Između Andreja Plenkovića i Tomislava Ćorića postoji jaka povezanost. Sigurno je da ministar svoje problematične odluke nije donosio bez premijerova znanja. Pogotovo se bez njegovih uputa nisu donosile odluke o Ini. Ali šefa Vlade nikada nije mučila gadljivost prema lopovluku
Andrej Plenković pokušao je biti duhovit. Na kritiku da se za njegovom novom akvizicijom na mjestu ministra financija vuku repovi brojnih afera zavirio je malo ispod stola, pa uz smiješak konstatirao da nikakve repove ne vidi. Premijerove su pošalice potpuno neuspješne. Najviše govore o njegovu političkom autizmu. Teškoj odvojenosti od stvarnosti. Najnovija kadrovska odluka neće popularnost njegove vlasti povećati, nego je dodatno ruinira. Loš odabir kompromitira izbornika.
Povratak Tomislava Ćorića s mjesta viceguvernera u Vladu, na funkciju potpredsjednika i ministra financija, iz više je razloga problematičan. Čovjek je svojevrsni multipraktik: za svoga prvog sudjelovanja u Plenkovićevoj vlasti bio je ministar u trima posve različitim resorima. Spremnost da prihvati svaki ponuđeni položaj dosta govori o njegovu karakteru. Ali još mnogo eksplicitnije na dubioze upućuje činjenica da je Ćorić prije četiri godine iz Vlade bio sklonjen zbog afera u kojima je sudjelovao. Bivši ga je pomoćnik optužio za donošenje ključnih odluka u aferi Vjetroelektrane Krš-Pađene, jedne iz korupcijske mreže znamenite Josipe ex Rimac. Optužnica u tom slučaju odavno je podignuta, čeka se odluka o njenoj osnovanosti. Ćorić je sudjelovao i u spornim odlukama oko Ine – u odluci o isporučivanju hrvatske nafte Mađarskoj i u gašenju rafinerije u Sisku. Davor Mayer, bivši član Uprave Ine, pred antikorupcijskim je vijećem svjedočio o njegovim instrukcijama da se ne problematizira likvidacija sisačke rafinerije. Ćorićevu odluku o zatvaranju odlagališta otpada iz 2019. srušio je Ustavni sud, ali je hrvatsku državu saniranje kaosa uzrokovanog njegovim nalogom koštalo skoro 60 milijuna eura.
Nekvalificirani premijerovi jarani
Pitanje je zašto čovjeka s takvom prtljagom, usto izrazito nepopularnog, premijer časti mjestom u svojoj vladi. Vjerojatno iz istih razloga zbog kojih ga je svojedobno – unatoč aferama – smjestio u Hrvatsku narodnu banku. Umjesto nečasnog otpusta i smjene, svom je kompromitiranom ministru osigurao lukrativan položaj viceguvernera. Između Andreja Plenkovića i Tomislava Ćorića postoji jaka povezanost. Sigurno je da ministar svoje problematične odluke nije donosio bez premijerova znanja. Pogotovo se bez njegovih uputa nisu donosile odluke o Ini. Ali šefa Vlade nikada nije mučila gadljivost prema lopovluku. U deset godina njegova mandata pitanje se morala nije postavljalo. Svojih se u korupciji uhvaćenih suradnika odricao kad je baš morao. No uvijek ih je jako dobro zbrinjavao. Valjda nagrađujući lojalnost, možda i kupujući njihovu šutnju. Martina Dalić, koja se zbog Borg afere morala povući, vrlo je brzo postavljena na čelo Podravke, s plaćom daleko većom nego je imala u Vladi. U pljački bolničkog sustava uhvaćeni ministar Beroš na pravno je problematičan način dobio posao u svojoj bivšoj bolnici. Neki ražalovani ministri u biznisu s državom zarađuju velike pare. Aktualni nekvalificirane jarane postavljaju za ekstremno plaćene savjetnike. Plenkovićev odnos prema takvoj praksi ohrabruje zloupotrebe položaja i korupciju. Povratak Tomislava Ćorića u ministarski zbor nosi istu poruku. Bez obzira na to što premijer govorio, oko tog se čovjeka pletu repovi afera koje ga ne preporučuju.
