FOTO: Saša Zinaja/NFOTO, IMAGO/dts Nachrichtenagentur/IMAGOSTOCK&PEOPLE/PIXSELL
Odnos Orbánove vlasti prema znanosti i sveučilištima ima i hrvatske note, koliko god se pravili da je riječ o ‘dalekom’ susjedu
„Mrak pada na železno zaveso
Za fruštek za kusiu, za večerjo pesa
Do neba sega železna zavesa“
„Mrak pada na željeznu zavjesu
Za doručak, za ručak, za večeru – repa
Do neba seže željezna zavjesa“
Gregor Tomc
Znanje je moć“ rekao je Bacon. Naše vrijeme to bi i dopunilo; da je moj imenjak Orbán sklon filozofiji znanosti, dodao bi: „Jest, znanje je moć, zato ga treba – nacionalizirati!“
Ovog tjedna tema je bila dodjela mađarskog odlikovanja za znanstveno djelovanje novom predsjedniku Ustavnog suda Republike Hrvatske. O tome je u javnosti dovoljno kazano, no sam fenomen klizanja europskih država u politički iliberalni populizam koji za sobom povlači i dovođenje u pitanje najvrjednijih nepolitičkih temelja društva – znanja i znanosti – zove na prepoznavanje i oponiranje takvom postupanju.
U Mađarskoj znanost danas sve manje stoji kao autonomna disciplina. Više se čini kao resor državne vlasti. Iako takva promjena može izgledati poput reforme, radi se ustvari o „pacificiranju“, točnije, „porobljavanju“ znanosti. Država odlučuje tko se znanošću smije baviti. I što u znanstvenim radovima može pisati.
Za razumijevanje te situacije valja krenuti ispočetka. Još je 2017. donesen „lex CEU“, zakon skrojen po mjeri jedne institucije i protiv jedne ideje – da sveučilište može biti transnacionalno i autonomno. Formalni povod bila je akreditacija; stvarni učinak – politička kontrola i kapitalizacija negativne percepcije Sorosa. Presuda Suda Europske unije iz 2020. samo je potvrdila ono što je već provedeno u praksi: kada pravo postane instrument vlasti, istina dolazi prekasno. CEU je već bio u Beču, a u Budimpešti je ostala praznina koju akademski ekosustav teško nadoknađuje.
Godinu dana kasnije, 2018., uslijedila je lekcija o granicama dopuštenog mišljenja. Rodni studiji brišu se s liste akreditiranih programa. Obrazloženje, „nema tržišne potrebe“, preokreće kriterij znanstvene valjanosti. Znanje se ne vrednuje „po istini“ već korisnošću i lojalnošću. U kulturnom ratu „rodna ideologija“ postaje retorička toljaga za discipliniranje „rodnih studija“. Time se ne dokazuje da disciplina ne postoji, demonstrira se tko određuje što smije postojati. Znanstveni proces, po definiciji neizvjestan, pluralan i kontradiktoran, zamijenjen je administrativnom dogmom.
Treći potez, 2019., mijenja cjelokupnu arhitekturu sustava. Te je godine Mađarska akademija znanosti ostala bez svojih instituta. Mreža je izdvojena i stavljena pod novo tijelo s politički imenovanim upravama. Time je izvršena tiha „kolonizacija“ znanstvene infrastrukture: nije potrebno zabraniti znanstveno istraživanje kada možete kontrolirati sve elemente, procedure i proračune. U logici autoritarne plebiscitarne demokracije, znanost nije praktična jer ne nudi „izvjesnost“ ishoda i djelovanja. Rješenje je, stoga, jednostavno – nesigurnost pretvoriti u proceduralnu poslušnost.
Od 2021. mađarski se model ustabilio. Dvadeset i jedno sveučilište prelazi pod zakladno upravljanje i financiranje. Privatni elementi predstavljeni kao „javni interesi“ u biti uvode političko upravljanje. Uprave sastavljene od lojalnih kadrova s dugim mandatima, autonomiju sveučilišta i slobodu akademskog djelovanja svele su na formu i papir, a stvarnu političku ovisnost pretvorile u normu. Takva, samo naizgled depolitizirana, politička kontrola temeljna je institucionalna inovacija orbanizma. Jer ako se sutra vlast i promijeni, mreža nadzora nad znanošću ostaje u rukama političkih „produženih“ ruku autoritarnog iliberalizma, sama mreža odlučuje o „prikladnosti“.
Europski odgovor stigao je kasno. Tek krajem 2022. uvode se mjere prema tim sveučilištima – izbacuju ih iz programa Erasmus+ i Horizon Europe. Time je prvi put izgovorena rečenica koju je davno trebalo artikulirati: nema vladavine prava bez vladavine znanja. No kazna ima paradoksalni učinak, ona štiti načelo, a pogađa studente. Režim to koristi kao još jedan dokaz „briselskog pritiska“, jer mladi istraživači ostaju bez mreža koje znanost čine živom. Europa je, dakle, u pravu, no njen odgovor ostaje djelomično u krivu.
