Baš kao u slučaju Mire Furlan, pripreme za medijsku hajku na Dubravku Ugrešić, Slavenku Drakulić, Vesnu Kesić, Radu Iveković i Jelenu Lovrić vršene su u gotovo svim hrvatskim medijima, da bi ona potom kulminirala objavom huškačkog uratka 1992. u tjedniku Globus. Tekst je potpisan pseudonimom "Globusov investigativni tim", a po uredničkom nalogu Denisa Kuljiša napisao ga je Slaven Letica
Denis Kuljiš i Slaven Letica (foto Davorin Višnjić i Boris Ščitar/PIXSELL)
Gotovo godinu dana nakon objave huškačkog serijala o Miri Furlan, Globus je tiskao čuveno remek-djelo antinovinarstva, u kojem je pet novinarki, intelektualki i feministkinja napadnuto za širenje protuhrvatske propagande u domaćoj i stranoj štampi. Zakukuljen razbojničkim pseudonimom "Globusov investigativni tim", autor Slaven Letica ispunio je urednički nalog glavnog urednika Denisa Kuljiša da od Vesne Kesić, Dubravke Ugrešić, Slavenke Drakulić, Jelene Lovrić i Rade Iveković stvori nemoralne nakaze koje miniraju ugled mlade države i namjerno prešućuju zločine srpskih silovatelja. Tako je nastao tekst "Hrvatske feministice siluju Hrvatsku", najrazorniji komad odštampane mizoginije u povijesti hrvatskog novinarstva. Njegova razornost ne ogleda se u samom sadržaju – radilo se o standardno stupidnom Letičinom psiho-profiliranju priručnih neprijatelja – koliko u efektu. Većem dijelu prozvanih intelektualki život je učinjen nepodnošljivim na radnim mjestima, kućnim adresama, medijsko-izdavačkom tržištu i na koncu u Republici Hrvatskoj. No kao u slučaju Mire Furlan, pripreme su vršene mjesecima prije toga, na gotovo svim medijskim platformama koje su tada postojale u državi.
Mjesec dana prije Globusovog teksta, Dubravka Ugrešić napisala je esej koji je 23. listopada objavljen u njemačkim novinama Die Zeit, a potom i u engleskoj štampi. U njemu se autorica ironijski osvrnula na priču o limenkama s natpisom "čisti hrvatski zrak" koje su se prodavale u Zagrebu. Ugrešić je tu sitnopoduzetničku ideju, nastalu evidentno na temeljima nacionalističke euforije i respektabilne tržišne potražnje, iskoristila kao povod za anegdotalno popisivanje efekta etničkog i političkog čišćenja u stanovima, bibliotekama i hrvatskom javnom prostoru. "Nisam ni pomišljala na to da će mali esej, čija snaga, po mome, nije premašivala domet novogodišnje praskalice, odjeknuti u hrvatskoj javnosti poput bombe, i da će metafora iz limenke zategnuti omču i oko moga vrata", napisala je Ugrešić godinama poslije u knjizi eseja "Napad na minibar". Tekst je u Hrvatsku doputovao u formi probranih citata preko stranica tjednika Glasnik, koji se prije toga zvao Glasnik Hrvatske demokratske zajednice. Stranački bilten koji je uređivao Milovan Šibl, prije toga ministar za informiranje, gajio je uređivačku koncepciju prikladnu Tuđmanovoj vladavini, precizno opisanoj u tekstu Dubravke Ugrešić. Tekst "Denunciranje domovine", koji je u Glasniku objavljen 9. studenoga 1992. godine, autorica Hloverka Novak-Srzić počela je rečenicom: "Što je po nacionalnosti Dubravka Ugrešić?" Spisateljici zaposlenoj na Filozofskom fakultetu u Zagrebu zatim je poručila da "denuncira, optužuje i otvoreno laže", da gaji "mržnju prema gradu u kojem živi" i da su joj "tako okrutno srušeni snovi o vječnosti Jugoslavije (odnosno Srboslavije)". Dva dana poslije, u visokotiražnom Večernjem listu optužbe su više-manje ponovljene. Književnik Antun Šoljan svrstao je Dubravku Ugrešić u "družinu egzaltiranih 'kćeri revolucije', bivših medijskih zvijezda lijeve hemisfere, koje ne mogu prežaliti propali poredak i svoje komotno mjestašce u njemu". Napisao je da je zakazala kao pisac i čovjek, i da se "upustila u širenje nepravde, straha, mržnje i strančarenja".
Od viđenijih intelektualaca, Dubravku Ugrešić je napao i Viktor Žmegač, čije je optužbe po svijetu rasparčavalo Društvo hrvatskih književnika. Kritikama su se pridružili Branko Čegec te Slobodan Novak. Ugrešić je svojevremeno pobrojala uvrede koje su ispisane na njen račun. Nazivana je "nacionalnom peroubojicom", "babom koja progoni Hrvatsku", koja "jezičari, trača, denuncira", osobom dostojnom prezira, kojoj samo lomača u Hrvatskoj može "zatopliti srce", članicom "jedne od organizacijskih jezgara međunarodnog otpora i difamiranja hrvatskog domovinskog rata" i članicom družine "pomalo nesretnih, a u svakom slučaju frustriranih žena".
Sličan put do Letičinog teksta preživjela je i Slavenka Drakulić. Iako je od početka 1992. godine prozivana na brojnim medijskim punktovima, od Večernjeg lista do Vjesnika, njeno istinsko medijsko žigosanje odrađeno je također u Globusu. "Razapela se Slavenka Drakulić". Tako je 24. siječnja naslovljena reakcija Branimira Donata na književničin tekst objavljen u magazinu Time. Donat ju je optužio da difamira Hrvate, da je nemoralna, da zagađuje duhovni okoliš, širi laži, insinuacije i da proizvodi smeće.
