Zamislimo situaciju da je vukovarskom gradonačelniku netko s onu stranu Dunava zapalio auto ili zabranio korištenje neke njegove njive. Bi li on pristao na stav srbijanske vlasti da to može doći na dnevni red tek kada se riješi pitanje ubijenih i nestalih Srba u Vukovaru uoči rata devedesetih?
Naravno da taj aksiom ne vrijedi samo u slučaju Hrvatske, ali ovdje je primijenjen čisto, jedan kroz jedan. Aksiom glasi: kada smo ‘mi’ na vlasti, pravda je na našoj strani, a kada ste ‘vi’ na vlasti, onda je na vašoj. Između ničega nema. Tako treba iščitati odgovor vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave na odluku Ustavnog suda u vezi s pravima srpske nacionalne manjine u Vukovaru. Penava otvoreno veli da ta prava ne mogu doći na dnevni red, a kamoli biti zaštićena, dok se ne namire prava vukovarskih Hrvata narušena 1991. godine, pri čemu ne precizira na što se to odnosi, pa ispada da će to biti tek kada i posljednji Hrvat bude zadovoljan procesuiranjem srpskih ratnih zločina, a kako je riječ o subjektivnom doživljaju, to praktički znači nikada. Ovdje treba podvući da Ustavni sud o objektivnoj strani stvari nije progovorio ništa, a ta objektivna strana je da kada neka nacionalna manjina, u ovom slučaju srpska, ima trećinu stanovništva, automatski stječe pravo na dvopismene, latično-ćirilične natpise na javnim ustanovama. O tome ni slova. Zato je navodni sukob Ustavni sud – vukovarska gradska vlast samo predstava za javnost između dvaju nakostriješenih pjetlića među kojima pravog sukoba zapravo uopće nema.
Miroslav Šeparović i dovoljna većina Ustavnog suda samo lupkaju po guzi Penavinu gradsku vlast da periodično razmotri stanje hrvatsko-srpskih odnosa u Vukovaru. I kao vidi mogu li se oni unaprijediti, što njoj ne pada na pamet, tim više što joj je priznato pravo da uvažava osjećaje hrvatske većine u vezi ratnih stradanja početkom devedesetih godina. Dokle će ti osjećaji trajati, opet samo bog zna, jer je stvar ponovno toliko subjektivizirana da se ni ne može znati. Ali svejedno se Ivan Penava uskopitnuo na stražnje noge, očito se pozivajući na spomenuti aksiom s početka teksta, koji ćemo sada malo opširnije elaborirati.
Elem, u Jugoslaviji su drmali Srbi, a sada kada imamo samostalnu Hrvatsku, njome imaju pravo drmati samo Hrvati, ništa drugo ne dolazi u obzir. Naravno da je ovo nategnuta jugofobična konstrukcija, jer je početnu dionicu socijalističke Jugoslavije odradio Hrvat Josip Broz, a i u završnom dijelu glavne državne funkcije opet su imali Hrvati Ante Marković, Stjepan Mesić, Stipe Šuvar. Ali ovakve konstrukcije ionako ne služe tome da se provjerljive činjenice rekonstruiraju, nego da se prestrukturiraju, i eto, pod tom prekomponiranom gvožđurijom smjestio se mali monter Ivan Penava i vrijedno odšarafljuje i zašarafljuje s vidljivom namjerom da sklepa neki novi model nacionalnih prava. A on je tužno inferioran modelu koji je postojao u bivšoj državi koja je priznavala konstitutivnost Srba u Hrvatskoj, a možda je najviše domete dostigla onom poznatom formulacijom da Bosna i Hercegovina nije ‘ni srpska ni hrvatska ni muslimanska’ nego ‘i srpska i hrvatska i muslimanska’. E, kod Penave nema toga ‘i – i’. Hrvatska pripada samo Hrvatima i nikome drugome, što je u suprotnosti čak i s etnocentričnim hrvatskim Ustavom, a i Vukovar je samo hrvatski, što je jednako u suprotnosti s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina.
