Linija života: Bumerang ostavke

Operacija Ostavke nije uspjela. Planiralo se preventivnim ostavkama HDZ-ovih velmoža uhvaćenih u kvaru smanjiti političku štetu po HDZ i vlast Andreja Plenkovića. Dogodilo se, međutim, da je rezultat cijelog manevra po njih još porazniji.

Dvojica su HDZ-ovih junaka navodno svojevoljna dala ostavke neposredno prije nego što im je policija s nalogom za hapšenje pokucala na vrata. Kako su u HDZ-u izrazito neskloni ostavkama, čak i u slučajevima sa smrtnim posljedicama, što se pokazalo i nedavno nakon pogibije trojice radnika Jadrolinije, misteriozni je odstup dvojice Josipa, Škorića kao donedavnog direktora Hrvatskih cesta i Šarića kao saborskog zastupnika i gradonačelnika Otoka, zagolicao javnost. Nakon prošlotjedne sjednice saborskog Odbora za pravosuđe, na kojoj je opozicija pokušala dobiti odgovor na pitanje je li dvojac bio obaviješten što im se sprema, sjednici na kojoj je sudjelovao i glavni državni odvjetnik Turudić, dilema gotovo da ni u tragovima više nema. Nije novost da HDZ obiluje ljudima koji državne funkcije doživljavaju kao dozvolu za grabež i kriminal. Vladajuća je partija u pokušaju kontrole štete sada posegnula za novom, dosad još neviđenom manipulacijom – ostavkom uoči privođenja. Javnost tu predstavu za naivne, međutim, nije popušila, pa se njenim režiserima iznuđeni odstupi HDZ-ovih kapitalaca sada vraćaju u glavu poput bumeranga.

Ponavljanje obrasca

Da se dogodilo jednom, možda bi se u slučajnost još i moglo povjerovati. Ali isti se obrazac s naprasnim ostavkama u kratkom vremenu ponovio čak tri puta. Škorić se oprostio s direktorskim mjestom u Hrvatskim cestama samo dan nakon što je govorio o velikim razvojnim planovima tvrtke kojoj je godinama bio na čelu. Šarića su navodno zamolili da kratko izađe sa sjednice i nešto potpiše, pa je na potpis dobio vlastitu ostavku na saborsku funkciju. Njihova je uhićenja premijer Plenković dočekao bez neke vidljive nelagode i nervoze. Ni traga ogorčenju kakvim je kiptio kad su mu prije nešto više od dvije godine pokupili ministra Horvata. Umjesto ondašnjih provala bijesa – jer o uhićenju nije bio obaviješten – sada flegma, skoro nirvana. U međuvremenu stvari je u državi uredio onako kako je tada najavljivao. Dok su mu ministri završavali u Remetincu premijer je hiperventilirao, grozio se da će zvati državnu odvjetnicu, valjda na raport, prijetio nesmiljenim kriminaliziranjem curenja informacija.

Rečeno – učinjeno. Po njegovu reputaciju neugodne informacije više ne cure prema novinarima, nego prema njegovoj vlasti, a ni šefa Državnog odvjetništva više ne mora zvati. Donošenjem Lex AP-a, cenzorskog zakona koji se po Andreju Plenkoviću zove, tokovi su informacija preusmjereni. Za proboj podataka iz istrage u javnost ozakonjena je zatvorska kazna od tri godine. Za njihovo puštanje do vrhova vlasti baš ništa. Na recentne ostavke premijer ni okom da bi trepnuo. Njihova suspektnost nimalo ga ne zabrinjava. Mogućnost da su možda iznuđene, ne vidi. Opasnost da bi mogle biti povezane s nedopustivim kompromitiranjem istrage apriorno odbacuje. Ne traži provjeru. Iz vrha njegove vlasti vrlo vjerojatno diktirane ostavke bez ikakve će rezerve koristiti kao argument za tvrdnje kako s onim za što se dvojac Škorić – Šarić tereti ni on ni stranka baš ništa nemaju. Premda su djela zanimljiva USKOK-u, za koja im sada sljeduje kazneni progon, počinili kao dio njegove vlasti.

