Plenkoviću je pobjeda nad predsjednikom Milanovićem opsesivna želja ne samo zbog njihova osobnog rivalstva. Ni samo zbog svega što je od njega doživio. Salvi uvreda, kontriranja i poniženja s kojima se narcisi njegova kalibra ne znaju nositi. Premijer pokazuje da žudi za osvetom. Ali jednako je gonjen i strašću za vlašću
Nakon europskih izbora, na kojima je, kako Andrej Plenković običava govoriti, njegov HDZ postigao velebnu pobjedu, doduše s glasovima samo sedam posto biračkog tijela, što dotični ne spominje, otvara se sezona stranačkih izbora. Vladajuća će stranka svoj izborni sabor održati već polovicom idućeg mjeseca, SDP kao vodeći na opozicijskoj strani novog će vođu birati početkom jeseni. Većini ostalih stranaka također predstoje slične introspekcijske parade.
Šef HDZ-a sa stranačkim izborima žuri dok je pobjeda na parlamentarnim i europskim izborima još svježa. Dok se na njoj još može letjeti. Namjera je da se s cijelom svojom svitom samo prošeta kroz izborni postupak. Da izbore u HDZ-u pretvori u puku formalnost. Izbore bez izbora. Kompletno rukovodstvo, od velikog šefa stranke naniže, namjerava ostati na svojim pozicijama. Plenković govori o obnovi mandata. Osobno vjerojatno neće imati ni protukandidata. Demokratski standard kojega se čak i Franjo Tuđman, kao utemeljitelj HDZ-a, barem formalno trudio zadovoljiti. Neće biti propitivanja ni provjetravanja ni kadrovskih inovacija, samo pobjednička euforija. Plenković u najavljenoj promjeni HDZ-a nije uspio, ali se u armiranju svoje vlasti pokazao jako efikasnim. Izborni će sabor biti još jedna ciglica u zidanju njegove svemoći. U građenju vlastitog kulta ličnosti. U sjeni kojega HDZ-ovi oligarsi vladaju Hrvatskom. Model koji će se skorim nimalo neizvjesnim, unaprijed riješenim, faktički lažiranim izborima u HDZ-u dodatno učvrstiti.
Požureni izbori
Plenković je stranačke izbore jako požurio i zato da bi mu ostalo dovoljno vremena i prostora za pripremu predsjedničkih izbora. Dat će sve od sebe da krajem godine pobijedi predsjednika Milanovića i lansira nekog svog odabranika do Pantovčaka. To je njegov fokus. Ima gotovo sve što mu je za tu operaciju potrebno. Ima zalet s dosadašnjim izbornim uspjesima, ima pare i silnu volju. Fali mu samo čovjek koji bi taj posao mogao obaviti. Koji je sadašnjeg šefa države kadar poraziti. U javnost se već izbacuju imena mogućih kandidata, puštaju probne balone. Ali sve je to slabašno, Milanoviću ni do koljena. Premda ni on u izbornu utakmicu više ne ulazi u punoj snazi. Sam je sebe dosta izubijao. No HDZ će mu vrlo teško naći ozbiljnog rivala. Još teže nekoga tko bi mu na megdan bio spreman izaći. Zna se da je predsjednik vrlo neugodan protivnik. Njegovom se verbalnom mlataranju nije lako izložiti. Ni izbori vrlo vjerojatno neće biti gospodska borba. Zato je HDZ-ova potraga za mogućim kandidatom posve neizvjesna.
Plenkoviću je pobjeda nad predsjednikom Milanovićem opsesivna želja ne samo zbog njihova osobnog rivalstva. Ni samo zbog svega što je od njega doživio. Salvi uvreda, kontriranja i poniženja s kojima se narcisi njegova kalibra ne znaju nositi. Premijer pokazuje da žudi za osvetom. Ali jednako je gonjen i strašću za vlašću. Upogonjen voljom da uspostavljanje svoje osobne vlast u državi potpuno, bez pukotina, finišira. Milanović ga silno, do nepodnošljivosti žulja upravo kao bolni podsjetnik da njegova kontrola nad državom još nije potpuna. Hrvatskom vlada više nego kancelarski. Sabor je pretvorio u vlastiti servis. Institucije države svojim legijama pajaca zaposjeo. Cijelo je društvo sapeto u korzet njegove svevlasti. Samo Gromovnik s Pantovčaka povremeno kvari kim-il-sungovsku idilu. Zato je premijeru Plenkoviću instaliranje vlastitog čovjeka na njegovu mjestu toliko važno. Predsjedničke ovlasti nisu velike, ali pozicija šefa države posljednja je visoka institucija u državi kojom nije ovladao. Uspije li, svede li funkciju predsjednika Republike na razinu svoje tajnice, kako Plenkovićeve ambicije Marija Selak Raspudić formulira, onda cijela država postaje HDZ-ova. Odnosno njegova. Juriš na Pantovčak u službi je potpunog zaokruženja Plenkovićeva modela vlasti.
