Sudeći prema naslovima koje možemo gledati na jesenskom kino-repertoaru, hrvatsku filmsku proizvodnju krasi zamjetan trend: komedije koje se iscrpljuju u ismijavanju države i njenog aparata. S obzirom na to da se korišteni filmski postupci nimalo ne razlikuju od izlizanih stereotipa i jadikovki o državi na koje nailazimo svakodnevno u liberalnim tabloidima, ne čudi da se jedini uspješan vic koji nam te komedije nude nalazi u modelu njihova financiranja.
“Ustav Republike Hrvatske” još prije početka prikazivanja proglašen je domaćim filmom godine, ali nakon što je stigao u kina tamo smo zatekli pripovjedno odlagalište monotonih stereotipova. Složen poput neobaveznog identitetskog kolaža u kojem su “pederi”, “Srbi”, “ustaše” ili “žene” tek usputni privjesci glavne priče, film pokušava kritizirati utjecaj Crkve na društvo e da bi na kraju glavnom liku ponudio ključ iskupljenja kroz čin crkvenog krštenja: tako ga barem vidi Jasna Jasna Žmak. Damir Radić je podjednako oštar: on smatra da režiser Rajko Grlić i njegov koscenarist Ante Tomić “udaraju po gledateljima teškim didaktičnim dijalozima”, stvarajući film koji “nije samo kreativno faličan nego i tendenciozan, sve pod krinkom nekakvog lijevog liberalizma” i odvodeći ga pritom “u smjeru adolescentskog aktivizma”.
Izuzmemo li nekoliko blagonaklonih prikaza objavljenih skoro isključivo u izdanjima Hanza medije – usput, sasvim slučajno, matične kuće Ante Tomića – “Ustav” je dakle kritika sasjekla: sada mu preostaje publika. Šesnaestak hiljada gledalaca u prvom tjednu prikazivanja nije malo, iako je recimo “Narodni heroj Ljiljan Vidić” početkom godine tu brojku dohvatio već nakon prvog vikenda. Svejedno, čini se dovoljno da “Ustav” rutinski pospremimo u ladicu filmova koje “publika voli više nego kritika”. Ono što je pritom interesantno, činjenica je da baš ovim poslovičnim riječima o kritici i publici Damir Radić nedavno zaključuje svoj prikaz – također negativan – drugog pretendenta za domaći hit godine: komedije “Ministarstvo ljubavi” Pave Marinkovića.
O čemu filmovi nisu?
Kroz usporedna čitanja dva nova filma nailazimo tako na staru scenu: u njoj su kritičari profesionalna zanovijetala čiji se sud redovno kosi s onim “šireg gledateljstva” pa scenaristima i režiserima podrška narodnih kino-masa naposljetku pomaže da zanemare kritičarska cjepidlačenja. Što, međutim, ako ova otrcana paralela između dva mainstream hita skriva jednu provokativniju, zanimljiviju? Nije da je ne možemo brzo uočiti: eno je već u naslovima filmova. Grlić i Tomić svoju su priču uokvirili nazivom temeljnog državnog dokumenta; Marinković je posegnuo za državnim aparatom, posudivši otamo instituciju ministarstva. U zimskoj kino-sezoni 2016. godine, ukratko, čini se da hrvatski filmski zabavljači teško pronalaze materijal za svoje viceve ako se ne našale na račun države. Zato, valjda, i ne čudi vijest nedavno pristigla iz Hrvatskog audiovizualnog centra: na posljednjem natječaju HAVC je najveću novčanu potporu namijenio snimanju komedije Vinka Brešana koja će se, sasvim prigodno, zvati “Država?”.
