Vlasti Andreja Plenkovića sigurno odgovara kad izraelski ambasador u Zagrebu Gary Koren na proustaške provokacije ne reagira. Kad kaže da ga se veličanje ustaškog režima u Hrvatskoj ne tiče, jer se u hrvatsku unutarnju politiku neće miješati. Kad mu ne smeta Thompson sa ZDS-om, ali mu jako smeta predsjednik Milanović
Aleluja! Ovoga se tjedna nakon punih pet godina sastaje Vijeće za nacionalnu sigurnost. Predsjednik države i premijer složili su se da taj događaj, ravan senzaciji, upriliče baš u srijedu, 1. travnja, datum koji je generalno poznat kao dan viceva i veselih podvala. Planiraju li njih dvojica nešto slično i tko bi tu koga mogao nasamariti? Ništa posebnoga od ovog susreta na visokoj razini vjerojatno ne treba očekivati. Mnogo je izglednije da će prvi ljudi države i ovoga puta ostati nesložni. Kao što su to i sami već najavili. Ali će barem zajedno sjesti za stol i glumiti pristojnost. Što je velika promjena u njihovim međusobnim odnosima.
Od kraja 2021. godine, kada se Vijeće zadnji put sastalo, cijeli se svijet temeljito promijenio, samo je neprijateljstvo između dva brda vlasti u Hrvatskoj ostalo postojano. Ratovi na globalnoj i na europskoj razini, Putinova invazija na Ukrajinu i Trumpov napad na Iran, izraelsko masakriranje Gaze pod krinkom borbe protiv terorizma, urušavanje međunarodnog poretka i ljuljanje NATO-a, energetska kriza i prijeteća ekonomska drama devastirajućih razmjera, zveckanje oružjem u neposrednoj blizini Hrvatske, gdje predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u egzercir izvodi svoje borbene avione okićene ubojitim kineskim, u Europi još neviđenim supersoničnim raketama, dok istodobno tvrdi da se Hrvatska sprema napasti Srbiju. Tako Vijeće za nacionalnu sigurnost, kao strateško državno tijelo, ovoga puta sazvano zajedno s Vijećem za obranu, na dnevnom redu ima čitavu seriju sigurnosnih izazova, uz apostrofiranje potrebe jačanja sposobnosti hrvatske vojske, što je eufemistička formulacija za rješavanje spora o mogućoj, Vučićevim raketama isprovociranoj nabavi sustava protuzračne obrane. Predsjednik se Milanović odlučno protivi navodnoj ideji ministra obrane Anušića da od Izraela kupi sustav proturaketne obrane poznat kao Davidova praćka. Kao vrhovni je zapovjednik zabranio bilo kakvu suradnju s izraelskom vojskom, svoju odluku argumentirajući teškim ratnim zločinima počinjenim u Gazi nad palestinskim civilima.
Izraelci u susjedstvu
Prema nekim insajderskim informacijama, odnos prema Izraelu mogao bi biti glavna tema ovotjednog sigurnosnog gremija. Za razliku od predsjednika Republike, Vlada je prema toj državi vrlo benevolentna. Palestinu odbija priznati, dok se suradnja hrvatskih ministara s vlašću premijera Netanyahua glatko razvija. Hrvatski je premijer s Izraelom jako oprezan, navodno kako ne bi poremetio ostvarenje svoga strateškog cilja – priključenje Hrvatske OECD-u. Tel Aviv taj proces vrlo vjerojatno neće blokirati, ali bilateralni se odnosi primjetno usložnjavaju. Vlasti Andreja Plenkovića sigurno odgovara kad izraelski ambasador u Zagrebu Gary Koren na proustaške provokacije ne reagira. Kad kaže da ga se veličanje ustaškog režima u Hrvatskoj ne tiče, jer se u hrvatsku unutarnju politiku neće miješati. Kad mu ne smeta Thompson sa ZDS-om, ali mu jako smeta predsjednik Milanović kojega zbog kritike aktualne izraelske politike proglašava antisemitom. Ali ni premijeru Plenkoviću vjerojatno ne može odgovarati kad se veleposlanik Koren toliko osili da javno dijeli savjete kako bi Hrvatska diplomatske odnose s Iranom trebala prekinuti i ambasadu im u Zagrebu zatvoriti. Recentni događaji u Sloveniji također su upozorenje: u tamošnje se izbore aktivno uključila i jedna obavještajna tvrtka iz Izraela, prljavom kampanjom protiv vlasti premijera Roberta Goloba koja je za svoga mandata priznala Palestinu i osudila ratne operacije Izraela u Gazi. Međutim, upravo je otkriće njihova angažmana, u javnosti prepoznato kao napad na nacionalni suverenitet Slovenije, pomoglo pobjedi Golobova lijevog Pokreta sloboda nad desno-konzervativnim Janezom Janšom, za kojega su Izraelci radili.