Milanovićev legitimitet

Svježa uhićenja istaknutih članova HDZ-a, saborskih zastupnika ili šefova po državnim firmama, koji neposredno prije policijskog privođenja umaknu s položaja na kojima su prethodno godinama bili neupitni, uvjerljivost premijera Plenkovića u tobožnjoj borbi protiv korupcije ne povećava, nego je dodatno smanjuje. Sva se njegova opjevana nulta tolerancija prema korupciji svodi na to da mu pulene hapšenje više ne zatekne na funkciji. U čemu će mu ministar pravosuđa vrijedno asistirati. Ministar koji se u posljednje vrijeme jako proslavio tvrdeći da Zoran Milanović za njega više nije predsjednik države. Damir Habijan, posve razumljivo, ima osobnih problema sa šefom države, koji je vrlo ružno i neovlašteno autao njegovu privatnost. Ministar također može misliti da je Milanović svojim dolaskom na Glavni odbor SDP-a i uključivanjem u kampanju za parlamentarne izbore na strani ljevice prekršio Ustavom zadati nestranački status predsjednika Republike. Ali o tome je li netko predsjednik države ili nije ne odlučuje Habijan. O tome je odlučeno i opet će cijela Hrvatska odlučivati na izborima. Milanovićev je izborni legitimitet, na žalost Plenkovićeve vrhuške, vrlo snažan. Najjači u državi. Ministar bi pravosuđa morao znati da predsjednika ne može ne priznavati, bez obzira na to što o njegovim postupcima privatno misli. E taj Habijan, za kojeg legalno izabrani šef države ne postoji, i za sveprisutnu će korupciju također ponuditi originalno rješenje. Hrvatsku bi počeo čistiti od hobotnice i banditizma od vrtićkih grupa, a ne s vrha države. Posve je originalan i njegov stav da je ogromno nepovjerenje u pravosuđe u Hrvatskoj rezultat umjetno stvorene percepcije, a ne posljedica realnog stanja stvari.

Povjerenje u hrvatsko pravosuđe sigurno neće povećati ni način na koji se Plenkovićeva vlast, ruku pod ruku s glavnim državnim odvjetnikom, narugala zahtjevima opozicije da se u slučaju dvojice smaknutih HDZ-ovih dugoprstića provede istraga o eventualnom curenju informacija. Vladajući su sjednicu saborskog Odbora za pravosuđe pretvorili u sprdnju. Oporbenjaci su pokazali nedovoljno spretnosti i kompetentnosti, ali HDZ-ova je ekipa, s osloncem na destrukciju uvijek spremnog Zekanovića, cijelu debatu srozala na razinu nevažnog i nedostojnog cirkusiranja. Njihovoj se opstrukciji bilo kakve smislene rasprave snažno priključio i relativno novi šef DORH-a. Ivan Turudić u svom je prvom važnijem javnom nastupu napravio tri ozbiljne greške.

Bahati Turudić

Glavni je državni odvjetnik, prvo, jako pogriješio kad je bez bilo kakvog objašnjenja rezolutno odbio provođenje bilo kakve istrage o tome kako su informacije o skorim uhićenjima procurile do osumnjičenih Škorića i Šarića. Neće pokrenuti istragu, rekao je. Nikakvih curenja informacija, tvrdi, nije bilo. Na pitanje na osnovu čega je došao do takva zaključka, nije smatrao potrebnim odgovoriti. Ali istodobno će u duelu s predsjedavajućim Nikolom Grmojom zaprijetiti uhićenjem svima koji se nađu u zoni Lex AP-a. Na oporbenjaka se Grmoju obrušio zbog njegova svojedobnog prosvjeda ispred zgrade DORH-a, gdje je ovaj kao predsjednik saborskog Antikorupcijskog vijeća tražio intervenciju u slučaju nekih malverzacija u Ministarstvu vanjskih poslova. „Ako u mom mandatu budete tako mahali dokumentima, ili bilo tko drugi, bit ćete procesuirani“, zaoštrio je. Bahatim nastupom i odbijanjem istrage Turudić šteti prije svega vlastitoj vjerodostojnosti. Što mu zbog okolnosti u kojima je instaliran na čelo DORH-a nije baš pametno. Iskusni odvjetnici (Ljubo Pavasović Visković) tvrde da bi kao glavni državni odvjetnik morao reagirati na bilo kakvu sumnju o mogućoj povezanosti između ostavki i uhićenja. U njegovu je interesu da istraži ili barem kaže da će istražiti svaku naznaku probijanja tajnosti istrage.

