Predsjednik Tuđman smatrao je HOS-ovce opasnim provokatorima iza kojih stoji jugoslavenska vojna tajna služba KOS. Te sumnje, koliko je poznato, nisu dokazane, ali sigurno je da Penavin politički vampirizam i ustašizacija Vukovara najviše odgovaraju ratnoj politici Srbije, koja je sve hrvatske branitelje običavala titulirati kao ustaše
Gradonačelnik Vukovara Ivan Penava odlučio je skoro komemoriranje ratnog stradanja grada kojem je na čelu intonirati ustaškim reminiscencijama. Kolonu sjećanja predvodit će pripadnici HOS-a. Zašto baš oni od svih postrojbi koje su branile Vukovar, nije objasnio. Razlozi postaju jasniji s pogledom na plakat kojim se 18. studenoga, dan sjećanja na žrtvu Vukovara, namjerava obilježiti, a kojim dominira veliko, vrlo sugestivno oblikovano i pozicionirano slovo U. Da ne bi bilo zabune, Penava naglašava da oni koji se ne slažu s pozdravom „Za dom spremni“ u HOS-ovu grbu ili im smeta „ovo ili ono U“ u službenom sloganu, u Vukovar ne trebaju ni dolaziti.
Perfidna klopka
Kontroverzni HOS na čelu kolone, ustaški ZDS i tendenciozan, ideološki konotiran plakat, „perfidna i razorna klopka za cijelo društvo“, kako će reći dizajner Davor Bruketa – gradonačelnik Penava ovogodišnji Dan sjećanja očito potpuno amoralno pokušava nasloniti na ustaško nasljeđe. Apsolutno je perverzno da mu u tom toksičnom manipuliranju ratnim žrtvama asistiraju ljudi povezani sa SDP-om, poput bivšeg gradonačelnika Sabe, koji u amalgamiranju vukovarske komemoracije s ustašlukom ne vidi ništa problematično. Jasno da je Penavino koketiranje s ekstremističkim idejama u funkciji njegovih predizbornih kalkulacija. U političkom žetoniziranju ratnih trauma vlastitog grada dotični već ima veliko iskustvo. Za njegove je vlasti Vukovar, svojedobno proglašen mjestom posebnog domovinskog pijeteta, funkcionirao kao mjesto bestidnog političkog iskorištavanja najvećeg hrvatskog ratnog stradanja.
Ivan Penava nedopustivo griješi svojim potpuno blasfemičnim politiziranjem Dana sjećanja. Ali valjda se tome naučio još dok je bio član HDZ-a. Premda mu premijer Plenković sa svojim pobočnicima to sada jako zamjera, upravo Hrvatska demokratska zajednica godinama politizira obilježavanje vukovarskog martirija. Grad u koji se svakog studenoga slijevaju tisuće građana kako bi odale počast onima koji su Vukovar branili, HDZ je u više navrata iskoristio za grube i prizemne političke operacije.
Prije točno deset godina čak je i Kolona sjećanja rascijepljena u dvije povorke. U vrijeme vlade Zorana Milanovića najbliži Penavini drugovi, okupljeni na antićiriličnoj platformi i povezani s HDZ-ovom vrhuškom, tužnu su vukovarsku obljetnicu zloupotrijebili za umjetnu podjelu na, kako su oni to formulirali, „vukovarsku i nevukovarsku Hrvatsku“. Zapriječili su prolazak i sudjelovanje u komemoraciji predstavnicima najviše državne vlasti, predsjednicima Republike, Sabora i Vlade, kidnapirali su i po svojoj volji preusmjeravali cijeli mimohod. Mjesto pijeteta i svenarodnog zajedništva pretvorili su u mjesto nadvikivanja i političkih sukoba. Pokazali su da im ništa nije sveto. Da su Vukovar spremni iskoristiti u svojim pučističkim nasrtajima, kao sredstvo za rušenje legalno izabrane vlasti.
Sličan se scenarij ponovio i naredne, 2014. godine. Kada su HDZ i stožer, koji je komemoracijom dirigirao i tadašnju je vlast u državi doslovce nazivao petom kolonom, zajedničkim snagama pokušali da živim zidom svojih uzdanica i naguravanjem državnom vrhu blokiraju pristup groblju i polaganju vijenaca. Tadašnjem predsjedniku Josipoviću i premijeru Milanoviću policija je morala osiguravati prolaz, do spomenika probijali su se sporednim putem. Premda je uoči Dana sjećanja general Ante Gotovina pledirao da u Vukovaru ne bude politike. „Svi trebamo biti jedinstveni te s dostojanstvom i dužnim poštovanjem odati počast žrtvama“, inzistirao je, uzalud.
Uzurpacija stradanja
Uzurpaciju spomena na stradanje Vukovara javnost nije odobravala, zapravo je bila zgrožena. Godine su trebale da se ta strašna rascijepljenost premosti. Premda su neke napetosti do dana današnjeg još ostale. Penava bi sada s pogledom na superizbornu godinu odavanje počasti herojskom gradu opet grubo podredio političkim interesima. Interesima svog desničarskog Domovinskog pokreta. Ali HDZ-u se takva politizacija u korist konkurencije nikako ne sviđa, pa sada grmi protiv manipulacija kakve je sam iz opozicije prakticirao.
