Mladi znanstvenik i magistar politologije, Bruno Rukavina, objavio je znanstveni članak, nastavno na njegovo izlaganje na Brijunima prošle godine o geopolitici i geostrategiji poluotoka Krim. Izdvajamo zanimljive dijelove tog rada, a ispod teksta je poveznica na kojoj se može pročitati cijeli članak.
Što je poluotok Krim?
Etimološki, Krim ima nekoliko značenja. Po jednom, Krim dolazi od grčke riječi kremos, što znači strma obala, ili mongolsko-tatarske riječi kherem, što označava snagu (Online Etymology Dictionary). U ruskim rječnicima etimološko podrijetlo Krima povezuje se s Tatarima na čijem jeziku kyrym označava jarak, rov ili zid. „Za vrijeme vladavine Krimskih Tatara vjerojatno je još ostao obrambeni jarak, iskopan u doba antičke Grčke“ (Этимологические онлайн-словари), po čemu je poluotok dobio ime.
Geografija
Geografska i demografska analiza poluotoka Krima je uvod u razumijevanje geopolitičkog položaja. Poluotok Krim smjestio se između Crnog mora i Azovskog mora u južnom dijelu Ukrajine ili danas u naravi jugozapadnom dijelu Ruske Federacije. Ima razvedenu obalu, oko 50 uglavnom slanih jezera i preko 250 rijeka.
Površina obuhvaća oko 27000 km2 i sastoji se od tri regije: 1) sjeverni i središnji dio je ravničarsko-stepsko područje sa suhom kontinentalnom klimom; 2) planinsko područje na jugu uz obalu (Krimske planine); 3) na istoku je poluotok Kerč, koji se proteže prema ruskoj regiji Krasnodar (Hrvatska Enciklopedija). Poluotok Kerč je preko Kerčkog tjesnaca spojen mostom s poluotokom Tamanom, a most se sastoji od paralelnog cestovnog i željezničkog mosta (Большая российская энциклопедия). Krim je na sjeverozapadu s kopnom povezan Perekopskom prevlakom, uskim pojasom zemlje. Zato se Krim definira kao „skoro otok“ (Oleinikova, 2019), jer je gotovo potpuno okružen morima. Između Krima i kopna na sjeveru nalazi se zaljev Sivaš, poznat kao Gnjilo ili Trulo more, zbog mreže plitkih (močvarnih) uvala koje od Azovskog mora dijeli Arabatska prevlaka (Encyclopaedia Britannica).
Stanovništvo
Demografija poluotoka Krim se mnogo mijenjala kroz povijest. U 21. stoljeću, na Krimu su održana tri službena popisa stanovništva koja najpreciznije prikazuju strukturu stanovništva. Prvi je održan 2001. godine, dok je Krim bio u sastavu Ukrajine, drugi je održan 2014. godine, nakon pripajanja Krima u sastav Rusije i treći 2021. godine. Jedini popis stanovništva u Ukrajini od raspada SSSR, bio je 2001. godine, dok su svi potonji odgađani iz različitih razloga, prvenstveno političkih i financijskih.
Godine 2001. upravno-administrativno poluotok Krim je podijeljen na Autonomnu Republiku Krim koja je imala 2.033.700 stanovnika i grad Sevastopolj, koji je imao 379.500 stanovnika (State Statistics Committee, 2001).
Etničko-nacionalno, Autonomna Republika Krim sastoji se od 58,3% Rusa, Ukrajinci su činili 24,3%, (Krimski) Tatari 12.5% i Bjelorusi 1,4%, a ostale manjine su ispod 1%, kao što su Armenci, Židovi, Poljaci i drugi. Etničku i nacionalnu strukturu stanovništva grada Sevastopolj činili su Rusi 71,6%, Ukrajinci 22,4% i Bjelorusi 1,6%, dok su ostale nacionalne manjine ispod 1% stanovništva (State Statistics Committee – Nationality, 2001).
Ruska Federacija je 2014. godine provela popis stanovništva nakon pripajanja Krima (Федеральная Служба Государственной Статистики, 2014). Prilikom popisa cijeli poluotok je bio jedna jedinica popisa nazvana Krimski Federalni Okrug u kojem je bilo 2.293.700 stanovnika.
Prilikom popisivanja nacionalnosti stanovništva pridržavao se 26. članak Ustava Ruske Federacije, po kojem nacionalnost tijekom anketiranja stanovništva navode sami ispitanici na temelju samoodređenja, a popisivači bilježe rečeno strogo prema riječima ispitanika (Конституция Российской Федерации, 2009).