O Brešanovom filmu trenutno znamo samo ono što nam je reklo HAVC-ovo povjerenstvo za dodjelu sredstava: ako je “Ustav RH” bio proglašen hitom godine još prije početka prikazivanja, sada je “Država?” proglašena “najsmješnijim hrvatskim filmom” već prije početka snimanja. A dok čekamo da provjerimo hoće li i (n)ova prognoza krahirati poput prethodne, možemo se pozabaviti aktualnim filmovima: na njihovom primjeru dovoljno se dobro vidi kako točno mala hrvatska država funkcionira na velikom filmskom platnu. U prvom koraku, doduše, možda je jednostavnije ustanoviti što hrvatska država na hrvatskom filmu nije: ona prije svega nije kapitalistička, a pritom nije ni pretjerano “politička”. Ni kod Marinkovića, ni kod Grlića i Tomića ne nailazimo na povratnu spregu političkih odluka i interesa kapitala, privatizaciju profitabilnih ekonomskih sektora, utjecaj stranih banaka, sistemska pogodovanja krupnom poduzetništvu…
Nema dakle kapitalizma, ali nema ni političkih kapitalaca: osim usputno i krajnje posredno – kao kada ministar policije u “Ustavu” vrlo kratko razgovara telefonom s glavnim likom, pri čemu ga ne vidimo niti mu čujemo glas – “veliki igrači” iz vlade, parlamenta i pravosuđa u ovim filmovima uopće ne postoje. Lišena svojih problematičnijih dimenzija, država se u oba filma naposljetku svodi na benignu karikaturu neobično nalik onoj koju tako rado promoviraju portali poput Indexa ili novine poput Jutarnjeg lista: birokratski labirint sitnog i srednjeg činovništva, orgiju sumanutih zakona i propisa, kompost korupcije i nepotizma.
Jalova karikatura države
Nije slučajno što su glavni likovi “Ustava” jedan gimnazijski profesor povijesti (usput i gej, transvestit, ustaša: kompletna se humoristička strategija filma svodi na bizarno kolažiranje disparatnih identitetskih naljepnica) i jedan policajac (uz to i Srbin, branitelj…). Baš kao što nije slučajno što su glavni likovi “Ministarstva ljubavi” činovnici koji prijetvorno parazitiraju na “poštenom narodu” kako bi popunili državni budžet, dok se kao sporedni likovi javljaju vojni oficiri. U oba slučaja državu personificiraju maleni, pouzdani službenički kotačići velikog stroja. Iako je motivi Domovinskog rata, podzemne ustaške tradicije i snažne crkvene desekularizacije društva smještaju u historijski prezent, takva je država zapravo temeljito ahistorijska: mehanički sklopljena od “represivnog” i “ideološkog aparata”, od policije, vojske, obrazovnog sustava i uprave, ona izgleda posve isto danas kao što je izgledala prije pedeset ili stotinu godina. To je apstrakcija države, karikatura po mjeri prvoloptaške kritike, laka meta za pokušaje jeftinih komičkih razračunavanja. Zato je i repertoar motiva u oba filma otrcan od svakodnevne medijske (zlo)upotrebe: tu je lokalac koji državne činovnike potkupljuje domaćim pršutom, tu su prekršaji koji se rješavaju “preko veze”, tu su službenici koji potajno cugaju u svojim uredima…
Ali zato i povremeno pretjerivanje ovdje više nema samo status klasičnog žanrovskog instrumenta komedije. Motiv koji pokreće radnju Grlićevog i Tomićevog filma iznenada je zadana obaveza policajcima da polože ispit iz poznavanja državnog Ustava: tek nakon toga će Srbin-policajac zatražiti “mentorsku” pomoć ustaškog gej-profesora i započet će njihovi sukobi, suradnja, rasprave… Kao što, međutim, primjećuje Jasna Jasna Žmak, “pritom se taj apsurdni zahtjev za učenjem Ustava napamet uopće ne problematizira, već ga svi likovi prihvaćaju kao savršeno smislen i razumljiv.” S druge strane, “Ministarstvo ljubavi” polazi od (stvarnog) zakona koji propisuje da udovice poginulih vojnika u Domovinskom ratu gube penziju svojih muževa ukoliko se ponovno udaju, ali iz te premise ne pokušava izvući duhovitu konkluziju, nego apsurdnu iluziju: film prati nastanak fiktivnog Državnog inspektorata za obitelj čiji činovnici dobivaju zadatak da špijuniraju udovice, lažu ih i varaju ne bi li dokazali kako one danas žive u izvanbračnim zajednicama pa im tako oduzeli državnu penziju.