"Rada Iveković, Vesna Kesić i Slavenka Drakulić gotovo unisono iskazuju gnušanje prema hrvatskoj zbilji, štrcajući otrov na Hrvatsku i na one koji je brane od uništenja", napisao je Donat. Odgovorila mu je treća "vještica", novinarka Vesna Kesić, koju je Donat također redovno prozivao u svojim kolumnama. "Dovoljno je da neki Donat (Vrdoljak – Lacković) prokaže 'neprijatelje naroda', ili barem legla u kojima se mrijeste, da pa čovjeku postane nelagodno kad negdje mora pokazati dokumente. Ponekad ga prepoznaju (ili prebiju) i bez toga, kao kolegu Ivu Štivičića, a o linčerskim prijetnjama i pismima mržnje ne vrijedi više ni govoriti", napisala je Kesić.
Uz odgovor Slavenke Drakulić, koja je Donata optužila za podmetanje, prljavštinu i podlost, Globus je s ciljem nastavka difamacije tiskao i naslovnicu biltena Yugofax, koji se štampao u Engleskoj. Budući da je pored njenog imena bila i najava intervjua s Miloradom Pupovcem uz članak "Fašistički plaćenici u Hrvatskoj", naum uredništva bio je jasan.
Kontinuitet huškačkog obračuna "opozicijskog" lista sa Slavenkom Drakulić nastavljen je mjesec dana poslije, 27. ožujka 1992. Globus je objavio cijeli sadržaj njenog četiri mjeseca starog predavanja u New Yorku, koje je održala u organizaciji odbora za zaštitu novinara i Helsinki Watcha. "Globus je prvi u hrvatskoj javnosti pisao o spornim istupima zagrebačke književnice Slavenke Drakulić u inozemstvu. U svojoj obrani, Slavenka Drakulić tvrdila je kako nije protiv Hrvatske, kako se njene članke pogrešno interpretira, kako je riječ o stvaranju novih disidenata... Izlaganje Slavenke Drakulić na službenom ručku s predstavnicima Helsinki Watcha, potvrđuje, međutim, da je ugledna spisateljica doista optužila Hrvatsku, ponavljajući neke karakteristične optužbe beogradske propagande", napisalo je uredništvo Globusa uz naslov "Drakulić: Kriva je hrvatska vlast...".
Sam tekst sadržavao je korektan presjek ratnih zbivanja i nadirućeg šovinizma na ovim prostorima; takvih je u narednoj, "građanskoj" fazi, Globus štancao na stotine. No u to vrijeme i s takvom opremom jasna je bila huškačka intencija.
Na Radu Iveković napadi su uslijedili nakon što je u jesen 1991. godine u beogradskom opozicijskom Vremenu objavila tekst pod naslovom "Zagrebački dnevnik" u kojem je skicirala buđenje nacionalizma i ratne psihoze u Hrvatskoj. Na tekst je 7. studenoga 1991. u Vjesniku reagirao Dubravko Horvatić. On je njen tekst iz Vremena nazvao "Petokolonaškim dnevnikom" i u podnaslovu prisnažio da "humanistima tipa ove spisateljice nije nimalo teško izjednačiti krvnika i žrtvu". Mjesec dana poslije, 4. prosinca, u istom listu objavljen je nepotpisani tekst u kojem se Radu Iveković svrstava "među one bjelosvjetske dame – poput Mire Furlan ili Jagode Buić – koje lepršaju svijetom dok im ovdje doslovce uništavaju zemlju iz koje su ipak potekle". Povod je bilo njeno gostovanje na francuskoj televiziji u kojem se, prema Vjesnikovom tekstu, nazvala Jugoslavenkom.
Početkom 1992. godine u uvodniku časopisa "Filozofska istraživanja" uslijedio je novi napad. Nakon "domoljubne" odluke uredništva da u to izdanje ne uvrsti radove dvoje kolega iz Srbije, Iveković je tražila da se u tom slučaju ne uvrsti ni njen tekst. "Rada Iveković se ponašao kao obijesno dijete koje bi najradije uništilo cio svijet kada mu ne udovolje željama. (...) Razumijemo žal za propašću Jugoslavije kao političke tekovine njene političke kaste, koja joj je osigurala i sve povlastice kojih plodove i sada nasreću uživa, ali ne možemo suosjećati više s njome negoli s bezbrojnim žrtvama te – u korijenima velikosrpske – političke tvorevine koja i na samrti pokazuje na kakvim je temeljima mržnje i moralne izopačenosti počivala. (...) Ipak, poštovat ćemo zahtjev kolegice Iveković da se njen članak ne objavi ako ne objavljujemo članke kolega iz Srbije", pisalo je u uvodniku uredništva. Glavni i odgovorni urednik bio je Ante Čović, njegov zamjenik Pavo Barišić, a izvršni urednik Filip Grgić.
Kao novinarka koja je od prvoga dana dosljedno prozivala domaće šovene i kritizirala nacionalističku tabloidizaciju medijskog prostora, Vesna Kesić bila je podvrgnuta značajnoj količini šovinističke retorzije. Ona i tadašnja novinarka Slobodne Dalmacije Jelena Lovrić, kao autorice na domaćem terenu, gotovo su iz tjedna u tjedan postajale objekti raznorodnih iživljavanja u režimskim medijima. Njihovi polemički odgovori nalikovali su na uzaludnu rabotu; teško je biti efektan kad te netko prije toga nazove izdajicom.
Popularna kolumnistkinja Tanja Torbarina, koja je uz Renea Bakalovića ispisala najgore rečenice o Miri Furlan, redovno se bavila njihovim navodnim dezerterstvom i izdajom Hrvatske. Večernji list je preko Milana Ivkošića, pod uredničkom palicom Branka Tuđena, ispisivao potjernice. Novinari Glasnika HDZ-a, poput Joze Ćurkovića, Julija Derossija, Stipe Vukovića, Đurđice Ivanišević i Luke Liskovca, prokazivali su ih za "petokolonašenje", "destabilizaciju nove vlasti", "antihrvatstvo" i "rasprodaju domovine".
U konačnici, ovih pet žena prvi je put objedinjeno u izvještaju sa svjetskog kongresa PEN centara u Rio de Janeiru, gdje se raspravljalo i o hrvatskom domaćinstvu naredne godine. U vijesti koju je 5. studenoga 1992. prenio Vjesnik stajalo je da su "delegat američkog PEN centra iz New Yorka i još nekih centara uz Evrope i Amerike željeli iskoristiti slučajeve, kao što su (...) slučajevi Feral Tribunea, Jelene Lovrić, Rade Iveković, Slavenke Drakulić, Vesne Kesić i Dubravke Ugrešić da se minira kongres u Dubrovniku, te da se na optuženičku klupu stave demokratske tendencije u Hrvatskoj". No onda je govor održao Slobodan Prosperov Novak. Prema izvještaju, izazvao je "pljesak Skupštine" nakon čega je "američki delegat ostao usamljen".
