Linija života: Je li Hrvatska ustaška država

Franjo Tuđman mora da se okreće u grobu. Njegova ga je vlastita stranka besramno izdala. Javno su se odrekli onoga što je bilo jedna od ključnih točaka njegove ostavštine. Utemeljitelj je HDZ-a znao da u Hrvatskoj nema mjesta za ustaški pozdrav. U preambulu je Ustava vlastitom rukom upisao da je Hrvatska utemeljena između ostalog i na antifašizmu, „nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske“. Njegovi današnji nasljednici ustaški su „Za dom spremni“ normalizirali i faktički legalizirali. Tuđman je još u košmarnim ratnim okolnostima znao da HOS sa svojim ustaškim insignijama šteti interesima Hrvatske, pa je inzistirao da se njegove postrojbe uklope u regularne snage Hrvatske vojske. Današnji se šefovi HDZ-a ponašaju kao da je HOS apsorbirao cijeli HV. Pristaju uz podvalu da jedna nevelika i kratkotrajna stranačka paravojna postrojba postaje važnijom od svih slavnih gardijskih brigada. Podupiru pretvaranje HOS-ovih oznaka u glavne ambleme Domovinskog rata. Prvi se predsjednik Hrvatske čudio mladićima koji „nasjedaju onima koji im oblače crne košulje i fašističke oznake iz izgubljenog Drugog svjetskog rata“. Ovi danas u crnokošuljaškom su kostimiranju hrvatske mladosti i sami odlučili sudjelovati. Nasjedajući na podli plan da se ustaški pozdrav iz jednog izgubljenog rata uzima kao zastava pobjede u ratu za obranu Hrvatske.

Premijer na ruboljubu

Ako ćemo biti ozbiljni, nakon koncerta Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu kao neizbježno se otvara pitanje postaje li Hrvatska ustaška država. Pitanje je posve legitimno ako zajedno s pjevačem valjda pola milijuna ljudi izvikuje ustaški pozdrav. Ako su masovno ljudi bili odjeveni u crno, s raznim ustašofilskim reminiscencijama na grudima. Ako se uoči koncerta u centru Zagreba, bez ikakve reakcije policije, urlaju pjesme u čast ustaškim zločincima. Pitanje je nužno ako istodobno hrvatski premijer odlazi na rukoljub pjevaču za kojeg zna da koketira s ustašlukom i koji kod Franje Tuđmana zbog toga nije imao prolaz. I ako nakon Hipodroma cinično relativizira ZDS u Thompsonovoj pjesmi, tvrdeći da se radi o „samo tri riječi“. Tri riječi s paklenskim punjenjem. Pozdrav pod kojim je NDH počinila strašne zločine. U istom tonu i Plenkovićevi ministri s proustaškog koncerta poručuju kako je to za njih događaj ponosa i slave. Ministar će policije Božinović, i sam prigodno odjeven u tamnu košulju, valjda kako ne bi bio bijela vrana u mrkom jatu, ustašofilski dernek nazvati „slavljem zajedništva, ljubavi prema domovini i vrijednostima koje nas povezuju“, odnosno koje njega povezuju s Thompsonovim obožavateljima. Uglavnom, Plenkovićeva je vlast dopustila da se proustaška ideologija uvuče i u njihove redove, sve do vrha, i impregnira gotovo cijelo društvo.

Pitanje postaje li Hrvatska ustaška država neminovno se postavlja i s obzirom na frapantni prodor ustaškog pozdrava u hrvatski Sabor. Nije prvi put, ali nakon koncerta ZDS odzvanja sabornicom, bez bilo kakve reakcije predsjednika najvišeg zakonodavnog tijela u državi. Možda i logično s obzirom na to da se Gordan Jandroković iz počasne lože s Hipodroma na kritičare Thompsonova koncerta okomio čitavom serijom pogrda. Dok ZDS u državnom parlamentu dopušta kao, navodno, pravo na slobodu govora, protivnike njegove upotrebe naziva dežurnim dušobrižnicima, „uglavnom radikalno lijevog političkog svjetonazora“, pa ih optužuje za „lakoću etiketiranja domoljublja“, „totalitarni mentalni sklop“ te „niska i perfidna podmetanja“ kojima „spektakl za pamćenje svode na poklič iz jedne pjesme nastale u Domovinskom ratu“. Šef bi Sabora morao znati da ZDS nije nastao u ratu za slobodu Hrvatske. Nastao je u jednom drugom ratu i drugoj državi i zauvijek je obilježen njenim zločinačkim karakterom.

