Pod okriljem pandemije bolesti covid-19 na djelu je epohalna transformacija neoliberalne ekonomije kroz doktrinu šoka i stvaranje učinkovitih autoritativnih mehanizama kontrole građana. To je inače preduvjet opstanka moderne ekonomije koja je napustila tržište i okrenula se vladavini povlaštenih ekonomskih subjekata uz potporu države koja u zapadnim demokracijama više neće služiti građanima

Mario Stefanov

Ubijanje Boga i Crkve u ime nove ideologije transhumanizma

Pandemija koronavirusa otvorila je širom vrata sasvim novog mračnog svijeta tehnološke kontrole stanovništva i novog, u povijesti neviđenog oblika represivne vladavine.

Instrumenti razvijeni za kontrolu i sprečavanje zaraze koji se u biti svode na kontrolu kretanja i ponašanja stanovništva neće jednostavno nestati kada jednom vladajuće elite slavodobitno objave da su širenje bolesti definitivno stavile pod efektivnu kontrolu.

Uspostavljena tehnološka kontrola građana postupno će tada samo promijeniti nominalnu proklamiranu svrhu jer se nitko, ni države ni sve moćniji nedržavni subjekti uključujući i korporacije, jednostavno neće ni htjeti ni moći odreći sredstava uspostavljene sofisticirane digitalne kontrole građana i zaposlenika.

Digitalni šef

Kada sve završi, kada se crni oblaci epidemije i borbe s njom razmaknu, otkrit će se nova stvarnost svijeta. Njegova nova autoritarnost, za razliku od svega što se događalo u povijesti, više se neće moći vezivati uz grupu ljudi ili jednog autokrata kao nekada, nego će se vezati uz sam uspostavljeni socijalni i ekonomski sustav koji se može slobodno i dalje nazivati demokratskim, ali on to sasvim sigurno neće biti.

Građani će biti obezglavljeni jer će se stvarni vladari svijeta i njihovi lokalni vazali skrivati iza autonomnog tehnološkog sustava koji ih štiti od odgovornosti, prikriva njihovu moć i otklanja opasnost od pobune masa.

Jednostavno rečeno, svi će osjećati represiju, ali za nju nitko neće moći nikoga okrivljavati, ni nominalnu vlast ni poslodavce, pa ni pružatelje različitih, za život građana važnih usluga. Autoritarnost socijalnog i ekonomskog ustroja društva provodit će i štititi digitalni autonomni sustavi kao produkti 4. industrijske revolucije koja se u ovim trenucima zahuktava. Ako se ne može odrediti izvorište represije, ako se identificiranje odakle ona dolazi završava na hladnom tehnološkom sustavu koji će štititi stvarne nositelje vlasti, protiv represije se ne može ni boriti. Već danas se do nekih pružatelja usluga, uključujući i one koji osiguravaju za život važne energente ili pak financijske usluge, ne može tek tako doći. Pred njima je sve čvršći štit digitalnih aplikacija i govornih automata.

Politički naivci koji se još vesele mogućnostima virtualnog digitalnog svijeta bez živih ljudi i zastarjelih šaltera koji polako odlaze u povijest opako će se razočarati kada budu htjeli ishoditi neko svoje uskraćeno pravo ili iskazati kakvu pritužbu jer će naletjeti na tvrdi digitalni štit, a sa živim stvorenjem neće uspjeti doći u dodir.

Sam pogled na svijet koji se već sada, za trajanja pandemijske krize koja zamagljuje vidik povijesnih promjena, ipak može nazreti i koji se radikalno promijenio u samo dvije godine na prijelomu prvog i drugog desetljeća 21. stoljeća izaziva onaj jezivi déjà-vu osjećaj nečega već viđenoga i proživljenoga. Nije potrebno ulagati puno truda u otkrivanje povijesnih prispodoba koje su ga izazvale. One se nalaze u prvim desetljećima prošloga stoljeća, vremenu koje je izrodilo velike svjetske sukobe i dva krila antikapitalističke revolucije – nacionalsocijalizam i komunizam koji su svijet doveli na rub kataklizme. Geopolitičke postavke onoga vremena i svijeta 21. stoljeća koji izlazi promijenjen iz serije fabriciranih ekonomskih, političkih i zdravstvenih kriza, od kojih je koronakriza samo zadnja u nizu, ali zacijelo ne i posljednja u sve većem broju elemenata se gotovo posve poklapaju.