Večernji list je o istom događaju prenio izvješće potpisano imenom Branke Kamenski, u kojem su navedene informacije u potpunosti izostavljene. No pored vijesti objavljen je nepotpisani komentar "Lobistice promukla glasa". U njemu je pet žena iz izvješća s PEN-a optuženo da "po svim hrvatskim, europskim i prekooceanskim novinama toliko viču da je ugrožena njihova sloboda govora, da su već izgubile dobar glas". "Na putu prema samim vrhovima povlastica i utjecaja u dragoj im Jugoslaviji, ispriječila se hrvatska država", pisalo je u komentaru, uz dodatak da se te žene nisu "prošetale izbjegličkim logorima, u kojima borave silovane Hrvatice i Muslimanke, i svjedočile po svijetu o njihovoj ugroženosti".
Izvještaj iz Rija poslan je Hini, u kojoj je ravnateljsku poziciju držao Šibl iz Glasnika (HDZ-a). Svega nekoliko dana nakon što je optužba proširena medijskim prostorom, Boris Dežulović je u Slobodnoj Dalmaciji utvrdio da je vijest o dramatičnom spašavanju hrvatskog domaćinstva u režiji S. P. Novaka od tamo poslao – S. P. Novak. Novak je nekoliko dana kasnije negirao da je od njega došla informacija o ženama koje ugrožavaju gostovanje PEN-a u Hrvatskoj. Naknadno se doznalo da je obavijest o jugofeministicama koje podrivaju promociju Hrvatske u Večernjakovu optužbu za indiferentnost prema silovanjima Hrvatica i Muslimanki pervertirala Branka Kamenski. Još kasnije će se, k tome, ispostaviti da onaj "američki delegat" iz Novakovog izvještaja uopće nije postojao, niti da se ijedno ime bilo koje od pet žena uopće spominjalo na kongresu, što je potvrdila dopisnica američkog The Nationa. Akumulirana hajka, pokrenuta na temelju laži koje su ispisali anonimni huškači, tako se zakotrljala.
Šest dana poslije, 11. prosinca 1992. u Globusu je izašao tekst "Hrvatske feministice siluju Hrvatsku", najdublja dotad izmjerena točka žurnalističkog beščašća u Hrvatskoj, potpisan uredničkim pseudonimom "Globusov investigativni tim", koji je prikrivao identitet autora Slavena Letice. Ovim tekstom zaokružena je hajka uz korištenje referenci iz teksta koji je poslao S. P. Novak, komentara Branke Kamenski i prethodnih napada koje su objavljivali u Globusu mjesecima unazad. Rođene su "vještice iz Ria", odnosno "djevojčice komunizma", "profiterke komunizma i postkomunizma" koje su "izgubile intelektualnu orijentaciju", a uz to su u svojoj "mizernoj sudbini uvijek bezuspješno tražile i svoje etički, etnički i ljudski identitet, dok su partnere Srbe pronalazile po etničkom ključu". Članak je bio opremljen tablicom s biografskim podacima napadnutih, od godina rođenja i radnih odnosa do boravaka u inozemstvu za vrijeme rata i članstvima u Savezu komunista. Tamo gdje su Večernji i Branka Kamenski stali na optužbi zbog izostanka empatije prema silovanim sunarodnjakinjama, Globus je nastavio tvrdnjom da su zapravo namjerno skrivale istinu o srpskim silovateljima.
Tekst je po naredbi Denisa Kuljiša objavio njegov zamjenik Davor Butković, dok je Kuljiš bio u inozemstvu. Upravo iz Butkovićeva pera stigao je 19. siječnja 1993. godine svojevrsni nastavak u naslovu "Srbi siluju i muškarce". Nakon što je citirao potresna svjedočenja seksualno zlostavljanih Muslimanki u Bosni i Hercegovini, Butković je optužio feministkinje – uz spominjanje Vesne Kesić i Slavenke Drakulić – da kao članice "Zagrebačkog ženskog lobbyja neprestano, na nedopustiv način relativiziraju zločin masovnog silovanja na više načina", te da je Autonomna ženska kuća "društvo radikalnih feministica". U odgovoru Butkoviću, članice Zagrebačkog ženskog lobbyja, koje su nekoliko tjedana prije osudile Globusovu objavu Letičinog teksta, napisale su da su svi dotadašnji tekstovi Globusa o silovanjima žena bili senzacionalistički i da je vrhunski cinizam da se Butković "usuđuje aludirati na to da pohlepne feministice rasprodaju njihove sudbine". Globus je njihov odgovor tradicionalno podlo opremio preslikom telefaxa i natpisom da su ga "članice Zagrebačkog lobbyja uputile u svijet", gdje navodno relativiziraju masovna silovanja u BiH sljedećom rečenicom: "Žene svih nacionalnosti žrtve su seksualnog nasilja."
Dubravka Ugrešić objavila je polemički tekst u Nedjeljnoj Dalmaciji, u kojem se obratila hrvatskim piscima, primjećujući da se kolege "polako pretvaraju u policajce, u dvorske mjerače općeg rodoljubnog pulsa". Vesna Kesić kritizirala je u svom tekstu Slobodana Prosperova Novaka i njegovu ulogu u cijeloj priči. Milan Ivkošić odgovorio joj je da sudjeluje u "međunarodnoj pakosti" protiv Hrvatske. U Slobodnoj Dalmaciji Željko Žutelija je napisao da "kolegicama treba zajamčiti pravo na egocentričnu samozaljubljenost u kojoj nema mjesta za domoljublje, na kozmopolitizam dok njihovi vršnjaci ginu po frontama širom omalovažavane i prezrene domovine i na plakanje za uklonjenim Aleksandrom Šantićem s knjižarskih polica dok Dubrovnik ili Zadar izranjaju iz vlastitih ruševina i liječe rane srpske agresije, a Vukovar još nije ispisao posljednje stranice svog krvavog ratnog dnevnika".