Stanovništvo je imalo pravo ne odgovoriti na pitanje o nacionalnoj pripadnosti koje je iskoristilo oko 87.200 osoba (4%).
Po nacionalnosti je na tom popisu bilo 68,3% Rusa, 15,8% Ukrajinaca, oko 12,7% (Krimskih) Tatara, 1% Bjelorusa, te ostale nacionalnosti i etničke manjine (Доклад, 2014).
Popis stanovništva iz 2021. godine nije do kraja obrađen zbog čega nedostaje trenutačna etničko-nacionalna struktura stanovništva. Međutim, objavljen je broj stanovnika na temelju kojeg Republika Krim ima 1.935.000 stanovnika, a Grad Sevastopolj 548.000 stanovnika (Российская газета, 2022). Zbog vojnih operacija 2022. godine, moguće da se navedeni broj stanovnika Krima smanjio.
Geostrateške odrednice i geopolitički položaj
Poluotok Krim predstavlja veliku kopnenu masu na sjevernoj obali Crnog mora i ključan je za dominaciju cijelim morem. „Krim se nalazi u središtu crnomorske regije; Sevastopolj je 391 km udaljen od rumunjske luke Konstanta, 476 km od bugarske luke Varna i 546 km od turskog Istanbula“ (Dukić, 2015). Krimski geopolitički položaj „može se okarakterizirati na sljedeći način: poluotok se nalazi u strateški važnom području interakcije između europskih država, Ukrajine, Rusije i Turske. Uz njegovu pomoć možete kontrolirati cijeli sjeverni dio Crnog mora. Tko posjeduje Krim, kontrolira Crno more, osigurava aktivno kretanje roba iz istočne Europe prema Bliskom istoku, Indiji, Africi i Americi“ (Коротун, 2016).
Na Crnom moru se susreću tri (geo)politička (ekonomska) projekta: ruski euroazijski blok, euroatlantski blok (EU/NATO) i kineski projekt Puta svile. Nadalje, ono je određeni prostor za međunarodne aktere i njihove utjecaje na četiri velika krizna područja koje okružuju Crno more: 1) Ukrajinska kriza; 2) potencijalne krize u jugoistočnoj Europi (Zapadnom Balkanu); 3) bliskoistočne krize (Sirija i Irak); 4) (ne)zamrznuti sukobi na Kavkazu (Armenija-Azerbajdžan). Navedena (potencijalna) krizna žarišta trebaju se „promatrati kao jedinstveno kazalište: Crno more“ (Friedman, 2014).
Kako je Krim završio u Ukrajini?
Za vrijeme Hladnog rata došlo je do „prebacivanja“ Krima u sastav Ukrajine. Čuvena predaja ili poklanjanje Krima, dogodilo se za vrijeme Hruščova 1954. godine iz više razloga. U SSSR je 1954. došlo do velikih administrativnih promjena formiranjem oblasti poput Magadenske, Belgorodske, Lipetske, Čerkaske, Arzamaske i drugih (Закон СССР, 1954). Prijenos Krima u Ukrajinu analiziran je površinski ne ulazeći u potencijalne političko-pragmatične razloge ove odluke. Prijenos se dogodio 19. veljače 1954. kad je Prezidij Vrhovnog Sovjeta Sovjetskog Saveza izdao dekret o prijenosu Krimske oblasti iz Ruske SFSR u Ukrajinsku SSR, uz prethodno odobrenje Politbiroa Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Po članku 18. Ustava SSSR-a, to se nije moglo izvršiti bez dozvola republika SSSR. Rusija i Ukrajina su to potvrdile preko svojih parlamenata, dok Krim tad nije bio imao status republike, nego oblasti i nije ga se imalo što pitati (Kramer, 2014).
Službena sovjetska obavijest navodi dva razloga prebacivanja Krima u Ukrajinu: 1) ustupanje Krima je plemeniti čin od strane ruskog naroda u spomen na 300. godišnjice ponovnog ujedinjenja Ukrajine s Rusijom (referenca na Perejaslavski ugovor koji su 1654. potpisali predstavnici ukrajinskog kozačkog hetmanata i Moskovskog cara Alekseja) (Burda, 2009), i 2) da je prijenos bio prirodan rezultat „teritorijalne blizine Krima Ukrajini, sličnosti njihovih gospodarstava i bliskih poljoprivrednih i kulturnih veza“ (Kramer, 2014).