Uhodana praksa

Nije ni čudno što se preklapaju jer su uzroci potpuno identični –u čijem je središtu nezaustavljivi tehnološki napredak, prije jednog stoljeća svijet su u represiju, revolucije i ratove vodile posljedice 1. i 2. industrijske revolucije, a sada su na djelu učinci 3. i u sve većem opsegu 4. industrijske revolucije. One su razarači svjetova i ponovno izazivaju traumatske događaje dubokim socijalnim promjenama koje izazivaju. No ovoga puta razlika će biti drastična – nekadašnji diktatori izgledat će kao bezazleni i smiješni klaunovi prema autoritarnosti i represiji tehnološki visokosofisticiranih autonomnih državnih i nedržavnih sustava.

Mjere za suzbijanje pandemije koronavirusa koje se oslanjaju na tehnologije 3. i 4. industrijske revolucije uvertira su u novo doba u kojemu će svaki građanin imati digitalnu kartu svoga socijalnoga kredita.

Upravo takva institucija represije i nadzora nad građanima već postoji u Kini. Digitalni sustav bilježi sve što građanin u socijalnom okruženju poduzima, udovoljava li ili ne svojim obvezama prema poslodavcu ili prema državi, plaća li uredno porez, čini li prekršaje i kaznena djela i plaća li uredno izrečene novčane kazne. Sva socijalno neprihvatljiva ponašanja umanjuju njegov socijalni kredit i opseg onoga što može dobiti od države i paradržavnih organizacija uvezanih u jedinstveni sustav. Kakvo mu je stanje socijalnog kredita u svakom trenutku može provjeriti na odgovarajućoj aplikaciji. Ako je sudjelovao u kakvim prosvjedima i pritom je evidentiran, isključit će se iz mogućnosti primanja bilo kakve socijalne pomoći, ako duguje državi porez ili razne parafiskalne namete, neće moći registrirati automobil i tako unedogled do razvrstavanja smeća. Čak ni to nije ništa novo jer je neoliberalni kapitalizam odavno proveo eksperiment učinkovitosti takvog sustava, i to bez korištenja sofisticiranih IT tehnologija. Vlada britanske premijerke Margaret Thatcher 80-ih godina prošlog stoljeća suzbijala je navijačko nasilje ne samo visokim novčanim i zatvorskim kaznama, kako se rašireno misli, nego prije svega uskraćivanjem prekršiteljima bilo kakvih socijalnih transfera. Evidentirani za navijačko nasilje nisu mogli ostvarivati pravo na socijalnu pomoć, uključujući i mogućnost korištenja tzv. općinskih stanova. Štoviše, mnogi su iz njih i izbacivani zbog počinjenih prekršaja.

Uvod u diktaturu

Nova tehnologija kontrole građana razvijena za potrebe suzbijanja pandemije koronavirusa i u budućnosti sličnih pošasti postaje opaki instrument za preustroj globalne ekonomije kakav svijet još nije vidio od doba 1. industrijske revolucije.

To će biti i prava svrha nove, upravo razvijene nadzorne tehnologije. Nadolazeća 4. industrijska revolucija i zelena transformacija koja je njezin sastavni dio, jednako kao i nekada 1. industrijska revolucija, radikalno će prekrojiti društvo i ekonomiju na globalnoj razini. To će se zbiti u tolikoj mjeri da će presložiti i cjelokupnu socijalnu stratifikaciju, razarajući cijele klase i društvene grupe, i stvoriti nove u ozračju ideologije transhumanizma.

