/SBPeriskop

Luigi Pirandello: „Pokojni Mattia Pascal“

Književnost
Objavio: Web
Luigi Pirandello: „Pokojni Mattia Pascal“

Pronicljiv, dubok, prodoran, izrazito kompleksan i oštrouman, Pirandello ovim djelom ispituje granice ljudskoga bivanja, okvire egzistencije, njene uvjetovanosti, ljudsku prilagodljivost i smisao djelovanja i prihvaćanja određene životne uloge i identiteta

Izvor fotografije: naslovnica tal. izdanja (detalj)

Prijevod Filip Dominiković

Biblioteka Jutarnjeg lista, 2004.


Veliki talijanski dramatičar, romanopisac, novelist, esejist, pjesnik, Luigi Pirandello (rođen na jugu Italije, na Siciliji 1867. godine, preminuo u Rimu, 1936. godine), autor je širokog i bogatog, žanrovski razvedenog opusa. Premda najpoznatiji po svom dramskom djelu, za kojega je 1934. godine nagrađen Nobelovom nagradom, visoka književna vrijednost i intrigantnost njegova pisma, nezaobilazne inovacije što ih je uveo na polje književnih konvencija u značajnoj se mjeri očituju i na polju Pirandellova prozna stvaralaštva.

Njegovo javno književno djelovanje otpočinje godine 1887., kada objavljuje prvu zbirku pjesama. Pjesme će objavljivati i kasnije, a prvi roman „Izopćena“ objavljuje 1901. Drugi Pirandellov roman, „Turnus“, izaći će već naredne, 1902. godine. U međuvremenu piše i objavljuje i nekoliko zbirki novela, a jedan od svojih najznačajnijih romana, „Pokojni Mattia Pascal“ piše 1904., a objavljuje tek 1910. Uslijedit će romani „Stari i mladi“ (1913.), „Njezin muž“, „Snima se“ (1915.), brojne novelističke zbirke, značajni eseji, a potom, intenzivnije, i značajni, mnogobrojni, danas antologijski dramski komadi, među kojima mu je, kao prekretnički, međunarodni trijumf donio komad „Šest osoba traži autora“. Nakon njega, svjetsku poznatost donose mu i dramski tekstovi „Henrik IV“ i „Odjenuti gole“. Posljednji svoj roman, „Jedan, nijedan i sto tisuća“ Luigi Pirandello objavit će 1924. godine.

Od 1929. do 1933. stvara svoj posljednji dio metateatarske trilogije „Večeras improviziramo“, „Naći se“ i „Kad je čovjek netko“, a posljednji tekst, „Divovi s planine“, ostat će nedovršen…

Premda su postojale težnje da se Pirandellovo djelo sabere u nekoliko lapidarnih ključnih oznaka, među kojima se najčešće koriste oznake kao što su takozvani „pirandelizam“, što je podrazumijevalo konstruktivizam pripovjedne i dramaturške fabulacije s egzistencijalnim pesimizmom utemeljenim na „psihološkom relativizmu“ i „humorizmu“, kao sinonimu za tragikomično – kako to u pogovoru hrvatskog izdanja izbora iz Pirandellova dramskog djela objašnjava ugledna talijanistica, doktorica znanosti, teoretičarka, prevoditeljica Morana Čale, i premda je i sam autor bio sklon baviti se vlastitim poetičkim iskazima, koji nisu bili jednoznačni, premda je također bilo nastojanja da se njegovo djelo svede i tumači u ključu određenih filozofskih učenja, naročito učenja filozofa Georga Simmela o nerazrješivom protuslovlju između Života i Forme, krajnji je zaključak kako je Pirandellovu poetiku teško ili nemoguće svesti na neku jednoznačnu formulu.

