Premijer je pokazao put. Kad je otišao poljubiti prsten pjevaču koji koketira s ustašijom i kad danas vlast u Zagrebu optužuje da ‘zabranjuju koncerte zbog budnice iz Domovinskog rata’. Andrej Plenković sigurno zna da se koncerti u Zagrebu zabranjuju zbog ustaškog pozdrava, a ne zbog budnice i Domovinskog rata
HDZ ne krade – u prošlotjednom je saborskom nadmetanju s opozicijom ustvrdio na braniku Plenkovićeve vlasti vazda agilni Krunoslav Katičić, na što su se i njegovi stranački drugovi s nevjericom zgledali, pa se onda i glasno nasmijali. Pokušaju HDZ-ova tajnika da u korist vlastite stranke popegla činjenice ne treba se čuditi. Zapanjujuće su ipak dimenzije bijega od stvarnosti. Po interese vlasti potpuno kontraproduktivne. Izjavom da HDZ ne krade, koja je praćena grohotom u sabornici, Katičić sam sebe pretvara u karikaturu, a da vlastitoj stranci nimalo nije pomogao. Uporni je pokušaji poricanja fakata dodatno kompromitiraju. Ozloglašavaju kao velikog političkog špekulanta i trgovca prijesnim lažima i podvalama.
Imovinski banditizam
HDZ je – treba li uopće podsjećati – jedina stranka pravomoćno osuđena za korupciju. HDZ je svojim mahnitim lopovlukom već dva puta sam sebe srušio s vlasti – nakon Tuđmanove smrti, kada je na naplatu došla privatizacijska pljačka, i nakon nikad razjašnjenog Sanaderova abdiciranja, kada su u javnost isplivale brojne korupcijske afere njegove vlasti. HDZ se i u mandatima Andreja Plenkovića – posve suprotno Katičićevim tvrdnjama – pokazao jako sklonim financijskom i imovinskom banditizmu. Ministri su im zbog toga pred sudovima i po zatvorima. Buljuci stranačkih uzdanica pometeni. Začudno možda djeluje da u cijelom tom HDZ-ovu korupcijskom mravinjaku šef ostaje nedirnut. Kao da je od teflona. Plenkovićevo osobno poštenje još se ne dovodi u pitanje. Premda premijer preko korupcijskih afera svojih bliskih suradnika prelazi bez problema. Sve dok ih ne pospreme u Remetinec. Štoviše svoju vlast, koja se davi u kriminalnim skandalima, predstavlja kao borca protiv korupcije. Dok druge u blato pokušava uvaljati. Prošloga je tjedna tako u Saboru tvrdio da je afera Hipodrom, koja ide na teret Tomaševićeva vladanja Zagrebom, mnogo gora od HDZ-ovih. Da je ono za što se sumnjiči njegov ex-ministar Beroš sitnica, doslovce „najobičniji gablec“, prema onome što se na Hipodromu zamračilo. Premda se Berošu na teret stavlja sudjelovanje u zločinačkoj organizaciji, dakle uvezivanje vrhova političke vlasti u državi s mafijaškim strukturama. Ostale je milijune eura teške kriminalne bravure svojih odabranika premijer zaboravio. Nakon čega se njegov pobočnik u Saboru požurio isprsiti s izjavom da „HDZ ne krade“.
Hipokrizija HDZ-ovih šefova u posljednje vrijeme eksplodira. Samo nekoliko recentnih primjera. Na kritičke opservacije predsjednika Republike o neugodnoj činjenici da su Francuzi, kao navodno strateški partner Hrvatske, svoje avione prodali i Srbiji, zbog čega naši Rafalei moraju na hitnu nadogradnju, premijer je uzvratio hvaleći svoja ulaganja u vojsku, dok je Milanović, rekao je, u restrikcijama za svoga premijerskog mandata vojnicima ukinuo i juhu i desert. U glancanju vlastitih zasluga Andrej Plenković, međutim, zaboravlja činjenicu da je Milanović preuzeo Hrvatsku u teškim uvjetima globalne recesije, dodatno devastiranu Sanaderovom, odnosno HDZ-ovom korupcijskom hobotnicom. Da je već njegova prethodnica Jadranka Kosor za svoga kratkog premijerskog mandata uvela krizni porez koji je narod zvao haračem. Za popunjavanje rupa u proračunu svi su u Hrvatskoj s primanjima iznad minimalca, ukupno oko 1,3 milijuna ljudi, morali plaćati dodatni porez od 2 ili 4 posto. Istina je da se Milanović kao premijer nije baš proslavio, ali svoj je mandat ipak okončao prelaskom iz minusa u pluseve.
