Postoji samo jedan sretan izlaz iz ove političke krize, a to su brzi izbori i poraz HDZ-a, i to težak poraz, kao 2000. i 2011. godine. Ova stranka puno je više učila na porazima nego na pobjedama
Evo, napokon se javila. Svih ovih mjeseci Katolička crkva nije se oglašavala o ovoj krizi vlasti u Hrvatskoj, kao da baš ničega od toga nema. Jasno, zašila je sebi usta iz razloga da se predstavi kao netko tko nije odavde i nema nikakve veze s tom krizom, iako je evidentno da se ona dogodila ponajviše u njenoj režiji. Ali, onda je ipak nešto trebala reći, a to je bilo vrlo konfuzno, djelomično i djetinjasto. Tako su se neki od biskupa obrušili na podjelu ‘mi ili oni’, što bi valjda imalo značiti da su krizu izazvali SDP i Zoran Milanović, ali kako to nema baš nikakve veze s pameću tapkalo se dalje. Pa smo čuli da ovdje neki, ne zna se koji, pretpostavljaju svoje osobne interese nacionalnim, što je već bliže istini. I tek onda je meta precizno nanišanjena, pa je krivac pronađen u Tomislavu Karamarku za kojeg je sasvim određeno rečeno da je državu učinio taocem želje da se po svaku cijenu prikrije njegova odgovornost za ‘aferu konzultantica’. Komentar s tom tezom objavljen u ‘Glasu Koncila’ toliko je nedvosmislen i razoran da se od njega ogradilo i tajništvo Hrvatske biskupske konferencije, što znači da u Crkvi ne misle svi isto o ovome, a zasmetao je očito i ton teksta, dosad sasvim neuobičajen. U njemu se čak tvrdi da je novoizabrano rukovodstvo HDZ-a s Karamarkom na čelu ‘imalo zadatak’ (što sugerira da ga je od nekoga dobilo) ‘štetiti Hrvatskoj’. I jasno je onda da su za sve krivi oni, a da su Božo Petrov i Tihomir Orešković nedužni kao janjad. Karamarko je ukratko uvaljan u katran i perje, pa ti ga je pomalo i žao jer odmah njušiš navlakušu.
Optužen je čak da je opasnost za opstanak HDZ-a, što je, hej, malo previše. Nitko, pa ni on, nije u ovih dva i pol desetljeća bio tako sijamski povezan s tom strankom kao Kaptol, tako da je HDZ izgledao kao političko krilo Crkve, a ova njemu vjersko krilo. To znači da su hrvatski biskupi u najdoslovnijem smislu kreirali političku agendu HDZ-a, osim, a i to samo donekle, u vrijeme Franje Kuharića, pa su je kreirali i u ovih četiri godine otkako je Karamarko na čelu stranke. Dakle, sav ovaj ostrašćeni nacionalizam, sve ovo zalijetanje u rehabilitaciju ustaštva i NDH nosi potpis Josipa Bozanića koliko i Karamarka, a do razlaza je došlo samo zato što Karamarko nije uspio realizirati što su zajednički zamislili. Zato je on smetao i trebalo ga je maknuti iz Vlade, uskoro vjerojatno i s čela HDZ-a, ali se neće čuti ništa o tome da je ovakav HDZ naprosto roba s nepopravljivom greškom i da treba praviti sasvim novi. Umjesto toga, inzistiralo se na ostanku Oreškovića, kako bi se održalo sadašnju Vladu i izbjeglo izvanredne izbore. Ukratko, kako bi se sadašnje stanje u državi i u HDZ-u zamrznulo. Zanimljivo je da se ovdje za isti štap s Kaptolom drži i grupa HDZ-ovih evroparalamentaraca (Plenković, Stier, Šuica, Maletić), dakle najliberalnije što HDZ danas ima. Neki od njih pojavili su se i s programatskim esejima o ‘novoj hrvatskoj paradigmi’ koju bi izgradio reformirani, umjereno konzervativni HDZ. Ali, kao što nisu imali hrabrosti suprotstaviti se Karamarku na stranačkim izborima, prepali su se i onog temeljnog što nedvojbeno slijedi iz ove političke krize.
