koje veličaju klanje“, koncerti koje Jurica Pavičić naziva team buildingom za neofašističku revoluciju, sav taj toksični galimatijas zamiješan od ustaškog ZDS-a i slavljenja Endehazijskih zločinaca do HOS-ova naslanjanja na zloglasnu Crnu legiju i branitelje Domovinskog rata, stvari koje nikako ne mogu skupa, rezultat su običaja Andreja Plenkovića da probleme ne rješava, nego ih pomeće pod tepih. Gdje onda – vidimo – narastu do monstruma.

Notorne neistine

Premijer ni danas ne prihvaća notornu činjenicu da je svojom dvostrukom konotacijom ustaškog ZDS-a, kako to iskusna Jadranka Kosor konstatira, otvorio Pandorinu kutiju. Omogućio je protuustavnom ustaškom pozdravu pravo građanstva i sad je, kao, nezadovoljan onim u što se crnokošuljaška furija razvila. Ali umjesto obračuna s ustašlukom, njegova vlast i u ovom slučaju pokušava izigravati žrtvu. Nije se, kaže Plenković, slučajno desilo da je mjesec dana nakon njegova premijerskog ustoličenja osvanula ploča sa ZDS-om u Jasenovcu. Nije se to, tvrdi, dogodilo ni Sanaderu, ni gospođi Kosor, ni Račanu, ni Milanoviću. Premijer opet konfabulira, prodaje notorne neistine. Ustaške su se provokacije događale i prethodnicima. Prije dvadesetak je godina u Slunju osvanula spomen-ploča ustaškom zločincu Francetiću, ali ju je tadašnji premijer Sanader kao suprotnu hrvatskom Ustavu i štetnu po ugled zemlje brzopotezno dao ukloniti. Račanu i Milanoviću proustaška je ljuta desnica organizirala masovke, prijeteći da će legalno izabranu vlast smjenjivati uličnim nasiljem. Neke od tih udara na ustavni poredak, poput šatora u Savskoj, tadašnji je eurozastupnik Plenković i sam otvoreno podržavao.

Ali zaista ima nešto što se njegovim pretečama u Banskim dvorima nije događalo. Samo on je u hrvatski politički prostor uveo pojam dvostrukih konotacija ZDS-a, pojam kojim su otvorena vrata da se ustaški pozdrav masovnije počne koristiti. Nitko do njega u politici takvu mogućnost nije spominjao. Još gore, ovoga je proljeća nakon izbora u vlast uveo ustaškofilsku stranku. Uradio je ono što u više od trideset godina hrvatske samostalnosti nitko nije. Sanader je svojedobno umjesto namjeravanog saveza s pravašima, koalicijske partnere na koncu odlučio skupljati po centru i među manjinama. Navodno umjereni aktualni premijer udružio se s programatski proustaškim Domovinskim pokretom, koji javno traži da se izvikivanje ustaškog pozdrava ne sankcionira. Da Hrvatska, dakle, svoj Ustav i zakone baci pod noge i praktično legalizira ustašluk.

To je legacy Andreja Plenkovića. A nije tako samo s protuustavnim ZDS-om, čija je prisutnost u javnosti za njegove vlasti jako narasla, pretvarajući se u ozbiljan problem, veći nego je to ikad dosad bio. Izgleda da se i neke druge neželjene, zanemarene ili namjerno zaobiđene teme približavaju točki pucanja. U trećem bi mu mandatu u lice moglo eksplodirati sve što je u prethodna dva odbio rješavati. Sam je sebi organizirao sačekušu. Veliko je pitanje kako će je Hrvatska preživjeti.

nacional