Vojska zavedenih

Svemu tome unatoč, Hrvatska ipak nije ustaška država. Nije to po svom određenju. Po temeljima upisanim u Ustav. Ni po svojoj povijesti. Ni po snažnom antifašističkom pokretu koju ju je, nasuprot kvislinškoj NDH, svrstao na pobjedničku stranu svijeta. Nije ustaška ni po većinskom stavu stanovništva. Premda masovnost Thompsonova koncerta upućuje na oprez. Ali daleko od toga da bi svi oni koji su se na Hipodromu našli gajili proustaške sentimente. Mnogo je neinformiranih, mnogo zavedenih. Poput onih mladića u crnom kojima se Tuđman iščuđavao. Današnjom se mladošću također manipulira. U crnim je scenarijima pokušavaju iskoristiti.

Da Hrvatska ne može biti ustaška država govore i neslavni izborni rezultati ekstremne desnice i proustaških stranaka. I potpora se HDZ-u uvijek stanji kad skrenu u ustašiju. Premda je hrvatsko sudstvo prema ustaškim incidentima i izvikivanju ZDS-a prilično benevolentno, Ustavni je sud nedvosmislen. Sam podsjeća kako je u više svojih odluka „izrazio jasno stajalište da je riječ o ustaškom pozdravu Nezavisne Države Hrvatske te da taj pozdrav nije u skladu s Ustavom Republike Hrvatske“. Problem je u onima koji su na čelu države, a ustavne vrijednosti ne smatraju potrebnim poštovati ni zaštititi. Thompsonovi se podržavatelji u vladajućim redovima pozivaju na jednu odluku Visokog prekršajnog suda, premda se brojnim drugim odlukama istog suda upotreba ZDS-a sankcionira.

Na koncu, protiv sumnji da se Hrvatska ustašizira govore i brojne reakcije u javnosti: od svećenika, koji će se hrabro izložiti proglašavajući Thompsonov koncert „najvećom kolektivnom deluzijom Hrvata u povijesti“ i „najvećim porazom kršćanske vjere, njene simbolike i etike (bosanski fratar i teolog Franjo Ninić) do nevladinih udruga koje od vlasti traže jasnu osudu ustašluka. Stranački je organizirana ljevica slabo reagirala, ali antifašistička je Hrvatska poslala jasnu poruku da je još živa i da neće šutke pasti. Otvoreno pismo kazališne redateljice i spisateljice Snježane Banović ministrici kulture Nini Obuljen Koržinek s porukom da bira između ustaškog ZDS-a i Nazora – državne nagrade koja nosi ime Vladimira Nazora, velikog pjesnika i prvog predsjednika Sabora u poratnoj Hrvatskoj – dakle, njeno je pismo odjeknulo mnogo snažnije od SDP-ova popovskog slanja ustaških zločinaca Jure i Bobana u pakao ili neoprostivo zakašnjelog postkoncertnog buđenja u Možemo! redovima.

Neonacistički miks za naivce

Premda se slavi kao koncert domoljublja i zajedništva, Thompsonov je neonacistički miks političkog mitinga i glazbenog spektakla na Hipodromu već rezultirao toksičnim plodovima. Prije svega na novu je razinu podigao povijesni revizionizam s ciljem rehabilitacije nesretne i zločinačke Endehazije. I posljednjim bi naivcima danas moralo biti jasno čemu je služilo recentno forsiranje HOS-a. Svojevrsna hosovizacija kompletnog Domovinskog rata. Plenkovićeva komisija za povijest, odgovor na postavljanje ZDS-om kompromitirane spomen-ploče u Jasenovcu, svojom je formulom o „dvostrukim konotacijama“ tog pozdrava otvorila Pandorinu kutiju, dopuštajući da se ustaški pozdrav, reanimiran u HOS-u, može koristiti u iznimnim situacijama, prilikom njihovih komemoracija. Ali taj stav nikada nije pretočen u zakone, pa je ostao neobavezujući. ZDS se međutim provukao na javnu scenu i eskalira. Danas ga se vezuje uz cijeli Domovinski rat i uzima kao izraz domoljublja. Pa se proturaju ideje o njegovu rebrendiranju. Masovnom su ga upotrebom, tvrde, oprali od ustaških konotacija. Premda to nije moguće. Moguće je samo da se oni koji ga koriste jako uprljaju. ZDS definitivno funkcionira kao instrument revizionističkog prekrajanja ishoda Drugog svjetskog rata i šminkanje mrtvaca. Pokušaj šminkanja davno poražene Endehazije.

