“Majke i očevi” – Perfekcija za ljubitelje Dylana Doga

Kad uzmeš u ruke knjigu koja ima dvije i pol kile, izgleda prekrasno i još priča o istraživaču noćnih mora sasvim legitimno ostaneš bez teksta. Naslovnica koju je oslikao Gigi Cavenago Dylana postavlja između dvije žene, jednoj je u zagrljaju, a druga na galiji izvire iz njega. Svatko tko je imalo upoznat s ovim serijalom prepoznat će motiv galije i Morganu. Svatko tko je imalo upoznat s ovim serijalom shvatit će da u rukama drži knjigu koja ima ambiciju odgovoriti na sva pitanja koja smo si postavili o Dylanu Dogu. „Majke i očevi“, izdanje Veselog četvrtka u povodu tridesetogodišnjice od pojave istraživača noćnih mora na ovim prostorima, je jedno od najboljih strip izdanja koje sam ikad vidio. „Majke i očevi“ su impresivna knjiga kojom je Veseli četvrtak postavio nove standarde izdavaštva.



Tiziano Sclavi, čovjek koji je stvorio Dylana Doga zamislio je priču kojom je serijal trebao završiti. „Priča o Dylanu Dogu“ počinje dovršetkom galije. Galija koja je čitav strip simbolizirala Dylanovu unutrašnju borbu konačno je dovršena, a njena nam simbolika napokon postaje jasna. Dylan se mora suočiti sa Xabarasom, protivnikom za kojeg nam je od početka bilo jasno da ga čeka na kraju puta. „Priča o Dylanu Dogu“ tu čini puni krug. Svijet snova se spaja s javom, Dylan odlazi na putovanje s najtežom misijom od svih tijekom koje će pokušati – spoznati sebe.

Svatko tko se ikad susreo s Dylanom zna da to neće biti lako, a proces samospoznaje nije nam olakšao ni Sclavi jer je njegovo pripovijedanje isprekidano, poigrava se sa Freudovom teorijom i stavlja Dylana u poziciju grčkog junaka koji mora raskrstiti sa svojim roditeljima kako bi se oslobodio ponora kojem se često dobrovoljno prepuštao. Jer, nećemo se lagati, od početka znamo da je Dylan verterovski lik, detektiv koji voli patiti i koji neće pronaći ljubav niti konačno smirenje. Nemir je jedna od njegovih karakteristika, a galija i klarinet su tu kako bi ga privremeno smirili. Dylan je talac svojih demona, a njihove ćemo uzroke saznati u ovoj priči.



Druga priča uzima kao opće poznatu stvar to da Dylan voli patiti. Svojim naslovom „Mater Morbi/Majka Bolesti“ postavlja aktualna pitanja zbog kojih je završila na naslovnicama talijanskih novina i televizijskih emisija koje se gotovo nikada ne bave stripom. Bolest je, govori nam ta priča, zahtjevna ljubavnica. Teško nas pušta, a ako je stvarno zainteresirana da nas dohvati tad joj se možemo usprotiviti samo tako da ju prvo prihvatimo. Dylan Dog se nalazi u njenom zagrljaju. Ona je posesivna i mistična, istodobno mentalna i fizička. Noćna mora u kojoj je izgubljen Dylan stvarna je i fiktivna. Pomalo smo u šoku da je bolest prikazana kao sadistički nastrojena, prekrasna žena. Dylan je mazohistički dio priče. On u boli i patnji uživa i scenarist priče Roberto Recchioni nam to daje do znanja samim uvodom:

„Nekada sam imao ime/nekada sam imao posao/nekada sam bio čovek, šta god to značilo/a onda se sve promenilo/bolest me raščovečila.“

Ova priča nije bez vraga središnja priča izdanja. Jer, „raščovečeni“ Dylan opravdano postavlja pitanja „kako sam dospeo ovde? Kada je to moj život počeo da se završava?“ Jer, bolest i smrt prethode jedno drugom. Bolest i smrt vode se ruku pod ruku. No, dok smo smrću fascinirani i o njoj pišemo pjesme i snimamo filmove, dok joj posvećujemo vrijeme i razmišljanje, rijetko je tko fasciniran bolešću. Bolesti svi žele umaći jer bolestan nitko ne želi ostati. To je uvjetovalo da Mater Morbi bude posesivna i ljubomorna. To je uvjetovalo da, ako joj se svidiš, Mater Morbi ne posustaje. Tu se bore želja za životom i odustajanje. Tu se otvara i još jedno pitanje: koliko je legitimno odustati? Koja je tu odgovornost liječnika, a koja pacijenta? Pitanje eutanazije prepoznato je u talijanskim informativnim emisijama u vrijeme izlaska stripa pa je tako Dylan zauzeo prostor i onih medija koji inače ne doživljavaju ni njega ni strip općenito. „Majke i očevi“ popratnim tekstovima uz „Mater Morbi“ pokušavaju sagledati dilemu. Interpretacija „Mater morbi“ koju možemo vidjeti u ovom luksuznom izdanju jedna spada među najzanimljivije popratne tekstove koje sam imao prilike pročitati.

„Znaš, ljudi su čudna stvorenja, bizarna. I često vole neke nezamislive stari… čak i patnja, povređivanje i smrt imaju svoje poklonike. Ali bolest… ona se nikome ne sviđa.“

Te Dylanove riječi možemo shvatiti kao uvod u epizodu „Mater Dolorosa“, posljednju epizodu obljetničkog izdanja. „Mater Dolorosa“ svojevrsni je nastavak „Mater Morbi“, ali je ujedno i priča koja spaja njen narativ sa „Pričom o Dylanu Dogu“. Sclavi je zamislio „Priču o Dylanu Dogu“ kao posljednju priču serijala. Godinama je vrijedilo nepisano pravilo da joj sve priče koje nakon nje budu napisane moraju kronološki prethoditi. „Mater Dolorosa“ odvodi nas u vrijeme nakon „Priče o Dylanu Dogu“. Gotovo evanđeoski postavlja Dylanovu stvarnu majku u opreku sa „Mater Morbi“. Njihova simbolička borba predstavlja borbu svake majke za svoga sina. Nema toga što majka neće učiniti za svoje dijete, ali isto tako prije ili kasnije svaka majka mora dijete pustiti da ode svojim putem. Priča zatvara krug. Za majku nema veće boli, otud dolorosa, a za Dylana konačno imamo dašak slobode. Dileme su riješene. Sve ono što nas je pratilo u dosadašnjim epizodama je završeno. Dylan konačno zna ono što je oduvijek htio. Istina, kako to s njom obično biva, nije nužno ono što želimo čuti. Naš će junak učiniti jedino što može. Kroz prihvaćanje će izaći iz začaranog kruga.

Budućnost koja ga čeka nije nužno svijetla. No, Dylan je ionako saživljen s patnjom i upravo ga to i čini privlačnim sve ove godine. Strah i horor sastavni su dio ovog izdanja. Reference na horor klasike i na ranije brojeve, također. Dylan zna sve što treba znati i sad kreće dalje. Na putu ga čekaju noćne more, strava i smrt. No, ovaj Dylan je drugačiji. Zna s čime može računati. Suočio se sa samim sobom, a to mu je najveći strah. Sa noćnim morama, stravom i smrti se suočio nebrojeno puta. Bol je ostala. Između ostalog i zato jer je ovako dobro izdanje rasprodano u rekordnom roku. Tako valjda i treba biti.

Njemu, a i nama s njim, preostaje samo da uživamo u njoj.

 

ekranizacija