U Globusu se opet javio Branimir Donat, s ciljem ismijavanja međunarodne osude uratka "investigativnog tima". Nazvao je napadnutu petorku "družinom pomalo nesretnih, a u svakom slučaju frustriranih, žena" i "organizacijskom jezgrom međunarodnog otpora i difamiranja hrvatskog domovinskog rata", dok je u Večernjem listu objavio tekst "Babe progone Hrvatsku". Večernjak je, k tome, stavio naslov "Uklete Holađanke siluju Hrvatsku" na komentar Dunje Ujević.
U Forumu Slobodne Dalmacije izašao je tekst Jasena Boke "Limonov na tenku i lovci na 'vještice'" u kojem se osvrnuo na odluku više svjetskih ispostava PEN-a da ne sudjeluju na 59. svjetskom kongresu PEN-a u Dubrovniku. "Međunarodni PEN više nema muda", poručio je Boko. "Neodlučnima smo pomogli i sami 'vješticama' po inozemnim novinama (koje su sebi dale za pravo da budu jedina opozicija vlasti), a zatim često i sramotnim lovom na 'vještice' koje su pokrenuli neki ovdašnji 'investigacioni timovi'", napisao je.
Gotovo cijelu 1993. godinu nastavljeno je iživljavanje nad pet žena i intelektualki, koje su još od kraja 1992. osjećale efekte medijskih napada u privatnom životu. Slavenka Drakulić je dobivala prijeteća pisma i anonimne telefonske noćne pozive. Prijetili su i članovima obitelji. Dubravku Ugrešić susjedi su pitali kad će se odseliti iz Hrvatske. Ugrešić, Drakulić i Iveković napustile su Hrvatsku, što nije značilo da je hajka zaustavljena. Ovakvi napisi nastavljeni su kroz cijelo desetljeće. Primjer je nepravedno zaboravljen tekst Vuka Đuričića, koji je 1995. godine objavljen u Nedjeljnoj Dalmaciji. U dotad najopsežnijoj javnoj tjeralici, koju je uredništvo naslovilo "Medijska peta kolona", Đuričić je popisao 50 novinara koji da blate Hrvatsku u stranim medijima. Tekst objavljen na duplerici sadržavao je i velike fotografije Jelene Lovrić i Slavenke Drakulić.
Sličnom intonacijom o vješticama i njihovoj antihrvatskoj kampanji su pisali brojni novinari i intelektualci, poput Đurđice Ivanišević, Gojka Borića, R. Mikačića, Renate Tišler, Tihomira Dujmovića, Josipa Jovića, Damira Pešorde, Milana Jajčinovića, Milana Ivkošića, u Vjesniku, Slobodnoj i Nedjeljnoj Dalmaciji, Večernjem listu...
I onda je došla promjena vlasti. Godine 2000. novi ministar kulture Antun Vujić dao je intervju Globusu. Zagrebački tjednik, koji je odavno odustao od nacionalističkih hajki, seksizma i mizoginije, pitao je Vujića misli li da su iz Hrvatske protjerani pojedinci poput Slavenke Drakulić, Dubravke Ugrešić i još nekoliko umjetnika. "Nije Hrvatska zgriješila ni prema kome onoliko koliko je Francuska zgriješila prema Célineu. Odlazak je bio njihov izbor. (...) Vaše pitanje pretpostavlja neki teški državni grijeh prema njima, a njega nije bilo", poručio je Antun Vujić. Umjesto nekakve kurtoazne isprike u ime države koju predstavlja, Vujić ih je dakle usporedio s notornim francuskim fašistom i kolaborantom. Zbog skandalozne izjave pokrenuta je peticija za Vujićevu smjenu, koju je na koncu potpisalo svega šest ljudi. Među njima su bili Boris Buden, Saša Milošević i novinar Novosti Bojan Munjin. Malo je reći da se građanskoj Hrvatskoj nije svidjela inicijativa. Gotovo da nije postojao medij u kojem potpisnici i inicijatori peticije nisu prozvani za bedastu, glupu, iritantnu, bizarnu i pretjeranu reakciju. Među kritičare se ušuljao i Slobodan Prosperov Novak, nazvavši potpisnike peticije za smjenu SDP-ovog ministra "lijevim teroristima".
Dvijetisućite su označile određenu promjenu diskursa kod nekih drugih protagonista iz Globusove afere. Branka Kamenski u jednom je intervjuu cinično izjavila da su "prvi na televiziji otvorili i pitanje disidenata u novoj hrvatskoj državi, Dubravke Ugrešić, Slavenke Drakulić, Slobodana Šnajdera. Bila je to 1996...", te da posebno cijeni Dubravku Ugrešić. Godine 2003. do ove je spisateljice došla vijest da je dobila nagradu Katarina Frankopan za knjigu eseja "Zabranjeno čitanje". Jedan od članova žirija bio je i Slaven Letica, pa je Ugrešić obznanila da odbija takvu nagradu.
Za razliku od Denisa Kuljiša, pritisnutog tužbama svih pet žena, Letica nikada nije izrazio nikakvo žaljenje. Dapače, smatrao je da su se prozvane žene intelektualno i financijski okoristile od posljedične popularnosti. Vesna Kesić, koja je nedavno preminula, u svibnju 1993. godine ispisala je kronologiju progona uz naslov "Ispovijed hrvatske vještice". Ovako završava njen tekst: "Ni lov na vještice neće valjda trajati stoljećima, a spaljivanje u realnosti neće možda ni biti potrebno. Dovoljan je surogat u medijima, virtualna realnost. Ako me pitate kako se osjećam – hvala, sasvim dobro! Isključena sam iz vlastitog plemena, mnogo letim od zemlje do zemlje, upoznajem zanimljive ljude i ne osjećam se žrtvom nikakvih mračnijih sila do svog vlastitog karaktera i temperamenta. Naravno da se bojim, naravno da sam užasnuta i tužna zbog onoga što se događa ljudima i zemljama moje domovine. U njoj sam postala vještica, a rane traume su tzv. formativne traume i nikada se ne zaboravljaju. Neki to nazivaju 'jugonostalgijom'."