Gradonačelnik Penava jako griješi i svojim privatiziranjem vukovarskih događanja. Postavlja se kao vlasnik ne samo skore komemoracije, nego i cijelog grada. Drži se kao da mu je Vukovar i njegovo ratno stradanje privatna prćija. Uzima sebi prava koja nema. Nema pravo krojiti Dan sjećanja prema svojim uvjerenjima ni razvrstavati ljude na one koji su dobrodošli i one koji u Povorku sjećanja ne bi trebali dolaziti. Javno je naredao čitavu listu onih koje smatra nepoželjnima. Političari i veleposlanici, suci i državni odvjetnici, policajci i novinari, svi koji se ne slažu s njegovim ideološkim stavovima i ne vide razloga za preferiranje HOS-a te isticanje ZDS-a i slova U. Politički rabijatni Penava grubo ignorira činjenicu da Vukovar ne pripada samo jednoj političkoj opciji, da ga cijela Hrvatska osjeća kao svoju veliku svetinju. U svojim morbidnim redukcijama ide sve do prijetnji da će onemogućiti bacanje vijenaca u Dunav, što je prethodnih godina prakticirao Milorad Pupovac, a ove bi godine, prema najavama, trebala napraviti i Sandra Benčić kao frontmenka Možemo!. Nacionalistički isključivi gradonačelnik može se s tom gestom ne slagati, ali spuštanje cvijeća u rijeku koja je u ratu mnogima postala grobnica nema pravo zapriječiti. Nije ovlašten dijeliti žrtve. Niti licitirati pijetetom.
Eksplicitne ambicije
Za Hrvatsku ni privatizacija ni politizacija Vukovara nisu novost. Sve je to već više puta viđena priča, uglavnom u izvedbi HDZ-a i njegovih pomagača s ljute desnice. Gradonačelnik Penava inovativan je samo u jednom. U pokušaju ustašizacije Vukovara i komemorativnog Dana sjećanja. Dosad su takve ambicije znale biti rubne, implicitne, podzemne. Uglavnom antisrpski nabrijane. Sada postaju posve eksplicitne. Javno deklarirane. Prvi put se proustaška intonacija otvoreno obznanjuje i dirigira. Bojan Glavašević, legendarnog Siniše sin, primjećuje da Penava sramotno gura ustaštvo u obilježavanje najveće hrvatske tragedije u Domovinskom ratu. Skandaloznim plakatom i jednako problematičnim obraćanjem javnosti, s demonstrativnim isticanjem „Za dom spremni“ pozdrava neskriveno propagira ustašluk. Što je mnogo zloćudnije od pjevanja ustaških koračnica na stadionima, koje je država – uglavnom zbog svijeta i međunarodnih sportskih institucija – počela ozbiljno kažnjavati. Na provokacije vukovarskog gradonačelnika Državno odvjetništvo još nije reagiralo. Takav nekoherentan stav državnih institucija zbunjuje i vrijednosno kaotizira Hrvatsku.
Da se Ivana Penavu pita, ni Franjo Tuđman ne bi mogao u Vukovar. Bio bi nepoželjan zbog svojih stavova prema HOS-u i ustaškim insignijama. Vukovarski je gradonačelnik posve jasan u poruci da se u Kolonu sjećanja ne uključuju oni kojima se ne sviđa ZDS u HOS-ovu grbu. To znači da se u Penavinu gradu ni prvi hrvatski predsjednik, koji je još 1992. upozoravao na opasnost od HOS-ova koketiranja s malignim nasljeđem NDH, ne bi smatrao dobrodošlim. Tuđman tih godina priznaje da među hosovcima ima hrabrih boraca i „fanatika s hrvatskim idealima“, ali odmah dodaje da olako nasjedaju „onima koji im oblače crne košulje i fašističke oznake iz izgubljenog Drugog svjetskog rata“. „To je nešto što današnji svijet ne može prihvatiti“, tvrdi, objašnjavajući da je proustaška oružana formacija, koju je osnovala desničarska Hrvatska stranka prava, bila jedna od glavnih smetnji za međunarodno priznanje Hrvatske. Čelnici su se HOS-a, otvoreno pozivali na poglavnika i NDH, što ne znači da su svi hosovci bili inficirani ustašlukom. Ali Tuđmanu su pred svijetom bili problem: „Zbog njih nas poistovjećuju s ustaštvom, postojanje HOS-a smatraju dokazom da je ova naša Hrvatska nastavak NDH, da ne držimo situaciju u svojim rukama“, tumačio je pa je uredio da se crnokošuljaške postrojbe rasformiraju, odnosno uključe u regularne postrojbe Hrvatske vojske.
Penava ih sada kao glasnogovornik posve prepoznatljivih revizionističkih snaga izdvaja i gura na čelo braniteljske povorke, valjda kao cvijet obrane Hrvatske. Predsjednik Tuđman smatrao ih je opasnim provokatorima iza kojih stoji jugoslavenska vojna tajna služba KOS. Te sumnje, koliko je poznato, nisu dokazane, ali sigurno je da Penavin politički vampirizam i ustašizacija Vukovara najviše odgovaraju ratnoj politici Srbije, koja je sve hrvatske branitelje običavala titulirati kao ustaše. Vukovarski gradonačelnik možda ne zna, ali Hrvatska je iz Drugog svjetskog rata izašla na krilima partizanske pobjede, nasuprot porazu i propasti zločinačke ustaške države, što je početkom devedesetih zapisano i u hrvatskom Ustavu, a potom potvrđeno i u Domovinskom ratu.
