Nacionalova politička analitičarka i novinarka komentira izjave premijera Andreja Plenkovića i njegovih suradnika o epilogu afere Hipodrom
Dame i gospodo, dobro došli među kriminalce – poruka kojom se Mislav Herman, jedan od HDZ-ovih teškaša u Zagrebu, obratio zagrebačkom gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću valjda je najurnebesnija u lavini bizarnih optužbi kojima su udarne snage premijera Andreja Plenkovića na krilima recentnog priznanja Koste Kostanjevića o kriminalu na Hipodromu napale zagrebačku vlast. Svojom dobrodošlicom Herman je pokazao koliko korupcijska afera u Zagrebu raduje HDZ, ali se implicitno postavio i kao domaćin kriminalne družbe, što mu vjerojatno nije bila namjera.
Akcija HDZ-ovih zagrebačkih jurišnika
Afera Hipodrom svakako je za Tomaševića i njegov Možemo! vrlo neugodna. Kostanjević, koji je cijelo vrijeme uporno tvrdio da je nevin, iznenada je prošloga tjedna priznao lopovluk, pa je nagodbom s Uskokom sporazumno osuđen na dvije godine i pet mjeseci zatvora, uz novčanu kaznu od 40.000 eura i povrat nezakonito, mitom stečenih 450.000 eura. Gradonačelnikov je problem što je više vjerovao optuženom nego onima koji su ga teretili. Sada već bivšeg ravnatelja jedne od gradskih ustanova neoprezno je i nekritički branio, očito ga smatrajući nevinom žrtvom za izborne potrebe HDZ-a pokrenute kampanje. Sada je jasno da se prevario. Kostanjević je možda bio sredstvo za njegov odstrel, ali nije bio nedužan. Prekomjerno granatiranje kojem je Tomašević izložen, prije svega iz HDZ-ovih redova, uz histerizirani suport kružoka političke posvuduše Marije Selak Raspudić, signalizira da je zagrebački gradonačelnik i dalje glavna meta.
Za salve optužbi premijer je osobno dao intonaciju. Plenković se požurio ustvrditi da je vlast u Zagrebu doživjela težak politički poraz, „izgubili su svoju političku nevinost“, „vrlo devastirajući trenutak za Tomaševića i Možemo!“, redao je. Potom se ministar unutarnjih poslova Božinović hitnuo tvrdnjom da je Tomašević pao na ispitu vjerodostojnosti. Po njemu, afera Hipodrom dokaz je neodgovornog upravljanja gradom. Božinović je gradonačelnika Zagreba smatrao potrebnim podučiti da politička odgovornost ne počinje presudom ili nagodbom, „već načinom na koji reagiraš kada se pokaže da postoje ozbiljne naznake korupcije unutar sustava kojim upravljaš“. Onda se ministar obrane Anušić javno zgražao kako je „Možemo! u šest godina proizveo tri ogromne afere“, dok je Vladu u kojoj sudjeluje počastio pohvalom da „savršeno vodi državu u nimalo lakim vremenima“. HDZ-ovi zagrebački jurišnici bili su još oštriji. Zagrebačku vlast nazivajući zločinačkom organizacijom, insinuirajući da je gradonačelnik Tomašević glava hobotnice, dok je HDZ, kako je jedan od njih rekao, primjer borbe protiv korupcije.
U šest godina Plenkovićeva je vlast proizvela ne tri, nego desetke visokoprofilnih kriminalnih slučajeva. Božinović bi svoje lekcije o političkoj odgovornosti prije svega vlastitom šefu trebao isporučiti. Možda da mu prišapne kako bi trebao postupati kad se pokažu ozbiljne naznake korupcije unutar sustava
Svojim su mahnitanjem demonstrirali vlastitu pokvarenu dvoličnost. Jer ako je Možemo! s Kostanjevićem izgubio svoju političku nevinost, kako to premijer veli, onda bi se za njega, valjda, moglo reći da s golemim prtljagom korupcijskih afera svoje vlasti vodi lanac političke prostitucije. Anušićeva konsterniranost brojem oporbenih afera, od kojih su neke na prilično klimavim nogama, servirana je zajedno s nevjerojatnom benevolentnošću prema onome što kulja iz HDZ-ovih redova. U šest godina Plenkovićeva je vlast proizvela ne tri, nego desetke visokoprofilnih kriminalnih slučajeva. Božinović bi svoje lekcije o političkoj odgovornosti prije svega vlastitom šefu trebao isporučiti. Možda da mu prišapne kako bi trebao postupati kad se pokažu ozbiljne naznake korupcije unutar sustava kojim upravlja. A možda bi ispravno shvaćanje instituta političke odgovornosti i sam mogao demonstrirati, primjerice snoseći konsekvence velike blamaže s lažiranjem podataka o korupcijskim krimenima u koju se njegovo ministarstvo upustilo. MUP je, naime, u svome recentnom indeksu najznačajnijih afera zaboravio navesti neke od jako velikih HDZ-ovih skandala, poput u teškim malverzacijama uhvaćenog i smijenjenog glavnog državnog inspektora Mikulića. Kao što su i godinu dana ranije propustili evidentirati Beroševe mafijaške sprege.
