Suvremeno društvo se, već pedeset godina, susreće s problemom politike koja se sve više pretvara u biopolitiku. Jasno, Hrvatska zahvaljujući svom zakašnjelom ulasku u demokratske procese i nikad dovršenoj političkoj tranziciji, o biopolitici i ne pomišlja.
Mi politiku doživljavamo kao soteriološku i eshatološku disciplinu, želimo da politika nas i naše istomišljenike spasi, a da svima ostalima priušti iskustvo pakla. Politika je oduvijek bila i zauvijek će biti i disciplina uspostavljanja kontrole nad stanovništvom. Tako naprosto treba biti, sve ostalo bi izazivalo kaos.
Religija je također sustav javnog uspostavljanja kontrole nad vjernicima. Tako naprosto treba biti, sve ostalo bi izazivalo kaos.
Ljudi uglavnom nisu u stanju sami promišljati vlastiti život. Za takve je dobro da postoje stvarnosti koje će to činiti umjesto njih.
Ovo, naravno, ne znači da biti političko ili religijsko biće ujedno znači biti u trajnoj nemogućnosti reflektiranja o vlastitom životu, odnosno biti u trajnoj nemogućnosti osmišljavanja vlastitog života.
Ako pogledamo, primjerice, samo tekstove Željka Mardešića ili don Branka Sbutege, pred našim očima se nalaze vjernici, društvena i politička bića koja oduševljavaju slobodnim umom. Biti vjernik ne znači biti neslobodan, baš kao što ne znači da su oni koji ne vjeruju, samim time, slobodni.
Sloboda čovjeku ili pripada ili ne pripada, i to ne ovisi o tome kako se čovjek deklarira, nego kako se odnosi prema drugima. Pravne i moralne norme postoje kako bismo se odnosili prema drugima, odnosno kako drugima ne bismo nanosili štetu.
Lopovi, ubojice i silovatelji nanose štetu drugima. Moralno i zakonito djelovanje ili, kako se to često kaže, ponašanje nam služi da drugima ne bismo nanosili štetu.
Tko ima namjeru drugoga pokoriti i određivati mu tijek života, nije slobodan. Fanatičan je. Fanatizam je isključivost. Fanatizam može biti religijski, ali i svjetovni.
Oni koji vjernike žele poniziti, omalovažiti i isključiti iz društvenog života, fanatični su u jednakoj mjeri u kojoj su fanatični vjernici koji onima koji ne vjeruju žele nametnuti vjerske dogme kao pravne norme.
Za sve fanatike je dobro da postoje religijski sustavi i države, odnosno političke opcije koje ih kontroliraju i, ma koliko to paradoksalno zvučalo, ipak ih kultiviraju.
Zamislimo samo na što bi sličio naš javni život da takvima nitko ne usmjerava život – svijet bi bio daleko bezumniji, krvoločniji i nasilniji od onoga kakav sada jest. Dakle, dobro je.
Ne krijem da u javnom djelovanju ulazim u kodove koji uznemiruju i uzrujavaju upravo one nad kojima su religijski i politički sustavi uspostavili kontrolu.
Kada u kodirani svijet neslobodnih, kontroliranih bića unesete dinamizam upitnosti i kritičnosti, a njima je to nepoznanica, lako ih je usmjeravati i lako ih je dovoditi u aporijske situacije.
Matthew Lipman, osnivač filozofije za djecu, shvatio je, dok je predavao studentima, kako je studentsku populaciju teško naučiti kritički misliti, zato je napustio rad sa studentima i posvetio se radu s djecom.
Kritičkom, a potom i kreativnom mišljenju, treba poučavati djecu, tada se postižu pravi rezultati, studenti su prestati za to, a o starijima da i ne govorimo.
I meni je potpuno jasno da je nemoguće ili gotovo nemoguće nekoga od naših nekritičkih fanatika, neovisno pripadaju li religijskom ili svjetovnom fanatizmu, dovesti do propitivanja vlastitih pozicija.
Te pozicije, uostalom, i nisu njihove, oni ih doživljavaju kao sudbinske, nepromjenjive, vječne i zadane. Te pozicije su veće od njih, zato ih nisu u stanju dovesti u pitanje, oni ih brane i drugima nameću, jednostavno ne mogu drukčije.
Ako želite uzrujati čitavu klijentelu naših domaćih nekritičkih religijsko-svjetovnih fanatika, dovoljne su vam dvije teme: pravo na prekid trudnoće i prava homoseksualaca.
Homoseksualci još i dobro prođu, njima je odmah namijenjen četverozidni prostor. Mogu biti homoseksualci kada ih nitko ne vidi.
Ženama koje žele izvršiti prekid trudnoće ne nudi se čak ni to – mogućnost prekida trudnoće unutar četiri zida, ma što to značilo. Pravo na prekid trudnoće nas sve smješta unutar četiri zida kako bi se svima koji se nalaze u tom zatvorenom prostoru onemogućilo ovo pravo.
Ovome je tako jer treba pokazati da su religijsko-svjetovni fanatici zapravo intrauterini humanisti. Njih zanima začeće i rođenje začetog, a kada se začeto rodi, onda se uvode zidovi.
Tada se homoseksualci smještaju unutar njihova četiri zida, osobe s invaliditetom dobivaju svoja četiri zida, pripadnici nacionalnih manjina trebaju otići unutar njihova četiri zida itd.
Intrauterini humanisti se, tek nakon obranjenog začeća i pogledom popraćenog poroda, pretvaraju u zidare, i to, razumije se, zidare humaniste.
Svijet je za njih jedno veliko modularno gradilište na kojem se neprestano podižu mnoga zdanja s točno četiri zida, a unutar četiri zida svatko ima pravo raditi što intrauterini humanisti, odnosno humanisti zidari, zbog ljubavi prema čovjeku, žele da ti ljubljeni ljudski stvorovi rade – da se sklone kako ih humanisti ne bi vidjeli jer bi tada neskriveno gađenje pomutilo njihovog pogleda, a to nije lijepo.
Intrauterini humanisti, odnosno humanisti zidari su i velike estete. Oni se zalažu za ljepotu u svijetu.
Kako sam kolumnu započeo s biopolitikom, a upravo sam i napisao ocjenu jednog izvrsnog doktorata o biomoći, sasvim je prikladno da kolumnu zaključim s onim što se naziva nekropolitikom, odnosno politikama prepuštanja smrti ili politikama otpuštanja i destrukcijom svih onih koji se smatraju parazitima.
Nacionalisti, religijsko-svjetovni fanatici, intrauterini humanisti i humanisti zidari sve one koji ne misle kao oni, odnosno sve one koji bezrazložno pripadaju njihovom svijetu na način da ih ometaju u njihovom svetom eshatološko-soteriološkom miru, promatraju kao parazite, a parazite valja odstraniti ili, sukladno postulatima politika biomoći, otpustiti i prepustiti smrti.
Naše politike nisu pluralne politike, one su zapravo jedna velika, bešćutna, dezintegrirajuća i destruktivna nekropolitika.
Budući da svi zagovornici nekropolitike žele da žive politike smrti odnosno politike otpuštanja i isključenja parazita, sasvim je razumljivo da se nekropolitičari zalažu za život i to život nekropolitke.
