Činjenica da se nekadašnji vojnici i danas nazivaju braniteljima, a nikako ne veteranima, implicira da demobilizacija u glavama nikada nije do kraja provedena. Možda i zato što je u ratu Hrvatska bila mnogo uspješnija nego u miru. U neravnopravnom se ratu uspjela obraniti. Igrala je iznad svoje kategorije. U trideset je godina mira podbacila
Manifestacija sloge i zajedništva, odnosno dokaz snage hrvatske države – tako su predsjednik Milanović i premijer Plenković komentirali svečani vojni mimohod koji je u čast 30. obljetnice Oluje i oslobađanja Hrvatske prošao Zagrebom. Parada je bila impresivna, kao što to defilei oružja – tamo gdje ih priređuju – znaju biti. Ogromne zastave i koračnice. Nekoliko tisuća ljudi u stroju: veterani i ratni stradalnici, vojnici svih rodova, ročnici i kadeti, policajci i vatrogasci. Divot-oružje: tenkovi i haubice, ubojita mašinerija, dronovi, avioni i korvete. Bradleyji, Patrie i Leopardi, Black Hawk i Bayraktar, Krila Oluje i Rafalei. Domoljubna pirotehnika. Veličanstveno, tvrde sudionici i publika koja ih je došla pozdraviti. Ponos i snaga, ushićeni su mediji. Hrvatska je pokazala moć svojih oružanih snaga, opremljenih i sposobnih da brane državu.
Veliki rast vojnih izdataka
Svečani je mimohod sigurno višeznačan, multidimenzionalan događaj. Na prvoj je razini odavanje počasti braniteljima koji su prije trideset godina Olujom okončali po Hrvatsku težak i neizvjestan rat. Slavimo svoje pobjede, kaže šef države. Razloga za slavlje svakako ima. Država je obranjena. Problem je, međutim, što se u Hrvatskoj danas, trideset godina nakon rata, osim vojnih pobjeda ništa drugo baš i ne može slaviti. Domovinski rat jedina je zastava za isticanje. Hrvatska kao da se hibernirala u nekadašnjem borbenom herojstvu. Oko davno se završenog rata splela mitologija od koje mnogi jako dobro žive. Činjenica da se nekadašnji vojnici i danas nazivaju braniteljima, a nikako ne veteranima, implicira da demobilizacija u glavama nikada nije do kraja provedena. Možda i zato što je u ratu Hrvatska bila mnogo uspješnija nego u miru. U neravnopravnom se ratu uspjela obraniti. Igrala je iznad svoje kategorije. U trideset je godina mira podbacila. Nije bila na razini vlastitih mogućnosti. Snaga se države – bez obzira na to što govorio premijer Plenković – ne mjeri po vojnim sredstvima, ni po broju tenkova i haubica, nego se mjeri po ljudima. Ljudi su bili glavni faktor koji je u ratu obranio državu. U miru Hrvatska gubi ljude. Milijun je ljudi od devedesetih izgubila. Ministar obrane Anušić oduševljeno najavljuje rast proizvodnje oružja. Dok se, primjerice, proizvodnja hrane dramatično smanjuje. Hrvatska samu sebe sve manje može prehraniti. A hrana je važna barem koliko i moderno oružje. Bez nje nema ni uspješne obrane. Neovisno o raspoloživim borbenim sredstvima.
Na drugoj se razini slavljenje oružja i vojske naslanja na rapidnu i jako zabrinjavajuću militarizaciju Europe. Kao da Europska unija nije mirovni projekt i to uspješan, njene su članice, najveći dio europskog kontinenta, krenule u grozničavo naoružavanje. Europa je spremna na enormno povećavanje vojnih izdataka, kako bi dobrim dijelom kupovala američko oružje. U to će ime možda ugroziti i svoju najveću specifičnu vrijednost, socijalnu državu. Premda se tvrdi da socijalni sustavi neće patiti, veliki rast vojnih izdataka neminovno će za posljedicu imati povećanje poreza i redukciju dosadašnjih životnih, zdravstvenih, obrazovnih, mirovinskih i socijalnih standarda. Svježi dogovor između američkog predsjednika Trumpa i Ursule von der Leyen, šefice Europske komisije, sadrži i klauzulu o obavezujućoj kvoti za kupnju američke vojne opreme.
Hrvatska se također obavezala da će jako povećavati izdvajanja za vojsku. Premda u Vladi tvrde da država to financijski može podnijeti, više para za oružje svakako znači manje para na nekoj drugoj strani. Od europskih je institucija zatraženo i aktiviranje pozicije koja će Hrvatskoj omogućiti dodatno zaduživanje za obranu i opremanje vojske. Što znači da se teret troškova sigurnosti prebacuje i na buduće generacije. Vojna parada u Zagrebu poslužila je stvaranju atmosfere u kojoj se takve rizične odluke mogu učiniti prihvatljivima. Defile oružja funkcionira kao sredstvo uvjeravanja. Kao opravdanje za povećavanje vojnih izdataka. Također služi i popularizaciji vojnog poziva. Kao reklamna kampanja za mobilizaciju mladih uoči ponovnog uvođenja vojne obuke. Hrvatska planira da u idućih pet godina za trećinu poveća broj ljudi pod oružjem, s današnjih oko 15.000 na blizu 20.000 vojnika.
