U prazničnom mjesecu koji nagovještava darivanja, od Svetog Nikole do Božićnih i Novogodišnjih darova, najviše što bi prosječan, normalan građanin želio dobiti jeste, mir. Mir sa obitelji, susjedima, sobom i svojim novčanikom.
Ovo posljednje neosporno je uzrok svih nemira, od političkih, ekonomskih do osobnih. Ipak, intimno u sebi formiramo svoje prioritete, Liste želja koje u današnjim prilikama samo Djed Božičnjak može ostvariti.
Nemir i nelagoda toliko su se ustalili u našim životima, da se sve manje obraćamo pažnju na svoje želje. Sve više dopuštamo biti uvučeni u Liste želja drugih, u tolikoj mjeri da pojedinci postaju potpisnici, aktivisti i sukreatori nečega, čega ni sami nisu svjesni.
Možda se na taj način zaboravlja strah koji može priuštiti dolazak poštanskih uputnica na vrata, te stavljanja potpisa na poštansku listu? Znamo da nam ta lista donosi opomene, rješenja o ovrsi i ostale račune. Račune za kubike potrošene vode, kilovate potrošene električne energije, troškove pražnjenja spremnika za kućni otpad, kubike korisne i ne korisne toplinske energije, komunalnu naknadu te ostale, popularno nazvane fiskalne i parafiskalne namete.
Bez mogućnosti utjecaja na sve zaračunato, postajemo taoci i zatočenici vlastitog prostora. Ako želimo osnovnu udobnost humanog života moramo pristati na sve ne humane postupke javnih i privatnih poduzeća, koja nisu osigurala uvjete za stvarno i pravilno obračunavanje potrošenih energenata ni ostalih svojih obračunatih usluga. U tim obvezama, nemoćni smo.
Pod stalnom smo prijetnjom isključenja, oduzimanja, kazni, kamata na zakašnjelo plaćanje te opomena koje su davno zabranjene za naplaćivanje. Nikada kao danas, za tako male dugove nisu bile tako velike kazne. Nikada kao danas, toliko službenika radi a ne vodi ispravnu evidenciju o tome što radi. Nikada kao danas, nismo bili bespomoćniji prema sustavu koji propisuje i kažnjava a ništa ne pruža.
Pod pružanjem podrazumijeva se normalan posao sa stalnim primanjima u sumi plaće, novca, koji je neophodan za podmirenje svih tih nametnutih troškova. Pogotovo što svaka i najmanja potrošnja nečega ima poduplanu cijenu nekim oblikom nameta na osnovnu cijenu. Tako Lista „mora se“ plaćanja postaje sve duža, a Lista naših želja sve kraća.
Pored svega, događaju nam se stožeri, aktivisti, političari i drugi likovi koji prividno brinu za nas. Oni ne plaćaju naše račune, ne trude se smanjiti njihove iznose, niti žele utjecati na njihovu količinu, već dodatno stvaraju nove troškove za koje kao i za masu ostalih, nema novca. Pod parolom brige i pažnje za dignitet i prave vrijednosti, dodatno nam srozavaju Listu želja i prioriteta.
Tako od naše sveukupne Liste želja, ostaje samo jedna želja – dajte nam mira!
