Nema šanse da podizanje optužnice protiv novinarke Derifaj nije izravno povezano s današnjim Thompsonovim statusom u državi. Tužitelj Turudić u ovoj se stvari pokazao pametnijim od premijera. Oprao je ruke, najavio da će se o svemu još raspitati. Dok šef Vlade slučaj koristi da bi napao, ‘sveopću histeriju lijevog aktivističkog spektra’
Nitko osim Franje Tuđmana nije uživao takvu zaštitu države kakvu je ovih dana dobio Marko Perković Thompson. Samo se ugled predsjednika Hrvatske svojedobno štitio progonom novinara. Državno je odvjetništvo devedesetih po službenoj dužnosti podizalo optužnice protiv onih koji bi u njega kritički dirnuli. Danas se država na sličan način stavila na branik privatnih interesa jednog muzičara. Državno je odvjetništvo podiglo optužnicu protiv novinarke i snimatelja koji su nogom zagazili na terasu oko čijeg se vlasništva pjevač spori sa svojim susjedima. Splitski DORH tvrdi da su mu upali u posjed, novinarska ekipa dokazuje da su samo radili svoj posao – istraživali su temu od javnog interesa. Svoje eventualne probleme s medijima ostatak Hrvatske rješava privatnim tužbama. Za državnog pjevača to radi hrvatska država. Na njegov poticaj Državno je odvjetništvo za Danku Derifaj zatražilo zatvorsku kaznu. Nakon tridesetak godina opet pokrećući kazneni lov na novinare. Za račun onih koji uživaju poseban status u državi.
Eksplozija ustašluka
Sve je u ovom slučaju jako sporno. Sporan je prije svega tajming optužnice. Čak je i glavni državni odvjetnik, kad je malo razmislio, odlučio o tome javno progovoriti. S čuđenjem konstatira da je optužnica podignuta četiri godine nakon događaja na koji se odnosi. Previše vremena za tako jednostavan predmet. Premda Ivan Turudić s indignacijom, kako je rekao, odbija insinuacije da bi aktiviranje optužnice bilo povezano s nekim političkim kontekstom, nemoguće je ne primijetiti vremensku koincidenciju s Thompsonovim megakoncertima, uz koje mu se gotovo kompletna Vlada, od premijera do buketa njegovih ministara, došla pokloniti. Krajnje je dubiozna i činjenica da je novinarka za optužnicu doznala iz medija. Turudić kritički primjećuje da ni njega, premda je šef DORH-a, nisu obavijestili. Informacija je, izgleda, stigla samo do Perkovićevih odvjetnika, koji su je trijumfalistički intoniranu pustili u javnost. Njihovo je zadovoljstvo razumljivo. Klijent im uživa političku i institucionalnu zaštitu kakvom nije raspolagao nitko od Franje Tuđmana. Nema šanse da podizanje optužnice protiv novinarke Derifaj nije izravno povezano s današnjim Thompsonovim statusom u državi.
Tužitelj se Turudić u ovoj stvari pokazao pametnijim od premijera. Oprao je ruke, najavio da će se o svemu još raspitati. Dok šef Vlade slučaj koristi da bi napao, kako kaže, „sveopću histeriju lijevog aktivističkog spektra“. Andrej Plenković tvrdi da on s podizanjem optužnice nema baš nikakve veze. Ali premijer je odgovoran za ukupno stanje u državi. Nije on pisao optužnicu, ali njegova Vlada već godinama demonstrira neprijateljski stav prema nezavisnim medijima. Osobno je odgovoran za donošenje po njemu nazvanog cenzorskog zakona kojim je pokušao zaustaviti curenje njegovoj vlasti nepoželjnih informacija. Na koncu, u Hrvatskoj je proizveo takvu situaciju da državne institucije ponovo progonom nasrću na novinare. Što Andrej Plenković uopće ne problematizira. Ni podizanje ga optužnice nije skandaliziralo. Ni ovoga se puta za medijske slobode konkretno nije založio. Daleko od toga da bi primijetio kako se DORH u njihov progon ne bi smio upuštati.
