Kolika je stvarna težina Europske unije razvidno je iz notorne činjenice da se Europski parlament sastoji od političkih osobnosti koje nemaju blage veze sa stvarnim životom, dok je Europska komisija pod vodstvom Ursule von der Leyen i diplomata Josepa Borrella potpuno nesposobna provoditi vlastitu politiku
Rat u Ukrajini pokazao je kako Europska unija nije puno više od obične političke forme u koju je upakiran NATO-savez. Mir u Europi od 2. svjetskog rata do danas nisu održale europske sile stvaranjem Europske unije, kako se tvrdi, nego jedino i isključivo NATO. To je neporeciva činjenica.
I ona se danas, za rata u Ukrajini, jasno potvrđuje. Isto je, na zgražanje europske politike, ustvrdio još krajem 2016. i tadašnji Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton u jeku rasprava o ulozi NATO-a i sudjelovanju europskih saveznika u njegovu financiranju te hvalisanja Europske unije kako kreće u stvaranje vlastite europske vojne strukture paralelno sa strukturom NATO-a. Bolton je, tada, za američki Breitbart izjavio: “Tijekom posljednjih 20 godina ta ideja se uvijek iznova pojavljuje…No ako su oni sada došli do točke na kojoj su postigli nešto konkretno – to bi bio bodež uperen u srce NATO-a… To je dio obmane stvorene unutar EU-a da je mir u Europi nakon 2. svjetskog rata održan jer je stvoren EU i da ga je on održao…Mir u Europi održao je NATO svojim otporom Sovjetskom Savezu. Ako se sada Europa vojno želi oslanjati na EU, sa svom učinkovitošću njegove birokracije u Bruxellesu, mogu samo poručiti – Bog vam u tom slučaju pomogao”.
Jaki na riječima
Sada se to i potvrdilo. Tlapnje o vojsci EU-a i geopolitičkoj Europskoj uniji, kao i mit o Globalnoj Europskoj uniji raspršili su se pred naletima real-politike i vojnih arsenala Rusije, SAD-a i Velike Britanije. Istu će sudbinu doživjeti i ostale EU deluzije.
Kolika je stvarna težina Europske unije razvidno je iz notorne činjenice da se Europski parlament sastoji od neuravnoteženih političkih osobnosti koje nemaju blage veze sa stvarnim životom, dok je Europska komisija pod vodstvom Ursule von der Leyen i diplomatskog barbarogenija Josepa Borrella potpuno nesposobna provoditi vlastitu politiku. Nakon puste galame i prijetnji Rusiji pokazalo se da Europska unije uopće ne može uspostaviti zajedničke održive sankcije uz suglasje svih članica Europske unije prema Rusiji jer jednostavno ne može bez ruskih energenata. Niti će to moći u skoroj budućnosti. Europskom unijom, ali i vodećim državama članicama, po mnogočemu se to vidi, zavladala je generacija nesposobnih političara kojima nedostaje ne samo sposobnost plivanja u divljim geopolitičkim vodama suvremenog svijeta, nego i elementarno obrazovanje, moral, empatija prema građanima i shvaćanje okruženja u kojima djeluju. Riječ je o najnižoj razini političkih organizama koji praktički preživljavaju parazitirajući na američkom i britanskom vojnom kišobranu.
Rat u Ukrajini, uz mnogo toga drugoga, na površinu je izbacio i tu činjenicu.
Stoga je moguće da pad Rusije, bez obzira na to kakve vojne učinke ona postigla u nastavku ratovanja (oni zacijelo neće biti spektakularni), bude istovremeno i teški pad Europske unije.
Ona je već sada u agoniji, ali, dakako, kao struktura neće nestati jer to ne odgovara stvarnim gospodarima Europe – Washingtonu i Londonu. Ona će životariti kao politički okvir NATO-a u Europi, na europskom dijelu velike transatlantske zajednice i ništa više.
Tvorničke postavke
Rat u Ukrajini pokazao je da Europa nije daleko odmakla od svojih tvorničkih postavki namještenih prije sto godina u Versaillesu i poslije u tijeku i nakon 2. svjetskog rata na američko-britanskim konferencijama na kojima je uspostavljen novi poslijeratni poredak. On je nastavak pogodbi pobjedničkih sila nakon 1. svjetskog rata i svoje korijene sve do današnjih dana vuče još od zlosretnog Versaillesa. Taj poredak određuje ne samo sadašnjost nego i budućnost Europe.
Što god radila i kako god prošla u svome ratovanju Rusija – Europa će imati malo razloga za trijumf. Činjenice na koje je ukazao rat govore da je u slučaju Europske unije riječ o čistoj geopolitičkoj konstrukciji koja je potrebna kao političko pokriće NATO-a u Europi. Europska unija nema nikakvih uvjeta samostalnog razvoja i neovisnog djelovanja izvan volje i hirova SAD-a, Velike Britanije i Rusije s druge strane.
Europska unija je entitet bez energije, bez minimuma energetskih potencijala. Gola i okrutna istina je da Europska unija nema ni plina ni nafte, što je preduvjet održanja vodećih europskih gospodarstava.