Ova dva razloga potvrdila su djelomično Hruščovljeva djeca. Nina Hruščova smatra da je predaja Krima bila simbolična uz pokušaj preustroja centraliziranog sustava te da je Hruščov volio Ukrajinu i poklanjanje Krima je njegova osobna gesta prema omiljenoj republici, čiji je bio i predsjednik jedno vrijeme (Calamur, 2014).
Njegov sin, Sergej Hruščov, smatra da je odluka donesena zbog izgradnje hidroelektrane na rijeci Dnjepar i da sva uprava za povezane infrastrukturne projekte bude pod jednim upravnim središtem, Kijevom (De Nesnera, 2014).
Oba su razloga dvojbena. Iako je 1954. godine bila 300. obljetnica Perejaslavskog mira, ne postoji nikakva veza između tog ugovora i Krimskog poluotoka. Perejaslav je u središnjoj Ukrajini, nedaleko od Kijeva i ni blizu Krima, a ugovor nije imao nikakve veze s poluotokom koji je došao pod rusku kontrolu tek 130 godina kasnije. „Retrospektivno se Perejaslavski ugovor često (netočno) povezuje s rusko-ukrajinskim jedinstvom, ali teško je shvatiti zašto bi itko u SSSR-u predložio proslavu 300. obljetnice dokumenta prijenosom Krima iz Ruske SFSR u Ukrajinsku SSR“ (Kramer, 2014).
Nadalje, stav da je prijenos bio opravdan kulturnim i gospodarskim srodnostima Krima s Ukrajinom također je nategnut. U 1950-ima, stanovništvo Krima iznosi otprilike 1,1 milijun od čega je bilo oko 75% etničkih Rusa i 23% Ukrajinaca. Staljin je Tatare prisilno deportirao kao i druge manje populacije poput Armenaca, Bugara i Grka. Stoga je 1954. Krim bio više ruski nego ikad (Ibid).
Međutim, postoji još manje poznatih razloga koji imaju veću važnost za „poklanjanje“ Krima Ukrajini. Poglavito je riječ o političkim i pragmatičnim razlozima tadašnjeg vođe SSSR Nikite Hruščova.
Prvi razlog je politički sukob u vrhu SSSR gdje je Hruščov nastojao učvrstiti potporu u njegovoj borbi za vlast protiv premijera Georgija Maljenkova koji se pojavio kao potencijalni vođa SSSR-a 1953. nakon smrti Staljina. Među onima čiju se potporu Hruščov nadao pridobiti bio je Oleksij Kiričenko, koji je početkom lipnja 1953. postao prvi tajnik Komunističke partije Ukrajine (smijenivši Leonida Meljnikova, nasljednika Hruščova na tom mjestu u prosincu 1949.). Hruščov nije znao ima li Kiričenkovu podršku jer su bili posvađani, otkad je Kiričenko podržao kritiku Lavrentija Berije o situaciji u zapadnoj Ukrajini – koja je implicitno napadala Hruščovljev rad kao čelnika Ukrajine. Prijenosom Krima, Hruščov se nadao otkloniti napetosti nastale iz ove epizode (Ibid).
Drugi, realniji razlog prijenosa Krima bio je radi učvršćivanja sovjetske vlasti u Ukrajini nakon oružanih sukoba u novopripojenim zapadnim dijelovima Ukrajine (posebno u Volyniji i Galiciji) koji su trajali do sredine 1950-ih (Marples, 2013).
S Krimom se povećala ruska nacionalna manjina u Ukrajini, odnosno ruski utjecaj. „Staljinistički režim poticao je etničke Ruse da se nasele u tim republikama od kasnih 1940-ih nadalje, a ta se politika nastavila pod Hruščovom i Leonidom Brežnjevom. Proporcionalno, preseljenje Rusa u baltičke republike bilo je veće nego u Ukrajini, ali u apsolutnim brojevima preseljenje Krima dovelo je u Ukrajinu mnogo veći broj Rusa i regiju koja je blisko poistovjećena s Rusijom, jačajući sovjetsku kontrolu“ (Kramer, 2014). Krim u Ukrajini bio je svojevrsni ruski Trojanski konj (možda bi i sličnu ulogu imao danas).
Ponovno pripajanje (ili aneksija) poluotoka Krima 2014. godine
Aneksija Krima je nastavak ili posljedica krize koja je započela u studenom 2013. godine nakon što je propalo višegodišnje vanjskopolitičko balansiranje ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča između istoka (Rusije) i zapada (EU/NATO).
