Uoči izbora za Europski parlament koji se održavaju za četiri tjedna analiziramo jesu li stranke i liste koje su se pojavile ili prepakirale unatrag dvije i pol godine, ili češće unatrag nekoliko mjeseci i tjedana, donijele neku novu vrijednost i drukčije razumijevanje politike
Izbori za Europski parlament, koji će se dogoditi za mjesec dana, bit će dobra prilika svim političkim opcijama za testiranje vlastite snage i popularnosti među biračima godinu i pol prije redovnih parlamentarnih izbora, kao i za (dodatnu) afirmaciju u političkom životu i u političkom vidnom polju glasača u Hrvatskoj. Za izbore su se prijavile 33 liste, odnosno četiristotinjak kandidata: velika većina tih ljudi nije se dosad ozbiljnije bavila politikom ili javnim poslom, i nije poznata iole širem krugu građana, a tako će u golemoj većini slučajeva ostati i nakon predstojećih izbora, na kojima će biti izabrano 11 ili 12 hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu.
U ovom članku analizirat ćemo jesu li stranke i liste koje su se pojavile ili prepakirale unatrag dvije i pol godine, ili češće unatrag nekoliko mjeseci i tjedana, donijele neku novu vrijednost i drukčije razumijevanje politike: pritom smo se ograničili na one grupacije i organizacije koje u istraživanjima javnog mnijenja i u dojmu ovog autora dostižu kakvu-takvu relevantnost, a kojima će europski izbori biti prvi samostalni ispit na izborima nacionalne razine, odnosno prvi pokazatelj njihove realne snage prije domaćih parlamentarnih izbora.
Što se tiče dosadašnjeg političkog djelovanja Starta, ne postoji gotovo ništa izuzev javnih nastupa – intervjua i izjava – predsjednice stranke Dalije Orešković. Postoji, doduše, i izborna lista za Europski parlament na kojoj su imena uglavnom mlađih i obrazovanih ljudi – poput Bojana Glavaševića, Pere Mrnarevića, Duje Prkuta… – čija su politička uvjerenja moderna i koji o politici u teoretskom smislu znaju puno, ali su zasad nedovoljno vješti u praktičnim stvarima i u organizacijskim poslovima. To se, naravno, odnosi i na samu Daliju Orešković: u njezinom političkom djelovanju previše je stihije i igre slučaja te konfliktnosti koja prečesto proizlazi iz ličnog animoziteta, političkog amaterizma i narcisoidnosti, a ne iz principa ili iz konstruktivnih nastojanja. Orešković, ukratko, hrvatskom političkom životu zasad nije donijela ništa izuzev malo izravnije i borbenije lijevo-liberalne retorike, koja je efikasna u početnom skretanju pozornosti na sebe, ali ipak nije dovoljna za duže trajanje u politici: uostalom, da SDP nije onakav kakav danas jest i da na lijevom centru postoji itko nalik ozbiljnom lideru, ovakav Start i njegova predsjednica teško bi dobacili do cenzusa na bilo kojim izborima.
Enormni marketinški napori Mislava Kolakušića, osebujnog suca zagrebačkog Trgovačkog suda ili suca koji u svakom pogledu veoma osebujno shvaća sudački posao i javni angažman, počeli su lučiti rezultate u istraživanjima političkog raspoloženja javnosti: konačno je postao vidljiv u tim istraživanjima, ali njegova lista još je podaleko od osvajanja jednog mandata u Europskom parlamentu. Kolakušić pati od manjka osobne vjerodostojnosti i uvjerljivosti, no ne fali mu teških riječi, ambicije, jednostavnih rješenja za kompleksna pitanja i potrebe za javnom pažnjom, što ga čini nešto umivenijom i elokventnijom verzijom Živog zida, ili kombinacijom Živog zida i Mosta nezavisnih lista. Kolakušić pritom antisistemski i u korist obespravljenih nastupa iz pozicije odlično situiranog suca Trgovačkog suda koji se dosad nije istaknuo marljivošću i profesionalnim ugledom. Ni kod njega, slično kao kod Dalije Orešković, nema gotovo ničeg osim javnih nastupa i samopromocije u kojoj se ne preže ni od čega, uključujući i sukobe sa zdravim razumom i svakim tko mu se ne divi.