Zagorski Blair
Za razliku od HDZ-a, stranke kojoj izborni sabor neće donijeti nikakve promjene, Socijaldemokratska partija sredinom rujna bira novog predsjednika. Dosadašnji je objavio da se zbog neuspjeha na parlamentarnim izborima više neće kandidirati. Peđa Grbin odlazi, ali veliko je pitanje tko dolazi. Kandidaturu je odmah istakao Siniša Hajdaš Dončić, vjerojatno sam sebe pokušavajući predstaviti kao apsolutnog favorita za nasljednika. Ali zagorski Tony Blair, kako ga s laskom ili s kritikom – ne zna se – običavaju nazivati, kandidat je kontinuiteta. S njim se ništa ozbiljno u stranci ne bi promijenilo. Ni politika ni oni koji na Ibleru drže pozicije. A SDP već dugo nije samo u krizi liderstva. Najavljujući da vječno drugi SDP kani pretvoriti u prvi izbor, Hajdaš za dosadašnje podbačaje krivi medije i Možemo! koji se nije dao navabiti u predizbornu koaliciju. Posve suprotno, europarlamentarac Tonino Picula tvrdi da se SDP mora suočiti s neslavnim rezultatima svoga političkog djelovanja. Govori o novim ljudima koji bi stranci mogli udahnuti potreban dinamizam. Koketira, čini se, s idejom da i sam uđe u utakmicu. Ali stranku bi vodio iz Bruxellesa, što mu nikako ne može proći. U lepezi imena s kojima se sada kao s mogućim akvizicijama za šefa SDP-a špekulira, u svojevrsnom kadrovskom prelijevanju iz šupljeg u prazno, teško je naći kandidata koji bi stranci mogao osigurati potrebnu promjenu.
SDP je u velikoj nevolji. Prije nego što krenu u izbore svog rukovodstva, socijaldemokrati moraju odlučiti o vlastitoj ideološkoj i političkoj agendi. Jednostavno, jesu li lijeva ili desnilom zamućena stranka. Očekivano će se, sigurno, deklarirati kao ljevica, dok istodobno kao svog neformalnog lidera slave i podržavaju čovjeka povezanog s desničarskim politikama
Nije problem SDP-a mlaki, fiškalski dizajnirani Peđa Grbin. Kao što ni politički potkapacitirani prethodnik Bernardić to nije bio. Nije problem samo u nedobrim šefovima stranke, nego je veliki, najveći dio problema u sadržaju, odnosno u manjku sadržaja institucionalizirane hrvatske ljevice. Kriza je SDP-a višeslojna, ideološka, politička, organizacijska, kadrovska. Stranka već treći mandat do vlasti ne uspijeva dobaciti, što znači da u opoziciji ostaje najmanje dvanaestak godina. U 34 godine hrvatskog višestranačja to se SDP-u još nije dogodilo. A oni bi mijenjali samo ime na čelu svoje mlitave kolone. Grbin je Ibler malo pospremio i financijski stabilizirao. Ali SDP je i dalje stranka bez novih ideja, bez energije, bez strasti. Jako birokratizirana, nakrcana političkim činovnicima. Napustila je svoje prirodno biračko tijelo, ljude koji žive od svog rada, socijalno se iskorijenila. Jahanje na HDZ-ovim korupcijskim aferama nije dovoljno, s vremenom postaje dosadno. Borbenost se ne pokazuje lajanjem na karavane lopovluka. Vladajući su, znamo, loši, ali to ne znači da se SDP automatski može nametnuti kao bolje rješenje. Nešto bi na tome i sami morali poraditi. Potencijala ima. Prije svega u biračkom tijelu ljevice, koje i takvoj politički devastiranoj i glavinjajućoj stranci još uvijek daje značajnu potporu.