Suluda politička odluka pokretanja intenzivne zelene transformacije na revolucionaran način u trenutku kada zelena tehnologija nije postigla potrebnu razinu razvoja i kada politika vodećih europskih sila i Bruxellesa ide ne jedan, nego pet koraka ispred tehnološkog razvoja dodatno će razoriti Europsku uniju i kvalitetu života njezinih građana.
Pokušaj preskakanja procijepa između volje za rastom uz volju za moć i realnog nedostatka energetskih potencijala koji su za to potrebni otvara mogućnost da Europska unija umjesto preskakanja procijepa propadne u njega. Od zelene energije koja bi Europskoj uniji trebala nadoknaditi nedostatak drugih energenata u potrebnim količinama još desetljećima neće biti ništa. Pa već sama spoznaja da solarne panele današnje tehnologije temeljito uništava obična tuča ili grad, kao što se dogodilo za nedavnog nevremena u Hrvatskom zagorju, što se, dakako, ne daje na sva zvona, svjedoči da je nova zelena tehnologija tek u povojima. Nikakvo nevrijeme ne bi moglo naštetiti plinovodu ili naftovodu.
Promašena politika
Europska unija svojom politikom prepunom deluzija ugrožava ne samo ekonomske temelje europskih država nego i njihove demokratske kapacitete koji su u najmoćnijim članicama tijekom poslijeratnog perioda dosegli zavidnu razinu jer nedostatak energije koji će se po svemu sudeći uskoro pretvoriti u noćnu moru i oskudica svih dobara za stanovništvo koja će posljedično nastupiti nikada nisu pogodovali demokraciji pa neće ni ovoga puta.
Ekonomska depresija pogoduje rastu autoritarnih režima. Oni već nastaju diljem Europske unije.
No novi totalitarizam koji se rađa na tlu Europe neće biti onakav kakav je bio u prošlosti, nego će djelovati na sasvim drugačije načine koji će se ogledati i u masivnoj, od ljudske volje autonomnoj tehnološkoj kontroli stanovništva. Kada sustav bude postavljen do kraja, nikakva diskrecijska ocjena vlasti više neće biti moguća, nikakva individualna procjena pojedinaca ili empatija. Sustav će djelovati kafkijanski suludo i neumoljivo osim prema programiranim izuzecima novoga samoproglašenog plemstva. Naznake takvog razvoja već su danas pred nama. A počelo je nevino potvrdama o cijepljenju i sada se polako širi. Stanovništvo se jednostavno mora natjerati na prilagodbu oskudici i propadanju uz istovremeno u povijesti neviđenu koncentraciju moći i bogatstava u rukama male oligarhijske skupine.
Pri takvom stanju stvari i pratećim procesima koji se odvijaju pretežno u zapadnoj Europi te realnom padu moći tradicionalnih europskih sila Njemačke i Francuske i novostvorene premoći utjecaja Velike Britanije i SAD-a na europsku političku scenu izrastaju novi moćni europski igrači oslonjeni upravo na Washington i London. Poljska je kao najbliži američki saveznik i rastuće gospodarstvo sljedeći veliki gospodar Europe.
Utjecajni Zelenski
Moć Poljske unutar Europske unije u sklopu opisanih procesa izrast će na razinu Njemačke i Francuske ako ih, što je lako moguće, i ne pretekne. Njoj se pridružuje Ukrajina koja bez obzira na rat i bez obzira na to je li ili nije u formalnom članstvu Europske unije već danas ima unutar strukture Europske unije veću moć nego mnoge druge članice. Njezin predsjednik Zelenski odjeven kao Fidel Castro obilazi europske prijestolnice, kritizira, kadrovira i izdaje zapovijedi. Pritom je potpuno jasno da iza njega stoje Washington i London i da mu oni daju toliku moć. Ukrajina će se nastaviti uzdizati u sklopu Europske unije primili je ili ne u članstvo, čak i neovisno o tome kako će proći u ratu, jer već sada je sigurno da će kao država opstati.
Koliko su stare europske sile posrnule pod silinom naleta te nove političke snage Europe i Europske unije, svjedoči sada već povijesna, legendarna i ponižavajuća golootočka samokritika njemačkog predsjednika Frank-Waltera Steinmeiera kojemu je Ukrajina najprije zabranila ulazak na svoj teritorij, a potom mu dopustila, nakon što se javno pokajao zbog svojih idejnih skretanja, iako je posve jasno da onamo ne smije otići jer tko zna kako bi njegov posjet završio. Steinmeier u nastupu samokritike u stilu robijaša s Golog otoka skrušeno i posramljeno izjavljuje: “Držali smo se mostova prema Rusiji u koje Rusija više nije vjerovala, na što su nas upozoravali naši partneri. … Nisam vjerovao da će Vladimir Putin prihvatiti potpunu ekonomsku, političku i moralnu propast svoje zemlje zbog svog imperijalnog ludila. Kao i mnogi drugi, prevario sam se”, rekao je. Ovaj Steinmeierov nastup, kojeg nije zgorega stalno ponavljati, zasad je izjava stoljeća. Povijest ga, zacijelo, neće zaboraviti, tim prije što je, lako moguće, najava i novog pada Njemačke.