Bivša HSS-ovka, koja upravo završava petogodišnji mandat u Europskom parlamentu izboren na HDZ-ovoj koalicijskoj listi, pregovarala je s Andrejom Plenkovićem i njegovim ljudima da se i ovaj put nađe na HDZ-ovoj listi, no pregovori su navodno propali na tome što se gospođa Petir nije htjela učlaniti u HDZ. Razlaz na tom pitanju odraz je, naravno, dublje Plenkovićeve mrzovolje spram Marijane Petir: njemu nimalo nije simpatična njezina tijesna povezanost s radikalno konzervativnim i klerikalnim krugovima, uključujući i ekstremnije krilo u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, a ti su se krugovi premijeru oštro zamjerili oko Istanbulske konvencije, što je izazvalo jednu od većih kriza njegove vlasti. Petir je, s druge strane, u vrlo kratkom roku prikupila respektabilan broj potpisa za kandidaturu, u čemu su joj vjerojatno pomogli i crkveni jataci, i odmah postigla vidljivost u anketama usporedivu sa strankama ili listama koje postoje već mjesecima. Ona će, po svemu sudeći, prikupiti nezanemariv broj glasova na europskim izborima, a jedino je pitanje tko će ostati bez tih glasova: HDZ ili ionako rascjepkana ‘suverenistička’ desnica, ili i jedni i drugi u podjednakim omjerima?
Ova logična koalicija složila je kadrovski dobru listu – koju predvodi Tomislav Tomašević – i vodi prilično zanimljivu i pametnu kampanju, ali i dalje ne uspijeva u znatnijoj mjeri privući pažnju birača: predizborne ankete još uvijek gotovo da i ne registriraju postojanje Zelene ljevice na političkoj sceni.
Do izbora su još četiri tjedna i nije isključeno da će podrška ovoj grupaciji početi da raste, no ne čini se da su njezini čelni ljudi pronašli formulu da, iz perspektive birača, prerastu Zagreb i njegovu komunalnu problematiku, s obzirom na to da je ključni stup Zelene ljevice platforma Možemo! koja je proistekla iz zagrebačkog Prava na grad. Pojednostavljeno, radi se o tome da Tomašević nije našao način da ga se čuje i sluša kad govori i o nečemu drugom mimo zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića i njegove skandalozne vladavine.
Nakon izbacivanja iz vladajuće koalicije u Zagrebu, stranka Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića postaje sve nevažnija i sve manje vidljiva, a izbori koji slijede – a na koje Neovisni za Hrvatsku izlaze u savezu s gospićkim HSP-om – mogli bi biti i formalna potvrda dugoročne političke neodrživosti koncepta koji se bazira na prekrajanju prošlosti, nacionalnom ekskluzivizmu i antiimigrantskom stavu, i koji se praktički ne obazire na realnost i na život stanovnika ove zemlje. Neovisni za Hrvatsku teško će do jednog europarlamentarnog mandata, kao i ostale manje stranke i liste pozicionirane desnije od HDZ-a, a da su formirali jednu listu – čemu se najžešće suprotstavio upravo Hasanbegović – možda su se mogli nadati i drugom mandatu.
Ne ulazeći u sukobe različitih frakcija povezanih s borbom za prava desetaka tisuća građana pogođenih kreditima u švicarskim francima, Goran Aleksić iz udruge Franak pokazao se u protekle dvije i pol godine jednim od korisnijih i fokusiranijih zastupnika u parlamentu, a u parlament je ušao na listi Živog zida. U međuvremenu je osnovao Snagu, Stranku narodnog i građanskog aktivizma, ali je jedina snaga stranke ostao on, Aleksić, pri čemu, kao ni Tomislav Tomašević, nije uspio proširiti svoj tematski repertoar, odnosno nije postigao to da ga se shvaća ozbiljno i kad govori o nečemu što nema veze s kreditima u francima i nepoštenom praksom ovdašnjih banaka. Za razliku od Aleksića, Blokirani – u čije ime u zadnje vrijeme najčešće istupa desni povjesničar Josip Jurčević –nisu učinili gotovo ništa u korist građana na koje se pozivaju: njih, čini se, ponajprije okuplja namjera da svoju privatnu nevolju i tešku financijsku situaciju pretvore u politički program, odnosno u sredstvo eventualnog izlaska iz rečene situacije.