Ona će ponovno, kao nekada Friedrich Nietzsche prije nego što je završio u ludnici, ubiti Boga i ponovno pokušati stvoriti nadčovjeka. Njegovo odricanje od Boga stvorilo je u kratkome roku autoritativne sustave komunizma i nacionalsocijalizma. Učinit će to, dakako, i ovoga puta, tim prije što ne samo jedan Nietzsche nego cijela sila filozofa i političkih egzekutora ubija Boga s mnogo većom učinkovitošću i u mnogo kraćem vremenu.

Zlokobni svijet u koji ulazimo potaknuo je nekadašnjeg prefekta Kongregacije za nauk vjere, kardinala Gerharda Ludwiga Müllera, da za potrebe studije Edwarda Pentina za National CatholicRegister objavljene 4. veljače 2021. pod naslovom “Great Reset’ Plan Parallels Some of Pope’s Initiatives — But There’s a Crucial Difference” upozori da za razliku od onih koji planiraju takozvani veliki reset ili radikalnu transformaciju ekonomije i društva bez uvažavanja potreba čovjeka i uz primjenu sile preko u velikoj mjeri autonomnih tehnoloških sustava kontrole građana Sveti Otac vjeruje da je globalno gospodarstvo uistinu potrebno preoblikovati nakon izlaska iz panedemije, ali za “razliku od njih, njegova je vizija usidrena u Božjoj milosti”. Kardinal Müller podržava one koji upozoravaju na potencijalnu opasnost tzv. velikog reseta i ističe da su totalitarni sustavi kakav se i sada očito stvara “uvijek odbacivali svaku kritiku kao zavjeru”. No, nastavlja: “Mnoga upozorenja na totalitarne režime u 20. stoljeću teško se više mogu nazivati teorijama zavjere jer im je stvarni razvoj događaja dao za pravo. Današnje slijepo povjerenje u filantropski pristup velikih zaklada moguće je jedino u posve naivnom negiranju stvarnosti”.

Ubijanje boga

Kardinal Müller dodaje: “Homogeniziranim čovjekom i društvom lakše se može upravljati” i kao krajnji cilj svega što se danas zbiva vidi težnju za “apsolutnom kontrolom misli, riječi i djela”. Prema njemu, “orvelovski svijet homo digitalisa počeo se rađati”. Prevlašću političkog centra, kako ga on naziva, odnosno ekstremnoga centra koji sve lijevo i desno od sebe proglašava populistima i ekstremistima uz pomoć kontroliranih medija preparira se javnost i postiže potpuni “konformizam svijesti masa”.

Kardinal Müller u svojim promišljanjima dotiče i ono ničeovsko “ubijanje Boga” koje prethodi svakoj totalitarnoj revoluciji i predstavlja sigurni predznak rađanja autoritarnog društva.  “Kada god je čovjek želio iznova stvoriti i otkupiti sebe, stvorio bi čudovište”, upozorava kardinal Müller. “To nas uči kako utopija raja na Zemlji u svakome obliku vodi do najvećih zločina protiv čovječnosti. Ljudska narav, ranjena grijehom, treba božanski oprost. Samo nas Božja milost može iskupiti i pružiti nam ‘slobodu i slavu djece Božje’.” Svaka utopija stvaranja savršenog društva i čovjeka siguran je put u kataklizmu i redovito vodi diktaturama i ratnim obračunima.

Već sada je potpuno jasno da će, ako se nastavi ovakav slijed zbivanja, a teško je vidjeti razloge zbog čega se ne bi nastavio, uskoro nestati tzv. srednja klasa, kao i radništvo. Građani će biti desocijalizirani i poslovno disperzirani u duhu već prisutnog ubojitog tzv. rada od kuće. Smanjenje društvene integracije i virtualizacija kontakata povećat će ionako veliki manipulativni kapacitet društva i utjecaj vladajuće financijske, gospodarske i političke elite te smanjiti utjecaj tradicionalnih struktura, pri čemu je Crkva prva na udaru, a potom i funkcije suverenih nacionalnih država. Njihov utjecaj će se pokušati umanjiti do minimuma, kako bi se otvorio prostor korporativnom autoritarizmu.