portalnovosti
Denis Kuljiš i Slaven Letica (foto Davorin Višnjić i Boris Ščitar/PIXSELL)
Gotovo godinu dana nakon objave huškačkog serijala o Miri Furlan, Globus je tiskao čuveno remek-djelo antinovinarstva, u kojem je pet novinarki, intelektualki i feministkinja napadnuto za širenje protuhrvatske propagande u domaćoj i stranoj štampi. Zakukuljen razbojničkim pseudonimom "Globusov investigativni tim", autor Slaven Letica ispunio je urednički nalog glavnog urednika Denisa Kuljiša da od Vesne Kesić, Dubravke Ugrešić, Slavenke Drakulić, Jelene Lovrić i Rade Iveković stvori nemoralne nakaze koje miniraju ugled mlade države i namjerno prešućuju zločine srpskih silovatelja. Tako je nastao tekst "Hrvatske feministice siluju Hrvatsku", najrazorniji komad odštampane mizoginije u povijesti hrvatskog novinarstva. Njegova razornost ne ogleda se u samom sadržaju – radilo se o standardno stupidnom Letičinom psiho-profiliranju priručnih neprijatelja – koliko u efektu. Većem dijelu prozvanih intelektualki život je učinjen nepodnošljivim na radnim mjestima, kućnim adresama, medijsko-izdavačkom tržištu i na koncu u Republici Hrvatskoj. No kao u slučaju Mire Furlan, pripreme su vršene mjesecima prije toga, na gotovo svim medijskim platformama koje su tada postojale u državi.
Davor Butković je optužio feministkinje da kao članice "Zagrebačkog ženskog lobbyja neprestano, na nedopustiv način relativiziraju zločin masovnog silovanja na više načina"
Mjesec dana prije Globusovog teksta, Dubravka Ugrešić napisala je esej koji je 23. listopada objavljen u njemačkim novinama Die Zeit, a potom i u engleskoj štampi. U njemu se autorica ironijski osvrnula na priču o limenkama s natpisom "čisti hrvatski zrak" koje su se prodavale u Zagrebu. Ugrešić je tu sitnopoduzetničku ideju, nastalu evidentno na temeljima nacionalističke euforije i respektabilne tržišne potražnje, iskoristila kao povod za anegdotalno popisivanje efekta etničkog i političkog čišćenja u stanovima, bibliotekama i hrvatskom javnom prostoru. "Nisam ni pomišljala na to da će mali esej, čija snaga, po mome, nije premašivala domet novogodišnje praskalice, odjeknuti u hrvatskoj javnosti poput bombe, i da će metafora iz limenke zategnuti omču i oko moga vrata", napisala je Ugrešić godinama poslije u knjizi eseja "Napad na minibar". Tekst je u Hrvatsku doputovao u formi probranih citata preko stranica tjednika Glasnik, koji se prije toga zvao Glasnik Hrvatske demokratske zajednice. Stranački bilten koji je uređivao Milovan Šibl, prije toga ministar za informiranje, gajio je uređivačku koncepciju prikladnu Tuđmanovoj vladavini, precizno opisanoj u tekstu Dubravke Ugrešić. Tekst "Denunciranje domovine", koji je u Glasniku objavljen 9. studenoga 1992. godine, autorica Hloverka Novak-Srzić počela je rečenicom: "Što je po nacionalnosti Dubravka Ugrešić?" Spisateljici zaposlenoj na Filozofskom fakultetu u Zagrebu zatim je poručila da "denuncira, optužuje i otvoreno laže", da gaji "mržnju prema gradu u kojem živi" i da su joj "tako okrutno srušeni snovi o vječnosti Jugoslavije (odnosno Srboslavije)". Dva dana poslije, u visokotiražnom Večernjem listu optužbe su više-manje ponovljene. Književnik Antun Šoljan svrstao je Dubravku Ugrešić u "družinu egzaltiranih 'kćeri revolucije', bivših medijskih zvijezda lijeve hemisfere, koje ne mogu prežaliti propali poredak i svoje komotno mjestašce u njemu". Napisao je da je zakazala kao pisac i čovjek, i da se "upustila u širenje nepravde, straha, mržnje i strančarenja".
Od viđenijih intelektualaca, Dubravku Ugrešić je napao i Viktor Žmegač, čije je optužbe po svijetu rasparčavalo Društvo hrvatskih književnika. Kritikama su se pridružili Branko Čegec te Slobodan Novak. Ugrešić je svojevremeno pobrojala uvrede koje su ispisane na njen račun. Nazivana je "nacionalnom peroubojicom", "babom koja progoni Hrvatsku", koja "jezičari, trača, denuncira", osobom dostojnom prezira, kojoj samo lomača u Hrvatskoj može "zatopliti srce", članicom "jedne od organizacijskih jezgara međunarodnog otpora i difamiranja hrvatskog domovinskog rata" i članicom družine "pomalo nesretnih, a u svakom slučaju frustriranih žena".
Ugrešić je svojevremeno pobrojala uvrede koje su ispisane na njen račun. Nazvana je nacionalnom peroubojicom, babom koja progoni Hrvatsku, koja jezičari, trača, denuncira, osobom dostojnom prezira...
Sličan put do Letičinog teksta preživjela je i Slavenka Drakulić. Iako je od početka 1992. godine prozivana na brojnim medijskim punktovima, od Večernjeg lista do Vjesnika, njeno istinsko medijsko žigosanje odrađeno je također u Globusu. "Razapela se Slavenka Drakulić". Tako je 24. siječnja naslovljena reakcija Branimira Donata na književničin tekst objavljen u magazinu Time. Donat ju je optužio da difamira Hrvate, da je nemoralna, da zagađuje duhovni okoliš, širi laži, insinuacije i da proizvodi smeće.
"Rada Iveković, Vesna Kesić i Slavenka Drakulić gotovo unisono iskazuju gnušanje prema hrvatskoj zbilji, štrcajući otrov na Hrvatsku i na one koji je brane od uništenja", napisao je Donat. Odgovorila mu je treća "vještica", novinarka Vesna Kesić, koju je Donat također redovno prozivao u svojim kolumnama. "Dovoljno je da neki Donat (Vrdoljak – Lacković) prokaže 'neprijatelje naroda', ili barem legla u kojima se mrijeste, da pa čovjeku postane nelagodno kad negdje mora pokazati dokumente. Ponekad ga prepoznaju (ili prebiju) i bez toga, kao kolegu Ivu Štivičića, a o linčerskim prijetnjama i pismima mržnje ne vrijedi više ni govoriti", napisala je Kesić.