Ruža Tomašić, koja je provela proteklih pet godina u Europskom parlamentu zahvaljujući tome što je – kao i Marijana Petir – bila na listi Karamarkovog HDZ-a 2014., glavna je uzdanica suverenističke opcije koja građanima ne nudi ništa osim nacionalizma, ksenofobije, vjerskog fundamentalizma i uvjeravanja nadmoćne hrvatske i katoličke većine da joj prijeti smrtna opasnost od Srba te ostalih nacionalnih i svih drugih manjina. Da su jedini s takvom političkom ponudom, možda bi mogli računati na jedan mandat u Bruxellesu, ali nemaju velike šanse u ovako oštroj konkurenciji sličnomišljenika.
Samostalna demokratska srpska stranka ispravno je zaključila da su izbori za Europski parlament, unatoč očekivanoj upola manjoj izlaznosti nego na parlamentarnim izborima, dobar poligon za provjeru snage na velikoj sceni, pa je onda i Demokratski savez Srba odlučio krenuti istim putem, da ne bi zaostajao. SDSS, sudeći po dosadašnjoj kampanji, kani testirati može li, i ako može – u kojoj mjeri, iskoračiti prema onim biračima srpske nacionalnosti koji su dosad na izborima glasali na općim listama, te prema glasačima koji nisu Srbi. Bilo bi pravo čudo kad bi ovaj svojevrsni politički eksperiment, koji je mogao biti i nešto smjeliji, urodio konkretnim plodom na predstojećim izborima, ali pozitivna je i društveno korisna već i sama činjenica da je poduzet.
portalnovosti
Izbori za Europski parlament, koji će se dogoditi za mjesec dana, bit će dobra prilika svim političkim opcijama za testiranje vlastite snage i popularnosti među biračima godinu i pol prije redovnih parlamentarnih izbora, kao i za (dodatnu) afirmaciju u političkom životu i u političkom vidnom polju glasača u Hrvatskoj. Za izbore su se prijavile 33 liste, odnosno četiristotinjak kandidata: velika većina tih ljudi nije se dosad ozbiljnije bavila politikom ili javnim poslom, i nije poznata iole širem krugu građana, a tako će u golemoj većini slučajeva ostati i nakon predstojećih izbora, na kojima će biti izabrano 11 ili 12 hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu.
Kod Mislava Kolakušića, slično kao i kod Dalije Orešković, nema gotovo ničeg osim javnih nastupa i samopromocije u kojoj se ne preže ni od čega, uključujući i sukobe sa zdravim razumom i svakim tko mu se ne divi
U ovom članku analizirat ćemo jesu li stranke i liste koje su se pojavile ili prepakirale unatrag dvije i pol godine, ili češće unatrag nekoliko mjeseci i tjedana, donijele neku novu vrijednost i drukčije razumijevanje politike: pritom smo se ograničili na one grupacije i organizacije koje u istraživanjima javnog mnijenja i u dojmu ovog autora dostižu kakvu-takvu relevantnost, a kojima će europski izbori biti prvi samostalni ispit na izborima nacionalne razine, odnosno prvi pokazatelj njihove realne snage prije domaćih parlamentarnih izbora.
Start
Što se tiče dosadašnjeg političkog djelovanja Starta, ne postoji gotovo ništa izuzev javnih nastupa – intervjua i izjava – predsjednice stranke Dalije Orešković. Postoji, doduše, i izborna lista za Europski parlament na kojoj su imena uglavnom mlađih i obrazovanih ljudi – poput Bojana Glavaševića, Pere Mrnarevića, Duje Prkuta… – čija su politička uvjerenja moderna i koji o politici u teoretskom smislu znaju puno, ali su zasad nedovoljno vješti u praktičnim stvarima i u organizacijskim poslovima. To se, naravno, odnosi i na samu Daliju Orešković: u njezinom političkom djelovanju previše je stihije i igre slučaja te konfliktnosti koja prečesto proizlazi iz ličnog animoziteta, političkog amaterizma i narcisoidnosti, a ne iz principa ili iz konstruktivnih nastojanja. Orešković, ukratko, hrvatskom političkom životu zasad nije donijela ništa izuzev malo izravnije i borbenije lijevo-liberalne retorike, koja je efikasna u početnom skretanju pozornosti na sebe, ali ipak nije dovoljna za duže trajanje u politici: uostalom, da SDP nije onakav kakav danas jest i da na lijevom centru postoji itko nalik ozbiljnom lideru, ovakav Start i njegova predsjednica teško bi dobacili do cenzusa na bilo kojim izborima.