Navala proustaških bukača proizvodi veliku polarizaciju u hrvatskom društvu. Napetosti u državi rastu, opasnost od pucanja također. Nije riječ samo o jačanju desnice nego je sve više na djelu pervertiranje desnog stava u desnilo. U bjesnilo koje pokušava zavladati Hrvatskom, sve druge tretirajući kao smrtne neprijatelje koje treba poraziti do balčaka
Na sličan se način, nojevski, šef Vlade odnosi i prema ovoljetnoj eksploziji ustašluka. Ne želi vidjeti, još manje priznati. Upravo suprotno, za rezultate svoje vlasti pokušava optužiti oponente. Nema ustaštva, nema povijesnog revizionizma, tvrdi Andrej Plenković. Za njega je „potpuno besmisleno i krivo“ kad dio medija kao promociju ustaštva tumači ono što se nakon Thompsonova koncerta, a uz vojni mimohod, proslavu Oluje i neke druge nedavne manifestacije, događa u Hrvatskoj. Tvrdnje iz SDP-a, koji naziva jadnom i poraženom strankom, da je HDZ otišao ekstremno udesno proglašava debilnima. Premijer špekulira da su se na Ibleru možda prepali pola milijuna ljudi na zagrebačkom Hipodromu. Možda, ali su njemu prvome koljena klecnula i noge zadrhtale. Jasno se dao impresionirati masovnošću publike na Thompsonovim koncertima. Problem naknadno pokušava umanjiti, pa tisuće nogometnih navijača koji urlaju ustaški pozdrav eufemistički naziva „par situacija na stadionima“. Bilo bi potrebno da premijer objasni kakve su to situacije. Ako nije bila provale ustašluka.
Kaotizacija Hrvatske
Ministar se unutarnjih poslova ovoga puta pokazao nešto elokventniji. Premda su im stavovi identični. „Nema govora o ustašizaciji Hrvatske“, tvrdi Davor Božinović u intervjuu Večernjem listu objašnjavajući da je stvarnih zagovornika ustaškog režima vrlo malo, nema masovnog pokreta, ni političke platforme ni stranke koja bi otvoreno zastupala povratak na ideologiju NDH. Ali, priznaje, ekstremna je simbolika vidljivija nego prije. Zapravo se razmahala. Za što ministar policije, baš kao i njegov šef Plenković, optužuje ljevicu. Obojica tvrde da se ZDS koristi za političke obračune. Ljevica, po njima, vlastite političke deficite pokušava kompenzirati potenciranjem tema koje dijele ljude. Ključ je, kaže Božinović, u jasnom razdvajanju zakonitog od nezakonitog i u tome da svi znaju gdje je crta. Ali kako da svi znaju gdje je crta kad ni u Vladi to ne znaju? Štoviše, i sam je ministar svojim ponašanjem liniju razdvajanja učinio nerazgovijetnom. Kad se u noći Thompsonova zagrebačkog koncerta u tamnoj košulji, sav ustreptao, obratio javnosti. Takvog ga se raspjevanog dosad nije moglo vidjeti. Svojom egzaltiranošću i laudama publici koja se masovno odazivala na ustaški pozdrav Božinović se jako uključio u kaotizaciju Hrvatske. Vlastitim je prigodnim tamnim kostimiranjem sabotirao ideju o povlačenje crvene crte.
Bahati nogometni izbornik Dalić
Sve se u Hrvatskoj izmiješalo. Stvarajući od države karikaturu. Vlast ljevicu optužuje za procvat ustašluka. Neustavni se pozdrav tumači kao vrhunski izraz domoljublja. Zemlja je preplavljena ZDS-om, ustašoliki eskaliraju, zločinačka se NDH šminka, a vladajući drve o dva totalitarizma i tvrde da rehabilitaciju komunizma neće dopustiti. Ustaškim se pjesmama i uzvicima prolamaju koncerti i stadioni, a vlasti bliski novinari zagovaraju zabranu u javnosti odavno neviđene crvene zvijezde petokrake. Štovatelji se Endehazije javno etabliraju, dok oponentima stižu poruke neka se sele iz Hrvatske. Uhato U, pod kojim su zločinci marširali, sada bi se navodno trebalo smatrati znakom slobode. Oni koji se nazivaju većinom sami sebe proglašavaju žrtvom manjine. Glasni kukaju, navodno ugroženi od onih koji se u javnosti gotovo uopće ne čuju. Navala proustaških bukača proizvodi veliku polarizaciju u hrvatskom društvu. Napetosti u državi rastu, opasnost od pucanja također. Nije riječ samo o jačanju desnice nego je sve više na djelu pervertiranje desnog stava u desnilo. U bjesnilo koje pokušava zavladati Hrvatskom, sve druge tretirajući kao smrtne neprijatelje koje treba poraziti do balčaka.