U konačnici cijeli proces završit će strukturiranjem dvaju društvenih polova – vladajuće elite i ostatka društva svedenog na beznadni prekarijat bez mogućnosti okomite prohodnosti i bilo kakvog mijenjanja uspostavljenog stanja.

Vrhovi moći

Pojednostavljeno rečeno, stvorit će se zapravo nevjerojatni hibridni ideološki, ekonomski i politički sustav praktičkog komunizma za uski krug odabranih na vrhovima moći i nekog oblika modernog feudalizma za obespravljenu većinu stanovništva. Takav je barem master plan na kojem se radi punom parom, a hoće li uspjeti, ostaje da se vidi. No kada to u povijesti moćnici nisu uspjeli u svojim zamislima.

Pod okriljem pandemije bolesti covid-19 na djelu je epohalna transformacija neoliberalne ekonomije kroz doktrinu šoka i stvaranje učinkovitih autoritativnih mehanizama kontrole građana. To je inače preduvjet opstanka moderne ekonomije koja je napustila tržište i okrenula se vladavini povlaštenih ekonomskih subjekata uz potporu države koja u zapadnim demokracijama više neće služiti građanima, čak ni u današnjoj  mjeri nego isključivo s politikom slizanim  ekonomskim akterima.

U okviru preustroja svjetske ekonomije u magli koronakrize i pod štitom autoritativnih mjera usmjerenih na sprečavanje širenja pandemije mnogo lakše nego u normalnoj demokratskoj atmosferi zapadnoga svijeta provest će se u djelo i ideološke postavke famozne zelene ideologije i udariti temelji novoj zelenoj ekonomiji, kao sastavnom dijelu 4. industrijske revolucije. Zelena ekonomija sračunata je prije svega na stvaranje novog tehnološkog monopola najmoćnijih država svijeta.

Na socijalnom planu pod okriljem dugogodišnje koronakrize provest će se opsežna desocijalizacija, uključujući i razdvajanje i uništenje bliskosti građana te razaranje društvenih zajednica, uključujući i vjerske. Kako bi se uspješno provela nova epohalna rekonstrukcija globalne ekonomije, nužno je smanjiti interakciju ljudi i komunikaciju usmjeriti na elektroničku koja za društvene odnose i njihovu dinamiku u biti ne predstavlja ništa- čista nula.

Kobne mreže

Nikakva elektronička komunikacija ne može organizirati građane, a priča o nekakvim internetskim revolucijama putem društvenih mreža kao što se tvrdi za revolucije tzv. arapskoga proljeća čista su prevara. Te revolucije nije provela nikakva generacija mladih s društvenih mreža nego stare iskusne diplomatske i obavještajne strukture. Ništa se preko društvenih mreža ne može pokrenuti niti mijenjati; mogu se samo pokretati ekscesne situacije kratkoga daha i na njih za svoje manipulativne ciljeve računa svaka vlast koja drži do sebe.

Na globalnom planu zatvaraju se dobavni trgovački pravci iz Kine i Azije u pokušaju prijenosa proizvodnje gotovih proizvoda i industrijskih komponenti natrag u Europu i SAD, a s njima i radnih mjesta. Globalizacija je postala preskupa i nepotrebna jer već sada, a u budućnosti kroz predstojeći ekonomski preustroj, bit će sve manje potrebno prenositi  proizvodnju u siromašne zemlje kako bi se profitiralo na jeftinijoj radnoj snazi. Jednostavno, za to više neće biti potrebe jer će takvu, jeftinu radnu snagu gospodarske i političke elte imati u svojim matičnim državama kada pretvore svoje građane u bijedni prekarijat. Uz to, uvezla se i uvozi se velika masa imigrantske populacije koju će, ne treba sumnjati, kad-tad natjerati na rad po cijeni koja im bude ponuđena ili će nestati u pravcu svojih izvorišta.