Koliko je narasla moć istoka Europe i same Ukrajine koja još nije ni članica Europske unije, a u koliki je duboki ponor zagazila Njemačka i politika Europske unije, svjedoči činjenica koju uza sav sarkazam jednostavno ne treba smetnuti s uma – ipak je riječ o predsjedniku njemačke države, najmoćnije i vodeće članice Europske unije.
Poraz za porazom
Ako je sam njemački predsjednik prisiljen na izljeve samokritike i posipanje pepelom, otvoreno se može postaviti pitanje kolika je razina moći Njemačkoj, Francuskoj i dosad vodećim državama Europske unije realno zapravo još ostala na raspolaganju.
Steinmeirov poraz poraz je i cijele Europske unije. Njegovo poniženje – poniženje je ne samo Njemačke nego i cijele Europske unije. Nakon toga netko bi trebao ozbiljno shvaćati poteze Europske unije i vjerovati da iza njih stoji izvorna volja europskih država neovisno o utjecaju Washingtona i Londona? To jednostavno nije realno. Pad i poniženje su evidentni.
Ruska invazija na Ukrajinu otkrila je nevjerojatne stvari, prije svega – probušene gaće ruske vojske i tragikomičnu nemoć Europske unije.
Ali otkrila je i zadivljujuću sposobnost američke i britanske vanjske politike. U samo nekoliko tjedana Washington i London ovladali su europskom politikom i Europsku uniju počeli pretvarati u političku nadogradnju NATO-saveza kojim dominiraju. Hvalisanje čelnika Europske unije kako je ostvareno novo transatlantsko jedinstvo i kako se EU ponovno ujedinio ne samo da ne odgovara stvarnim zbivanjima, nego izbjegava i bitnu činjenicu da se sve što se događa u Europi ovoga trenutka odvija pod isključivim američkim i britanskim vodstvom. Ako Europska unija za sebe drži da je sada stabilnija nego prije, onda opako griješi. Washington i London, koji su postali istinska središta donošenja političkih odluka na tlu Europe, od nje su stvorili samo stabilniji politički okvir NATO-a i svoga djelovanja.
Zapad i istok Europe ništa neće povezivati kada nestane novca
U načelu, bilo bi idealno za vodeće zapadne članice Europske unije kada bi je mogli uistinu podijeliti, kako je Macron i najavljivao, u dva dijela, u EU različitih brzina, a u konačnici to bi značilo i smjerova razvoja ili pak vratiti je na status Europske ekonomske zajednice (EEZ), sa starim članovima, ali to je sada zbog širenja na istok postalo nemoguće. Koliko god na prvi pogled djelovalo neozbiljno i nepravedno, možda je, u nemogućnosti provođenja prvih dviju varijanti, za članice iz EU-a iz zapadne Europe preostao još jedini učinkovit izlaz – vlastiti Brexit. Odnosno -dogovorni zajednički izlazak najmoćnijih europskih država zapadne i dijela srednje Europe iz Europske unije uz ostanak i aktivniju ulogu u NATO-u, svojevrsni Westexit iz vlastite geopolitičke konstrukcije koja im se prijeti srušiti na glavu. Tim prije što postaje jasno da ovakva Europska unija neće moći platiti ni ekonomsku ni političku, a ni moralnu cijenu imperija koji je stvorila, a koji već sada funkcionira kao Rimsko Carstvo prije raskola na zapadno i istočno. Uostalom, to ne bi bio prvi geopolitički preokret na spomen kojega su se svi smijali, a koji se poslije uistinu i ostvario.
SAD i Velika Britanija iz vlastitih interesa nastavit će održavati posrnulo EU carstvo na životu do beskonačnosti poigravajući se istočno-zapadnim raskolom koji će se u budućnosti unutar EU-a samo produbljivati. Ne postoji više taj politički cijanofix koji može zalijepiti istok i zapad Europske unije. Zasad ih još nekako lijepi novac kao provjereno vezivno sredstvo. No kada dođu oskudice, ni on više neće biti od pomoći.
Iza mađarske igre sa sankcijama Rusiji zapravo stoji Njemačka
Ne treba se pritom zavaravati kako Mađarska provodi samo vlastitu egoističnu politiku koja, eto, već gotovo dogovorene sankcije prema ruskom energetskom sektoru u praksi onemogućava. Mnogo je izglednije i logičnije da iza Mađarske zapravo stoji Njemačka koja to što može Mađarska ne može i ne smije sama iskazati. Mađarska politika prema sankcijama Rusiji zapravo vrlo vjerojatno služi kao smokvin list iza koje se skrivaju Berlin i Bruxelles. To da ne mogu preživjeti bez ruske nafte i plina vrli eurodiplomati morali su znati prije nego što su se počeli prijetiti Moskvi kako će joj blokirati izvoz nafte i plina. Tim prije što se njihovom zaslugom Europska unija i našla u takvoj ovisnosti. Ovako su samo ispali nemoćni i poniženi. Otprilike kao narkoman koji se prijeti dileru, a onda mu ponizno ide po novi dop.