Sastanak ne sluti na dobro
Ali Plenkovićeva inicijativa za sastanak s predsjednikom Milanovićem, nakon što su se godinama momački nadvikivali ili uzajamno ignorirali, ne znači promjenu njegove politike. Vjerojatno znači samo smanjivanje broja otvorenih frontova. Koji su se u posljednje vrijeme prilično namnožili. Premijer se posve nenadano našao u situaciji da se mora tući na više strana. Uspostavljanjem barem minimalne miroljubive koegzistencije s burevjesničkim šefom države vjerojatno pokušava prevenirati njegovo uključivanje u predstojeće parlamentarne izbore, scenarij koji bi za njega mogao predstavljati nesavladivu prijetnju. Osim toga glumi umiljato janje. Pegla imidž bahatnika. Još će i opoziciju pozvati na razgovor, samo kako bi svoju sliku u javnosti mogao retuširati.
Ali generalno, sazivanje Vijeća za nacionalnu sigurnost ne sluti na dobro. U sretnim i berićetnim vremenima premijer je sam sebi bio dovoljan, zasluge za uspjehe nikada nije pristajao dijeliti. Sada bi podijelio odgovornost za ono što se iza brda valja. Sam je nedavno, govoreći o novom Vladinu paketu pomoći, vrijednom skoro pola milijarde eura, najavio „najveću energetsku krizu koju pamti ova generacija“. U ovom trenutku nitko njene dimenzije ne može prognozirati, ali Hrvatska nije u dobroj ekonomskoj situaciji. Proračun postaje prekratak za sve što je planirano i obećano, inflacija odavno nije pod kontrolom, već je krenulo novo vrtloženje cijena hrane i drugih životnih troškova. Na radničke i sindikalne zahtjeve za povećanjem plaća premijer odgovara konstatacijom da im nedostaje osjećaj za realnost. „Kako? Odakle? Gdje je taj novac?“ glasno se pita. Šef se Vlade jako boji manifestacija socijalnog nezadovoljstva. Njegova izjava o dolasku dosad neviđene krize jako podsjeća na svojedobnu objavu Ive Sanadera, iz vremena kada su lađe počele tonuti i tadašnji je premijer netom prije svoga iskrcavanja iz politike odlučio priznati da je „Hrvatska u banani“. Andrej Plenković ne sprema odlazak. Sprema se da vječno ostane. U žestokoj je, grozničavoj kampanji. Bilda ulogu spasitelja nacije. Glumi povezivanje s narodom. Svoju je stranku ubacio u najveću moguću mobilizaciju. Kao da će već sutra u izbore.
Posve neočekivano premijer se Plenković našao i u golemim reputacijskim problemima. Svojim je neprimjerenim ucjenama oko izbora ustavnih sudaca ušao u sukob s Ustavnim sudom. Njegov predsjednik Frane Staničić prošloga je tjedna pristojnim pismom pozvao Sabor da izabere troje novih ustavnih sudaca jer trojici dosadašnjih za desetak dana istječe mandat. Njegovo je pismo zapravo adresirano premijeru koji izbor nezakonito sabotira. Staničić nije smatrao potrebnim da njegovo uvjetovanje izbora ustavnih sudaca izborom predsjednika Vrhovnog suda nazove protuustavnim. Nije se očitovao ni o zahtjevu da ustavni suci moraju odgovarati „biračkoj volji građana“, što je mantra kojom HDZ-ova vrhuška namjerava održati svoju kontrolu nad Ustavnim sudom. Premda kompletna Plenkovićeva vlast ne odgovara biračkoj volji građana. HDZ-ova je parlamentarna većina zapravo suprotna volji birača. Faktički se zasniva na teškoj prevari. Domovinski je pokret svoje biračko tijelo posve izigrao: mjesta su u Saboru osvojili žestokom retorikom kontra Plenkovića i HDZ-a, da bi im se nakon izbora odmah bacili u zagrljaj. Vladajuća je koalicija potom popunjena sličnom vrstom prevaranata – od lažnih liberala do SDP-ova kadrovskog otpada. Uglavnom, HDZ drži više vlasti nego što mu po izbornim rezultatima pripada. Povrh svega okupira institucije koje bi morale funkcionirati kao nezavisne.