Licitiranje čiji su Rafalei bolji
U vrijeme SDP-ove vlasti započeti gospodarski rast Plenković je potom naslijedio. A onda su se povrh svega u Hrvatsku počele slijevati europske pare. Nije ih aktualna vlast pribavila. Samo je imala sreću da upravlja zemljom u vremenu u kojem se Hrvatska slijedom pristupanja EU-u mogla prikopčati na europske fondove. Plenkovićev rejting u Bruxellesu, svakako koristan, nije u tome bio od presudne važnosti. Podatak da je trenutno vojni proračun skoro trostruko veći od onoga u Milanovićevu premijerskom mandatu, ne znači da nema razloga za propitivanje. Intenzivirana, gotovo kompulzivna kupovina oružja – sadržaj koje vojni stručnjaci uvjerljivo problematiziraju – često djeluje ne samo kao briga za sigurnost i obrambene kapacitete hrvatske države, nego i kao posljedica premijerova interesa za vlastiti status po europskim centrima moći. Licitiranje oko toga čiji su Rafalei, hrvatski ili srpski, bolji i ubojitiji ne čini se korisnim, ali dok se dvije države natječu u naoružavanju, sigurno je da Francuska profitira.
HDZ se i u mandatima Andreja Plenkovića – posve suprotno Katičićevim tvrdnjama – pokazao jako sklonim financijskom i imovinskom banditizmu. Ministri su im zbog toga pred sudovima i po zatvorima. Buljuci stranačkih uzdanica pometeni. Začudno možda djeluje da u cijelom tom HDZ-ovu korupcijskom mravinjaku šef ostaje nedirnut
Kao teški se fejker, falsifikator i licemjer premijer Plenković pokazao i recentno napadajući medije da su njegovo povećavanje socijalnih naknada lažno i zlonamjerno prikazali. Jako su ga uzrujala navođenja da će neke naknade rasti za 10 ili 20 eura. Proglasio je to dezinformacijom, tvrdeći da je njegova vlada rekordno podizala izdvajanja za socijalne naknade, u deset godina, od 2016. do danas, za 400 posto. A onda se ispostavilo da su novinari bili mnogo bliže istini od premijera. Neke će socijalne naknade zaista rasti samo za nekoliko eura. Primjerice, socijalna se pomoć za samca povećava za deset eura, sa 160 na 170 eura. Za dijete još i manje. Premda je linija siromaštva višestruko veća. Jutarnji list navodi da je za 2014., posljednju godinu za koju postoje podaci, iznosila 617 eura.
Još niže se, u političke podrume i čaršijsku prijetvornost, premijer Plenković spustio pokušavajući da Sandri Benčić imputira problematičnu kupovinu stana. U Saboru je ničim izazvan blebnuo da će zastupnicu Možemo! koristiti kao „primjer uspješne nacionalne stambene politike, priuštivog stanovanja i pada cijena kvadrata u glavnom gradu“. Premda bi mnogo bolje egzemplare uspješnog stambenog zbrinjavanja mogao naći u vlastitom kabinetu. A i samog bi sebe mogao istaći kao primjer. Benčić je u centru Zagreba povoljno kupila stan od 118 kvadrata, nešto kreditom, nešto darovnicom roditelja. Ali obitelj Andreja Plenkovića živi u gotovo dvostruko većem stanu. Mediji su svojedobno problematizirali podatke iz njegove imovinske kartice. Navodno je bio prijavio kvadraturu manju od one realne. Sada se ispostavilo da mu ni drugi podaci nisu baš vjerodostojni. Ispada da kvadrat premijerova stana vrijedi oko 1800 eura, što je za oko 800 eura manje od cijene Benčićkina kvadrata. Dakle, rugala se sova sjenici. Premijerove implicitne insinuacije da u kupovini njenog stana ima nečeg sumnjivog ili nedoličnog rezultirale su reaktualiziranjem njegove stambene situacije, pa onda i otkrićem da već deset godina u svojoj imovinskoj kartici nije ažurirao tržišnu cijenu vlastite nekretnine, što je po zakonu bio dužan učiniti.