Ruganje zdravom razumu
Moraliziranje vladajuće ekipe nad posrnućem vlasti u Zagrebu zvuči farsično, kao ruganje zdravom razumu. Apsurdno je kad premijer sam sebe ističe kao primjer političke ispravnosti i poštenja. Kad kaže: „Mi poštujemo sve sudove i ne vičemo na Državno odvjetništvo“, aludirajući na Tomaševićevu rezerviranost prema optužbama koje su se Kostanjeviću stavljale na teret. „Zamislite da sam ja rekao da više vjerujem nekom iz HDZ-a, nego glavnom državnom odvjetniku“, govori Andrej Plenković, pokušavajući se samokandidirati za funkciju moralne vertikale Hrvatske. Zaboravljajući sitan detalj da je čelnog čovjeka DORH-a sam izabrao. Kako onda ne bi vjerovao Ivanu Turudiću koji se jako trudi da njegovo povjerenje ničim ne iznevjeri. A što misli o zaista nezavisnim institucijama hrvatski je premijer pokazao svojim odnosom prema europskim tužiteljima, koje i neki dan optužuje da su njegovoj ministrici kulture, navodno posve nedužnoj i zlata vrijednoj Obuljen Koržinek, htjeli napakostiti. Uglavnom, ni po broju ni po akterima korupcijske se afere HDZ-ove vlasti ne mogu izjednačiti s onima u Zagrebu. Bez obzira na to koliko se formacija Plenkovićevih skutonoša trudila. Svojim bi farizejskim manipulacijama, pokušajima da se slučaj Kostanjević pretvori u slučaj Tomašević, na koncu mogli postići posve suprotan, neželjeni učinak. Zagrebačkog bi gradonačelnika svojom prljavom kampanjom mogli osnažiti. Umjesto razbijanja potpore koju uživa, HDZ-ovi grubi napadi možda rezultiraju solidariziranjem javnosti i zbijanjem redova oko Tomislava Tomaševića.
Furiozni nasrtaji HDZ-ovih prvaka na zagrebačku vlast pokazuju da im je Možemo! kost u grlu. Prvo zato što je Zagreb najveća oporbena utvrda. Ljevica drži glavni grad, koji čini više od četvrtine do gotovo trećine – kako u kojem aspektu – potencijala države. Plenković je na različite načine, sam ili u kombinaciji sa svojim što javnim, što tajnim partnerima, uspio osvojiti gotovo sve veće gradove u Hrvatskoj. Samo je Zagreb izvan njegove kontrole. A to premijera, beskrajno gladnog bezgranične vlasti, strašno žulja i neugodu će sasvim sigurno pokušati otkloniti. Dodatno ga muči i strah da bi na idućim izborima Hrvatska generalno mogla krenuti putem Zagreba, pa je takvu mogućnost odlučio prevenirati, između ostalog i žestokim kompromitiranjem konkurencije.
Plenković ništa Zagrebu nije poklonio
Možemo! je velika smetnja HDZ-u i zbog svog antikorupcijskog imidža. Kao živi primjer da se vlast ne mora valjati u blatu. Zato agresivno atakiraju kako bi Tomaševićevu vlast javno ogadili. Zato jednu sigurno nezgodnu, pa i kompromitirajuću aferu koriste za njenu generalnu diskreditaciju. Gradonačelnik na to mora računati. Mora biti spreman da će mu se, bez obzira na to koliko pazio, pod nogama otvoriti neka korupcijska bruka. U zemlji u kojoj je kriminalna hobotnica sveprisutna to je gotovo neminovno. U gradu koji je godinama funkcionirao kao kriminalna struktura – prilično očekivano. Ali valjda je prvi čovjek Zagreba iz afere Kostanjević nešto naučio. Mnogo je onih koji na njegovu slomu rade. Može biti siguran da će se i DORH oko toga snažno angažirati. Barem je dosad to pokazivao. Zagreb ne mogu obrlatiti i prevući na drugu stranu, da bude uz HDZ, ali se nadaju da bi možda bilo dovoljno obeshrabriti i razbiti Tomaševićeve birače, da razočarani ne izađu na izbore.