HDZ kao interesna zajednica
Nije lako razumjeti zašto dvije godine prije izbora šef Vlade donosi kadrovske odluke koje popularnosti njegove vlasti sigurno neće pomoći. Umjesto eventualno novih, svježih lica, on reciklira one koje su već jednom otpali. Pogotovo je to nelogično s obzirom na to da je sam kampanju za parlamentarne izbore 2028. praktično već otvorio. Vlastitu stranku u posljednje vrijeme opetovano pozivajući na mobilizaciju, na zbijanje redova i aktiviranje, uz izričito upozorenje da savez koji se kuje na ljevici za njegovu vlast uopće nije bezopasan. Ali čini se da premijer svoj rejting namjerava bildati prije svega na inozemnom planu. Pristupanjem OECD-u, premda je recentno objavljeno izvješće te organizacije Hrvatskoj evidentiralo niz reformskih manjkova. Plenković je sav rascvjetan proteklog vikenda u Zagrebu ugostio neformalni skup čelnika Europske pučke stranke, što su neki njegovi ministri proglasili neviđenim uspjehom. Tako je ministar Božinović sav ushićen zacvrkutao da nitko drugi ne može u Hrvatsku dovesti dvadesetak europskih lidera. „Na sreću, postoji HDZ i premijer Plenković koji na reputaciji Hrvatske i učvršćenju njenog međunarodnog položaja rade svakodnevno“, divio se. Premda mu vjerojatno nije nepoznato da je takvo zidanje kulta ličnosti građanima jako nesimpatično, pa i odbojno. Ali veličajući šefa ministar kupuje vlastitu poziciju. To u HDZ-u postaje obvezatno. Bez lakirovke premijerova lika i djela u vladajućim je redovima nemoguće prosperirati.
Andreju Plenkoviću nije lako. Stranka mu funkcionira kao interesna zajednica, vlast djeluje potrošeno, umjesto nove energije kompletira se kadrovskim šrotom. Dok se na strani opozicije događa neka nova živost. Ljevica kao da se počela konsolidirati. Anketno mjerenje rejtinga stranaka pokazuje da je blok SDP-a i Možemo! već neko vrijeme jači od HDZ-ova braka s Domovinskim pokretom. Na izvještajnoj konvenciji Socijaldemokrata prošle subote zagrebački je gradonačelnik Tomašević najavio zajednički izlazak na izbore. HDZ možda ima veći kadrovski bazen, ali ljevica se u tom pogledu ipak čini superiornom. Nekako istodobno dok je Plenković u Vladu vraćao svog aferama izbušenog odabranika Ćorića, SDP je objavio da je profesorica kaznenog prava Zlata Đurđević pristala voditi njihov savjet za pravosuđe. Ibler je generalno u svojim savjetima uspio okupiti značajan broj nestranačkih ljudi velike stručnosti. Predsjednik je SDP-ova središnjeg savjeta bivši dekan FER-a Gordan Gledec, bivši načelnik Glavnog stožera Robert Hranj vodi Savjet za obranu, gospodarski je strateg profesor Josip Tica s Ekonomskog fakulteta, u tom su krugu i sveučilišni profesori Ivan Grdešić i Vedran Đulabić.
Potpuno je nevjerojatan način na koji je Plenkovićeva vlast u stavljanju jedne sportske organizacije i nacionalne vrste u službu urlatora ZDS-a, odlučila sudjelovati. Vlada je kršeći Ustav i zakone, bez potrebnih dozvola i mimo Grada, odlučila organizirati feštu s Thompsonovim sudjelovanjem
Svojevrsna SDP-ova vlada u sjeni, ljudi koji se spominju kao mogući kandidati za ministre također su često respektabilniji od Plenkovićevih odabranika. Primjerice, Boris Lalovac, koji je kao ministar financija imao petlje ući u sukob s bankama spašavajući tisuće nesretnika iz ralja kredita u švicarcima, mnogo je bolji izbor od Ćorića. Tragikomični vanjskoposlovnjak Grlić Radman nije ni do koljena Jošku Klisoviću. Doktor Mišo Krstičević vjerojatno bi kao ministar zdravstva bio uspješniji od HDZ-ove, u Beroševoj ostavštini posve pogubljene Irene Hrstić. Uglavnom, čini se da SDP svoje kadrovske deficite pokušava riješiti onako kako je to Ivica Račan svojedobno radio, privlačenjem nestranačkih ljudi, s ugledom u javnosti, među kojima je u jednom trenutku bio i profesor Ivo Josipović, koji će kasnije postati predsjednik Republike. Pitanje je kakvu su ulogu svojim pojačanjima iz svijeta intelektualne elite na Ibleru namijenili: hoće li se naći na izbornim listama ili će samo poslužiti kao maska za kamufliranje, kako bi se partijski anonimci, lovci na funkcije, bolje prodali. Neke kadrovske odluke aktualnog rukovodstva SDP-a ozbiljan su razlog za skepsu.