Zatvaraju se granice, prekidaju opskrbni pravci gospodarstava država, pri čemu svatko pokušava iskoristiti priliku za povrat proizvodnih radnih mjesta iz Kine i drugih dalekih destinacija natrag sebi. Najeksplicitnije je to izrekao američki ministar trgovine Wilbur Ross na samom početku zdravstvene krize kada je, 30.siječnja 2020. godine, za Fox Business hladno ustvrdio kako će epidemija zloćudne bolesti “pomoći bržem povratku radnih mjesta u Sjevernu Ameriku i u SAD, a vjerojatno i u Meksiko”.

Neoliberalna ekonomska agenda došla je do svojih krajnjih granica i opstojnost dalje može osigurati samo silom. Stoga su otvoreni procesi transformacije liberalnog poretka kako bi se održao na životu.

Cilj je uništiti slobodno tržište

Vladajuća ekonomska politika u svom dosadašnjem praktičnom djelovanju, pozivajući se na obranu slobode tržišta, istovremeno je do temelja uništavala to isto slobodno tržište potežući intervencije države na tržištu ili direktne transfere iz proračuna kada je god arbitrarno bilo koji dovoljno velik i moćan dio bankarskog i korporativnog sustava procijenio da je ugrožen i da ulazi u gubitke. Intervencije država u vidu spašavanja privatnih banaka i financijskih tvrtki bile su ključno obilježje prošle ekonomske krize, a sada se pripremaju pozicije za istu takvu igru nakon neizbježne krize koja će uslijediti zbog pandemije koronavirusa. Takva igra, slobodno se može nazvati “korporativnog socijalizma” direktna je negacija slobodnog tržišta na kojem bi oni manje sposobni i oni koji krivo procjenjuju morali propasti i osloboditi prostor sposobnima. To je temeljni cilj slobodnoga tržišta i uvjet napretka gospodarstva i društva. Postojeći ekonomski poredak u perverznoj vezi s političkim i državnim strukturama koje ovise o financijskom i korporativnom sektoru i služe njemu, a ne glasačima, čini upravo obrnuto. Postupno uništava slobodno tržište. Pritom se, igrajući na socijalni sentiment i lijeve političke paradigme, poziva na očuvanje postojećih radnih mjesta iako je primarni cilj zaštita interesa i profita i održanje liberalnog poretka.

Po svemu što se zbiva, čini se da procjena stratega nove ekonomske i socijalne transformacije liberalnog poretka nije ništa drugo do uvođenje onog elementa prisile. Sada je on, po svemu sudeći u ovakvom ekonomskom režimu postao jedini uvjet daljnjeg opstanka ekonomskog sustava u formalno demokratskim društvima i državama.

Novi ustroj pogodovat će financijskim elitama

Sadašnje stanje nekog oblika po opsegu suženoga, “državnog socijalizma” usmjerenog u korist financijske i korporativne elite i najmoćnijih ekonomskih subjekata sve je manje održivo na bilo koji drugi način osim raznim oblicima prisile.

Koronakriza i potreba kontrole i obuzdavanja zaraze kroz kontrolu građana uz pomoć moderne tehnologije stvorila je sustav koji će se u budućnosti nakon nestanka pandemije s društvene i političke scene i dalje održati i poslužiti nasilnoj transformaciji ekonomije i društva usmjerenoj prema destrukciji slobodnog tržišta i kapitalizma i retrogradnom usmjeravanju socijalnog i ekonomskog razvoja nekom 21. stoljeću prilagođenom feudalnom modelu. Nova elita gospodara, nova aristokracija, već se stvara, uništava se srednja klasa koja je jamstvo demokracije i pretvara u moderne kmetove, čime se rađa nasilno neslobodno društvo novog suludog svijeta.

geopolitika