Thompsonov je koncert postao okidač i za veliku provalu bjesova i pogromaške histerije. Na javnu su scenu prokuljali mrakovi. Svi koji ne sudjeluju u masovnoj ZDS-egzaltaciji mogu računati na neugodnosti, osudu i uvrede. Hrvatska se bjesomučno dijeli i polarizira. Nacionalistička mobilizacija na jednoj strani rezultira otvaranjem bojišnice prema onima koji su ostali s druge strane. Židovi ljubiteljima ZDS-a ovoga puta nisu na nišanu. Nakon Jasenovca i drugih ustaških strahota njihova se zajednica nikada nije oporavila. Malo ih je u Hrvatskoj još ostalo. Srba je također baš usfalilo, pa se neprijatelji uglavnom traže među Hrvatima. Onako kako ih je Thompson svojom pjesmom već označio: “Antikristi i masoni, komunisti ovi, oni…“ Premda navodno pjeva o ljubavi i zajedništvu, svojim koncertom on raspiruje ideološke sukobe, uglavnom one stare, otprije osamdesetak godina, i loži unutarhrvatski obračun. Mediji su mu u tome jako asistirali. Dok one kritički raspoložene Thompsonovi klanjatelji proglašavaju ološem i smradom i šalju prijeteće poruke.

Situacija podsjeća na svojedobno „događanje naroda“ u Srbiji, kada je uspon Slobodana Miloševića na vlast bio praćen masovnim kanibaliziranjem protivnika. Neki su novinari u Hrvatskoj u to vrijeme bili zasuti brdima anonimnih pisama, često ukrašenih doslovce drekom, ponekad i mecima. Aktualno događanje naroda u Hrvatskoj vladajući pokušavaju iskoristiti tako da oponente maksimalno javno ogade i zaplaše. Pa će premijer Plenković pučku pravobraniteljicu Tenu Šimonović Einwalter ružno poniziti i javno šutnuti. Samo zato što se usudila primijetiti da njegova vlast nije osudila isticanje ustaških simbola i poruka, što se može tumačiti i kao signal, tvrdi ona, da je današnjoj Hrvatskoj praksa povezivanja s ustašijom zakonita i prihvatljiva. „Koga da slušam? Da ja nju slušam kao premijer? Pa ona je tamo zahvaljujući meni“, obrecnuo se na novinare. Još jednom javno demonstrirajući što misli o radu nezavisnih institucija. Dok njegovi stranački adlatusi istodobno glasove iz opozicije pokušavaju denuncirati, nazivajući ih „Vučićevim trbuhozborcima“. Premda potpuno skandaloznom predsjedniku Srbije najviše idu na ruku upravo oni koji po Hrvatskoj kliču ustaške pozdrave i organiziraju ustaške derneke. Vučiću je thompsonijada uz snažnu podršku Plenkovićeve vlasti došla kao naručena.

Na koncu, reputacijska je šteta na međunarodnom planu po Hrvatsku golema. Inozemni mediji nisu propustili registrirati koncert obilježen ustaškim sentimentima. Strani diplomati tvrde da ne mogu razumjeti što se s umjerenim, eurofilskim Plenkovićem dogodilo. Hrvatska se od zemlje koja je imala jedan od prvih i najvećih antifašističkih pokreta u Europi pretvara u zemlju s najvećim profašističkim skupom u Europi. Franjo Tuđman još je devedesetih znao da takva politika u svijetu uspostavljenom na pobjedi antifašizma u Drugom svjetskom ratu ne može proći. „To je nešto što današnji svijet ne može prihvatiti“, govorio je. Danas ministar obrane Anušić, onaj koji otvoreno priznaje da pozdravlja ZDS-om, tvrdi da se Hrvatska i Europa moraju vratiti vrijednostima koje je Thompson na svom koncertu jasno definirao. Kakav Tuđman, Thompson je za njega i njegove politički autoritet. Po kojem bi se država i svijet morali uređivati. E, takve pameti danas vode Hrvatsku. Ustašluk je njihov porod od tmine.

nacional