To je da Hrvatskoj hitno trebaju novi izbori. I to izbori, da to odmah kažemo, na kojima će HDZ doživjeti veliki poraz, jer jedino je to jamstvo da će se nekakva ‘nova paradigma’ zbilja dogoditi. To je jednostavno tako, ova stranka najviše uči na porazima, tek tada se sjeti da s njom nešto ne valja. Dva puta je doživjela te ljekovite poraze. Prvi put 2000. godine, nakon čega se Sanader prvi usudio otvoriti oči i zaključio da je Tuđman mrtav, pa je proveo umjerenu detuđmanizaciju stranke, koja je, međutim, ubrzo abortirala. Drugi put 2011. nakon što je opet Sanader uvaljao HDZ u blato kriminala, pa je Karamarko obećao ‘kriminal van HDZ-a, domoljublje unutra’, ali je brzo vlastitim primjerom posvjedočio da i jedno i drugo može biti ‘unutra’. I tako nas evo sada treći put u situaciji kada bi poraz HDZ-a na izglednim izvanrednim izborima bio baš odlična stvar, najbolje što se može dogoditi toj stranci i zemlji u cjelini. Tim prije što je Karamarko poništio sve ljekovite učinke prva dva poraza, prvenstveno time što je Hrvatsku uvalio u avanturu reustašizacije, i to po ahistoričnoj logici koju sigurno ni sam ne razumije. Da nas ovo ne odvede predaleko, odmah ću reći da bi željeni poraz HDZ-a trebao biti težak, ali ipak ne i uništavajući. Ova politička stranka nije pala s neba nego izvire iz nacionalističkog bića ove države i nije pametno željeti joj da nestane, nego bi kao umjereno konzervativna stranka bila odgovorna da nacionalizam i desni aktivizam ostanu u podnošljivim granicama. Bila bi, dakle, nešto kao bavarska posestrima njemačkih demokršćana, Kršćansko socijalna unija, CSU, koja je uvijek bila tvrđa desnica od CDU-a, ali ipak nikada toliko da zapadne u rigidni i neobuzdani nacionalizam.
Tko bi trebao biti na čelu tog hrvatskog ‘CSU-a’, nakon što Karamarko bude maknut iz vrha HDZ-a, što mu treba od srca poželjeti? Pa na prvi pogled idealan bi bio netko tipa Andreja Plenkovića, modernog konzervativca kakvi se u Evropi serijski štancaju iz provjerenog kalupa neoliberala u ekonomiji i umjerenih centrumaša u politici. Ali, vidjeli smo da je Plenković prilična ‘bezmudica’, jer nije imao hrabrosti kandidirati se protiv Karamarka na stranačkim izborima, kao što je poslije toga bio za zamrzavanje stanja u vrhu izvršne vlasti. Dakle, za ostanak Oreškovićeve vlade i za izbjegavanje izvanrednih izbora. Osim toga, Plenković je i ‘preidealan’ za HDZ, jer se previše razlikuje od profila prosječnog pripadnika ove stranke i njenih birača. Za to postoji dobar primjer iz Katoličke crkve. Kada je Josip Bozanić postao zagrebački nadbiskup, to je izgledalo izvrsno jer je riječ o liberalnom prelatu, umjerenjaku, ali to mu je bio i presudan minus u očima crkvenih jastrebova. Oni su ga vrlo brzo ščepali i pretvorili u svoju marionetu, što je i danas. Puno bolji bio je njegov prethodnik Franjo Kuharić, tvrdi konzervativac i nacionalista s vlastitim stavom, kojem je to štitilo bokove od radikalne crkvene desnice, a istodobno je bio dovoljno autonoman da preventivno osudi hrvatske zločine u ratovima devedesetih. Čak se i otvoreno suprotstavio Tuđmanu i pogubnoj hrvatskoj politici u Bosni i Hercegovini.
Sada nekog takvog nema ni na Kaptolu ni u HDZ-u, pa papa Bergoglio mora žičanom metlom čistiti Crkvu od zadriglih i nekontroliranih nacionalista, u nadi da će, ako dovoljno poživi, tako doći i do zrelog i odgovornog čovjeka kojim će zamijeniti Bozanića. A izgleda da i u središtu evropskih narodnjaka, pučana, kojima pripada Karamarkova stranka, počinju razmišljati da bi nešto slično trebalo napraviti i u HDZ-u. Ali, sve je to na dugom štapu. A usto ne može se ovakve obrate graditi samo na intervenciji sa strane, nešto treba obaviti i ovdje, kod kuće. Za početak – brzi izbori, veliki poraz HDZ-a, okretanje novog lista.