Bez pretjerivanja, jasno, teško da ima komičkog efekta: ovdje se, međutim, pretjerivanja doimaju prije kao neuvjerljivi, nametljivi pokušaji da se onoj oslabljenoj, pojednostavljenoj, karikiranoj državi koju su scenaristi i režiseri odabrali za sparing-partnera naknadno pridodaju izmaštana snaga i moć. Grliću, Tomiću i Marinkoviću očajnički treba visokodisciplinirana, hiperbirokratizirana država koja apsurdnim zahtjevima, ciničnim prevarama i bespogovornim naredbama bezumno upravlja sudbinama svojih podanika: treba im, jer se nisu usudili pozabaviti iole ozbiljnim problemima države, ekonomskim sistemom koji ona reproducira, mjestima na kojima akumulira veću moć, figurama koje državom upravljaju. Vjerojatno zato njihova pretjerivanja niti ne mogu biti pretjerano smiješna: golem je trud uložen u scenarističko fingiranje državnih prijetnji, pa na kraju umor potiskuje humor.
HAVC: naša najbolja kulturna reforma?
Ako ćemo pravo, jedini uistinu smiješan trenutak u ukupno 197 minuta trajanja “Ustava Republike Hrvatske” i “Ministarstva ljubavi” moment je njihovog financiranja. Na ovom mjestu priča o karikaturalnom portretiranju države u najnovijim kino-hitovima vraća se HAVC-u: centru koji je osnovan prije osam godina kako bi se odluke o novčanoj potpori domaćoj kinematografiji izmjestile iz okvira države i djelokruga Ministarstva kulture. U ključnim tijelima HAVC-a sjede tako danas i odlučuju ljudi kojima domaći film “zaista pripada”: profesionalci, teoretičari, kritičari, predstavnici struke i filmske industrije. Zato je to – prema riječima aktualne ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek – bila “naša najbolja kulturna reforma“: podrška koju ona uživa skoro je konsenzualna. Zadovoljni su stručnjaci, jer filmsku produkciju više ne diktira volja trenutne državne vlasti. Zadovoljno je civilno društvo, čija se strukturna uloga ionako velikim dijelom iscrpljuje u osporavanju, korigiranju ili supstituiranju funkcija države. Zadovoljni su, naposljetku, i zastupnici medijskog biznisa: kroz jedno od ključnih tijela Centra, Hrvatsko audiovizualno vijeće, smjerom domaće kinematografije upravljaju danas, među ostalima, predstavnici velikih komercijalnih televizija u stranom vlasništvu i lokalnih TV-postaja čiji se kulturni programski doseg svodi na studijske nastupe tamburaških orkestara i kasnonoćna tarotiranja.
Politički prijepori sveli su se pritom na pokušaj radikalnijih desnih frakcija da HAVC instrumentaliziraju u ideološkom okršaju s umjerenijim konzervativnim i lijevo-liberalnim oponentima: “slučaj” filma “Dvor na Uni” konzumirao je posljednjih mjeseci javnu percepciju Centra, ali s obzirom na to da su prozvani pristali na takav okvir rasprave – uprava je refleksno stala dokazivati vlastito “domoljublje” dok je novopostavljena ministrica već u prvim danima mandata servilno pozvala u goste raspomamljene desničare – to je na neki način u redu. Ono što nije u redu, činjenica je da cijeli ovaj ideološki vatromet zaklanja pogled na složeniju dinamiku između financijske “baze” i kulturno-filmske “nadgradnje”. Doista, što smo točno dobili “najboljom kulturnom reformom”, najnaprednijim modelom odlučivanja u sektoru? Što ondje vidimo ako zanemarimo opoziciju profesionalaca zadovoljnih uzletom filmske industrije i zadriglih desničarskih jurišnika koji nasrću iz busije?