U čemu je Penavin problem, a kamo sreće da je samo njegov, jer je on samo okvir puno šire političke slike koja danas postoji u Hrvatskoj? Pa baš u tom naizgled sitnom, ali zapravo vraški krupnom i važnom ‘i – i’. Da to bude jasnije, poslužit ću se primjerom koji se nekima možda neće svidjeti. Kada se povremeno dogode brutalna zlostavljanja nad psima, mačkama i drugim životinjama, čak će i neki liberalni analitičari požuriti sa zaključkom ma pusti pse i mačke, u ovoj zemlji su ugroženi i ljudi. Kako krivo. Po ovome ispada da je zaštita ugroženih čvrsto zapakiran paket, pa kada ode jednima, ne može drugima, umjesto da se primijeni metoda vezanih marama, pa da zaštita jednih ne isključuje zaštitu drugih. A kada je tako s psima, valjda bi pogotovo trebalo vrijediti za ljude, pogotovo kada je riječ o manjinama, u ovom slučaju nacionalnim, ali isto vrijedi i za rodne, seksualne, svjetonazorske i tako redom.
Možda ovo ne dolazi do mozga vukovarskog gradonačelnika, pa ćemo mu to pokušati približiti i hipotetskom situacijom da se sve ovo s Vukovarom događa ne samo s ove nego i s one strane Dunava, a ondje je, zamislimo i to, netko zapalio njegov auto ili mu fizički zapriječio da koristi neku svoju njivu. Bi li on pristao ako bi srbijanske vlasti rekle da sve to može doći na red tek kada se riješi pitanje ubijenih ili nestalih Srba u Vukovaru prije rata ranih devedesetih? Naravno da Penava to ne bi prihvatio, i to s pravom ne bi prihvatio, ali mu zato guramo pod nos nimalo hipotetsku situaciju, a to je da je odbijanjem odluke hrvatskog Ustavnog suda dao alibi srbijanskim vlastima da baš tako postupe. I baš tu leži glavni problem ove zemlje. Vlasti u Hrvatskoj, dio medija i drugi užasnuto se ljute kada izvana dođu optužbe za nepoštivanje ratnog prava, ali se uredno trude da takvim optužbama daju argumente. To se odnosi i na optužbe da je današnja Hrvatska samo nastavak Pavelićeve države drugim metodama, koliko god one često znale zvučati propagandistički i isforsirano.
Na njih ćete ponekad čuti odgovor da je današnja Hrvatska sudila zločinima svoje strane iz devedesetih (ma koliko takvih suđenja bilo mizerno malo i ma koliko bivala iznuđena pritiscima međunarodnih autoriteta), za razliku od NDH koja to nije činila. O, nemojmo se zalijetati. Tko je čitao jasenovačke memoare logoraša i istaknutog HSS-ovca Ilije Jakovljevića, saznao je da je iza žice logora na Savi završio i stanoviti broj tzv. divljih ustaša, naravno u puno blažem tretmanu, i to ne zato što su vršili zločine, nego zato što su to radili na svoju ruku, a ne u skladu sa zločinačkim planom Pavelićeve središnje vlasti. Po sasvim dopustivoj analogiji, i Šeparovićev Ustavni sud pritegnuo je Penavu ne zbog zabrane ćirilice kao u NDH (naprotiv, kako se pohvalio i premijer Andrej Plenković, o tome nema ni slova), nego zato što ne stavlja na dnevni red hrvatsko-srpske odnose u gradu, iako svi znaju da je njemu do toga koliko do lanjskog snijega. Hoću reći da ne mora sve biti u dlaku jednako da bi bilo isto, što u ovom slučaju znači da se naočigled aktualne središnje vlasti u Zagrebu u vukovarskom slučaju obnavlja duh Endehazije u malom. Da, mala NDH! Može li ovo eskalirati dotle da mala NDH preraste u veliku?
Teško, ali ne i nemoguće. Međunarodno okruženje je formalno antifašističko, dakle sasvim drukčije nego u Drugom svjetskom ratu, ali ne zaboravimo da u posljednje vrijeme polufašizmi gmižu na sve strane. Ima ih ne samo u nekadašnjim centralama fašizma (Italija, Njemačka), nego i u centralama antifašizma (Sjedinjene Države, Francuska, Velika Britanija). S druge strane, Ivan Penava, koji navodno ima ambicije dogurati do vrha HDZ-a, političar je bez karizme i političkog kapaciteta, ali ni s očevima nacifašizma, zar ne, nije u početku bilo drukčije.