Lista Mislava Kolakušića
Enormni marketinški napori Mislava Kolakušića, osebujnog suca zagrebačkog Trgovačkog suda ili suca koji u svakom pogledu veoma osebujno shvaća sudački posao i javni angažman, počeli su lučiti rezultate u istraživanjima političkog raspoloženja javnosti: konačno je postao vidljiv u tim istraživanjima, ali njegova lista još je podaleko od osvajanja jednog mandata u Europskom parlamentu. Kolakušić pati od manjka osobne vjerodostojnosti i uvjerljivosti, no ne fali mu teških riječi, ambicije, jednostavnih rješenja za kompleksna pitanja i potrebe za javnom pažnjom, što ga čini nešto umivenijom i elokventnijom verzijom Živog zida, ili kombinacijom Živog zida i Mosta nezavisnih lista. Kolakušić pritom antisistemski i u korist obespravljenih nastupa iz pozicije odlično situiranog suca Trgovačkog suda koji se dosad nije istaknuo marljivošću i profesionalnim ugledom. Ni kod njega, slično kao kod Dalije Orešković, nema gotovo ničeg osim javnih nastupa i samopromocije u kojoj se ne preže ni od čega, uključujući i sukobe sa zdravim razumom i svakim tko mu se ne divi.
Lista Marijane Petir
Bivša HSS-ovka, koja upravo završava petogodišnji mandat u Europskom parlamentu izboren na HDZ-ovoj koalicijskoj listi, pregovarala je s Andrejom Plenkovićem i njegovim ljudima da se i ovaj put nađe na HDZ-ovoj listi, no pregovori su navodno propali na tome što se gospođa Petir nije htjela učlaniti u HDZ. Razlaz na tom pitanju odraz je, naravno, dublje Plenkovićeve mrzovolje spram Marijane Petir: njemu nimalo nije simpatična njezina tijesna povezanost s radikalno konzervativnim i klerikalnim krugovima, uključujući i ekstremnije krilo u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, a ti su se krugovi premijeru oštro zamjerili oko Istanbulske konvencije, što je izazvalo jednu od većih kriza njegove vlasti. Petir je, s druge strane, u vrlo kratkom roku prikupila respektabilan broj potpisa za kandidaturu, u čemu su joj vjerojatno pomogli i crkveni jataci, i odmah postigla vidljivost u anketama usporedivu sa strankama ili listama koje postoje već mjesecima. Ona će, po svemu sudeći, prikupiti nezanemariv broj glasova na europskim izborima, a jedino je pitanje tko će ostati bez tih glasova: HDZ ili ionako rascjepkana ‘suverenistička’ desnica, ili i jedni i drugi u podjednakim omjerima?
Zelena ljevica (Možemo!, Nova ljevica, ORaH)
Ova logična koalicija složila je kadrovski dobru listu – koju predvodi Tomislav Tomašević – i vodi prilično zanimljivu i pametnu kampanju, ali i dalje ne uspijeva u znatnijoj mjeri privući pažnju birača: predizborne ankete još uvijek gotovo da i ne registriraju postojanje Zelene ljevice na političkoj sceni.
Koalicija Zelena ljevica složila je kadrovski dobru listu – koju predvodi Tomislav Tomašević – i vodi prilično zanimljivu i pametnu kampanju, ali i dalje ne uspijeva u znatnijoj mjeri privući pažnju birača
Do izbora su još četiri tjedna i nije isključeno da će podrška ovoj grupaciji početi da raste, no ne čini se da su njezini čelni ljudi pronašli formulu da, iz perspektive birača, prerastu Zagreb i njegovu komunalnu problematiku, s obzirom na to da je ključni stup Zelene ljevice platforma Možemo! koja je proistekla iz zagrebačkog Prava na grad. Pojednostavljeno, radi se o tome da Tomašević nije našao način da ga se čuje i sluša kad govori i o nečemu drugom mimo zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića i njegove skandalozne vladavine.