Potrošeni SDP
Politička indisponiranost i jalovost nisu samo posljedica intelektualne i akcijske lijenosti i potrošenosti SDP-a. Na Ibleru sve češće tvrde da se i postojeći model unutarstranačkih izbora pokazao kontraproduktivnim. SDP je u Hrvatsku uveo praksu izravnog izbora šefa stranke. Praksu da kompletno članstvo bira predsjednika. Ali za predsjednikovanja Zorana Milanovića, 2008. godine, promovirani model jedan član – jedan glas, implementiran kao instrument demokratizacije SDP-a, s vremenom se pokazao kao kanal kaotizacije stranke. Arsen Bauk ovih dana govori o luđačkoj košulji u koju je SDP sam sebe svojim izbornim pravilima sapeo. Kaže da ga čudi militantna ustrajnost na ideji koja se u zadnja četiri izborna ciklusa pokazala promašenom. Nije precizirao na što točno misli, ali prije četiri godine otvoreno se zalagao za ukidanje modela jedan član – jedan glas, tvrdeći da je podložan deformacijama, devijacijama i manipulacijama, da je radikalno promijenio odnose unutar stranke te je, ne samo po njegovu mišljenju, krivac za loše izborne rezultate. ‘’Otkad smo ga uveli, samo smo gubili izbore’’, kaže Bauk. Deset godina kasnije taj je model prihvatio i HDZ. Politolozi danas govore o svojevrsnom demokratskom paradoksu. Na primjeru hrvatskih političkih stranaka tvrde da su se izravni izbori stranačkih vođa pretvorili u sredstvo povećavanja njihove moći i samovolje. Glavnina stranaka u demokratskom svijetu preferira posredne izbore kao racionalnije rješenje. Ispravnije u balansiranju između demokratske volje članstva i odluka biračkog tijela. SDP-ova je komunikacija s glasačima zakržljala, dok su njihovi unutarnji ratovi divljali.
Ali za srozavanje i urušavanje SDP-a nisu odgovorni samo nedrugarski odnosi unutar stranke. Postoji još jedan važan faktor koji glavnoj stranci ljevice onemogućava jasno lijevo političko profiliranje. SDP je talac Zorana Milanovića. Unatoč njegovim desničarskim proklizavanjima. Ni Ibler ni dobar dio onoga što se zove lijevom scenom ne uspijeva se od njega politički emancipirati. Još manje da bi se od njegovih desnih skretanja usudili distancirati. Grbin iz zahvalnosti jer je šef države svojim angažmanom na nedavnim parlamentarnim izborima pomogao SDP-u. Podebljao je izborne rezultate, premda bi stranku njegovo ulijetanje u izbornu utakmicu dugoročno prilično skupo moglo stajati. Neki drugi iz uvjerenja da se dramatičan manjak borbenosti SDP-a može kompenzirati fajtom na kakav je Milanović vazda spreman. Da je od oštrenja politike važnije zaoštriti retoriku. Pa makar i rabijatnim, uličarskim diskursom. Vazalski odnos prema bivšem šefu veže ruke SDP-u. Ibler je u tom pogledu u velikom procijepu. Ilustracije radi, prošloga tjedna tužitelj Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene tribunale Brammertz u svom izvještaju Vijeću sigurnosti UN-a predsjednika Milanovića spominje među poricateljima i glorifikatorima ratnih zločina, rame uz rame s notornim Dodikom i nekim beogradskim političkim spodobama, družbom koja negira genocid u Srebrenici i veliča osuđene ratne zločince. Brammertz je kritičan i prema Plenkovićevoj vladi. Tvrdi da je Hrvatska na stranputici kada je riječ o procesuiranju ratnih zločina. Kritički upozorava na znatno pogoršanje suradnje s drugim državama. Primjećuje da su napori hrvatskog pravosuđa koncentrirani na kazneni progon etničkih Srba u odsutnosti. Ali za Milanovića navodi da je ponovno odlikovao nekoliko osumnjičenika za ratne zločine, uključujući i pojedince koji su kao počinitelji identificirani u presudama Haškog suda.
SDP je u velikoj nevolji. Prije nego što krenu u izbore svog rukovodstva, socijaldemokrati moraju odlučiti o vlastitoj ideološkoj i političkoj agendi. Jednostavno, jesu li lijeva ili desnilom zamućena stranka. Očekivano će se, sigurno, deklarirati kao ljevica, dok istodobno kao svog neformalnog lidera slave i podržavaju čovjeka povezanog s desničarskim politikama. Kad bi se u SDP-u našlo snage za jasne lijeve stavove i odmicanje od onog dijela Milanovićeva opusa koji se udvara desnici, možda bi se takva politička principijelnost i za šefa države mogla pokazati jako korisnom. Da umjesto šaranja konačno odluči gdje se politički kani situirati.