Uz odgovor Slavenke Drakulić, koja je Donata optužila za podmetanje, prljavštinu i podlost, Globus je s ciljem nastavka difamacije tiskao i naslovnicu biltena Yugofax, koji se štampao u Engleskoj. Budući da je pored njenog imena bila i najava intervjua s Miloradom Pupovcem uz članak "Fašistički plaćenici u Hrvatskoj", naum uredništva bio je jasan.
Kontinuitet huškačkog obračuna "opozicijskog" lista sa Slavenkom Drakulić nastavljen je mjesec dana poslije, 27. ožujka 1992. Globus je objavio cijeli sadržaj njenog četiri mjeseca starog predavanja u New Yorku, koje je održala u organizaciji odbora za zaštitu novinara i Helsinki Watcha. "Globus je prvi u hrvatskoj javnosti pisao o spornim istupima zagrebačke književnice Slavenke Drakulić u inozemstvu. U svojoj obrani, Slavenka Drakulić tvrdila je kako nije protiv Hrvatske, kako se njene članke pogrešno interpretira, kako je riječ o stvaranju novih disidenata... Izlaganje Slavenke Drakulić na službenom ručku s predstavnicima Helsinki Watcha, potvrđuje, međutim, da je ugledna spisateljica doista optužila Hrvatsku, ponavljajući neke karakteristične optužbe beogradske propagande", napisalo je uredništvo Globusa uz naslov "Drakulić: Kriva je hrvatska vlast...".
Sam tekst sadržavao je korektan presjek ratnih zbivanja i nadirućeg šovinizma na ovim prostorima; takvih je u narednoj, "građanskoj" fazi, Globus štancao na stotine. No u to vrijeme i s takvom opremom jasna je bila huškačka intencija.
Na Radu Iveković napadi su uslijedili nakon što je u jesen 1991. godine u beogradskom opozicijskom Vremenu objavila tekst pod naslovom "Zagrebački dnevnik" u kojem je skicirala buđenje nacionalizma i ratne psihoze u Hrvatskoj. Na tekst je 7. studenoga 1991. u Vjesniku reagirao Dubravko Horvatić. On je njen tekst iz Vremena nazvao "Petokolonaškim dnevnikom" i u podnaslovu prisnažio da "humanistima tipa ove spisateljice nije nimalo teško izjednačiti krvnika i žrtvu". Mjesec dana poslije, 4. prosinca, u istom listu objavljen je nepotpisani tekst u kojem se Radu Iveković svrstava "među one bjelosvjetske dame – poput Mire Furlan ili Jagode Buić – koje lepršaju svijetom dok im ovdje doslovce uništavaju zemlju iz koje su ipak potekle". Povod je bilo njeno gostovanje na francuskoj televiziji u kojem se, prema Vjesnikovom tekstu, nazvala Jugoslavenkom.
Početkom 1992. godine u uvodniku časopisa "Filozofska istraživanja" uslijedio je novi napad. Nakon "domoljubne" odluke uredništva da u to izdanje ne uvrsti radove dvoje kolega iz Srbije, Iveković je tražila da se u tom slučaju ne uvrsti ni njen tekst. "Rada Iveković se ponašao kao obijesno dijete koje bi najradije uništilo cio svijet kada mu ne udovolje željama. (...) Razumijemo žal za propašću Jugoslavije kao političke tekovine njene političke kaste, koja joj je osigurala i sve povlastice kojih plodove i sada nasreću uživa, ali ne možemo suosjećati više s njome negoli s bezbrojnim žrtvama te – u korijenima velikosrpske – političke tvorevine koja i na samrti pokazuje na kakvim je temeljima mržnje i moralne izopačenosti počivala. (...) Ipak, poštovat ćemo zahtjev kolegice Iveković da se njen članak ne objavi ako ne objavljujemo članke kolega iz Srbije", pisalo je u uvodniku uredništva. Glavni i odgovorni urednik bio je Ante Čović, njegov zamjenik Pavo Barišić, a izvršni urednik Filip Grgić.
Kao novinarka koja je od prvoga dana dosljedno prozivala domaće šovene i kritizirala nacionalističku tabloidizaciju medijskog prostora, Vesna Kesić bila je podvrgnuta značajnoj količini šovinističke retorzije. Ona i tadašnja novinarka Slobodne Dalmacije Jelena Lovrić, kao autorice na domaćem terenu, gotovo su iz tjedna u tjedan postajale objekti raznorodnih iživljavanja u režimskim medijima. Njihovi polemički odgovori nalikovali su na uzaludnu rabotu; teško je biti efektan kad te netko prije toga nazove izdajicom.
Popularna kolumnistkinja Tanja Torbarina, koja je uz Renea Bakalovića ispisala najgore rečenice o Miri Furlan, redovno se bavila njihovim navodnim dezerterstvom i izdajom Hrvatske. Večernji list je preko Milana Ivkošića, pod uredničkom palicom Branka Tuđena, ispisivao potjernice. Novinari Glasnika HDZ-a, poput Joze Ćurkovića, Julija Derossija, Stipe Vukovića, Đurđice Ivanišević i Luke Liskovca, prokazivali su ih za "petokolonašenje", "destabilizaciju nove vlasti", "antihrvatstvo" i "rasprodaju domovine".
U konačnici, ovih pet žena prvi je put objedinjeno u izvještaju sa svjetskog kongresa PEN centara u Rio de Janeiru, gdje se raspravljalo i o hrvatskom domaćinstvu naredne godine. U vijesti koju je 5. studenoga 1992. prenio Vjesnik stajalo je da su "delegat američkog PEN centra iz New Yorka i još nekih centara uz Evrope i Amerike željeli iskoristiti slučajeve, kao što su (...) slučajevi Feral Tribunea, Jelene Lovrić, Rade Iveković, Slavenke Drakulić, Vesne Kesić i Dubravke Ugrešić da se minira kongres u Dubrovniku, te da se na optuženičku klupu stave demokratske tendencije u Hrvatskoj". No onda je govor održao Slobodan Prosperov Novak. Prema izvještaju, izazvao je "pljesak Skupštine" nakon čega je "američki delegat ostao usamljen".