No samo Pirandellovo shvaćanje i tumačenje kako on ne pripada skupini takozvanih „povijesnih pisaca“, koji preslikavaju život i brinu se o vjerodostojnosti književnog svijeta po mjerilima stvarnosti - što drži nižim stupnjem u književno stvaralačkom izrazu - već pripada takozvanim „filozofskim piscima“, doima se, u pogledu razvoja poetičkog programa koji se odvaja od realističko naturalističke tradicije 19. stoljeća, dosta bitnim, kada je riječ o cjelovitom, zaokruženom shvaćanju njegova rada. Uz napomenu - kako to ističe profesorica Čale, da se Pirandello ipak ne svrstava uz neke suvremene avangardističke struje, odnosno - on čini značajan odmak od konvencije, ali i od radikalnog ikonoklazma spram konvencije, što ga na jedan način izdvaja iz modernističke matice, čiji je zapravo, nezaobilazan i jednako vrijedan dio, pa je važno podsjetiti da i njegov prozni i romaneskni rad danas stoji kao značajan, jednako kao što su značajna djela autora kao što su Proust, Muzil, Kafka, Joyce, ili Svevo.

Tome je mišljenju svakako potvrda i njegov roman „Pokojni Mattia Pascal“, iz 1904. godine, djelo kojim je postigao i prvi literarni uspjeh. Djelo je to ispisano u prvome licu, naglašeno ispovjednim tonom, u kojemu Mattia Pascal pripovijeda o svom neobičnom životnom putu, iskustvima i spoznajama što ih je stekao. Čitatelj postepeno ulazi u pripovijest o pripovjedačevoj egzistenciji, koja površinski gledano možda jest pomalo neobična, ali esencijalno, suštinski, dodiruje mnoga važna pitanja i mjesta ljudskih egzistencija općenito.

Tijek pripovijesti izgleda otprilike ovako – Mattia Pascal spojem se određenih okolnosti našao u ne tako idealnom braku i obiteljskom okružju. Uz suprugu, za čiji izbor bi se teško moglo kazati da je bio „izbor po srodnosti“, junak je trebao trpjeti i nesnosnu, sirovu i agresivnu punicu. Iz ovog će temeljnog obiteljskog odnosno bračnog problemskog žarišta romana Pirandello razviti svoju priču, s nakanom da oslobodi svog simpatičnog – učtivog, obrazovanog, lucidnog, promućurnog i naivnog junaka napasti koja ga je snašla.

Junakovo oslobođenje od okova obitelji i braka Pirandello je izveo vrlo smionom metodom, koja svojom slobodom podsjeća na neke romane pisane tijekom perioda prosvjetiteljstva, autora kao što su Sterne, ili Swift. Pirandello se tako u ovom romanu zapitao „Što bi bilo kada bi Mattia Pascal zabunom bio proglašen mrtvim?“, odnosno kada bi nesputanošću pripovjedačke mašte bio oslobođen svoje građanske egzistencije i svog identiteta, i kada bi mogao otpočeti jedan sasvim nov i slobodan život, pod nekim drugim imenom, i na nekom drugom mjestu?

Štoviše, kada bi mu pri tome i sreća išla na ruku, odnosno kada bi zaradio ogroman novac na ruletu u casinu u Monte Carlu, koji bi ga posve riješio egzistencijalnih briga, donijevši mu tako i slobodu sa te strane?

Može se, ujedno, zapitati, nije li takvo što skriveni san svakog čovjeka, a napose umjetnika i stvaraoca – osloboditi se zauvijek uloga koje čovjeku namjenjuju društvo i zajednica, kao i biti slobodan od svih egzistencijalnih ucjena i kompromisa, kao i mnogobrojnih uloga na koje ga ti kompromisi osuđuju?

Drugim riječima, biti slobodan od svih oblika životnih prinuda i falsifikacija koje one, a da individua toga često i nije svjesna, provode nad njom, živjeti svoje zbiljsko „ja“, svoju vlastitu autentičnost koja nije plod izvanjskih moranja i utjecaja…

Pirandello je u ovom romanu želio upravo to omogućiti svome junaku, no problem se je javio ondje gdje se je to najmanje očekivalo – kako je nekadašnji Mattia Pascal mogao živjeti svoju istinsku bit, ako je pri tome istovremeno, od svih sa kojima je dolazio u dodir, morao skrivati svoj pravi identitet, kako se njegova prevara ne bi razotkrila?