Plenković oduševljen Thompsonom
Pompozni se vojni mimohod na trećoj razini posve uklapa u trend podizanja nacionalne ognjice u državi. Proslava je Oluje uvijek nacionalno nabrijana. Ove godine ljetne su svečanosti u Hrvatskoj, Alka, pa zatim Dan pobjede u Kninu, intonirane Thompsonovim koncertom u Zagrebu. Mimohod je postao dio iste priče. Ideološke mobilizacije posve jasnog, vrlo problematičnog karaktera. Hrvatska i Domovinski rat sve se više povezuju sa simbolima Endehazije. Praktična legalizacija i normalizacija simbola propale ustaške države, preko masovnog usvajanja HOS-ovih oznaka provedena hosovizacija, odnosno ustašizacija Domovinskog rata, prodor ustaškog pozdrava ZDS u hrvatski Sabor, sva je ta poplava strašnog povijesnog revizionizma nekadašnje dane ponosa i slave pretvorila u dane ponosa i strave.
Ni vojna parada nije ostala pošteđena. U defileu ratnih zastava HOS-ov je barjak sa ZDS-om bio u prvim redovima, ispred svečane je tribine razvijen tako da ga se dobro vidi. Mediji javljaju da je među uzvanicima bio i samodeklarirani ustaša hitlerovskog brka Marko Skejo, koji svake godine na obilježavanju Oluje sa svojim pristašama u crnim uniformama paradira Kninom. Svečani je vojni mimohod u Zagrebu okončan Thompsonovom pjesmom, na što je premijer Plenković oduševljeno skočio i počeo pljeskati, pa je na noge podigao gotovo cijelu tribinu, dok predsjednik Milanović ostaje sjediti, a onda – očito demonstrativno, dok aplauzi još zvone – kreće prema izlazu.
Gotovina: ‘Rat je dolina mrtvih’
Thompsonovim su se borbenim orile i vojarne u kojima se uvježbavala parada. Neki od sudionika, pripadnika Civilne zaštite, bili su jako neugodno iznenađeni muzičkim numerama. Možda još više da su im neizostavno svakoga dana i mise organizirali. Smatra li general Kundid, načelnik Glavnog stožera, da je takav trening bio u redu? I hoće li ispiranje mozga Thompsonom i vjerskim obredima biti dio obuke budućih vojnih obveznika? Moguće da se takvoj indoktrinaciji ipak ne treba čuditi s obzirom na to da se nadležni ministar javno požurio predstaviti kao Thompsonov sljednik. Da otvoreno govori o tome kako se na koncertu pridružio pozdravu „Za dom spremni“. Po njemu, braniteljima je ZDS u ratu devedesetih dizao hrabrost, moral i snagu. Možda Anušić zaista od toga postaje hrabriji, ali najveći dio hrvatskih vojnika nije se u ratu čeličio ustaškim pozdravima. Nažalost, nije samo ministar obrane, jastreb po političkoj vokaciji, nego je kompletna HDZ-ova vrhuška napravila luk od Tuđmana do Thompsona. Svi oni od Plenkovića naniže jako dobro znaju što je o HOS-u i njihovim ustašlucima mislio predsjednik Tuđman. Ali im je danas, čini se, Marko Perković veći autoritet, pa Domovinskom ratu kao kukavičje jaje uvaljuju ZDS.
Zastrašujuće se to manifestira i u postupanju državnih institucija. Primjerice, u postupanju hrvatske policije. Za razliku od nedavnog pjevanja ustaških pjesama usred Zagreba, na što policija nije promptno reagirala, četvero je antiratnih aktivista, koji su u majicama natopljenim crvenom bojom ušli na trasu vojnog mimohoda, odmah bilo pospremljeno u pritvor, do idućeg jutra. U jednom slučaju intervencija je navodno sadržavala i prekomjernu upotrebu sile. Najgora je, međutim, bila reakcija publike. Masa koja je paradu oružja pratila s ružnim se psovkama i neviđenim bijesom okomila na prosvjednike. Na objavljenim se snimkama čuje kako urlaju uvrede i prizivaju nasilje: „Jebo mater pedersku“, „Pička im materina“, „Ubij ga“, „Bacaj to u Savu“, „Siluj ju“, „Udri ga“, „Tuci kurvu jednu“, „Takve smo mi 91. ubijali“… Velika se polarizacija i netrpeljivost stvara u hrvatskom društvu. Premda su demonstranti, kako kažu, samo htjeli upozoriti da rat ne izgleda kao na paradi, da od oružja jedni profitiraju, politički i materijalno, dok drugi gube živote. Slično je za mimohoda govorio i general Gotovina, „Rat je dolina mrtvih, u kojoj se svaki dan gine“, rekao je novinarima. Mrtvih se kao vojnik sigurno nagledao. Zato mu je vjerojatno talambasanje u slavu rata strano. Po dizanju bi se tenzija u hrvatskom društvu reklo da se Hrvatska opet sprema u rat. Ako nitko izvana ne prijeti Hrvatskoj, možda se planira otvaranje nekih unutarnjih frontova. Od slavne prošlosti žive oni koji nemaju program za budućnost. Oružje se često – govori iskustvo – znalo koristiti kao kompenzacija za manjak kruha i perspektive.
