Uskoro po europskim pašnjacima neće pasti krave, nego će se sunčati solarni paneli
U zagrljaju više kriza koje usporednim djelovanjem onemogućavaju fokusiranje pozornosti javnosti na bilo koji od problema, sve se otvorenije zbog potreba suptilne promidžbe iscrtavaju obrisi ciljeva zelene tranzicije koji se odnose na proizvodnju hrane.
Sve se manje toga prikriva i proizvodnja hrane se otvoreno i sve agresivnije proglašava velikim zagađivačem okoliša sa snažnim utjecajem na klimatske promjene. Zagovaraju se stoga bizarni oblici njezine transformacije i nameće promjena prehrambenih navika stanovništva.
Tako u članku pod naslovom “Dolazi revolucija prehrambenog sustava” (“The Food-System Revolution Is Coming”) za Project Syndicate od 15. ožujka, zeleni lobisti Robin Willoughby i Nico Muzi najavljuju veliki val promjena koji će zelena tranzicija sljedećih godina nametnuti sektoru poljoprivrede i pozivaju politička vodstva da pripreme teren kako bi se izbjegli prosvjedi poljoprivrednika kakvi se odvijaju na ulicama nizozemskih gradova ili pak u Novom Zelandu. Pritom ne zaboravljaju napomenuti: “Budući da otpor promjenama nije opcija, kreatorima politika i čelnicima kompanija bilo bi dobro da počnu razmišljati o tome kako će se s tim nositi u nadolazećim godinama”.
Borba za svaki pedalj
Willoughby i Muzi u članku navode: “Demografski, okolišni i potrošački čimbenici doveli su globalni poljoprivredni sektor na raskrižje. Kako bi izbjegli političke opasnosti, donositelji odluka u Vladi, industriji i nedržavnim organizacijama civilnog društva morat će uzeti u obzir lekcije iz velikih tranzicija u drugim industrijama i početi se pripremati. U sektoru poljoprivrede dolazi preokret. Diljem svijeta uzgajivači stoke napuštaju zemlju, kreatori politike ciljaju na štetne ekološke i društvene učinke industrijske proizvodnje mesa, a potrošači se odmiču od mesa kako bi prihvatili zdraviju, održiviju alternativu”.
Autori članka upozoravaju na sve grozote proizvodnje hrane i potrebu promjena pod učinkovitim vodstvom državnih politika i kazuju: “Kreatori politike bude se pred uvjerljivim dokazima o štetnosti industrijske proizvodnje mesa za okoliš. Dok poljoprivreda čini gotovo jednu trećinu svih emisija stakleničkih plinova, samo stočarstvo (osobito goveda) pridonosi s gotovo 15 posto.
Štoviše, stočarstvo je glavni uzrok krčenja šuma i gubitka bioraznolikosti. Šume se uništavaju kako bi se oslobodila zemlja ne samo za ispašu životinja nego i za dodatne usjeve potrebne za prehranu tih životinja. Samo proizvodnja govedine zauzima oko 60 posto zemljišta koje se koristi za poljoprivredu, iako pridonosi s manje od 2 posto ukupnih kalorija koje se konzumiraju na globalnoj razini. U Španjolskoj je onečišćenje s farmi postalo toliko rašireno da je svinjski gnoj kontaminirao gotovo jednu četvrtinu svih podzemnih i površinskih voda u zemlji. S obzirom na sve veći rizik da se zarazne bolesti prenesu sa životinja na ljude (zoonoze) putem industrijskog uzgoja stoke, poticaj za strožu regulaciju samo će rasti. Dok su stočarstvo i poljoprivreda tradicionalno bili isključeni iz većine programa za smanjenje emisija, kreatori politika u Danskoj, Nizozemskoj i Novom Zelandu već rade na uklanjanju ovog jaza, a mnoge će druge zemlje uskoro slijediti njihov primjer”.
Alternativni proteini
“Sada nije pitanje hoće li doći do pojačane regulacije stočarske industrije, nego kakav će oblik i formu ona imati. I poljoprivrednici i tvrtke trebaju biti spremni prilagoditi se promjenama koje su sada neizbježne.”