U jesenskoj kino-sezoni 2016., vidimo prilično apsurdnu konstelaciju: tek što se država povukla iz filmskog sustava kako bi odluke prepustila nezavisnim tijelima, dobili smo filmove koji hrabro kritiziraju golem, prevelik utjecaj države. I utoliko samo reproduciraju svakodnevnu medijsku jadikovku o državi koja uporno guši “normalan” i spontan život, jadikovku koja već četvrt stoljeća vjerno prati konstantno smanjivanje državnog utjecaja u svim poljima. Baš zato je proces financiranja novih hrvatskih komedija njihova jedina uspjela šala. Šteta samo što nema nikoga tko bi razjasnio poantu tvorcima domaćih uspješnica: da nisu naime autori, nego predmet ovog vica.
bilten
“Ustav Republike Hrvatske” još prije početka prikazivanja proglašen je domaćim filmom godine, ali nakon što je stigao u kina tamo smo zatekli pripovjedno odlagalište monotonih stereotipova. Složen poput neobaveznog identitetskog kolaža u kojem su “pederi”, “Srbi”, “ustaše” ili “žene” tek usputni privjesci glavne priče, film pokušava kritizirati utjecaj Crkve na društvo e da bi na kraju glavnom liku ponudio ključ iskupljenja kroz čin crkvenog krštenja: tako ga barem vidi Jasna Jasna Žmak. Damir Radić je podjednako oštar: on smatra da režiser Rajko Grlić i njegov koscenarist Ante Tomić “udaraju po gledateljima teškim didaktičnim dijalozima”, stvarajući film koji “nije samo kreativno faličan nego i tendenciozan, sve pod krinkom nekakvog lijevog liberalizma” i odvodeći ga pritom “u smjeru adolescentskog aktivizma”.
Izuzmemo li nekoliko blagonaklonih prikaza objavljenih skoro isključivo u izdanjima Hanza medije – usput, sasvim slučajno, matične kuće Ante Tomića – “Ustav” je dakle kritika sasjekla: sada mu preostaje publika. Šesnaestak hiljada gledalaca u prvom tjednu prikazivanja nije malo, iako je recimo “Narodni heroj Ljiljan Vidić” početkom godine tu brojku dohvatio već nakon prvog vikenda. Svejedno, čini se dovoljno da “Ustav” rutinski pospremimo u ladicu filmova koje “publika voli više nego kritika”. Ono što je pritom interesantno, činjenica je da baš ovim poslovičnim riječima o kritici i publici Damir Radić nedavno zaključuje svoj prikaz – također negativan – drugog pretendenta za domaći hit godine: komedije “Ministarstvo ljubavi” Pave Marinkovića.
O čemu filmovi nisu?
Kroz usporedna čitanja dva nova filma nailazimo tako na staru scenu: u njoj su kritičari profesionalna zanovijetala čiji se sud redovno kosi s onim “šireg gledateljstva” pa scenaristima i režiserima podrška narodnih kino-masa naposljetku pomaže da zanemare kritičarska cjepidlačenja. Što, međutim, ako ova otrcana paralela između dva mainstream hita skriva jednu provokativniju, zanimljiviju? Nije da je ne možemo brzo uočiti: eno je već u naslovima filmova. Grlić i Tomić svoju su priču uokvirili nazivom temeljnog državnog dokumenta; Marinković je posegnuo za državnim aparatom, posudivši otamo instituciju ministarstva. U zimskoj kino-sezoni 2016. godine, ukratko, čini se da hrvatski filmski zabavljači teško pronalaze materijal za svoje viceve ako se ne našale na račun države. Zato, valjda, i ne čudi vijest nedavno pristigla iz Hrvatskog audiovizualnog centra: na posljednjem natječaju HAVC je najveću novčanu potporu namijenio snimanju komedije Vinka Brešana koja će se, sasvim prigodno, zvati “Država?”.