portalnovosti
Evo, napokon se javila. Svih ovih mjeseci Katolička crkva nije se oglašavala o ovoj krizi vlasti u Hrvatskoj, kao da baš ničega od toga nema. Jasno, zašila je sebi usta iz razloga da se predstavi kao netko tko nije odavde i nema nikakve veze s tom krizom, iako je evidentno da se ona dogodila ponajviše u njenoj režiji. Ali, onda je ipak nešto trebala reći, a to je bilo vrlo konfuzno, djelomično i djetinjasto. Tako su se neki od biskupa obrušili na podjelu ‘mi ili oni’, što bi valjda imalo značiti da su krizu izazvali SDP i Zoran Milanović, ali kako to nema baš nikakve veze s pameću tapkalo se dalje. Pa smo čuli da ovdje neki, ne zna se koji, pretpostavljaju svoje osobne interese nacionalnim, što je već bliže istini. I tek onda je meta precizno nanišanjena, pa je krivac pronađen u Tomislavu Karamarku za kojeg je sasvim određeno rečeno da je državu učinio taocem želje da se po svaku cijenu prikrije njegova odgovornost za ‘aferu konzultantica’. Komentar s tom tezom objavljen u ‘Glasu Koncila’ toliko je nedvosmislen i razoran da se od njega ogradilo i tajništvo Hrvatske biskupske konferencije, što znači da u Crkvi ne misle svi isto o ovome, a zasmetao je očito i ton teksta, dosad sasvim neuobičajen. U njemu se čak tvrdi da je novoizabrano rukovodstvo HDZ-a s Karamarkom na čelu ‘imalo zadatak’ (što sugerira da ga je od nekoga dobilo) ‘štetiti Hrvatskoj’. I jasno je onda da su za sve krivi oni, a da su Božo Petrov i Tihomir Orešković nedužni kao janjad. Karamarko je ukratko uvaljan u katran i perje, pa ti ga je pomalo i žao jer odmah njušiš navlakušu.
Optužen je čak da je opasnost za opstanak HDZ-a, što je, hej, malo previše. Nitko, pa ni on, nije u ovih dva i pol desetljeća bio tako sijamski povezan s tom strankom kao Kaptol, tako da je HDZ izgledao kao političko krilo Crkve, a ova njemu vjersko krilo. To znači da su hrvatski biskupi u najdoslovnijem smislu kreirali političku agendu HDZ-a, osim, a i to samo donekle, u vrijeme Franje Kuharića, pa su je kreirali i u ovih četiri godine otkako je Karamarko na čelu stranke. Dakle, sav ovaj ostrašćeni nacionalizam, sve ovo zalijetanje u rehabilitaciju ustaštva i NDH nosi potpis Josipa Bozanića koliko i Karamarka, a do razlaza je došlo samo zato što Karamarko nije uspio realizirati što su zajednički zamislili. Zato je on smetao i trebalo ga je maknuti iz Vlade, uskoro vjerojatno i s čela HDZ-a, ali se neće čuti ništa o tome da je ovakav HDZ naprosto roba s nepopravljivom greškom i da treba praviti sasvim novi. Umjesto toga, inzistiralo se na ostanku Oreškovića, kako bi se održalo sadašnju Vladu i izbjeglo izvanredne izbore. Ukratko, kako bi se sadašnje stanje u državi i u HDZ-u zamrznulo. Zanimljivo je da se ovdje za isti štap s Kaptolom drži i grupa HDZ-ovih evroparalamentaraca (Plenković, Stier, Šuica, Maletić), dakle najliberalnije što HDZ danas ima. Neki od njih pojavili su se i s programatskim esejima o ‘novoj hrvatskoj paradigmi’ koju bi izgradio reformirani, umjereno konzervativni HDZ. Ali, kao što nisu imali hrabrosti suprotstaviti se Karamarku na stranačkim izborima, prepali su se i onog temeljnog što nedvojbeno slijedi iz ove političke krize.