Proustaška navala
Najperfidnijim se hipokritom ipak premijer Plenković i njegov veliki krug malih ljudi pokazao u odnosu prema desničarskoj, proustaškoj navali koja se od ljeta razlijeva Hrvatskom. Njihovu je potpunu posvađanost s činjenicama i pokušaj bleferskog farbanja javnosti prošloga tjedna u Saboru vrlo dojmljivo demonstrirao Andro Krstulović Opara. Bivši je splitski gradonačelnik iz parlamentarnih klupa održao vatreni govor, optužujući ljevicu da Hrvatsku vraća u prošlost i ideološke sukobe iz vremena Drugog svjetskog rata. „Oni opet pričaju o 41. i 45. Oslobodite nas više tog vašeg kompleksa. Liječite ga u muzeju u Kumrovcu“, siktao je na opoziciju. „Ostavite nas na miru… Ostavite se ćoravog posla. Poštedite hrvatsku javnost i nas ustaša i partizana. Nemojte ih izmišljati. Oni ne postoje. Postoje samo u vašim konfabulacijama“, grmio je. Da bi mu se samo dva dana kasnije po Splitu, uz Thompsonov koncert, masovno urlikalo: „Ajmo, ajmo ustaše!“. Kao što se i prije nekoliko mjeseci orilo po stadionskim tribinama na Poljudu.
Opara je trenutno možda najglasniji u koru HDZ-ovih himbenika. Ali premijer je pokazao put. Kad je otišao poljubiti prsten pjevaču koji koketira s ustašijom i kad danas vlast u Zagrebu optužuje da „zabranjuju koncerte zbog budnice iz Domovinskog rata“. Andrej Plenković sigurno zna da se koncerti u Zagrebu zabranjuju zbog ustaškog pozdrava, a ne zbog budnice i Domovinskog rata. Opako podvaljuje kako bi sam sebe predstavio kao branitelja sloboda. Na traženje potpuno podešnjelog Mosta da se zabrane sve antifašističke organizacije i manifestacije, premijer odgovara da je on protiv bilo kakve zabrane. Ne kaže da je antifašizam upisan u hrvatski Ustav, da ga je dužan braniti i štititi kao ustavnu vrijednost. Nasuprot Endehaziji i ZDS-u.
Riječi drumom, praksa šumom
Velika zbirka HDZ-ovih cvjetova zla, hipokrizijom nabijeni istupi njihovih prvaka duboko su zabrinjavajući. Upućuju na neiskrenost i volju za manipulacijom, što su u politici dosta raširene pojave. Kao mnogo se veći problem nameće njihova odvojenost od stvarnosti. Iščašenost iz života naroda. Plenkovićeva vlast pokazuje frapantan nehaj prema činjenicama, što može signalizirati komunikacijske ili karakterne manjkove. Ili je povezanost s realitetom preslaba ili su nemar prema istini i prezir prema javnosti prejaki. Uglavnom, odlikuje ih sustavno kršenje vrijednosti u koje se naveliko zaklinju. Ne drže se vrlina o kojima drugima prodikuju. Riječi drumom, praksa šumom. Preduga vlast sigurno kvari ljude. I kad su najbolji. Pogotovo ako to nisu. Autokratski se premijer okružio klimoglavu sklonom ekipom. Nitko mu se više ne usudi ništa reći, nitko da bi ga upozorio na slabosti i greške. Svojim oportunizmom svita hrani njegov narcizam. Katičić sigurno zna da laže kad tvrdi da HDZ ne krade. Ali ni u premijeru nema zdrave skepse, njegov je odnos prema Hrvatskoj zapravo vrlo ciničan. Čovjek, pisao je svojedobno Ivo Brešan, može navući masku na lice, ali što ako i kad maska sraste s obrazom. S vremenom dvostruka igra postaje sve teža, „mozak se okameni“. To je otprilike situacija u kojoj se Plenkovićeva vlast danas nalazi. U koju je samu sebe dovela. Stalna, okamenjena u dvoličnosti i licemjerju.