Naravno da taj aksiom ne vrijedi samo u slučaju Hrvatske, ali ovdje je primijenjen čisto, jedan kroz jedan. Aksiom glasi: kada smo ‘mi’ na vlasti, pravda je na našoj strani, a kada ste ‘vi’ na vlasti, onda je na vašoj. Između ničega nema. Tako treba iščitati odgovor vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave na odluku Ustavnog suda u vezi s pravima srpske nacionalne manjine u Vukovaru. Penava otvoreno veli da ta prava ne mogu doći na dnevni red, a kamoli biti zaštićena, dok se ne namire prava vukovarskih Hrvata narušena 1991. godine, pri čemu ne precizira na što se to odnosi, pa ispada da će to biti tek kada i posljednji Hrvat bude zadovoljan procesuiranjem srpskih ratnih zločina, a kako je riječ o subjektivnom doživljaju, to praktički znači nikada. Ovdje treba podvući da Ustavni sud o objektivnoj strani stvari nije progovorio ništa, a ta objektivna strana je da kada neka nacionalna manjina, u ovom slučaju srpska, ima trećinu stanovništva, automatski stječe pravo na dvopismene, latično-ćirilične natpise na javnim ustanovama. O tome ni slova. Zato je navodni sukob Ustavni sud – vukovarska gradska vlast samo predstava za javnost između dvaju nakostriješenih pjetlića među kojima pravog sukoba zapravo uopće nema.
Miroslav Šeparović i dovoljna većina Ustavnog suda samo lupkaju po guzi Penavinu gradsku vlast da periodično razmotri stanje hrvatsko-srpskih odnosa u Vukovaru. I kao vidi mogu li se oni unaprijediti, što njoj ne pada na pamet, tim više što joj je priznato pravo da uvažava osjećaje hrvatske većine u vezi ratnih stradanja početkom devedesetih godina. Dokle će ti osjećaji trajati, opet samo bog zna, jer je stvar ponovno toliko subjektivizirana da se ni ne može znati. Ali svejedno se Ivan Penava uskopitnuo na stražnje noge, očito se pozivajući na spomenuti aksiom s početka teksta, koji ćemo sada malo opširnije elaborirati.
Elem, u Jugoslaviji su drmali Srbi, a sada kada imamo samostalnu Hrvatsku, njome imaju pravo drmati samo Hrvati, ništa drugo ne dolazi u obzir. Naravno da je ovo nategnuta jugofobična konstrukcija, jer je početnu dionicu socijalističke Jugoslavije odradio Hrvat Josip Broz, a i u završnom dijelu glavne državne funkcije opet su imali Hrvati Ante Marković, Stjepan Mesić, Stipe Šuvar. Ali ovakve konstrukcije ionako ne služe tome da se provjerljive činjenice rekonstruiraju, nego da se prestrukturiraju, i eto, pod tom prekomponiranom gvožđurijom smjestio se mali monter Ivan Penava i vrijedno odšarafljuje i zašarafljuje s vidljivom namjerom da sklepa neki novi model nacionalnih prava. A on je tužno inferioran modelu koji je postojao u bivšoj državi koja je priznavala konstitutivnost Srba u Hrvatskoj, a možda je najviše domete dostigla onom poznatom formulacijom da Bosna i Hercegovina nije ‘ni srpska ni hrvatska ni muslimanska’ nego ‘i srpska i hrvatska i muslimanska’. E, kod Penave nema toga ‘i – i’. Hrvatska pripada samo Hrvatima i nikome drugome, što je u suprotnosti čak i s etnocentričnim hrvatskim Ustavom, a i Vukovar je samo hrvatski, što je jednako u suprotnosti s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina.