To je da Hrvatskoj hitno trebaju novi izbori. I to izbori, da to odmah kažemo, na kojima će HDZ doživjeti veliki poraz, jer jedino je to jamstvo da će se nekakva ‘nova paradigma’ zbilja dogoditi. To je jednostavno tako, ova stranka najviše uči na porazima, tek tada se sjeti da s njom nešto ne valja. Dva puta je doživjela te ljekovite poraze. Prvi put 2000. godine, nakon čega se Sanader prvi usudio otvoriti oči i zaključio da je Tuđman mrtav, pa je proveo umjerenu detuđmanizaciju stranke, koja je, međutim, ubrzo abortirala. Drugi put 2011. nakon što je opet Sanader uvaljao HDZ u blato kriminala, pa je Karamarko obećao ‘kriminal van HDZ-a, domoljublje unutra’, ali je brzo vlastitim primjerom posvjedočio da i jedno i drugo može biti ‘unutra’. I tako nas evo sada treći put u situaciji kada bi poraz HDZ-a na izglednim izvanrednim izborima bio baš odlična stvar, najbolje što se može dogoditi toj stranci i zemlji u cjelini. Tim prije što je Karamarko poništio sve ljekovite učinke prva dva poraza, prvenstveno time što je Hrvatsku uvalio u avanturu reustašizacije, i to po ahistoričnoj logici koju sigurno ni sam ne razumije. Da nas ovo ne odvede predaleko, odmah ću reći da bi željeni poraz HDZ-a trebao biti težak, ali ipak ne i uništavajući. Ova politička stranka nije pala s neba nego izvire iz nacionalističkog bića ove države i nije pametno željeti joj da nestane, nego bi kao umjereno konzervativna stranka bila odgovorna da nacionalizam i desni aktivizam ostanu u podnošljivim granicama. Bila bi, dakle, nešto kao bavarska posestrima njemačkih demokršćana, Kršćansko socijalna unija, CSU, koja je uvijek bila tvrđa desnica od CDU-a, ali ipak nikada toliko da zapadne u rigidni i neobuzdani nacionalizam.
Tko bi trebao biti na čelu tog hrvatskog ‘CSU-a’, nakon što Karamarko bude maknut iz vrha HDZ-a, što mu treba od srca poželjeti? Pa na prvi pogled idealan bi bio netko tipa Andreja Plenkovića, modernog konzervativca kakvi se u Evropi serijski štancaju iz provjerenog kalupa neoliberala u ekonomiji i umjerenih centrumaša u politici. Ali, vidjeli smo da je Plenković prilična ‘bezmudica’, jer nije imao hrabrosti kandidirati se protiv Karamarka na stranačkim izborima, kao što je poslije toga bio za zamrzavanje stanja u vrhu izvršne vlasti. Dakle, za ostanak Oreškovićeve vlade i za izbjegavanje izvanrednih izbora. Osim toga, Plenković je i ‘preidealan’ za HDZ, jer se previše razlikuje od profila prosječnog pripadnika ove stranke i njenih birača. Za to postoji dobar primjer iz Katoličke crkve. Kada je Josip Bozanić postao zagrebački nadbiskup, to je izgledalo izvrsno jer je riječ o liberalnom prelatu, umjerenjaku, ali to mu je bio i presudan minus u očima crkvenih jastrebova. Oni su ga vrlo brzo ščepali i pretvorili u svoju marionetu, što je i danas. Puno bolji bio je njegov prethodnik Franjo Kuharić, tvrdi konzervativac i nacionalista s vlastitim stavom, kojem je to štitilo bokove od radikalne crkvene desnice, a istodobno je bio dovoljno autonoman da preventivno osudi hrvatske zločine u ratovima devedesetih. Čak se i otvoreno suprotstavio Tuđmanu i pogubnoj hrvatskoj politici u Bosni i Hercegovini.
Sada nekog takvog nema ni na Kaptolu ni u HDZ-u, pa papa Bergoglio mora žičanom metlom čistiti Crkvu od zadriglih i nekontroliranih nacionalista, u nadi da će, ako dovoljno poživi, tako doći i do zrelog i odgovornog čovjeka kojim će zamijeniti Bozanića. A izgleda da i u središtu evropskih narodnjaka, pučana, kojima pripada Karamarkova stranka, počinju razmišljati da bi nešto slično trebalo napraviti i u HDZ-u. Ali, sve je to na dugom štapu. A usto ne može se ovakve obrate graditi samo na intervenciji sa strane, nešto treba obaviti i ovdje, kod kuće. Za početak – brzi izbori, veliki poraz HDZ-a, okretanje novog lista.
portalnovosti