Večernji list je o istom događaju prenio izvješće potpisano imenom Branke Kamenski, u kojem su navedene informacije u potpunosti izostavljene. No pored vijesti objavljen je nepotpisani komentar "Lobistice promukla glasa". U njemu je pet žena iz izvješća s PEN-a optuženo da "po svim hrvatskim, europskim i prekooceanskim novinama toliko viču da je ugrožena njihova sloboda govora, da su već izgubile dobar glas". "Na putu prema samim vrhovima povlastica i utjecaja u dragoj im Jugoslaviji, ispriječila se hrvatska država", pisalo je u komentaru, uz dodatak da se te žene nisu "prošetale izbjegličkim logorima, u kojima borave silovane Hrvatice i Muslimanke, i svjedočile po svijetu o njihovoj ugroženosti".
Izvještaj iz Rija poslan je Hini, u kojoj je ravnateljsku poziciju držao Šibl iz Glasnika (HDZ-a). Svega nekoliko dana nakon što je optužba proširena medijskim prostorom, Boris Dežulović je u Slobodnoj Dalmaciji utvrdio da je vijest o dramatičnom spašavanju hrvatskog domaćinstva u režiji S. P. Novaka od tamo poslao – S. P. Novak. Novak je nekoliko dana kasnije negirao da je od njega došla informacija o ženama koje ugrožavaju gostovanje PEN-a u Hrvatskoj. Naknadno se doznalo da je obavijest o jugofeministicama koje podrivaju promociju Hrvatske u Večernjakovu optužbu za indiferentnost prema silovanjima Hrvatica i Muslimanki pervertirala Branka Kamenski. Još kasnije će se, k tome, ispostaviti da onaj "američki delegat" iz Novakovog izvještaja uopće nije postojao, niti da se ijedno ime bilo koje od pet žena uopće spominjalo na kongresu, što je potvrdila dopisnica američkog The Nationa. Akumulirana hajka, pokrenuta na temelju laži koje su ispisali anonimni huškači, tako se zakotrljala.
Šest dana poslije, 11. prosinca 1992. u Globusu je izašao tekst "Hrvatske feministice siluju Hrvatsku", najdublja dotad izmjerena točka žurnalističkog beščašća u Hrvatskoj, potpisan uredničkim pseudonimom "Globusov investigativni tim", koji je prikrivao identitet autora Slavena Letice. Ovim tekstom zaokružena je hajka uz korištenje referenci iz teksta koji je poslao S. P. Novak, komentara Branke Kamenski i prethodnih napada koje su objavljivali u Globusu mjesecima unazad. Rođene su "vještice iz Ria", odnosno "djevojčice komunizma", "profiterke komunizma i postkomunizma" koje su "izgubile intelektualnu orijentaciju", a uz to su u svojoj "mizernoj sudbini uvijek bezuspješno tražile i svoje etički, etnički i ljudski identitet, dok su partnere Srbe pronalazile po etničkom ključu". Članak je bio opremljen tablicom s biografskim podacima napadnutih, od godina rođenja i radnih odnosa do boravaka u inozemstvu za vrijeme rata i članstvima u Savezu komunista. Tamo gdje su Večernji i Branka Kamenski stali na optužbi zbog izostanka empatije prema silovanim sunarodnjakinjama, Globus je nastavio tvrdnjom da su zapravo namjerno skrivale istinu o srpskim silovateljima.
Tekst je po naredbi Denisa Kuljiša objavio njegov zamjenik Davor Butković, dok je Kuljiš bio u inozemstvu. Upravo iz Butkovićeva pera stigao je 19. siječnja 1993. godine svojevrsni nastavak u naslovu "Srbi siluju i muškarce". Nakon što je citirao potresna svjedočenja seksualno zlostavljanih Muslimanki u Bosni i Hercegovini, Butković je optužio feministkinje – uz spominjanje Vesne Kesić i Slavenke Drakulić – da kao članice "Zagrebačkog ženskog lobbyja neprestano, na nedopustiv način relativiziraju zločin masovnog silovanja na više načina", te da je Autonomna ženska kuća "društvo radikalnih feministica". U odgovoru Butkoviću, članice Zagrebačkog ženskog lobbyja, koje su nekoliko tjedana prije osudile Globusovu objavu Letičinog teksta, napisale su da su svi dotadašnji tekstovi Globusa o silovanjima žena bili senzacionalistički i da je vrhunski cinizam da se Butković "usuđuje aludirati na to da pohlepne feministice rasprodaju njihove sudbine". Globus je njihov odgovor tradicionalno podlo opremio preslikom telefaxa i natpisom da su ga "članice Zagrebačkog lobbyja uputile u svijet", gdje navodno relativiziraju masovna silovanja u BiH sljedećom rečenicom: "Žene svih nacionalnosti žrtve su seksualnog nasilja."
Dubravka Ugrešić objavila je polemički tekst u Nedjeljnoj Dalmaciji, u kojem se obratila hrvatskim piscima, primjećujući da se kolege "polako pretvaraju u policajce, u dvorske mjerače općeg rodoljubnog pulsa". Vesna Kesić kritizirala je u svom tekstu Slobodana Prosperova Novaka i njegovu ulogu u cijeloj priči. Milan Ivkošić odgovorio joj je da sudjeluje u "međunarodnoj pakosti" protiv Hrvatske. U Slobodnoj Dalmaciji Željko Žutelija je napisao da "kolegicama treba zajamčiti pravo na egocentričnu samozaljubljenost u kojoj nema mjesta za domoljublje, na kozmopolitizam dok njihovi vršnjaci ginu po frontama širom omalovažavane i prezrene domovine i na plakanje za uklonjenim Aleksandrom Šantićem s knjižarskih polica dok Dubrovnik ili Zadar izranjaju iz vlastitih ruševina i liječe rane srpske agresije, a Vukovar još nije ispisao posljednje stranice svog krvavog ratnog dnevnika".