Na zahtjev vrlo bogatog, milijunima pofutranog muzičara, DORH je došao po novinarku koja je istraživala njegov nekretninski spor sa susjedima. FOTO: Matija Habljak/PIXSELL
O mahnitanju perverzije vrlo dojmljivo govore tri junaka koja su se ovih dana isprsila u javnosti. Prvo je nogometni izbornik Zlatko Dalić, svjedočeći svoju vjeru u jednoj crkvi, pohvalio, kako je rekao, Thompsonovim koncertima ponovo probuđenu hrvatsku mladost, te je ničim izazvan potom ustvrdio „glasna nas manjina stalno vrijeđa“, neimenovane sijače uvreda nazivajući „onima koji ne vole i neće Hrvatsku“. Dalić se voli pozivati na poniznost, ali ovom se prilikom pokazao jako bahatim. Nije pozvan arbitrirati o tome tko i koliko voli Hrvatsku, a tko je neće. Njegovo je implicitno prisvajanje monopola na domoljublje ekstremno pretenciozno. Bezobrazno kad kritičare thompsonijade pokušava diskvalificirati kao protivnike države. Kao da on i njegovi jedini imaju pravo na Hrvatsku.
Onda je jedan svećenik zazvao Sodomu i Gomoru na one koji ne pripadaju Thompsonovu jatu. „Neka pate i neka u toj patnji umru oni kojima smeta vaše zajedništvo, koje je posebno zablistalo na koncertima našega Thompsona u Zagrebu i Sinju“, s oltara je za mise na Veliku Gospu vjernicima poručio sinjski gvardijan Marinko Vukman. Strašno je kad bilo tko, a pogotovo svećenik umjesto ljubavi zaziva patnju i smrt. Kad proklinje ljude i propovijeda mržnju prema političkim neistomišljenicima. Kad veliča zajedništvo, a proizvodi podjele u narodu. Crkva se od njegovih sotonskih poruka još nije ogradila. Vukmanove pred tisućama u marijanskom svetištu izgovorene riječi zvuče zlokobno. Kao da priziva otvaranje građanskog rata u Hrvatskoj.
Potom je Thompsonov odvjetnik Davorin Karačić povodom DORH-ova podizanja optužnice protiv novinarke Derifaj ustvrdio da se protiv njegova klijenta vodi šira, politički motivirana kampanja. „Marko je postao ikona naroda“, tvrdi advokat, „snažna brana prema pokušajima jugosimpatizerskih snaga da u potpunosti preuzmu primat u društvu“. Po njemu, Jugoslaveni nadiru. S navodno zastrašujućim posljedicama. „Danas su došli po Marka, sutra će doći po vas“, plaši Thompsonove ljubitelje, „vaš novac, vaša radna mjesta i prilike za napredovanje, vaš status, po vašu djecu i njihovu budućnost“. „Jugoslavija je možda krepala“, izjavljuje Karačić, ali tvrdi da njezini miševi iz svojih rupa kreću u pohode po plijen. Premda po njegova Marka nitko nije došao, nitko tko bi mogao biti prijetnja, ali je na zahtjev vrlo bogatog, milijunima pofutranog muzičara DORH došao po novinarku koja je istraživala njegov nekretninski spor sa susjedima. Plenkovićeva je država odabrala stranu. Jako pogrešnu. Strah da ovo u Hrvatskoj neće izaći na dobro sve je realniji.