Neovisni za Hrvatsku
Nakon izbacivanja iz vladajuće koalicije u Zagrebu, stranka Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića postaje sve nevažnija i sve manje vidljiva, a izbori koji slijede – a na koje Neovisni za Hrvatsku izlaze u savezu s gospićkim HSP-om – mogli bi biti i formalna potvrda dugoročne političke neodrživosti koncepta koji se bazira na prekrajanju prošlosti, nacionalnom ekskluzivizmu i antiimigrantskom stavu, i koji se praktički ne obazire na realnost i na život stanovnika ove zemlje. Neovisni za Hrvatsku teško će do jednog europarlamentarnog mandata, kao i ostale manje stranke i liste pozicionirane desnije od HDZ-a, a da su formirali jednu listu – čemu se najžešće suprotstavio upravo Hasanbegović – možda su se mogli nadati i drugom mandatu.
Snaga i Blokirani
Ne ulazeći u sukobe različitih frakcija povezanih s borbom za prava desetaka tisuća građana pogođenih kreditima u švicarskim francima, Goran Aleksić iz udruge Franak pokazao se u protekle dvije i pol godine jednim od korisnijih i fokusiranijih zastupnika u parlamentu, a u parlament je ušao na listi Živog zida. U međuvremenu je osnovao Snagu, Stranku narodnog i građanskog aktivizma, ali je jedina snaga stranke ostao on, Aleksić, pri čemu, kao ni Tomislav Tomašević, nije uspio proširiti svoj tematski repertoar, odnosno nije postigao to da ga se shvaća ozbiljno i kad govori o nečemu što nema veze s kreditima u francima i nepoštenom praksom ovdašnjih banaka. Za razliku od Aleksića, Blokirani – u čije ime u zadnje vrijeme najčešće istupa desni povjesničar Josip Jurčević –nisu učinili gotovo ništa u korist građana na koje se pozivaju: njih, čini se, ponajprije okuplja namjera da svoju privatnu nevolju i tešku financijsku situaciju pretvore u politički program, odnosno u sredstvo eventualnog izlaska iz rečene situacije.
Hrvatski suverenisti (Hrast, Hrvatska konzervativna stranka)
Ruža Tomašić, koja je provela proteklih pet godina u Europskom parlamentu zahvaljujući tome što je – kao i Marijana Petir – bila na listi Karamarkovog HDZ-a 2014., glavna je uzdanica suverenističke opcije koja građanima ne nudi ništa osim nacionalizma, ksenofobije, vjerskog fundamentalizma i uvjeravanja nadmoćne hrvatske i katoličke većine da joj prijeti smrtna opasnost od Srba te ostalih nacionalnih i svih drugih manjina. Da su jedini s takvom političkom ponudom, možda bi mogli računati na jedan mandat u Bruxellesu, ali nemaju velike šanse u ovako oštroj konkurenciji sličnomišljenika.
Eksperiment SDSS-a
Samostalna demokratska srpska stranka ispravno je zaključila da su izbori za Europski parlament, unatoč očekivanoj upola manjoj izlaznosti nego na parlamentarnim izborima, dobar poligon za provjeru snage na velikoj sceni, pa je onda i Demokratski savez Srba odlučio krenuti istim putem, da ne bi zaostajao. SDSS, sudeći po dosadašnjoj kampanji, kani testirati može li, i ako može – u kojoj mjeri, iskoračiti prema onim biračima srpske nacionalnosti koji su dosad na izborima glasali na općim listama, te prema glasačima koji nisu Srbi. Bilo bi pravo čudo kad bi ovaj svojevrsni politički eksperiment, koji je mogao biti i nešto smjeliji, urodio konkretnim plodom na predstojećim izborima, ali pozitivna je i društveno korisna već i sama činjenica da je poduzet.
portalnovosti