Upravo se u ovom dramskom zapletu krije i humornost, ili „humorizam“, i tragičnost ove priče, ono što se neminovno dotiče svakog čitatelja – spoznaja koju junakovi pokušaji da živi slobodno generira kroz njegova razna iskustva, doživljaje – slikovite, nezgrapne, ljudske, bolne ili smiješne, razotkrivajuće…

Taj dio romana u kojemu Mattia Pascal živi svoju novu, slobodnu egzistenciju u Rimu, postajući netko drugi, lik kojega sam izmišlja i daje mu ime, prošlost, bigrafiju, Antonio Meis, autor odlično koristi kako bi ocrtao široku lepezu različitih ljudskih karaktera, napučivši pripovijest mnogim likovima, uglavnom predstavnicima građanske klase onovremene Italije. Sve to nerijetko koristi za razotkrivanje njenih, ne uvijek časnih i uglednih pozadina, oblikovanih tada uvriježenim motivima materijalne koristi, brakova ugovaranih zbog miraza ili zbog nasljedstva, odnosno svijeta vođenog i kreiranog interesima i materijalnim vrijednostima, nipošto ne iskrenim ljudskim osjećanjima, prijateljskom odnosno ljubavnom naklonosti, duhovnom komponentom.

Takav će iskustveni i spoznajni okvir kod isprva naivnog i raznolikim iskustvima otvorenog junaka, čiji je bogat i snažan unutarnji intelektualni alat istovremeno veoma intenzivno djelatan, pa svojim suverenim filozofskim ustrojem ništa ne prepušta slučajnosti, već sve podvrgava strogoj i preciznoj analizi, neminovno dovesti do veoma pesimističnih zaključaka o čovjeku i ljudskome iskustvu općenito. A to su onakvi zaključci kakvima su se kroz svoj filozofski rad približili filozofi poput Friedricha Nietzschea, ili nešto kasnije filozofi okupljeni oko zajedničkog naziva egzistencijalizma.

Pirandello će svog junaka, sklonog temeljitim unutarnjim propitivanjima, provesti kroz cijeli niz situacija u kojima će on, uvijek iznova, biti primoran suočiti se sa vlastitim životnim konstruktom, odnosno sa činjenicom bolne osamljenosti onoga koji svoj identitet skriva od drugih, zbog čega njegovo novo „ja“ nije moglo zaživjeti svojim pravim životom, iz jednostavnog razloga jer je ono temeljeno na laži.

Ova će spoznaja Mattiju Pascala dovesti do shvaćanja kako je bolje živjeti život skučen „unutar određenog okvira“ i mučen vlastitim težinama, jer on, iako podložan raznim determiniranostima, ipak daje mogućnost da se živi zbiljska, vlastita – a ne izmišljena, lažna egzistencija, pa kakva god ona bila. U toj gesti preuzimanja odgovornosti za vlastitu egzistenciju iskri se i određeni – nakon svih proživljenih iskustava i iskušenja, moralni heroizam njegova junaka.

Na kraju romana Mattija se tako vraća u svoj rodni kraj iz Rima u kojemu je bezuspješno pokušao živjeti u slobodi, ali kao izmišljen čovjek, lik ili sjena kako će sam zaključiti, Adriano Meis, sve pod rizikom da doživi cijeli niz debakla svojim nenadanim „vraćanjem iz mrtvih“ – što se svakako i događa… Utočište će pronaći kod svog prijatelja, velečasnog Egidija Pellegrinotta, u staroj knjižnici, a Egidio će ga i nagovoriti na pisanje ove ispovijesti u mirnom, drevnom i kontemplativnom ozračju stare biblioteke, nekadašnjeg svetišta.