Budi normalna Hrvatska
Međutim, prošlotjedna se izvještajna konvencija SDP-a pokazala iznenađujuće uspješnom. Nadmašila je sva očekivanja. Brojnošću sudionika, oko tisuću, i organizacijom djelovala je kao skup moćne stranke. Scenografija i političke poruke također signaliziraju stratešku promjenu. Stranka najavljuje povratak na ljevicu, socijaldemokratskim vrijednostima. Velika hrvatska zastava koja se vije na ekranu za početka snažnog govora SDP-ova šefa Siniše Hajdaša Dončića. Budi normalna Hrvatska – udarni baner na crvenoj pozadini. Usvojena deklaracija o novom razvojnom modelu, kao temelju budućeg izbornog programa za bolju Hrvatsku: industrijska revitalizacija, bolje vrednovanje rada uz ukidanje prekarijata, pravedniju raspodjelu i skraćenje radnog vremena, jačanje sindikata, progresivnije oporezivanje kapitala, imovine i renti. Nekoliko je naglasaka posebno zazvonilo. Priznanje da je stranka u prošlosti prihvaćanjem diktata neoliberalnih politika griješila. Povezivanje socijaldemokracije s kršćanskim vrijednostima, uz poziv svojim članovima praktičnim vjernicima da ne dopuste ultrakonzervativcima iskorištavanje vjere za svoje političke ciljeve, što je velika prijetnja i za Crkvu i za hrvatsko društvo. Najava da na iduće izbore, koji bi trebali rezultirati smjenom HDZ-ove vlasti, SDP i Možemo! idu zajedno. Programatski Hajdašev govor djeluje mnogo ozbiljnije od svih samohvala kojima premijer Plenković ne prestaje zasipati javnost.
Brana ustašoidnoj desnici
Snažnijim bi političkim profiliranjem hrvatske ljevice mogla rezultirati i bitka koju upravo u Zagrebu vodi Tomislav Tomašević, kao politički lider koji se usudio stati nasuprot navali ustašoidne desnice. Unatoč prijetnjama, ostao je kod odluke da korištenje protuustavnog ustaškog pozdrava u prostorima Grada neće dopustiti. Nije popustio ni pred ucjenama krugova oko Hrvatske rukometne reprezentacije, koja je njihov svečani doček na Jelačić placu uvjetovala Thompsonovim nastupom, pokazujući tako nepoštovanje prema Zagrebu i prema vlastitim navijačima. Nastup naci-rokera nadredili su svemu ostalome. Potpuno je nevjerojatan način na koji je Plenkovićeva vlast u tom stavljanju jedne sportske organizacije i nacionalne vrste u službu urlatora ZDS-a odlučila sudjelovati. Vlada je kršeći Ustav i zakone, bez potrebnih dozvola i mimo Grada, odlučila organizirati feštu s Thompsonovim sudjelovanjem. Gradonačelnik Tomašević s punim pravom govori o dosad neviđenom institucionalnom nasilju i udaru Plenkovićeve države na Grad Zagreb. Hrvatski premijer kao da je bio na nekom ubrzanom treningu u Americi, na Trumpovu tečaju o guranju vlastite države u ekstremnu polarizaciju, sve do ruba građanskog rata. U tom je pohodu odlučio instrumentalizirati policiju i uzurpirati institucije države.
Predsjednik Milanović tvrdi da je riječ o piratskom postupku i svjesnoj destrukciji pravnog poretka. Pravni su stručnjaci zgroženi. Profesor Matija Miloš s katedre za ustavno pravo na Sveučilištu u Rijeci tvrdi da je Vladina odluka protuustavna. Da ni jedan od uvjeta za ograničavanje prava na lokalnu samoupravu nije ispunjen. Profesor Đulabić sa zagrebačkog Prava upozorava da Vlada ne može organizirati masovno javno okupljanje bez suglasnosti lokalnih vlasti. Premijerov postupak također ocjenjuje kršenjem Ustava, suprotnim svim demokratskim i pravnim standardima. Profesor Ivan Rimac smatra da Plenkovića uopće nije briga za pravni poredak, pa pita: „Što je sljedeće? Rukometaši će postavljati gradsku vlast?“ Premijerova samovolja strašno eskalira i postaje opasna. U iduće dvije godine do izbora ta će se patologija sve furioznije manifestirati. Ali car je gol. To se više ne da sakriti. Vjerojatno ni promijeniti. Dok zagrebački gradonačelnik Tomašević postaje glavno lice građanskog otpora i moralni pobjednik nad zlosiljem vlasti Andreja Plenkovića.