Drugo, ukupna je intonacija Turudićeva nastupa bila potpuno pogrešna. Nadmena, docirajuća i optužujuća. Dolaskom u Sabor pokazao je uvažavanje, pokušajem da se postavi iznad zastupnika nepoštovanje prema zakonodavnoj grani vlasti. Za svađalački ton sjednice Odbora za pravosuđe jednako su odgovorni zbrčkani sabornici kao i glavni državni odvjetnik koji ih za svoj navodno neodgovarajući tretman nije prestajao kriviti. „Nemojte me prekidati. Ne možete mi se obraćati takvim tonom. Mene vaša pravila ne vežu. Vi meni niste nadređeni. Nemate kontrolu nada mnom. Ja nisam saborski zastupnik. Ja sam glavni državni odvjetnik“, neprestance je ponavljao. Naravno da nije u pravu. Za državnog je odvjetnika imenovan u Saboru, Saboru podnosi izvještaj o radu DORH-a. Poslovnička pravila parlamenta, barem dok sudjeluje u sjednici saborskog odbora, ne može ignorirati. Niti može pretendirati da se na njega ne odnose. Najgora mu je ipak bila odluka da se nakon sat vremena digne od stola i bez isprike, tek s konstatacijom da njegovo vrijeme ističe, navodno zbog drugih obaveza, napusti Sabor. Kasnije se pokazalo da je ta tobož prevažna obaveza predstavljala obilježavanje Dana policije, svečanost u kojoj nazočnost glavnog državnog odvjetnika sigurno nije bila nužna.

Treće, šef je DORH-a kapitalno pogriješio izrazitim politiziranjem svoga nastupa. Reklo bi se, ništa novo. Još dok je obavljao sudačku dužnost, Turudić je pokazivao takve sklonosti. Davao je političke izjave, glumio političara. Ali od funkcije se državnog odvjetnika traži nepristranost, u javnim istupima politička i svjetonazorska neutralnost. Ništa takvoga u Saboru se od njega nije moglo vidjeti. Nastupio je kao advokat HDZ-ove vlasti. Napadao je opoziciju. Tvrdio da im nije stalo do istine, nego do njihovih probitaka. Da žele zarobiti institucije. Opanjkavao ih kao infantilne i necivilizirane. Optuživao da su sjednicu saborskog odbora iskoristili za sitnu promociju dviju stranaka za koje „ne važe zakoni ni pravni poredak“. Upustio se čak i u etničko denunciranje jezika. Jednu je zastupnicu ljevice zašamarao zbog upotrebe termina hapšenje. “Ne radi se u Hrvatskoj o hapšenjima, to ste čuli od vašeg uzora s Pantovčaka, radi se o uhićenjima“, tumačio je glavni državni odvjetnik, svisoka tvrdeći kako je hapšenje srpski termin koji se – strahote li pregoleme! – u Hrvatskoj valjda ne bi smio upotrebljavati.

Jezični purizam, koliko znamo, dosad nije bio u nadležnosti DORH-a. Ali Turudić se i u tom pogledu, izgleda, osjeća nadležnim. Ali kad smo već kod dijeljenja lekcija, hapšenje nije srbizam, nego je turcizam. Termin je preuzet iz turskog jezika s kojim je hrvatski, tvrde stručnjaci, bio u kontaktu još od 15. stoljeća, pa se u Hrvatskoj udomaćio baš kao i mnoge druge riječi koje dolaze iz turskog leksika. Od pamuka i čarapa do jastuka i kreveta, od jogurta, sarme i rakije do badema i limuna, od jorgovana i boje do alke, baruta, sata i čekića, od šamara i bubrega do tuluma i bedaka. Umjesto da Hrvatsku čisti od korupcije, glavni državni odvjetnik namjerava, čini se, čistiti hrvatski jezik. Selo gori, a on češlja semantiku.

nacional