Premijer demontira vladavinu prava
Za premijera je posebno nezgodno što su u posljednje vrijeme njegovo pretvaranje demokracije u dekoraciju počeli evidentirati i utjecajni inozemni izvori. U prošlom smo broju Nacionala opširno pisali o najnovijem izvješću švedskog Instituta za raznolikost demokracije, V-Dem Institute, koji je Hrvatsku smjestio među sedam članica EU-a, u društvo Mađarske, Grčke, Slovenije, Slovačke, Italije i Rumunjske, država koje iz demokracije klize u autokraciju. Njihove je nalaze u ponedjeljak potvrdio i ekstenzivni raport organizacije Civil Liberties Union for Europe, vodeće europske skupine za građanske slobode koja je na temelju analiza više od 40 nevladinih organizacija iz 22 zemlje vlade pet članica Europske unije – Bugarske, Hrvatske, Italije, Mađarske i Slovačke – proglasila sustavnim i namjernim demontažerima vladavine prava. Plenkovićeva se vlast tako ponovno, drugi put u samo desetak dana, našla među notornim rušiteljima demokratskih sloboda. U tom kontekstu svakako valja spomenuti i recentni oproštajni intervju glavne europske tužiteljice Laure Kövesi, kojoj upravo završava mandat, a koja kao države najvećeg opstruiranja rada EPPO-a navodi Grčku i Hrvatsku. U te su dvije zemlje, tvrdi, europski tužitelji „sustavno napadani“. O neugodnim se kvalifikacijama uglednih međunarodnih organizacija premijer nije izjašnjavao, dok je ministar pravosuđa Habijan izjave gospođe Kövesi doslovce proglasio neodgovornima, implicitno pokušavajući zaprijetiti kompletnom Uredu europske javne tužiteljice.
Plenkovićeva se vlast tako ponovno, drugi put u samo desetak dana, našla među notornim rušiteljima demokratskih sloboda. Svakako valja spomenuti i oproštajni intervju glavne europske tužiteljice Laure Kövesi, koja kao države najvećeg opstruiranja rada EPPO-a navodi Grčku i Hrvatsku
Stiže li no kings u Hrvatsku
Andreja Plenkovića sigurno jako boli, a jako šteti i njegovim karijernim ambicijama, činjenica da je došao na crnu listu Europe. Nekad dobro etablirani pripadnik europske političke elite sunovratio se u društvo opskurnih, onih koji svojim antidemokratskim prakticiranjem vlasti postaju problem EU-a. Ugled na inozemnom planu ozbiljno mu se ruinira, status je već vidljivo očerupan. Kao dobrog poznavatelja globalnih kretanja hrvatskog bi premijera morali zabrinuti i masovni prosvjedi koji se iz Amerike razlijevaju svijetom pod sloganom No Kings. Treći masovni izlazak građana na ulice u manje od godinu dana profilirao je pokret Nećemo kraljeve u jedan od najsnažnijih oblika otpora vlasti Donalda Trumpa. U nedjelju je na prosvjede u tridesetak američkih gradova izašlo oko osam milijuna ljudi. Ali demonstriralo se i izvan SAD-a, od Londona do Toronta. U Rimu je pod zastavama No Kings masovki marširalo oko tristo tisuća ljudi. Ne samo protiv američkog predsjednika, nego protiv svih svjetskih moćnika koji pokretanjem ilegalnih ratova gaze međunarodno pravo i autokratskim načinom vlasti uništavaju demokratski poredak, terorizirajući vlastite narode. Da je pametan, kao što jest, hrvatski bi se premijer morao zapitati kada će se No Kings pokret početi dizati i protiv političkih kraljeva Hrvatske.