U čemu je Penavin problem, a kamo sreće da je samo njegov, jer je on samo okvir puno šire političke slike koja danas postoji u Hrvatskoj? Pa baš u tom naizgled sitnom, ali zapravo vraški krupnom i važnom ‘i – i’. Da to bude jasnije, poslužit ću se primjerom koji se nekima možda neće svidjeti. Kada se povremeno dogode brutalna zlostavljanja nad psima, mačkama i drugim životinjama, čak će i neki liberalni analitičari požuriti sa zaključkom ma pusti pse i mačke, u ovoj zemlji su ugroženi i ljudi. Kako krivo. Po ovome ispada da je zaštita ugroženih čvrsto zapakiran paket, pa kada ode jednima, ne može drugima, umjesto da se primijeni metoda vezanih marama, pa da zaštita jednih ne isključuje zaštitu drugih. A kada je tako s psima, valjda bi pogotovo trebalo vrijediti za ljude, pogotovo kada je riječ o manjinama, u ovom slučaju nacionalnim, ali isto vrijedi i za rodne, seksualne, svjetonazorske i tako redom.
Možda ovo ne dolazi do mozga vukovarskog gradonačelnika, pa ćemo mu to pokušati približiti i hipotetskom situacijom da se sve ovo s Vukovarom događa ne samo s ove nego i s one strane Dunava, a ondje je, zamislimo i to, netko zapalio njegov auto ili mu fizički zapriječio da koristi neku svoju njivu. Bi li on pristao ako bi srbijanske vlasti rekle da sve to može doći na red tek kada se riješi pitanje ubijenih ili nestalih Srba u Vukovaru prije rata ranih devedesetih? Naravno da Penava to ne bi prihvatio, i to s pravom ne bi prihvatio, ali mu zato guramo pod nos nimalo hipotetsku situaciju, a to je da je odbijanjem odluke hrvatskog Ustavnog suda dao alibi srbijanskim vlastima da baš tako postupe. I baš tu leži glavni problem ove zemlje. Vlasti u Hrvatskoj, dio medija i drugi užasnuto se ljute kada izvana dođu optužbe za nepoštivanje ratnog prava, ali se uredno trude da takvim optužbama daju argumente. To se odnosi i na optužbe da je današnja Hrvatska samo nastavak Pavelićeve države drugim metodama, koliko god one često znale zvučati propagandistički i isforsirano.
Na njih ćete ponekad čuti odgovor da je današnja Hrvatska sudila zločinima svoje strane iz devedesetih (ma koliko takvih suđenja bilo mizerno malo i ma koliko bivala iznuđena pritiscima međunarodnih autoriteta), za razliku od NDH koja to nije činila. O, nemojmo se zalijetati. Tko je čitao jasenovačke memoare logoraša i istaknutog HSS-ovca Ilije Jakovljevića, saznao je da je iza žice logora na Savi završio i stanoviti broj tzv. divljih ustaša, naravno u puno blažem tretmanu, i to ne zato što su vršili zločine, nego zato što su to radili na svoju ruku, a ne u skladu sa zločinačkim planom Pavelićeve središnje vlasti. Po sasvim dopustivoj analogiji, i Šeparovićev Ustavni sud pritegnuo je Penavu ne zbog zabrane ćirilice kao u NDH (naprotiv, kako se pohvalio i premijer Andrej Plenković, o tome nema ni slova), nego zato što ne stavlja na dnevni red hrvatsko-srpske odnose u gradu, iako svi znaju da je njemu do toga koliko do lanjskog snijega. Hoću reći da ne mora sve biti u dlaku jednako da bi bilo isto, što u ovom slučaju znači da se naočigled aktualne središnje vlasti u Zagrebu u vukovarskom slučaju obnavlja duh Endehazije u malom. Da, mala NDH! Može li ovo eskalirati dotle da mala NDH preraste u veliku?
Teško, ali ne i nemoguće. Međunarodno okruženje je formalno antifašističko, dakle sasvim drukčije nego u Drugom svjetskom ratu, ali ne zaboravimo da u posljednje vrijeme polufašizmi gmižu na sve strane. Ima ih ne samo u nekadašnjim centralama fašizma (Italija, Njemačka), nego i u centralama antifašizma (Sjedinjene Države, Francuska, Velika Britanija). S druge strane, Ivan Penava, koji navodno ima ambicije dogurati do vrha HDZ-a, političar je bez karizme i političkog kapaciteta, ali ni s očevima nacifašizma, zar ne, nije u početku bilo drukčije.