Pripovijest o životu „pokojnog“ Mattije Pascala Luigi Pirandello počeo je pisati isprva ohrabren i potaknut književnošću starijih, tradicionalnijih pripovjedača, poput primjerice Giovannija Boccaccia, kojega i izrijekom priziva na početku romana, a čiji ga ritam pripovijedanja usmjerava da događaje iznosi potanko i učtivo, pažljivo se ophodeći prema uhu slušača odnosno čitatelja, ne ispuštajući iz „vida“ važnost detalja…

No, tijekom razvoja pripovijesti autor sve intenzivnije razvija vlastiti spisateljski izražajni fokus, da bi on zazvonio u svojoj punoj snazi upravo u temeljnim spoznajnim sučeljenjima junaka. Ovdje će se na djelu otkriti iznimna misaona snaga Pirandellova, koja će svojom hladnom i pedantnom minucioznosti pokazati čovjeka kao biće vječito razdirano unutarnjim, ili vanjskim, sukobima, biće prepuno antinomija i proturječja, kao zapečaćeno unutar određene sudbine, često određeno karakternim niskostima, slabostima, ili obmanama ili samoobmanama, iluzijama koje tvore cjelokupan okvir čovjekova bivstva, koje može biti gonjeno velikim burama sudbina, a istovremeno okruženo nezainteresiranošću, ravnodušjem svemira.


 

O književnicima i njihovim djelima u rubrici Ljudi i knjige piše književnica Tatjana Gromača Vadanjel. Ovo je 90. tekst

 


Bol i sukobi često su izvori humoreski – tragično postaje smiješno, a čovjek malen i jadan, beznačajan i apsurdan. Mattiji Pascalu čak niti priroda ne nudi utjehu, ali sklonište kod prijatelja u biblioteci, mudrog starog Egidija, kao nekom vrstom simboličkog učitelja ili drugog oca u pozadini, ipak u tome uspijeva, što nas navodi da zaključimo kako mogućnost stvaranja utočišta ipak nije posve i stvar iluzornosti, barem ne za sve… Odnosno, barem u ovom svom djelu to shvaćanje autor nije poništio, ili ga razotkrio kao još jednu među životnim prevarama.

Nenadani obrati situacija, paradoksalne i apsurdne motivacije i postupci likova – stvari se u pripovjednom svijetu ovoga, ali i ne samo ovoga Pirandellova djela, svjesnom intencijom autora, odnosno naglašeno i potencirano, često ne doimaju uvjerljivima i vjerojatnima u odnosu na zbiljsku životnu stvarnost, a upravo su tada, kako govori jedan od likova u romanu, najviše blizu događanjima i istinama samoga života.

U toj slobodi i odmaku od zadatosti što ih pripovjedaču nameću logika i strogoća tradicionalistički uvjetovanog pripovijedanja, u namjernim pretjerivanjima i eskapadama mašte, koja kao da se izruguje i stvara jednu grotesku od ljudske stvarnosti, autor skreće pogled čitatelja ka grotesci i ironiji samoga života, ka izobličenoj prirodi zbivanja u ljudskome svijetu…

To je jedna od značajnijih specifičnosti Pirandella kao pripovjedača – specifičnosti na kojoj mu je kritika katkada zamjerala, ne uviđajući moć i značaj, ozbiljnu težinu učinka ovakvog umjetničkog postupka na doživljaje i shvaćanja čitatelja, ali i umjetničku inovativnost kakva će se dalje razvijati kod nekih drugih značajnih autora evropske i svjetske književnosti u jednu vrst manira. Primjerice, moderni poljski romanopisac Witold Gombrowicz upravo će u grotesci i pretjerivanjima, u nelogičnostima i humornoj upotrebi „fantastičnosti“, kojima daje kritiku ljudske gluposti, malograđanštine i snobizma, pohlepe i ostaloga, ostati upamćen u modernoj literaturi, a Pirandella možemo vidjeti kao autora koji je svojim djelom otvorio put jednom takvom originalnom izrazu.

Uz sklonost neobičnim poredbama (kao kada kaže, primjerice, „Ja sam se bio smeo, kao kovački panj.“), ono što bilježi značaj Pirandellova pripovijedanja i dalje obilježje romanu „Pokojni Mattija Pascal“ jest također i preciznost u dubokoj analizi ljudskih karaktera, naročito prijetvornosti, kao i ton kojim Mattia, odnosno Adriano, pripovijeda čitatelju o zbivanjima vezanim uz svoj preobražaj.