Odgađanjem potpisivanja sporazuma o pristupanju EU uslijedili su veliki prosvjedi koji su kulminirali krvavim okršajem na trgu Majdan u veljači 2014. godine (Бышокi Кочетков, 2015) (Фененко, 2017). Uslijedilo je svrgavanje Janukoviča, koji je pobjegao u Rusiju, što je za ukrajinsku oporbu označavalo oslobođenje, dok Rusija na to gleda kao na ilegalno svrgavanje legitimnog predsjednika kršenjem Ustava Ukrajine.
Iz pozicije Ruske Federacije, ovim činom su nastali uvjeti za pravni princip rebus sic stantibus, odnosno više ne vrijede ugovori potpisani s Ukrajinom jer nisu potpisani s novim vlastima u Kijevu.
Malo tko je u tom trenutku znao što će Putin napraviti, a namjeravao je kazniti Ukrajinu „tako što će je raskomadati“ (Lee Myers, 2017). Kako je to izgledao u praksi?
Riječ je o dva paralelna procesa: 1) (geo)strateški vojni proces osiguranja i kontrole Krima i 2) (geo)politički proces kojim završava proces pripajanja Krima s referendumom.
„Rusija je iskoristila svoje vojne snage koje su se nalazile na Krimu, pa je najprije okupirala, a nakon referenduma na kojem se velika većina stanovnika izjasnila za pripajanje Krima Rusiji, taj poluotok i proglasila dijelom Rusije“ (Boban i Cipek, 2017). Oba procesa provedena su tajno, odnosno službene vlasti u Moskvi su negirale i skrivale postojanost ruskih snaga diljem Krima, sve do referenduma.
Operacija pripajanja Krima primorala je ukrajinske vojnike da napuste poluotok u vrijeme političke revolucionarne konfuzije. „Bez ikakvih vojnih gubitaka, Rusija je zauzela strateški najvažniji dio Ukrajine, odakle može osigurati svoj najneposredniji sigurnosni interes – trajnu bazu ruske mornarice u Sevastopolju i kontrolirati gotovo čitavo Crno more“ (Jović-Lazić i Lađevac, 2018).
Dva ključna čimbenika na koja se Ruska Federacija oslonila je čimbenik iznenađenja i taktika zastrašivanja. Iskorišteno je neorganizirano stanje nakon Euromajdan revolucije i brzo se zauzela sva kritična prometna i komunikacijska infrastruktura (bitna za informacijsku kampanju prilikom referenduma). Dodatno se atmosfera usijavala nakon izjava Vladimira Putina da će koristiti nuklearno oružje ako se strane sile umiješaju u operativna djelovanja Rusije (Rachok, 2014) (Radkovets, 2015).
Postoje mnogobrojni razlozi zbog kojeg je Rusija izvršila ovaj čin pripajanja, ali esencijalan je ruska Crnomorska flota koja nije imala adekvatni alternativni smještaj osim Sevastopolja. Pripajanje Krima je opravdavano „potrebom da se zaštiti rusko stanovništvo i spriječi bilo kakva mogućnost za raspoređivanje NATO snaga na ovom poluotoku“ (Jović-Lazić i Lađevac, 2018).
Također se koristilo opravdanje Kosova, kao presedana, koji je kao regija/pokrajina dobio svoju „državotvornost“ i proglasilo neovisnost 17. veljače 2008. godine, bez referenduma (Rexhepi, 2017).
Međutim, komparacija Kosova i Krima je široka tema, a u ovom kontekstu je zanimljivo da niti Moskva niti Kijev nisu priznali Kosovo upravo zbog unutarnjih problema sa svojim regijama (Čečenijom i Krimom).
Nužno je spomenuti i velika nalazišta fosilnih goriva u širem području poluotoka Krim, koja su dodatan motivator pripajanja Krima. Novopripojeni energetski izvori omogućili su da Ukrajina bude još više ovisna o ruskoj energetskoj mreži. Također su se povećale ruske teritorijalne vode na Crnom moru.
Koja je mogla biti alternativa ovom scenariju? Da nije došlo do ruske intervencije na Krimu, Ukrajina je, nakon smjene vlasti, mogla postati članica NATO saveza, gdje bi prilikom vojnih vježbi američki bojni brodovi ili nosači zrakoplova koristili vojnu infrastrukturu Krima, što bi im omogućavalo vojna djelovanja s velikom preciznošću duboko u teritorij Ruske Federacije (Крылов, 2014). Ovaj scenarij je bio nedopustiv za vrijeme predsjednika Vladimira Putina.