Willoughby i Muzi nisu propustili priliku najaviti što bi stanovništvo trebalo jesti kako bi se ostvarili ciljevi zelene tranzicije. U članku navode: “Konačno, i potrošači se odmiču od mesa i mliječnih proizvoda. Tijekom proteklog desetljeća, potrošnja mesa prosječne osobe smanjila se za gotovo 17 posto u Ujedinjenom Kraljevstvu i za 11 posto u Njemačkoj. Unatoč nedavnom usporavanju, još postoji rast u unosu alternativnih proteina – izvora hrane koji proizvodi samo mali dio negativnih učinaka tradicionalnih mesnih proizvoda na okoliš i dobrobit životinja. Prodaja mesa i mlijeka biljnog podrijetla već raste posvuda u EU-u, ali i u zemljama poput Tajlanda i Južne Afrike. Kada ovi proizvodi postignu okus i cijenu jednake mesu, njihovo prihvaćanje od potrošača moglo bi se doista ubrzati vrlo brzo”. Ono što u njihovu članku zvuči kao preporuka u stvarnosti je zapravo nametanje ekstremnih postavki zelene revolucije uz pomoć državne prisile. Njihova preporuka, a u budućnosti pravna norma donesena od državnih vlasti bit će, dakle, između ostalog i prelazak na prehranu s lažnim mesom od biljnih pripravaka koji će po njihovu mišljenju uskoro tehnološkim razvojem dostići okus pravog mesa.
Članak zaključuju ponovljenim apelom državama i gospodarskim subjektima da se aktivnije uključe u zelenu transformaciju proizvodnje i konzumacije hrane: s obzirom na složenost ovih međudjelovanja trendova, kreatori politika i korporativni čelnici moraju se sada početi suočavati s ovim problemom. Iskustvo drugih sektora koji su započeli dekarbonizaciju – ne samo energetski – pokazuje da je planirana i vođena tranzicija uvijek bolja od ad hoc, neupravljanog procesa.
Veliki udarac
Nije riječ ni o kakvim čudacima ispalima iz neke teorije zavjere, nego o ozbiljnim i utjecajnim promotorima zelene politike iza kojih stoje profesionalne sposobnosti, znanje u kreiranju strategija zelene tranzicije na globalnoj razini i, dakako, novac.
Robin Willoughby je s Nicom Muzijem osnivač platforme “Madre Brava”, čija je zadaća “razvoj hrabrih strategija i kampanja koje se odnose na hranu, farme i šume”. Proklamirani cilj platforme je “postići 100 posto održivu, zdravu i pristupačnu hranu za sve”.
Očito je, razmjeri udara zelene tranzicije gospodarstva i društva na poljodjelstvo i stočarstvo višestruko po opsegu, intenzitetu i posljedicama na život ljudi premašuju one kojima su podvrgnuti bilo koji drugi segmenti gospodarstva, uključujući i autoindustriju.
Posljedica je to, između ostalog, i činjenice da je novoj zelenoj tehnologiji iskorištavanja energije sunca i vjetra potreban prostor i da ga pokušava preuzeti potiskujući poljoprivredu.
Zelena agenda pokreće, naime, mahnitu bitku za zemljište, za prostor na kojem se mogu postaviti postrojenja za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora, solarni paneli i vjetroelektrane. Širenjem prostora na kojima su postavljeni solarni paneli i druga postrojenja zelene tehnologije ugroženo je poljoprivredno zemljište i proizvodnja hrane jer se zeleni lobiji bez imalo obzira pokušavaju domoći što većih prostora. Transformacija se nastavlja bez obzira na cijenu, a države skraćuju proceduru za izdavanje potrebnih dozvola za zelena energetska postrojenja i investicije u njih oslobađaju taksi.
Kako se zelena transformacija nastavlja, možda neće biti dovoljno prostora da istodobno zadovolji potrebe stanovništva i za energijom i za hranom.
Prostor prekriven postrojenjima za proizvodnju zelene energije u sve većoj mjeri zauzima prostore koji su se nekoć koristili kao poljoprivredno zemljište.
Nedostatak prostora
Kako se velika zelena revolucija zahuktava, tako se istodobno otkriva i jedan od njezinih ključnih problema – nedostatak prostora za postavljanje sadašnje generacije uređaja za prikupljanje i transformaciju solarne energije u električnu.
No bez obzira na taj kardinalni problem ove faze zelene transformacije, proces širenja se nastavlja. Tako je početkom prošle godine bivši britanski premijer Boris Johnson izjavio da je Vladin cilj pretvoriti Veliku Britaniju u Saudijsku Arabiju. Ali ne nafte, nego vjetra. Pritom se nije zadržao na najavi ulaganja u iskorištavanje vjetra, nego je u britansku zelenu agendu uključio i iskorištavanje energije sunca, što je izazvalo podsmijeh mnogih jer je notorna činjenica da britansko otočje baš i ne raspolaže obiljem sunčeva zračenja, a nema ni prostora za postavljanje tolike mreže solarnih panela koja bi Veliku Britaniju uskladila s planovima zelene transformacije.