Važno je razumjeti da ova priča nije samo o suzbijanju znanosti – ona je i o stvaranju alternativnih iliberalnih znanstvenih struktura. Na ruševinama autonomije gradi se paralelna akademska elita. Nacionalno sveučilište javne uprave, Ludovika, izniklo je iz (sic!) Vojne akademije Miklos Zrinyi i pretvoreno u pogon za proizvodnju „državničke stručnosti“. Kurikuli o kršćanskoj etici u službi, kolegiji o „obrani civilizacije“, rektori po dekretu, „podobni“ kadrovi i izravno povezivanje s ministarstvima, posve su kompromitirali znanstveni status ove institucije. Nije to tek obično sveučilište, već „akademija lojalnosti“ koja formatira birokraciju po mjeri orbanizma i uči je da istina dolazi odozgo.
Usporedo raste Mathias Corvinus Collegium, basnoslovno financirana zaklada s regionalnim ograncima, think-tank i internat novoga poretka: stipendirana, zahvalna, umrežena generacija koja će sutra pisati uredničke politike, strateške dokumente i zakonska obrazloženja – evanđelje mađarskog iliberalnog autoritarizma. Nije, dakle, riječ o antiznanosti, nego o kontroliranoj znanosti.
Za sve opisano politolozi su iznašli dobar naziv „epistemološki populizam“, poredak u kojem istina nije rezultat postupka, već atribut pripadnosti. Demokratizacija gluposti, drugim riječima. „Narodna volja“ ili volja „vođe“ posredovana njegovom infrastrukturom, postaje kriterij znanstvene legitimnosti. Sve ostalo su troškovi, dekadencija ili strana agenda. U tom okviru vlast i „znanost“ zajednički obrađuju teme od nacionalnog značaja, a metodološka sumnja, počelo znanosti, zamijenjena je moralnom sigurnošću. Rezultat: znanost koja prestaje biti korektiv, postaje dekor.
Posljedice su (pred)vidljive. Prvo odlaze institucije – CEU i međunarodni partneri. Potom odlaze ljudi – mladi istraživači kojima je međunarodna mreža laboratorij djelovanja. Indeksi akademske slobode bilježe pad koji Mađarsku spušta na razine zemalja u otvorenom sukobu s liberalnim poretkom. U domaćoj znanosti ostaju oni koji šute, pristaju ili profitiraju od napredovanja na lojalnosti. No kad znanost bez konflikta hipoteza počne proizvoditi dokumente, a ne otkrića, kada postane jamstvo društvene tišine i mira, a ne napretka, tada slijedi još jedna posljedica – gubitak konkurentnosti.
Ta optika važna je i šire. Ne radi se o mađarskom incidentu, već o modelu koji spaja politički konzervativizam, klerikalizam, autoritarnu pragmu i menadžersku učinkovitost. U toj sintezi politika dobiva trajnu kontrolu, tržište retoriku „učinkovitosti“, a znanost „autonomiju“ i „slobodu“, ali samo kao etikete iza kojih se odvija nacionalizacija istine. To je paradoks orbanizma i svakog iliberalizma: nacionalizacija uz privatnopravne forme i centralizacija uz retoriku decentralizacije.
I da, ova priča ima i hrvatske note, koliko god se pravili da je riječ o „dalekom“ susjedu. Prva je ona o mreži javnih i privatnih sveučilišta i veleučilišta koja se natječu u „podložnosti“ vlasti i podržavanju novih „nacionalnih“ narativa. Sveučilište obrane i sigurnosti „Dr. Franjo Tuđman“ i Katoličko sveučilište samo su najočitiji primjeri. Potom, dodjela odličja, s čime sam krenuo, više je od protokolarnog događaja. To je signal, poruka o tome tko je uzor izvrsnosti i kakvu učenost autoritarizam nagrađuje, onu koja potvrđuje, a ne preispituje poredak. Od takvih se gesti gradi kulturna hegemonija. I granica mogućeg mišljenja.
Što ostaje za završnu fusnotu savjesti? Znanost je javno dobro tek kada smije biti nepristojna prema vlasti – to je mala rečenica velike demokracije. Sve drugo je raspodjela milosti. Kad pravo postane poslušnost, a sveučilište agregat financija i poslušnosti, društvo prestaje imati instrumente kojima može razlikovati činjenice od fraza. Stoga je obrana autonomije znanosti, bez obzira na to sviđa li nam se njezin stil, obrana demokratskog disanja, ne akademske taštine. Sve drugo je obmana.
Ako je znanje moć, tad je sloboda znanja – granica moći. Tko znanje nacionalizira, nacionalizira i istinu. A društvo koje pristane da istina bude državna, dobit će upravo to: državu koja je uvijek u pravu. I znanost koja je uvijek u krivu.
Shvatili ste, ova kolumna nije o Mađarskoj. Napisana je o svima nama. Orbán je ovdje simptom, ne uzrok. Kada znanje prestane biti javno dobro, a postane usluga režimu ili tržištu, prestajemo biti društvo koje zna, postajemo društvo koje vjeruje. I nije opasno što vlast kontrolira sveučilišta, već što sveučilišta počinju kontrolirati vlastite misli. Hrvatska je, bojim se, na istome putu, samo sporije korača. Kad znanost šuti, demokracija diše na škrge. Hajde jednom da nam sporost i lijenost idu u prilog!