O Brešanovom filmu trenutno znamo samo ono što nam je reklo HAVC-ovo povjerenstvo za dodjelu sredstava: ako je “Ustav RH” bio proglašen hitom godine još prije početka prikazivanja, sada je “Država?” proglašena “najsmješnijim hrvatskim filmom” već prije početka snimanja. A dok čekamo da provjerimo hoće li i (n)ova prognoza krahirati poput prethodne, možemo se pozabaviti aktualnim filmovima: na njihovom primjeru dovoljno se dobro vidi kako točno mala hrvatska država funkcionira na velikom filmskom platnu. U prvom koraku, doduše, možda je jednostavnije ustanoviti što hrvatska država na hrvatskom filmu nije: ona prije svega nije kapitalistička, a pritom nije ni pretjerano “politička”. Ni kod Marinkovića, ni kod Grlića i Tomića ne nailazimo na povratnu spregu političkih odluka i interesa kapitala, privatizaciju profitabilnih ekonomskih sektora, utjecaj stranih banaka, sistemska pogodovanja krupnom poduzetništvu…
Nema dakle kapitalizma, ali nema ni političkih kapitalaca: osim usputno i krajnje posredno – kao kada ministar policije u “Ustavu” vrlo kratko razgovara telefonom s glavnim likom, pri čemu ga ne vidimo niti mu čujemo glas – “veliki igrači” iz vlade, parlamenta i pravosuđa u ovim filmovima uopće ne postoje. Lišena svojih problematičnijih dimenzija, država se u oba filma naposljetku svodi na benignu karikaturu neobično nalik onoj koju tako rado promoviraju portali poput Indexa ili novine poput Jutarnjeg lista: birokratski labirint sitnog i srednjeg činovništva, orgiju sumanutih zakona i propisa, kompost korupcije i nepotizma.
Jalova karikatura države
Nije slučajno što su glavni likovi “Ustava” jedan gimnazijski profesor povijesti (usput i gej, transvestit, ustaša: kompletna se humoristička strategija filma svodi na bizarno kolažiranje disparatnih identitetskih naljepnica) i jedan policajac (uz to i Srbin, branitelj…). Baš kao što nije slučajno što su glavni likovi “Ministarstva ljubavi” činovnici koji prijetvorno parazitiraju na “poštenom narodu” kako bi popunili državni budžet, dok se kao sporedni likovi javljaju vojni oficiri. U oba slučaja državu personificiraju maleni, pouzdani službenički kotačići velikog stroja. Iako je motivi Domovinskog rata, podzemne ustaške tradicije i snažne crkvene desekularizacije društva smještaju u historijski prezent, takva je država zapravo temeljito ahistorijska: mehanički sklopljena od “represivnog” i “ideološkog aparata”, od policije, vojske, obrazovnog sustava i uprave, ona izgleda posve isto danas kao što je izgledala prije pedeset ili stotinu godina. To je apstrakcija države, karikatura po mjeri prvoloptaške kritike, laka meta za pokušaje jeftinih komičkih razračunavanja. Zato je i repertoar motiva u oba filma otrcan od svakodnevne medijske (zlo)upotrebe: tu je lokalac koji državne činovnike potkupljuje domaćim pršutom, tu su prekršaji koji se rješavaju “preko veze”, tu su službenici koji potajno cugaju u svojim uredima…
Ali zato i povremeno pretjerivanje ovdje više nema samo status klasičnog žanrovskog instrumenta komedije. Motiv koji pokreće radnju Grlićevog i Tomićevog filma iznenada je zadana obaveza policajcima da polože ispit iz poznavanja državnog Ustava: tek nakon toga će Srbin-policajac zatražiti “mentorsku” pomoć ustaškog gej-profesora i započet će njihovi sukobi, suradnja, rasprave… Kao što, međutim, primjećuje Jasna Jasna Žmak, “pritom se taj apsurdni zahtjev za učenjem Ustava napamet uopće ne problematizira, već ga svi likovi prihvaćaju kao savršeno smislen i razumljiv.” S druge strane, “Ministarstvo ljubavi” polazi od (stvarnog) zakona koji propisuje da udovice poginulih vojnika u Domovinskom ratu gube penziju svojih muževa ukoliko se ponovno udaju, ali iz te premise ne pokušava izvući duhovitu konkluziju, nego apsurdnu iluziju: film prati nastanak fiktivnog Državnog inspektorata za obitelj čiji činovnici dobivaju zadatak da špijuniraju udovice, lažu ih i varaju ne bi li dokazali kako one danas žive u izvanbračnim zajednicama pa im tako oduzeli državnu penziju.