Bloomberg je početkom kolovoza prošle godine objavio procjenu da je diljem svijeta zbog ekstremnih prirodnih događaja poput poplava i suša došlo do ugrožavanja poljoprivredne proizvodnje i istodobno smanjenja proizvodnje hrane, što je skrenulo pozornost na širenje kapaciteta za iskorištavanje solarne energije. Smanjenje proizvodnje hrane uzrokovano prirodnim nepogodama i ratovima pokušalo se diljem svijeta nadoknaditi obradom novih zemljišta, ali su se pritom proizvođači i vlade sudarili s kompanijama koje su prostor zauzele za postavljanje solarnih panela.
To je posebice došlo do izražaja u državama koje su predvodnice ulaganja u vjetar i solarnu energiju kao što su SAD, Kina i Europska unija. To je vlasti stavilo pred izbor između nastavka korištenja obradivog zemljišta za iskorištavanje energije vjetra i sunca ili pak korištenja za proizvodnju hrane. Kina je bila prisiljena sredinom prošle godine preispitati pojedine projekte širenja solarnih postrojenja kako bi osigurala dovoljno prostora za poljoprivrednu proizvodnju.
Prijeti glad
No problem je u Kini periferan zbog ogromnog prostora, ali u državama kao što su članice Europske unije s velikim brojem stanovništva i velikom prostornom izgrađenošću problem se sve više iskazuje kao jedna od najbolnijih točaka velike zelene revolucije. Nije riječ samo o prostoru za postavljanje postrojenja za iskorištavanje energije vjetra i sunca nego i o prostoru potrebnom za rudarenje rijetkih minerala koji su potrebni u suvremenim baterijama i drugim komponentama zelene tehnologije.
Uza sve probleme koje sa sobom nosi revolucionarna zelena transformacija društva i ekonomije koja se nasilno provodi u potpunom nesuglasju s dostignutim stupnjem razvoja tehnologije, pojavio se problem prostora koji se u ovom trenutku iskazuje kao jedan od ključnih problema zelene transformacije. To je pitanje koje se zbog svog utjecaja na okoliš i na stanovništvo neće moći jednostavno pomesti pod tepih, sakriti od javnosti ili pak pokriti zelenom propagandom, kako se to radi s drugim problemima koji se pojavljuju u zelenoj transformaciji. On će biti jasno vidljiv.
Energija se u stvarnosti neće proizvoditi samo iz sunca i vjetra kao obnovljivih izvora nego praktično istodobno i iz jednog neobnovljivog izvora, a to je prostor koji je potreban za život ljudi i proizvodnju hrane.
Proizvodnja energije na sadašnjem stupnju razvoja zelene tehnologije neizbježno će, ako se zelena revolucija nastavi – a nema nikakvih izgleda da bi se zahuktali kapital koji stoji iza nje zaustavio, makar i svijet propao – iz prostora protjerati čovjeka i otimati zemlju potrebnu za proizvodnju hrane. Poljoprivreda i uzgoj stoke već su sada pod raznim izlikama na udaru zelene revolucije, a najveći krimen je veličina otiska stakleničkih plinova koje poljodjelstvo i uzgoj stoke ispuštaju u atmosferu. No pitanje je što je stvarno u pozadini združenog nasrtaja države i oligarha zelene revolucije na farmere.
Zahuktali kapital
Iza priče o potrebi smanjenja emisije dušika sasvim je izvjesno da se krije potreba osvajanja prostora potrebnog za izgradnju zelenih energetskih postrojenja. Uništavanjem farmi i protjerivanjem proizvođača hrane i stoke poljoprivredno zemljište bi se pretvorilo u ogromne prostore za postavljanje solarnih panela i vjetroelektrana. Očito je da je do policijskih obračuna s farmerima došlo zato što su prosvjedi farmera onemogućavali prostorno širenje zelenih postrojenja i time dirnuli u potrebu zelene transformacije za prostornim širenjem postrojenja za proizvodnju obnovljive energije. Na djelo je izašao sukob oko zemlje, što državu i zelene lobije zapravo zanima u slučaju farmera, a koliko plinova ispuštaju sekundarni je problem. Riječ je o otimanju za zemlju između provoditelja zelene revolucije kojima je zemlja potrebna za postavljanje novih energetskih postrojenja i proizvođača hrane za ljude.
Osjetljivo područje proizvodnje hrane podvrgnuto je u udarima zelene tranzicije, ne primarno tehnološkim, nego prije svega arbitrarnim, politički motiviranim promjenama. Posljedice procesa koji je počeo vrlo brzo će biti jasno vidljive.
