Prije nekoliko dana, biciklirajući od slavonskobrodskog Naselja Andrije Hebranga prema Gradskoj tržnici, u ulici Vladimira Nazora, na jednom zanemarenom ausplacu, zatekao sam prizor koji se rijetko viđa. Više mačaka sjedilo je u krugu kao da se nešto bezglasno, prijateljski dogovaraju. Vidjeti jednu mačku (naročito kad pretrčava cestu) sasvim je uobičajeno, pa i kada su u paru, ali vidjeti ih nekoliko, a da nije (pre)glasna veljača, izuzetan je doživljaj. Zato sam posegnuo za mobitelom i zabilježio ono što mi se otkrivalo pogledu.
S ljudskom sklonošću da antropomorfizira odnosno daje ljudske osobine pojavama, biljkama i životinjama, odmah sam pomislio kako mačke nešto vijećaju, međusobno se sporazumijevaju u jednakopravnom krugu. Kako one sazivaju ovakva sijela, kako utvrđuju dnevni red, tko predsjedava, kako donose odluke, kako ih sprovode? Je li to bila rasprava o podjeli teritorija i o miševima? O ratu i miru? Nisu valjda mačke poput ljudi, pomislio sam.
Odavno se zna da kada životinje, ili sasvim nenamjerno, ili uz pomoć dresure, oponašaju ljude, da je onda to smiješno, simpatično, prihvatljivo. Ali, kad ljudi liče na životinje, tada su okarakterizirani kao okrutni, s namjerom da, povrijede, unište. Pogrešne „istine“ o jednima i drugima, stvaraju pogrešne zaključke pune predrasuda.
Otišao sam svojim putem, ostavivši mace da zboruju, sjetivši je se jedne izreke koja glasi: Trodnevno prijateljstvo sa čovjekom, pas pamti tri godine, a trogodišnje prijateljstvo sa čovjekom mačka pamti tri dana. Govori li to da su mačke sebične ili da su samostalne? Izabrao bih psa