Taj je ton pun povjerenja, izrazito otvoren, kao da pripovijeda nekome prisnome, tko će sve shvatiti i razumjeti, nekome kome se može potpuno povjeriti, i svoja osobna najdublja previranja, strahove, sumnje, nedoumice, i svoje dojmove što ih stječe o drugim ljudima, time nanovo oživljavajući situacije što ih je prošao, oblikujući veoma raznolike i živopisne ljudske karaktere, slike njihovih vanjština koje vrlo jasno govore o nutrinama koje se često prikrivaju raznim maskama, kao i razmišljanja i sudbina, a sve to čini u jednoj opuštenoj maniri pripovjedača koji uživa u svome poslu.

Pronicljiv, dubok, prodoran, izrazito kompleksan i oštrouman, Pirandello ovim djelom ispituje granice ljudskoga bivanja, okvire egzistencije, njene uvjetovanosti, ljudsku prilagodljivost i smisao djelovanja i prihvaćanja određene životne uloge i identiteta, nasuprot pokušaja i odluke da se ne bude „nitko“, da se posve isključi iz stvari ljudskih interesa i događanja.

Njegov junak, skupa sa licima koja susreće, poput neobičnog starca iz Milana, Tita Lenzija, ili starog rimskog stanodavca Palearija, zainteresiranog za mistično filozofska tumačenja i gledišta, zapravo neprekidno propituje, diskutira, razmišlja o važnim pitanjima, koja su protegnuta kroz cijelu dinamiku događajnosti romana, koje i služe tome da bi se kroz njihovu uzburkanu površinu stiglo do onog esencijalnog, čime je mišljenju, traganjem za spoznajom okrenut čovjek zapravo neprekidno zaokupljen. Tako će se Mattia Pascal pitati i raspravljati sam sa sobom ili sa onima koje susreće o tome što je to sloboda, što su ljudski osjećaji, što je pouzdano u svijetu u kojemu laž nosi prevagu nad istinom, na čemu se temelje ljudski odnosi ukoliko ne na laži i na formalnostima – zanimaju li ljudi uistinu jedni druge, ili ih zanima samo izvanjskost i forma, gluma i samo prezentacija, koje najviše toga oblikuju u ljudskome svijetu?

Što je to glupost, odnosno što je život – a očito je da je sav život glupost, jer „ne počiniti nikakvu glupost znači to da čovjek nije živio“, što je smrt – a njegov prijatelj Paleari tvrditi će da nam „svjetlost mora doći od smrti, jer ako nema te svjetiljke, mi u životu lutamo kao slijepci“…

Propitivat će također pitanja i ulogu, značaj vjere u ljudskome životu, razmišljati o duševnoj srodnosti među ljudima, postavljati pitanja vladavine većine, odnosno demokracije, vodit će rasprave o ženama i muškarcima, o ljubavi i zaljubljivanju, o gradu Rimu („Rim je mrtav, pape su od njega napravile pepeonik. Iz svih smo krajeva došli amo, da tu stresemo pepeo sa svoje cigare koja je simbol neznatnosti ovoga našeg bijednog života i gorkoga i otrovnog užitka što nam ga on daje…“) - a sve unutar svojih nemoguće – mogućih zapleta, samo naoko teško zamislivih u zbiljskome životu.

Upravo Pirandellova temeljita, intelektualno prodorna, kvalitetna zaokupljenost probijanjem kroz vječna filozofska, problemska pitanja postojanja, ne ispuštajući iz vida ono krucijalno, a to je čovjekovo samopromatranje, kao i način da se kroz okvir tradicionalnih tema, kao što su građanski brak, nasljedstvo, obiteljske peripetije i slično, probija na način da izmicanjem - kako to kaže profesorica Morana Čale - „jednog kotačića iz tog uhodanog mehanizma, učini da taj mehanizam počinje funkcionirati na nepredvidljiv način, koji će ogoliti svu njegovu paradoksalnost“, čine ovaj roman itekako privlačnim i današnjem čitatelju, još jednom podsjećajući na značaj i veličinu, ljepotu djela ovog velikog talijanskog i svjetskog pisca.

prometej

 2 Komentara

Komentirati možete samo kao prijavljeni korisnik

203 666 21.05.2024 15:31

Čovjek i prijetvornost su jedno te isto.

cveba 21.05.2024 07:56

On, Čehov i Maupassant najveći su pripovjedači.