Bez pretjerivanja, jasno, teško da ima komičkog efekta: ovdje se, međutim, pretjerivanja doimaju prije kao neuvjerljivi, nametljivi pokušaji da se onoj oslabljenoj, pojednostavljenoj, karikiranoj državi koju su scenaristi i režiseri odabrali za sparing-partnera naknadno pridodaju izmaštana snaga i moć. Grliću, Tomiću i Marinkoviću očajnički treba visokodisciplinirana, hiperbirokratizirana država koja apsurdnim zahtjevima, ciničnim prevarama i bespogovornim naredbama bezumno upravlja sudbinama svojih podanika: treba im, jer se nisu usudili pozabaviti iole ozbiljnim problemima države, ekonomskim sistemom koji ona reproducira, mjestima na kojima akumulira veću moć, figurama koje državom upravljaju. Vjerojatno zato njihova pretjerivanja niti ne mogu biti pretjerano smiješna: golem je trud uložen u scenarističko fingiranje državnih prijetnji, pa na kraju umor potiskuje humor.
HAVC: naša najbolja kulturna reforma?
Ako ćemo pravo, jedini uistinu smiješan trenutak u ukupno 197 minuta trajanja “Ustava Republike Hrvatske” i “Ministarstva ljubavi” moment je njihovog financiranja. Na ovom mjestu priča o karikaturalnom portretiranju države u najnovijim kino-hitovima vraća se HAVC-u: centru koji je osnovan prije osam godina kako bi se odluke o novčanoj potpori domaćoj kinematografiji izmjestile iz okvira države i djelokruga Ministarstva kulture. U ključnim tijelima HAVC-a sjede tako danas i odlučuju ljudi kojima domaći film “zaista pripada”: profesionalci, teoretičari, kritičari, predstavnici struke i filmske industrije. Zato je to – prema riječima aktualne ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek – bila “naša najbolja kulturna reforma“: podrška koju ona uživa skoro je konsenzualna. Zadovoljni su stručnjaci, jer filmsku produkciju više ne diktira volja trenutne državne vlasti. Zadovoljno je civilno društvo, čija se strukturna uloga ionako velikim dijelom iscrpljuje u osporavanju, korigiranju ili supstituiranju funkcija države. Zadovoljni su, naposljetku, i zastupnici medijskog biznisa: kroz jedno od ključnih tijela Centra, Hrvatsko audiovizualno vijeće, smjerom domaće kinematografije upravljaju danas, među ostalima, predstavnici velikih komercijalnih televizija u stranom vlasništvu i lokalnih TV-postaja čiji se kulturni programski doseg svodi na studijske nastupe tamburaških orkestara i kasnonoćna tarotiranja.
Politički prijepori sveli su se pritom na pokušaj radikalnijih desnih frakcija da HAVC instrumentaliziraju u ideološkom okršaju s umjerenijim konzervativnim i lijevo-liberalnim oponentima: “slučaj” filma “Dvor na Uni” konzumirao je posljednjih mjeseci javnu percepciju Centra, ali s obzirom na to da su prozvani pristali na takav okvir rasprave – uprava je refleksno stala dokazivati vlastito “domoljublje” dok je novopostavljena ministrica već u prvim danima mandata servilno pozvala u goste raspomamljene desničare – to je na neki način u redu. Ono što nije u redu, činjenica je da cijeli ovaj ideološki vatromet zaklanja pogled na složeniju dinamiku između financijske “baze” i kulturno-filmske “nadgradnje”. Doista, što smo točno dobili “najboljom kulturnom reformom”, najnaprednijim modelom odlučivanja u sektoru? Što ondje vidimo ako zanemarimo opoziciju profesionalaca zadovoljnih uzletom filmske industrije i zadriglih desničarskih jurišnika koji nasrću iz busije?
U jesenskoj kino-sezoni 2016., vidimo prilično apsurdnu konstelaciju: tek što se država povukla iz filmskog sustava kako bi odluke prepustila nezavisnim tijelima, dobili smo filmove koji hrabro kritiziraju golem, prevelik utjecaj države. I utoliko samo reproduciraju svakodnevnu medijsku jadikovku o državi koja uporno guši “normalan” i spontan život, jadikovku koja već četvrt stoljeća vjerno prati konstantno smanjivanje državnog utjecaja u svim poljima. Baš zato je proces financiranja novih hrvatskih komedija njihova jedina uspjela šala. Šteta samo što nema nikoga tko bi razjasnio poantu tvorcima domaćih uspješnica: da nisu naime autori, nego predmet ovog vica.
bilten