U Globusu se opet javio Branimir Donat, s ciljem ismijavanja međunarodne osude uratka "investigativnog tima". Nazvao je napadnutu petorku "družinom pomalo nesretnih, a u svakom slučaju frustriranih, žena" i "organizacijskom jezgrom međunarodnog otpora i difamiranja hrvatskog domovinskog rata", dok je u Večernjem listu objavio tekst "Babe progone Hrvatsku". Večernjak je, k tome, stavio naslov "Uklete Holađanke siluju Hrvatsku" na komentar Dunje Ujević.
U Forumu Slobodne Dalmacije izašao je tekst Jasena Boke "Limonov na tenku i lovci na 'vještice'" u kojem se osvrnuo na odluku više svjetskih ispostava PEN-a da ne sudjeluju na 59. svjetskom kongresu PEN-a u Dubrovniku. "Međunarodni PEN više nema muda", poručio je Boko. "Neodlučnima smo pomogli i sami 'vješticama' po inozemnim novinama (koje su sebi dale za pravo da budu jedina opozicija vlasti), a zatim često i sramotnim lovom na 'vještice' koje su pokrenuli neki ovdašnji 'investigacioni timovi'", napisao je.
Gotovo cijelu 1993. godinu nastavljeno je iživljavanje nad pet žena i intelektualki, koje su još od kraja 1992. osjećale efekte medijskih napada u privatnom životu. Slavenka Drakulić je dobivala prijeteća pisma i anonimne telefonske noćne pozive. Prijetili su i članovima obitelji. Dubravku Ugrešić susjedi su pitali kad će se odseliti iz Hrvatske. Ugrešić, Drakulić i Iveković napustile su Hrvatsku, što nije značilo da je hajka zaustavljena. Ovakvi napisi nastavljeni su kroz cijelo desetljeće. Primjer je nepravedno zaboravljen tekst Vuka Đuričića, koji je 1995. godine objavljen u Nedjeljnoj Dalmaciji. U dotad najopsežnijoj javnoj tjeralici, koju je uredništvo naslovilo "Medijska peta kolona", Đuričić je popisao 50 novinara koji da blate Hrvatsku u stranim medijima. Tekst objavljen na duplerici sadržavao je i velike fotografije Jelene Lovrić i Slavenke Drakulić.
Sličnom intonacijom o vješticama i njihovoj antihrvatskoj kampanji su pisali brojni novinari i intelektualci, poput Đurđice Ivanišević, Gojka Borića, R. Mikačića, Renate Tišler, Tihomira Dujmovića, Josipa Jovića, Damira Pešorde, Milana Jajčinovića, Milana Ivkošića, u Vjesniku, Slobodnoj i Nedjeljnoj Dalmaciji, Večernjem listu...
I onda je došla promjena vlasti. Godine 2000. novi ministar kulture Antun Vujić dao je intervju Globusu. Zagrebački tjednik, koji je odavno odustao od nacionalističkih hajki, seksizma i mizoginije, pitao je Vujića misli li da su iz Hrvatske protjerani pojedinci poput Slavenke Drakulić, Dubravke Ugrešić i još nekoliko umjetnika. "Nije Hrvatska zgriješila ni prema kome onoliko koliko je Francuska zgriješila prema Célineu. Odlazak je bio njihov izbor. (...) Vaše pitanje pretpostavlja neki teški državni grijeh prema njima, a njega nije bilo", poručio je Antun Vujić. Umjesto nekakve kurtoazne isprike u ime države koju predstavlja, Vujić ih je dakle usporedio s notornim francuskim fašistom i kolaborantom. Zbog skandalozne izjave pokrenuta je peticija za Vujićevu smjenu, koju je na koncu potpisalo svega šest ljudi. Među njima su bili Boris Buden, Saša Milošević i novinar Novosti Bojan Munjin. Malo je reći da se građanskoj Hrvatskoj nije svidjela inicijativa. Gotovo da nije postojao medij u kojem potpisnici i inicijatori peticije nisu prozvani za bedastu, glupu, iritantnu, bizarnu i pretjeranu reakciju. Među kritičare se ušuljao i Slobodan Prosperov Novak, nazvavši potpisnike peticije za smjenu SDP-ovog ministra "lijevim teroristima".
Dvijetisućite su označile određenu promjenu diskursa kod nekih drugih protagonista iz Globusove afere. Branka Kamenski u jednom je intervjuu cinično izjavila da su "prvi na televiziji otvorili i pitanje disidenata u novoj hrvatskoj državi, Dubravke Ugrešić, Slavenke Drakulić, Slobodana Šnajdera. Bila je to 1996...", te da posebno cijeni Dubravku Ugrešić. Godine 2003. do ove je spisateljice došla vijest da je dobila nagradu Katarina Frankopan za knjigu eseja "Zabranjeno čitanje". Jedan od članova žirija bio je i Slaven Letica, pa je Ugrešić obznanila da odbija takvu nagradu.
Za razliku od Denisa Kuljiša, pritisnutog tužbama svih pet žena, Letica nikada nije izrazio nikakvo žaljenje. Dapače, smatrao je da su se prozvane žene intelektualno i financijski okoristile od posljedične popularnosti. Vesna Kesić, koja je nedavno preminula, u svibnju 1993. godine ispisala je kronologiju progona uz naslov "Ispovijed hrvatske vještice". Ovako završava njen tekst: "Ni lov na vještice neće valjda trajati stoljećima, a spaljivanje u realnosti neće možda ni biti potrebno. Dovoljan je surogat u medijima, virtualna realnost. Ako me pitate kako se osjećam – hvala, sasvim dobro! Isključena sam iz vlastitog plemena, mnogo letim od zemlje do zemlje, upoznajem zanimljive ljude i ne osjećam se žrtvom nikakvih mračnijih sila do svog vlastitog karaktera i temperamenta. Naravno da se bojim, naravno da sam užasnuta i tužna zbog onoga što se događa ljudima i zemljama moje domovine. U njoj sam postala vještica, a rane traume su tzv. formativne traume i nikada se ne zaboravljaju. Neki to nazivaju 'jugonostalgijom'."
portalnovosti