Možemo! je velika smetnja HDZ-u i zbog svog antikorupcijskog imidža. Kao živi primjer da se vlast ne mora valjati u blatu. Zato agresivno atakiraju kako bi Tomaševićevu vlast javno ogadili. Zato jednu sigurno nezgodnu, pa i kompromitirajuću
Drugi je strateški pravac HDZ-ova udara na Zagreb delegitimiranje gradske vlasti prisvajanjem svih njenih uspjeha. Andrej Plenković ne prestaje ponavljati da je on osigurao sredstva za sve što se posljednjih godina radi i gradi, i za postpotresnu obnovu, i za rekonstrukciju bolnica, i za izgradnju vrtića i renovaciju škola, za nove tramvaje i za promjenu stare vodovodne mreže. Bez njega, tvrdi, ništa toga ne bi bilo. Zaboravlja samo da europska sredstva nije dobio na svoje lijepe oči. Dobila ih je Hrvatska zbog svoje nerazvijenosti, da bi smanjila zaostajanje za EU-om, ili grad zbog štete uzrokovane potresom. Ništa Andrej Plenković nije Zagrebu poklonio. Glavni grad i brojem stanovnika i svojim gospodarskim kapacitetima puni državni proračun iz kojeg premijer onda distribuira sredstva. Svojim slatkim obećanjima izgovorenim u nedjelju u Gradskoj vijećnici na proslavi Dana Zagreba, obećanjem suradnje na ključnim gradskim projektima, Andrej Plenković kamuflira svoje danajske namjere.
Praznik razdrte države
Ovo je scenarij podjele, scenarij nejedinstva, scenarij nedostatka poštovanja prema ključnim danima hrvatske države. Ne znam ni jednu drugu zemlju na svijetu u kojoj najviši dužnosnici ili oporba ne poštuju dan vlastite države – žučno se u subotu na Dan državnosti, nakon paljenja vječnog plamena na ponovno aktiviranom Oltaru domovine na Medvedgradu, nad izostankom predsjednika Republike zgražao premijer. Zoran Milanović smatra da je svojedobna odluka vlasti Andreja Plenkovića o povratku Dana državnosti na 30. svibnja, dan kada je 1990. godine konstituiran prvi višestranački Sabor, bila pogrešna. Po njemu, riječ je o „sebičnoj stranačkoj ceremoniji“ kojom je datum HDZ-ova preuzimanja vlasti u Hrvatskoj pretvoren u državni blagdan.
Državni su praznici stvar konvencije. Dogovora kada će se nešto slaviti, u nizu zemalja nepovezano ili teško povezivo s odabranim datumom. Prepravljanje i premještanje hrvatskog Dana državnosti bilo je nepametno, ne samo zato što proizvodi zbunjenost u javnosti. Nema sumnje da je predsjednik Tuđman kao dan hrvatske države odabrao datum svoga ustoličenja. Datum koji nema veze s onim što se navodno slavi. Hrvatska je u to vrijeme bila u sastavu Jugoslavije, nikakva neovisnost još nije bila proglašena. Ali je posttuđmanovska, Račanova vlast ozbiljno pogriješila kad je taj datum odlučila ispravljati. Novoodabrana je referenca, 25. lipnja 1991., na dan donošenja odluke Sabora o izlasku iz Jugoslavije, bila primjerenija, ali takve se stvari ne rade. Jednako je pogrešna bila i odluka Plenkovićeve vlasti iz 2020. o povratku Dana državnosti na stari datum.
Više nije problem samo u tome što je Dan hrvatske države izborom nadnevka loše pogođen. Problem je u tome što je datum nametnut odlukom jedne vlasti, bez bilo kakvih konzultacija s opozicijom i nestranačkom javnosti. Takva praksa – kad je o državnim praznicima riječ – sigurno nije dobra. Lista državnih svetkovina nije stvar jedne stranke ni jedne parlamentarne većine. Da bi ih cijela Hrvatska osjećala kao svoj zajednički blagdan, odluka je morala biti donesena što širim konsenzusom. Nikako nadglasavanjem. Zato Dan državnosti nije u Hrvatskoj dan jedinstva, nego je dan podjele.
Konfrontacija se nameće i retorikom koja se u subotu čula s Medvedgrada. Zloupotrebom praznika za političke obračune. Napadanjem predsjednika Republike i distanciranog dijela javnosti da svojim nesudjelovanjem u proslavama pokazuju nepoštovanje prema državi. Medijski trbuhozborci vladajućih odmah su se pridružili s optužbama da je izostanak izraz neprihvaćanja hrvatske države. Nisu htjeli ili ne vole Hrvatsku – to još od devedesetih HDZ ne prestaje imputirati ostatku s njima neuvezane nacije. Premijer Plenković sa svojom se strankom grubo poistovjećuje s hrvatskom državom, pretvarajući Dan državnosti u praznik razdrte Hrvatske.