Umjesto zaključka – pogled u budućnost
Poluotok Krim je važno (geoekonomsko) geopolitičko i geostrateško područje u Europi. Omogućava kontrolu crnomorskog prostora (kao nepotopljivi nosač aviona) i osigurava utjecaj na prostoru jugoistočne Europe, Bliskog istoka, Kavkaza i istočne Europe.
Povijesni primjeri svjedoče kako je Krim igrao bitnu ulogu u povijesti. Iako se prikazivalo da je simbolička spona Rusije i Ukrajine u SSSR, u realnosti je Krim bio sredstvo za jasne ciljeve sovjetskih političkih elita, poput Hruščova koji je prenio/poklonio Krim Ukrajini 1954. kako bi ojačao svoju poziciju te sovjetski (ruski) utjecaj u Ukrajini.
Iako je u 1990-ima Krim primjer mirnog rješavanja etničkih problema, nakon revolucije 2014. pokazao se kao zamrznuti sukob, koji se u reakciji na Euromajdan, ponovno pripojio Ruskoj Federaciji kroz paralelne geopolitičke i geostrateške procese.
Krim je danas ključna logistička linija za opskrbu i potporu ruskih vojnih snaga u provođenju vojne operacije, kao i dom bez alternative (kritična infrastruktura) ruske Crnomorske flote.
Zanimljivo je proučiti potencijalne buduće scenarije koji se mogu dogoditi na/s poluotoku(om) Krimu(om). Mnogo toga ovisi o daljnjem tijeku ruske vojne operacije.
Realno je šest scenarija:
1) Krim koji je u sastavu Ruske Federacije, jer po izjavama predsjednika Putina, poluotok je dio ruskog teritorija koji se brani kao i ostatak ruskog teritorija (svim sredstvima), iako je već došlo do direktnih napada kako na Krim, tako i na druge ruske pogranične regije, poput Belgoroda;
2) Krim u sastavu Ukrajine što bi podrazumijevalo određenu vrstu promjene (neutralizacije) Putinove vlasti ili da nakon Putina dođe „Hruščov 2.0“ koji bi (ne)strateški „vratio“ Krim Ukrajini (uz otvoreno pitanje većinskog naroda poluotoka, Rusa);
3) Krim kao neovisna republika/država, odnosno samostalnost Krima (Kosovizacija), ako dođe do šire Balkanizacije post-sovjetskog (ili post-ruskog prostora);
4) Krim podijeljen između dva (ili više) međunarodna aktera (Ciprizacija);
5) Krim pod protektoratom druge svjetske sile ili međunarodne organizacije (Bosno-hercegovizacija);
6.) Krim kao kondominij između dvije ili više država.
Rusko pripajanje Krima 2014. godine može se gledati kao prekretnica koja je promijenila odnose Ruske Federacije i država članica euroatlantskih integracija u post-hladnoratovskom razdoblju.
Iz ruske perspektive, pripajanje Krima nije bila akcija, nego reakcija na Euromajdan čijim posljedicama i danas svjedočimo. Mir u Europi, za kojim mnogi teže tijekom pisanja ovog članka, ne može se postići bez razumijevanja uzroka i povoda trenutačnog sukoba u istočnoj Europi.
Cijeli rad u kojem se još detaljnije objašnjava povijest, geostrateška i geopolitička važnost Krima, kao i operativna vojna djelovanja na Krimu u ljeto i jesen 2022. godine, dostupni su na poveznici: https://hrcak.srce.hr/clanak/437724
O autoru:
Bruno Rukavina je završio Fakultet političkih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu. Kao student generacije nagrađen je s četiri dekanove nagrade za odličan uspjeh i uzorno ponašanje te rektorovom nagradom za istraživanje o međunarodnim odnosima i suvremenim migracijama u Europu.
Radio je kao asistent u Biblioteci politička misao. Na diplomskom studiju specijalizirao se za vanjsku politiku i položaj Ruske Federacije u međunarodnim odnosima. Nekoliko godina je radio kao voditelj ureda Hrvatskog društva lobista, stažirao u Europskom parlamentu u Bruxellesu i Predstavništvu Europske komisije u Zagrebu. Volontirao je u Transparency Internationalu, sudionik je niza konferencija, seminara i foruma diljem svijeta te je član nekoliko udruga u Zagrebu koje proučavaju vanjske i sigurnosne politike. Trenutačno radi kao analitičar za EU projekte i kao predavač na Institutu Prvi korak gdje je osnovao Akademiju za međunarodne odnose.
